Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1450/2024-49

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mrklić & Partneri j.t.d. u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025., održane u nazočnosti Ines Margetić, odvjetnice u Zagrebu, i zz za Marinu Mrklić, odvjetnicu u Odvjetničkom društvu Mrklić i partneri j.t.d. u Splitu, po zamjeničkoj punomoći i FŠ, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, dana 27. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije:7102462835 od dana 30.9.2004. godine sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, isplatiti tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 242,90 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a koje kamate su određene po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:

- 2,95 eur od 16.09.2007.,

- 2,98 eur od 26.10.2007.,

- 2,95 eur od 16.11.2007.,

- 2,94 eur od 01.01.2008.,

- 2,92 eur od 01.02.2008.,

- 2,92 eur od 01.04.2008.,

- 2,92 eur od 30.05.2008.,.

- 2,92 eur od 30.05.2008.,

- 2,91 eur od 01.07.2008.,

- 2,91 eur od 16.07.2008.,

- 2,88 eur od 23.08.2008.,

- 2,86 eur od 17.09.2008.,

- 2,87 eur od 30.11.2008.,

- 2,99 eur od 29.01.2009.,

- 3,00 eur od 27.03.2009.,

- 2,94 eur od 30.05.2009.,

- 6,68 eur od 01.08.2009.,

- 6,67 eur od 01.09.2009.,

- 6,58 eur od 31.10.2009.,

- 6,65 eur od 01.01.2010.,

- 6,63 eur od 27.02.2010.,

- 6,60 eur od 01.05.2010.,

- 6,61 eur od 21.08.2010.,

- 6,75 eur od 11.02.2011.,

- 6,75 eur od 26.02.2011.,

- 6,75 eur od 08.03.2011.,

- 6,69 eur od 30.04.2011.,

- 6,81 eur od 27.10.2011.,

- 6,81 eur od 27.10.2011,.

- 6,81 eur od 27.10.2011.,

- 6,81 eur od 16.11.2011.,

- 6,78 eur od 16.11.2011., sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, naknaditi tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka u iznosu od 1.041,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 27. listopada 2025. pa do isplate po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 11.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom, sklopio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije: 7102462835 dana 30.9.2004. godine. Temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik je odobrio kredit u iznosu od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za HNB-a. Kredit je otplaćen dana 01.10.2011. godine. Odredbom članka 1. Ugovora utvrđeno je da tuženik kao kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Tužitelju kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti 20.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju HNB-a.

2. Nadalje je u odredbi članka 2. Ugovora ugovoreno je kako je na iznos kredita tužitelj dužan plaćati i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Zagrebačke banke d.d. te da na dan sklapanja ugovora ista iznosi 9,50 % godišnje.

3. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio Presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao tuženik ad. 1.) te u razdoblju od 10. 09. 2003. godine do 31. 12. 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. 9. 2003. godine, odnosno, do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4. Navedena prvostupanjska odluka je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske Presudom i Rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine.

5. Dakle, pravomoćnom Presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka.

6. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12. 2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

7. Slijedom navedenoga, odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi su ništetne, jer je istima povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača budući je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a sam tužitelj nije mogao utjecati niti na vrijeme, a niti na način promjene kamate. Tužitelj također nije mogao niti provjeriti pravilnost i razloge promjene kamatne stope, jer zato nije imao nikakvih egzaktnih parametara i metode izračuna budući je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika.

8. Na upravo opisani način uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja kao posljedica neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a ugovorna kamata, koja bi sukladno odredbama stavka 2. članka 269., te članka 272. Zakona o obveznim odnosima, trebala biti određena ili barem odrediva, osim njene precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, njena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, zbog čega je ista, u smislu odredaba članka 270. stavka 1., zatim članaka 322. i 323., te članka 384 stavka 1. ZOO-a, ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

9. Identičan stav u pogledu zakonitosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod poslovnim brojem Gžo-199/14, a pri čemu se navedeni sud poziva i na odluku Europskog suda od 30. travnja 2014. godine broj C- 26/13, te ističe kako su građanima morali "na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze“.

10. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 /., a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 05. travnja 1993. godine, predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive redovne kamatne stope također su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja.

11. Odredbom iz čl. 104. st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila.

12. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.

13. U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl. 214. ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115. ZOO-a/96.

14. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi tužitelj je preplatio iznos od 1.820,06 kuna u razdoblju od studenog 2007. godine do listopada 2011. godine, a sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, Tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati sve ono što je primio na temelju naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih odredbi, Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije: 7102462835 od dana 30.9.2004. godine a na koji iznose tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, sukladno članku 1115. ZOO-a u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu da, pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti i stečenom bez osnove, te pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, zakaže glavnu raspravu, izvede predložene dokaze i donese slijedeću presudu:

16. "I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije:7102462835 od dana 30.9.2004. godine sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II. Dužan je tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽŠ, [adresa], Marina, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 1.820,06 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi na iznose od:

- 22,26 kn od 01.11.2007,

- 22,17 kn od 01.12.2007,

- 22,21 kn od 01.01.2008,

- 21,91 kn od 01.02.2008,

- 22,03 kn od 01.03.2008,

- 22,05 kn od 01.04.2008,

- 22,00 kn od 01.05.2008,

- 21,97 kn od 01.06.2008,

- 21,95 kn od 01.07.2008,

- 21,88 kn od 01.08.2008,

- 21,70 kn od 01.09.2008,

- 21,54 kn od 01.10.2008,

- 21,75 kn od 01.11.2008,

- 21,60 kn od 01.12.2008,

- 22,21 kn od 01.01.2009,

- 22,34 kn od 01.02.2009,

- 22,43 kn od 01.03.2009,

- 22,63 kn od 01.04.2009,

- 22,50 kn od 01.05.2009,

- 22,20 kn od 01.06.2009,

- 22,05 kn od 01.07.2009,

- 50,40 kn od 01.08.2009,

- 50,41 kn od 01.09.2009,

- 49,85 kn od 01.10.2009,

- 49,57 kn od 01.11.2009,

- 50,20 kn od 01.12.2009,

- 50,05 kn od 01.01.2010,

- 50,17 kn od 01.02.2010,

- 49,87 kn od 01.03.2010,

- 49,80 kn od 01.04.2010,

- 49,69 kn od 01.05.2010,

- 49,85 kn od 01.06.2010,

- 49,32 kn od 01.07.2010,

- 49,72 kn od 01.08.2010,

- 49,88 kn od 01.09.2010,

- 50,03 kn od 01.10.2010,

- 50,35 kn od 01.11.2010,

- 50,92 kn od 01.12.2010,

- 50,66 kn od 01.01.2011,

- 50,87 kn od 01.02.2011,

- 50,90 kn od 01.03.2011,

- 50,61 kn od 01.04.2011,

- 50,45 kn od 01.05.2011,

- 51,03 kn od 01.06.2011,

- 50,65 kn od 01.07.2011,

- 51,12 kn od 01.08.2011,

- 51,25 kn od 01.09.2011,

- 49,06 kn od 01.10.2011.

III. Dužan je tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."

17. Tužitelj u svom podnesku koji je dana 19.03.2020. godine upućen sudu preporučenom poštanskom pošiljkom naveo da u cijelosti poriče i osporava navode iz odgovora na tužbu kao neutemeljene, odnosno navodi iz rečenog odgovora u cijelosti su protivni zakonu i relevantnoj sudskoj praksi.

18. U odnosu na navode tuženika kako je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje postupanje, ističe se kako predmetno nije točno, jer je tužitelj točno naveo svoje traženje, a da sukladno odredbi čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (NN 3505, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), na ništetnost pazi sud po službenoj dužnosti.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, tužitelj navodi kako čl. 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teži iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

20. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, samim podnošenjem kolektivne tužbe na dan 04.04.2012. godine Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13.06.2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme pije prekida neće se uračunati u tijek zastare, jer je navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

21. Tužitelj navodi da kako je predmetna tužba podnesena naslovljenom sudu dana 11.06.2019. godine, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13.06.2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

22. Nadalje, građanski odjel Vrhovnog suda RH je dana 30.01.2020. godine na sjednici Odjela donio pravno shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa temeljem takvog shvaćanja za tužiteljicu zastara potraživanja nije ni počela.

23. Tužitelj osnažujući gornje navode, dodatno ističe kako je Ustavni sud RH dana 20.02.2020. godine u predmetu posl. br. U-III-2922/2018 donio odluku kojom je odbio tužbu podnositelja - ovdje tuženika, te u cijelosti potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH po pitanju zastare, a koje shvaćanje je izraženo u postupku posl. br. Rev- 2245/17 od 20.03.2018. godine.

24. Također, tužitelj opetovano ističe kako je postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 92/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 - dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

25. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 dalje ZZO/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

26. Sijedom navedenoga, odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi su ništetne, jer je istima povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača budući je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a sam tužitelj nije mogao utjecati niti na vrijeme, a niti na način promjene kamate. Tužitelj također nije mogao niti provjeriti pravilnost i razloge promjene kamatne stope, jer zato nije imao nikakvih egzaktnih parametara i metode izračuna budući je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika.

27. Na naprijed opisani način uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja kao posljedica neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a ugovorna kamata, koja bi sukladno odredbama stavka 2. čl. 269., te čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, trebala biti određena ili barem odrediva, osim njene precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, njena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, zbog čega je ista, u smislu odredaba čl. 270. st. 1., zatim čl. 322. i 323., te čl. 384. st. 1. ZOO-a, ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

28. Identičan stav u pogledu zakonitosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod posl. brojem Gžo-199/14, a pri čemu se navedeni sud poziva i na odluku Europskog suda od 30.04.2014. broj C-26/13, te ističe kako su građanima morali "na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze".

29. Tužitelj navodi kako o predmetnim odredbama nije pregovarano, a prema načelima Zakona o parničnom postupku, negativne se činjenice ne dokazuju, već bi teret dokaza bio na tuženiku da dokaže da se o istim pregovaralo, a na koje okolnosti tuženik ne predlaže izvođenje dokaza.

30. U odnosu na navod tuženika kako se u ovom sporu radi o EUR kreditu, pa da se ne bi primjenjivalo pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž-7129/13, sudska praksa je već odgovorila na taj navod na način da je zauzeto shvaćanje, upravo suprotno od navoda tuženika, jer se konkretno radi o ništetnoj kamatnoj stopi, a ne o valuti. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako su se na konkretan ugovorni odnos primjenjivali Opći uvjeti poslovanja tuženika u primjeni od 01.10.1999., čime tuženik pokušava, ponovno suprotno utvrđenjima sudova u kolektivnom sporu, predstaviti kako je on s tužiteljem imao ugovorene poštene odredbe kriterije promjenjive kamatne stope, te se pritom i poziva na Opće uvjete promjene kamatnih stopa koji su bili u primjeni od 01.01.2011.

31. Dakle, tuženik ide toliko daleko da pored Općih uvjeta koji su vrijedili na dan zaključenja ugovora, vrijedili i uvjeti doneseni 4 godine nakon zaključenja ugovora, a koji uvjeti ne mogu biti obvezujući za tužitelja, jer prema čl. 295. st. 5. ZOO-a opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora, a što nisu, jer su isti stupili na snagu 01.01.2011.

32. Slijedom svega iznijetog, tužitelj predlaže izvesti sve predložene dokaze navedene u tužbi i po završetku dokaznog postupka donijeti odluku kojim će u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

33. Tužitelj je svojim podneskom od 24.11.2020. godine izvršio, nakon provedenog financijskog vještačenja po „Ručević vještačenja“ d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, u odnosu na koje nema nikakve primjedbe, konačno uređenje i specifikaciju tužbenog zahtjeva na način da predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije:7102462835 od dana 30.9.2004. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II. Dužan je tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽŠ, [adresa], Marina, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 1.829,80 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi na iznose od:

22,20 kn od 16.09.2007,

22,24 kn od 26.10.2007,

22,26 kn od 16.11.2007,

22,20 kn od 01.01.2008,

22,03 kn od 01.02.2008,

21,99 kn od 01.04.2008,

21,98 kn od 30.05.2008,

21,96 kn od 01.07.2008,

21,92 kn od 16.07.2008,

21,73 kn od 23.08.2008,

21,56 kn od 17.09.2008,

21,60 kn od 30.11.2008,

22,50 kn od 29.01.2009,

22,58 kn od 27.03.2009,

22,14 kn od 30.05.2009,

50,31 kn od 01.08.2009,

50,26 kn od 01.09.2009,

49,56 kn od 31.10.2009,

50,12 kn od 01.01.2010,

49,96 kn od 27.02.2010,

49,71 kn od 01.05.2010,

49,83 kn od 21.08.2010,

50,85 kn od 11.02.2011,

50,85 kn od 26.02.2011,

50,85 kn od 08.03.2011,

50,40 kn od 30.04.2011,

51,32 kn od 27.10.2011,

51,31 kn od 16.11.2011,

51,08 kn od 16.11.2011.

