REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-938/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja Petrović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CG (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Bruni Petrovčiću odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 10. srpnja 2025., poslovni broj: P-7028/24-10, u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 10. srpnja 2025., poslovni broj: P-7028/24-10.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50- 2948473, sklopljenog 14. srpnja 2005. između tužiteljice CG (ranije C) i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sljedećeg sadržaja:

„3. / treće / NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici CG iznos od 358,76 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. srpnja 2005. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici CG troškove postupka u iznosu od 589,04 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. srpnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi tuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe i pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 75/09, dalje u testu ZZP) ne prihvaćajući pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu bi svaka odredba tipskog ugovora bila nepoštena, odnosno da su svi takvi ugovori ništetni u cijelosti koji zaključak nije u skladu niti s odredbama ZZP-a i ZOO-a, tako da presudu pobija i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe članka 326. ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, obzirom da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa da je prihvaćanjem takvog stajališta sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a navodi i pogrešnu primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a. Prigovara tijeku zakonske zatezne kamate koje sud tužiteljici dosuđuje od 18. srpnja 2005. navodeći samo da je tuženik bio nesavjestan, bez obrazloženja takvog zaključka. Ponovno kao i tijekom prvostupanjskog postupka ističe prigovor zastare navodeći da se pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP-a.

2.2. Navodi da pobija odluku o trošku postupka jer da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, a posebno osporava dosuđeni trošak za sastav podneska od 20. siječnja 2025. u kojem tužiteljica citira sudsku praksu, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude koji da se ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice.

3. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da se odredi da mu tužiteljica naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3.1. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je neosnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 358,76 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-2948473, sklopljenog 14. srpnja 2005. između tužiteljice i tuženika, te zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 358,76 eura.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8.1. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 14. srpnja 2005., sklopila Ugovor o kreditu broj: 198-50-2948473 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 17.493,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u svrhu kupnje osobnog vozila,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koja iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predmetna naknada naplaćena 18. srpnja 2005., u iznosu od 577,30 CHF, što je obračunato po srednjem tečaju za CHF kreditora iznosilo 2.703,11 kn, odnosno 358,76 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovarano vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe kojom je obvezana na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora nije sadržavala podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na predmetni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora kojim se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12; - dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, kojim je odredbom članka 96. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, dok je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.1. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za osobne potrebe, da joj nije posebno pojašnjena naknada za obradu kredita, da nije imala utjecaj na sadržaj ugovora, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva, da je vjerovala djelatnicima banke, te da nije niti znala da može prigovoriti spornoj ugovornoj odredbi.

13.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

14.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna.

16. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, ništetna u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO), u vezi s člankom 324. ZOO-a. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024. i Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

17. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, pa je tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

17.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

18. Žalbeni navodi tuženika glede sporne odredbe ugovora, te činjenica da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

19.1. Slijedom navedenog nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. i 186.c ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

20. Odluka o parničnom trošku u pobijanoj točki III izreke, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, pa je tužiteljici osnovano dosuđen trošak u iznosu od 598,04 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; - dalje: OT) i prema vrijednosti predmeta spora koju je pravilno odredio prvostupanjski sud, dok tuženiku osnovano nije dosuđen parnični trošak.

20.1. Tuženik neosnovano žalbom osporava dosuđeni trošak sastava podneska od 20. siječnja 2025., obzirom da se tužiteljica u tom podnesku opravdano očituje na navode odgovora na tužbu, a neosnovano ukazuje i da joj ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je isti potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 OT, a o osnovanosti takvog zahtjeva se izjasnio i Vrhovni sud RH (odluka broj Rev- 1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.).

21. Slijedom naprijed navedenog ovaj sud je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u cijelosti na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 27. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić