Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-714/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvane tuženice, uz javnu objavu dana 27. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3062777, zaključenog dana 26. rujna 2005. između tužitelja PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, a koja glasi:

„NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. “

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 255,83 eura (dvjestopedesetpeteura- osamdesettricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 27.09.2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 740,60 eura (sedamstočetrdeseteurašezdesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 27. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 20. svibnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 26. rujna 2005. sa tuženicom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-3062777, prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita i davatelju osiguranja, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.460,43 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Citiranim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva kredita u visini 3,30 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženica mu je prilikom isplate kredita dana 26.09.2005. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 239,99 CHF, a koja protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženice iznosi 255,83 eura. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženice (banke) te implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, nije mu bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22., 59/23.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a o čemu je u konkretnom slučaju i riječ. jedno je navedena odredba i ništetna, jer je nedopuštena po čl. 269. - 271., u vezi s odredbama čl. 322. -324. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tuženica nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a ujedno je takvo deformuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa opisana u čl. 107.-110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna i ne proizvodi pravni učinak. Opreza radi, predlaže prilaganje spisa ovoga suda P-564/2024 u svrhu dokazivanja pravomoćno okončanog postupka koji je vodio protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, o jednostrano povećanoj kamatnoj stopi i i tečaja vezanog uz CHF, te restitucijski zahtjev po tim osnovama.

2. Tuženici je uredno dostavljena tužba s prilozima i pozivom za podnošenje pisanog odgovora na tužbu dana 02. lipnja 2025., koji odgovor tužena nije dostavila.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) propisano je ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

3.1. Iako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, nisu ispunjeni uvjeti za presudu zbog ogluhe iz čl. 331.b st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, radi čega je sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao tužitelja na okolnost pregovaranja o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“, te je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj:528-50- 306277726.09.2005. (list 5. -8. spisa) i otplatnu tablicu-kredit-informativni izračun od 26.09.2005. (list 10.-12. spisa).

3.2. Sud nije prilagao spis ovoga suda broj P-564/2024, jer je isto nebitno za ovaj spor.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 26. rujna 2005. kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon dana plaćanja, pa do isplate.

5. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 13. listopada 2025. proizlazi da je zaključio predmetni Ugovor o kreditu 2005. godine, radi kupnje novog vozila marke Opel, na način da mu je u Auto kući rečeno, prilikom odabira vozila, u kojoj Banci mora realizirati kredit, te mu je u Auto kuću dostavljen Ugovor o kreditu na potpis, koji je bio unaprijed sačinjen od strane Banke, nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, a rečeno mu je ako ne prihvati neku ugovornu odredbu, kredit neće moći realizirati, a auto mu je bio potreban iz obiteljskih razloga, te u to vrijeme nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta. On u banci nije niti bio radi realizacije kredita, dok mu u Auto kući nitko nije pojasnio ugovorne odredbe, niti ga upozorio da će morati platiti bilo kakvu naknadu, Ugovor je prije potpisivanja pročitao i isti je relativno mogao razumjeti obzirom da je po zanimanju mesar. Pitao je zašto mora platiti tu naknadu od 3,30% koju je uočio u Ugovoru, te mu je rečeno da je da je takva politika Banke i da on na to ne može utjecati, već da mora platiti tu naknadu ako želi realizirati kredit, a koliko se sjeća, taj iznos mu je skinut kada mu je kredit isplaćen na račun, tako da je dobio i umanjen iznos kredita koji je želio realizirati.

5.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 5.-8.) razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženice, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 3. Ugovora proizlazi da je ugovorena naknada od “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

5.2. Uvidom u list 1/3 otplatne tablice-kredit-informativnog izračuna od 26.09.2005. (list 10. spisa) je utvrđeno da je prilikom isplate kredita od 18.460,43 CHF naplaćena od tužitelja pod „druge uplate“ i naknada od 239,99 CHF.

6. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 26. rujna 2005. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

9. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

11. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

11.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

11.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

12. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

12.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, pa je u konkretnom slučaju, na tuženici bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, međutim ista se oglušila na poziv na davanje odgovora na tužbu, te nitko za tuženu nije pristupio niti na ročište održano dana 13. listopada 2025. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju novog vozila marke Opel radi obiteljskih potreba, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

15 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da su iz Banke u Auto kuću poslali Ugovor o kreditu, koji je unaprijed bio sastavljen, pa o ugovornim odredbama nije mogao pregovarati, dok mu prethodno nitko nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu za obradu kredita, a kada je uočio u Ugovoru prilikom čitanja tu naknadu, rekli su mu da je takva politika Banke i da naknadu mora platiti, ako želi kredit, na što je on pristao jer mu je bilo potrebno vozilo. Ugovorne odredbe je mogao shvatiti kao laik, budući je po zanimanju mesar, te mu ih nitko nije pojasnio.

15.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor po principu "uzmi ili ostavi".

15.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Auto kući, te koji Ugovor da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

18. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

19. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

21. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Visinu zahtjeva tužitelj je dokazao priloženom otplatnom tablicom- informativni izračun tužene za predmetni Ugovor o kreditu (list 10. -12. spisa) od 26.09.2005. sa kojeg lista 1/3 (list 10. spisa) nesporno proizlazi da je prilikom isplate kredita tužitelju u iznosu od 18.460,43 CHF, tužena naplatila od tužitelja pod „druge uplate“ i naknadu od 239,99 CHF, odnosno 255,83 eura.

22.1. Stoga je tuženica iznos od 255,83 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

23. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

23.1. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 255,83 eura pripada od slijedećeg dana nakon uplate i to dana 27.09.2005. kako to isti zahtijeva, dok je visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. , 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

25 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

25.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 740,60 eura, koji je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), te podneska od 23.05.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.t.4.), zastupanja na ročištu od 13.10.2025. od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 137,50 eura (Tbr. 46.), plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura, te pristojbe na presudu od 26,55 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1.-4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 27. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Tuženici