III. Dužan je Tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."

34. Slijedom svega iznijetog, tužitelj predlaže da Sud usvoji i ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

35. U tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 03.02.2021. godine, navodi da u cijelosti poriče i osporava navode iz istog kao neutemeljenim, odnosno navodi su u cijelosti protivni zakonu i relevantnoj sudskoj praksi, a o čemu se tužitelj nastavno očituje.

36. U odnosu na protivljenje tuženika na preinaku tužbe, a koja je učinjena sukladno financijskom knjigovodstvenom vještačenju, ističe se kako se ovdje radi o činjenici da tužitelj nema stručna znanja i vještine za izračun, pa je tek po primitku financijsko knjigovodstvenog vještačenja mogao urediti tužbeni zahtjev u skladu s istim, tako da je do preinake došlo bez krivnje tužitelja.

37. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, opetovano se ističe, a nastavno na sve već izneseno na temu zastare iz podneska od dana 17.3.2020. godine, kako je građanski odjel Vrhovnog suda RH je dana 30. siječnja 2020. godine na sjednici Odjela donio pravno shvaćanje da zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetenost ugovora, pa temeljem takvog shvaćanja za tužitelja zastara potraživanja nije ni počela.

38. Tužitelj osnažujući gornje navode, dodatno ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske dana 20. veljače 2020. godine u predmetu posl. br. U-III- 2922/2018 donio odluku kojom je odbio tužbu podnositelja – ovdje tuženika, te u cijelosti potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH po pitanju zastare, a koje shvaćanje je izraženo u postupku posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

39. U odnosu na prigovor tuženika o (ne) postojanju aktivne legitimacije tužitelja, isti je neutemeljen, a ovo iz razloga što i iz isprava koje su priložene tužbi nedvosmisleno proistječe da je upravo tužitelj nositelj kredita i kao takav je u ugovoru o kreditu naznačen kao korisnik kredita, te je osobno izvršavao svoje obveze s osnova predmetnog kredita bilo direktno u poslovnici tuženika, bilo izvan banke - a za sve uplate iz dostavljenog prometa po kreditu evidentno proizlazi da je iste plaćao upravo tužitelj. Osporavajući tužitelju aktivnu legitimaciju tuženik citira stajalište zauzeto u odluci Ustavnog suda RH, broj U-III/3176/2007 od 06.05.2010. godine, međutim navedeno stajalište iz predmetne odluke ne može se primijeniti u konkretnom slučaju, jer se ne radi o predmetu iste činjenične i pravne osnove, a tuženik svjestan te činjenice istu ne dostavlja uz svoj odgovor, već iz iste izdvaja i citira samo dio koji bi potkrijepio njegove nezakonite i neosnovane tvrdnje. Međutim, da kojim slučajem tužitelj nije plaćao svoje ugovorne obveze preuzete kreditom, a jeste, prigovor promašene aktivne legitimacije bi također bio neutemeljen, jer tužitelj ima svako pravo naložiti trećoj osobi da u njegovo ime i za njegov račun vrši uplate po kreditu, no još jednom se ističe kako je tužitelj sam u cijelosti ispunjavao preuzete ugovorne obveze.

40. U odnosu na navod tuženika kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, ističe se kako je sudska praksa zauzela stav i po tom pitanju, da u pojedinačnim postupcima radi utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, postoji vezanost i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivali vezanost za pravomoćnu sudsku odluku u kolektivnom sporu, npr. da tužitelj nije potrošač onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, a kako navodi Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 18/2018 od dana 26.5.2020. godine.

41. Tužitelj je potrošač, jer je sklopio Ugovor o kreditu s bankom kao fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke i profesionalne djelatnosti, a to je razvidno i iz činjenice da je cijeli radni vijek proveo kao obični zaposlenik kod drugih poslodavaca.

42. Predmet ovog sudskog postupka je utvrditi kako su odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi ništetne, jer je istima povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača budući je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a sam tužitelj nije mogao utjecati niti na vrijeme, a niti na način promjene kamate. Tužitelj također nije mogao niti provjeriti pravilnost i razloge promjene kamatne stope, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih parametara i metode izračuna budući je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika.

