Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-334/2025-2
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu, poslovni broj P-467/2023-6 od 3. veljače 2025., 27. listopada 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu, poslovni broj P-467/2023-6 od 3. veljače 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.
2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP), predlažući da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili podredno preinači, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke člankom 14. Ugovora o kreditu broj 5102077190 od 6. listopada 2004., u slučaju spora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, koja odredba, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, slijedom čega da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi tužitelj, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava morao putovati u Rijeku, što bi mu uzrokovalo znatne troškove i ograničen izbor punomoćnika. Slijedom navedenog, zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje:ZZP/03) i članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
6. S obzirom na navedeno, a u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, utvrđuje da se poslovna jedinica tuženika nalazi u Čakovcu i da je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice slijedom čega, a primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a, odbija prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, kao neosnovan.
7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi posebno ukazuje, jer rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je isto moguće ispitati.
7.1. Tuženik u žalbi navodi da pobijano rješenje nije pravilno, ni zakonito jer da sud u ovom stadiju postupka nije ovlašten na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i saslušanje stranaka, a ističe i da sud iznosi samo paušalne zaključke, a da ne navodi koje je kriterije primijenio prilikom donošenja odluke. Tuženik se poziva i na presudu Suda Europske unije od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 u kojoj je istaknuto da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka pa da je, sukladno citiranoj presudi, prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanje o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju koje bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi je li uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Smatra da mu je time onemogućeno raspravljanje pred sudom vezano uz ispitivanje valjanosti prorogacijske klauzule i da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.
7.2. Prednje izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, tužitelj se u tužbi pozvao na ništetnost prorogacijske klauzule pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, pri tome ističući da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, unaprijed formuliranoj od tuženika te da ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je isticao da sud nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, pa tako i saslušanje stranaka. Međutim, tuženik na okolnost da je s tužiteljem pregovarao o toj spornoj odredbi ugovora, odnosno na okolnost da ista nije nepoštena nije ujedno predložio provođenje nikakvih dokaza, pa tako ni dokaz saslušanjem stranaka, iako je teret dokaza da je s tužiteljem o toj odredbi pregovarao i da ista nije nepoštena na tuženiku. Sukladno tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer su stranke imale mogućnost očitovati se o navodima odlučnim za ocjenu osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, te prvostupanjski sud nije postupio protivno stajalištu Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-472/11donesenoj povodom zahtjeva za prethodnu odluku u primjeni Direktive Vijeća 93/13 EEZ – nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.
8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna, u primjeni odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan, primjenom čl. 59. ZPP-a.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. ZZP-a propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
11. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke člankom 14. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno suda u Rijeci. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, i prema ocjeni ovog suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, s obzirom da udaljenost prebivališta tužitelja od sjedišta tuženika objektivno ima učinak odvraćanja od vođenja spora, tuženik, kao financijski "jača" strana, s mrežom poslovnica i zaposlenika u cijeloj Republici Hrvatskoj, ima adekvatnu mogućnost angažiranja punomoćnika za zastupanje i u mjestu gdje je tužitelj pokrenuo spor, što znači da sporna odredba uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu stranaka i da među njima nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula.
12. Stoga se u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a.
13. S obzirom na navedeno, odnosno s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost prorogacijske klauzule, pravilno je odlučio i o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku.
14. Iz predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopljen u Čakovcu, te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Čakovcu. Pri tom, žalbeni navodi tuženika da bi primarno uvjet za primjenu čl. 59. ZPP-a bio da je naznačena poslovna jedinica upisana u Sudski registar, a što je izostalo u ovom slučaju, nisu prihvatljivi. Naime, pojam "poslovne jedinice " iz odredbe čl. 59. ZPP-a treba široko tumačiti u smislu da obuhvaća svaku podružnicu, poslovnicu ili filijalu trgovca u kojoj on obavlja djelatnost, neovisno o činjenici upisa u Sudski registar.
15. Zbog tih razloga trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
16. Tuženik nije uspio sa žalbom, slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.
U Rijeci 27. listopada 2025.
Sutkinja
Barbara Bosner