43. Na naprijed opisani način uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja kao posljedica neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a ugovorna kamata, koja bi sukladno odredbama stavka 2. članka 269., te članka 272. Zakona o obveznim odnosima, trebala biti određena ili barem odrediva, osim njene precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, njena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, zbog čega je ista, u smislu odredaba članka 270. stavka 1., zatim članaka 322. i 323., te članka 384 stavka 1. ZOO-a, ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

44. Tužitelj podneskom od 23.12.2021. godine napominje da u cijelosti poriče i osporava navode iz podneska tuženika od 17. prosinca 2021. godine, kao neutemeljene, odnosno da su navodi iz rečenog u cijelosti protivni zakonu i relevantnoj sudskoj praksi, a o čemu se tužitelj nastavno očituje.

45. Odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi su ništetne, jer je istima povrijeđeno tužiteljevo pravo kao potrošača budući je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a sam tužitelj nije mogao utjecati niti na vrijeme, a niti na način promjene kamate. Tužitelj također nije mogao niti provjeriti pravilnost i razloge promjene kamatne stope, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih parametara i metode izračuna budući je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika.

46. Na naprijed opisani način uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja kao posljedica neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a ugovorna kamata, koja bi sukladno odredbama stavka 2. članka 269., te članka 272. Zakona o obveznim odnosima, trebala biti određena ili barem odrediva, osim njene precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, njena buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, zbog čega je ista, u smislu odredaba članka 270. stavka 1., zatim članaka 322. i 323., te članka 384 stavka 1. ZOO-a, ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

47. Identičan stav u pogledu zakonitosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod poslovnim brojem Gžo-199/14, pri čemu se navedeni sud poziva i na odluku Europskog suda od 30. travnja 2014. godine broj C- 26/13, te ističe kako su građanima morali "na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze“.

48. Tužitelj navodi kako o predmetnim odredbama nije pregovarano, a prema načelima zakona o parničnom postupku, negativne se činjenice ne dokazuju, već bi teret dokaza bio na tuženiku da dokaže da se o istima pregovaralo, a na koje okolnosti tuženik ne predlaže izvođenje dokaza.

49. U odnosu na navod tuženika kako se u ovom sporu radi o EUR kreditu, pa da se ne bi primjenjivalo pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž- 7129/ 13, sudska praksa je već odgovorila na taj navod na način da je zauzeto shvaćanje, upravo suprotno od navoda tuženika, jer se konkretno radi o ništetnoj kamatnoj stopi, a ne o valuti. Do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako ga je konačno specificirao i uredio podneskom od 24.11.2020. godine, te navodi kako predlaže da sud donese presudu temeljem stanja spisa, a kojom usvaja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz dosudu parničnih troškova prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave.

50. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je vidljivo iz tužbe da tužitelj postavlja:

51. (i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj kreditne partije 7102462835 u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovara kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke, pri čemu odredbe ne navodi, već prepričava; te

52. (ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.820,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate.

53. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun, vrijednost predmeta spora te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

54. Tuženik se protivi korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenih zahtjeva, jer je dostavljeni izračun izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u odnosu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja.

55. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 13.06.2014. godine.

56. U ovom se sporu radi o EUR kreditu, pa se na navodnu tužiteljevu tražbinu ne primjenjuje pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž-7129/13 na koju se poziva tužitelj, niti je tužba u tom sporu prekinula tijek zastarnog roka za zahtjev tužitelja. Tuženik smatra da je ovdje riječ samo o pravnom pitanju pa se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja o provođenju vještačenja te saslušanju tužitelja.

57. Nadalje, Ugovor o kreditu koji je predmet spora je nenamjenski ugovor. Tuženik osporava tvrdnju tužitelja da se radi o potrošačkom kreditu. S time u vezi, nastavno na toč. 4. odgovora, tuženik osporava primjenu utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača na tužiteljev slučaj i njegove tužbene zahtjeve. To istovremeno znači da nema mjesta primjeni ni shvaćanju o tome da su tužbe u tim sporovima, prekinule tijek zastare u pogledu tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

58. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja o tome da sud izvede dokaz "pregledom financijskog knjigovodstvene dokumentacije tuženika". Ovakav dokazni prijedlog je, prije svega, neodređen. Dodatno, ovakav dokazni prijedlog koji je očigledno vezan uz daljnji dokazni prijedlog o financijskom vještačenju visine novčane tražbine, implicira ovlasti vještaka da od tuženika traži isprave prema vlastitu nahođenju, što je protivno ZPP, jer vještačenjem rukovodi sud, a ne vještak. Konačno, tužitelj tim dokaznim prijedlogom prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda.

59. Tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan i neodređen iz razloga što tužitelj ne navodi točno koje odredbe smatra ništetnim i čiju ništetnost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su dijelovi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu nišetni. Sudska praksa je zauzela jasan stav da se u slučaju traženja deklaracije nišetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena, pa tuženik predlaže naslovnom sudu pozvati tužitelja na uređenje tužbe.

60. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, ne odgovaraju dokazima pa ni pravnom stanju stvari. VSRH je u odluci Rev-2245/17-2 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: 61. "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe."

62. VSRH se u spomenutom predmetu bavio konkretnim kolektivnim sporom i konkretnim pojedinačnim postupkom pokrenutim upravo temeljem presude iz tog kolektivnog spora.

63. U ovom predmetu, radi se o eurskom kreditu. Iz navedenog razloga ključno je utvrditi postoji li za tužitelja ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za njegov pojedinačni zahtjev. Odgovor na navedeno pitanje, po mišljenju tuženika, jasno i nedvosmisleno je naveden u samoj revizijskoj odluci u kolektivnom sporu broj Revt 249/14-2 gdje je na stranici 29 VSRH istaknuo:

64. "Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude."

65. Svaka dvojba da bi se VSRH navedenom rečenicom referirao upravo na dio izreke presude VTS-a iz kolektivnog spora gdje je potvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope otklonjena je dijelom obrazloženja koje prethodi navedenom zaključku, gdje VSRH na stranici 28 navodi:

66. "Dakle toč. II i IV izreke pobijane presude (presude VTS-a broj Pž-7129/13 op.a.) su jasno formulirane i kao takve ne isključuju daljnje postupanje i primjenu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju uključujući njegove izmjene i dopune (NN 112/12, 56/13), pošto se njima samo zabranjuje nastavak dotadašnjeg postupanja, a glede jednostranog određivanja promjenjive kamatne stope na ugovore o kreditu, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo, što se međutim ne odnosi i na dio ugovornih odredbi o ugovornoj kamati u dijelu kojem je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja tih ugovora."

67. Tuženik stoga ističe kako je VSRH zauzeo stav kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz konkretnog kolektivnog spora, a samim time nije došlo ni do prekida zastare za tužitelja, jer je jasno kako je VSRH u konkretnom kolektivnom sporu, izričito naveo da se izreka presude ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu.

68. Samim time, u svjetlu presude Rev-2245/17-2 evidentno je kako ne postoji ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za tužiteljevu tražbinu i od čije pravomoćnosti zastara ponovno teče, te kako, u slučaju da je i zahtjev osnovan, zbog zastare potrebno odbiti sve iznose dospjele prije 13.06.2014. godine.

69. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove, jasno je, počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.06.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 06.02.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

70. Ugovorom o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora. Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu.

71. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 06.07.1999. godine, a koji su se primjenjivali od 01.10.1999. (u daljnjem tekstu "OUP/1999").

72. U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo je navedeno: "Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa - op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa."

73. Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta.

74. Takva odredba bila je u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine ("NN" br. 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. (NN br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 - ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. (NN br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: " Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: … odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom previđenog, razloga."

75. Prema navedenom, OUP/1999 (čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je "redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima", a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. "Jednostrana promjenjivost kamatne stope", na koju upire tužitelj, nema materijalnopravno isti tretman, kao i "promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru" - i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP/1999 su, nadalje, nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 01.01.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope: "Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske; Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd."

76. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

77. Tuženik u tijeku postupka, nakon tužiteljeva očitovanja na tuženikov odgovor na tužbu, svojim podneskom od 25.05.2020. godine ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

78. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tuženik ističe kako i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zlataru u predmetu pod poslovnim brojem 1 P-767/15 od 28. veljače 2017. godine, (potvrđena prudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 29. studenog 2019. godine) potvrđuje takav stav, te istu citira u predmetnom dijelu koji ide u prilog tuženiku vezano uz tuženikov stav o zastari.

79. Nadalje, tuženik ističe da ne postoje novčane tražbine tužitelja prema tuženiku, a kada bi postojale, što tuženik osporava, bile bi zastarjele.

80. Čak i kada bi se kolektivne tužbe primijenile u konkretnom slučaju (što tuženik osporava obzirom da se u konkretnom slučaju radi o EUR kreditu) tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502 d. ZPP. Tuženik navodi da mu nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne potrošačke sporove, te napominje da tužba treće osobe nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužitelja, makar se radilo i o kolektivnoj tužbi.

81. Tuženik navodi da odredba 502d. ZPP i tamo priznato pravo pojedinih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju prava, postoji s razlogom, a da tužitelj nije bio umješač u tim sporovima.

82. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi nenamjenskog trošenja, pa vezano uz isto, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka, pa se tuženik poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem: 33 Gž-5659/2017 od 19. studenog 2019. godine, presudu Županijskog suda u Osijeku u predmetu pod poslovnim brojem: Gž-1484/2018 od 5. prosinca 2019. godine, navodeći da je ovaj stav prvostupanjskog suda pravilan i zakonit pa ga prihvaća i ovaj sud.

83. U skladu s napisima odgovora na tužbu i ovog podneska, tuženik predlaže da sud (i) zaključi daljnje raspravljanje i ovaj postupak te da (ii) odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

84. Tuženik u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave navodi u svom podnesku od 28.01.2021. godine da je tužitelj svojim podneskom od 24. studenoga 2020. povećao svoj tužbeni zahtjev te u potpunosti promijenio tijek zatezne kamate.

85. Tuženik se toj preinaci protivi, jer ne postoje nikakvi razlozi koji opravdavaju preinaku, sukladno članku 190. stavak (2) ZPP-a. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev iako je već u vrijeme tužbe, mogao postaviti tužbeni zahtjev kao u podnesku od 24. studenoga 2020.

86. Ukoliko sud dopusti preinaku, tuženik osporava i preinačeni tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun visine te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoj preinačeni tužbeni zahtjev u ovom sporu. Tuženik ustraje na svim navodima i prigovorima iz odgovara na tužbu i u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

87. Tuženik ustraje i na prigovoru zastare. Naime, ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P – 1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava (smatrajući da ta tužba nije prekinula zastaru te da je zastara nesmetano tekla), zahtjevi tužitelja od 24. studenoga 2020., postavljeni su nakon isteka pet godina od pravomoćnosti presude P – 1401/12 (Pž- 7129/13), te je tužiteljev zahtjev stoga zastario sukladno shvaćanju iz odluke VSRH 2245/2017, a koji tuženik osporava.

88. Tuženik se u tom pogledu poziva na shvaćanje VSRH iz odluke br. Revx 848/14, u gdje je rečeno: … “valja istaknuti da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe (tako i u Revx 249/2009 i Rev . 21/2010)“.

89. Kao i na shvaćanje drugostupanjskih sudova koje tuženik citira u ovom svom podnesku.

90. Iz prometa po kreditu ne proizlazi nesporno da bi baš tužitelj otplaćivao sve obveze po kreditu, pa zbog toga, tuženik, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, tj. nedostatka aktivne legitimacije.

91. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.

92. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-

III/3176/2007 od 6. svibnja 2010.

93. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete.

94. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-519/2019 od 14. studenog 2019. g. kao i na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž- 1811/2019 od 4. lipnja 2020. g. 95. Tuženik i dalje osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Iz predmetnog ugovora ne proizlazi da bi tužitelj isplaćena sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

96. Nadalje, tužitelj se neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača, jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Tužitelj nije dokazao ni taj slučaj, pa ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Stoga, slijedom procesnih pravila o teretu dokazivanja, slijedom primjene Zakona o zaštiti potrošača, članka 502.c ZPP-a kao i stajališta presude Suda EU C-497/13 (Ž)[1], shvaćanje je tuženika da nije dovoljno da se tužitelj u potrošačkom sporu samo pozove na utvrđenja iz presuda kolektivnog spora. Štoviše, prema presudi Faber bila bi dužnost suda da utvrdi potrošačka svojstva.

97. Uzevši u obzir članak 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i presudu ECJ br. C- 498/16[1] dio koje tuženik citira i prema kojoj: „pojam potrošača treba tumačiti usko…samo i jedino s ciljem zadovoljavanja privatnih potreba…samo izvan svake profesionalne aktivnosti i svrhe te da naknadno ne stekne profesionalni karakter.“, kao i presudu ECJ C-630/17 prema kojoj: „87 Pojam „potrošač” u smislu članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., F, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 29. i navedenu sudsku praksu). 88 Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., F, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).“

98. Tužitelj se ionako ne bi mogao s uspjehom pozivati na potrošačku zaštitu obzirom da nije dokazano da je isplaćena sredstva kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe. O navedenom se izjasnila i sudska praksa koju tuženik citira u ovom svom podnesku, te tuženik posebno naglašava da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču.“

99. U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud na ročištu 11. veljače 2021.g. zaključi raspravljanje i odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku uvećano za zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

100. Tuženik svojim podneskom od 13.09.2021. godine navodi da nije zaprimio Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., pa da moli sud da mu dostavi Nalaz i mišljenje putem e komunikacije.

101. Tuženik također ističe kako je ugovorom o kreditu je ugovorena kamatna stopa od 9,50% da bi se tokom otplate kamatna stopa mijenjala:

- 01.10.2007. 9.60%

- 01.07.2009. 10.65%

102. Obzirom da presude iz kolektivnog spora nemaju „automatsku“ primjenu na Ugovore koji su sklopljeni u EUR valuti to je potrebno u svakom pojedinom slučaju ispitati da li je banka nepošteno postupala u odnosu prema klijentu (ovdje tužitelju). 103. Tuženik naglašava da to znači da je tijekom otplate kredita kamatna stopa od početno ugovorene 9,50 % rasla do najviše 10,65% odnosno nije rasla preko 1,5/10 početno ugovorene kamatne stope. U situaciji sveopće svjetske krize koja je pogodila cijeli svijet, a posebice bankarski sektor, banka je tužitelju povećala kamatnu stopu za 1,5/10., te tuženik smatra da se u tom slučaju ne može govoriti o nepoštenom postupanju banke, kao i da takvo povećanje kamatne stope nije dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana. Tuženik se poziva na sudsku prasku koja ide u prilog navedenim tvrdnjama tuženika, te istu citira u ovom svom podnesku. 104. Nadalje, podneskom od 13.09.2021. godine navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate, pa čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim, kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH dana 13. lipnja 2014.g. (kamata), istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007.g. (tč. II. tužbenog zahtjeva). Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, te se tuženik poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g. koji citira, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine, kao i na druge odluke Vrhovnog suda RH za koje smatra da potvrđuju pravni stav tuženika o tijeku zatezne kamate u ovoj pravnoj stvari na potraživanja tužitelja, za koja tuženik i nadalje smatra da su neosnovana. 105. Tuženik predlaže da sud (i) zaključi daljnje raspravljanje i ovaj postupak te da (ii) odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku u nastavku.

106. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 17.12.2021. godine gdje se tuženik očituje na zaprimljeni Nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o., ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, te ustraje i kod navoda iz ranijih podnesaka, te navodi da su izračuni iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, obzirom da presude iz kolektivnog spora nemaju „automatsku“ primjenu na Ugovore koji su sklopljeni u EUR valuti niti je tužitelj dokazao pravnu osnovu svoga tužbenog zahtjeva.

107. Kamatna stopa na dan odobrenja kredita iznosila je 9.50 % (čl.2. Ugovora o kreditu) dok je početni anuitet iznosio 322,90 EUR (čl. 4. Ugovora o kreditu).

108. Kamatna stopa i početni anuitet mijenjali na sljedeći način:

- 01.10.2007. 9.60% 325,93 EUR

- 01.07.2009. 10.65% 329,76 EUR

109. Tužitelj je u periodu od 2004. do 30. rujna 2007. kredit otplaćivao bez ikakve promjene u kamatnoj stopi i anuitetu, da bi u periodu od 1. listopada 2007. do 30. lipnja 2009. banka tužitelju povećala kamatnu stopu za 0.1 p.p. s početne stope od 9,50% na 9,60% odnosno anuitet za 3,03 EUR (= 22,72 kn).

110. Nadalje, kao što je gore vidljivo, kamatna stopa je narasla s 9,5% na 10,65 %, tek 1. srpnja 2009, dok je tužiteljev kredit zatvoren 15.11.2011., a to znači da je banka povećala kamatnu stopu za 1.15 p.p. s početne stope od 9,50% na 10,65% odnosno anuitet za 6,86 EUR (= 51,45 kn), te tuženik ponavlja svoju već iznesenu tezu da je iz navedenog vidljivo da je u situaciji sveopće svjetske gospodarske krize koja je pogodila gotovo sve gospodarske grane i poduzetničke djelatnosti, a posebice bankarski sektor, banka tužitelju na samom vrhuncu krize povećala anuitet za 22,72 kn odnosno za 51,545 kn u odnosu na početni anuitet dok je iznos isplaćenog kredita bio150.956,80 kn, pa slijedom iznesenog, tuženik zaključuje da tijekom otplate kredita, nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama, kako tužitelj pogrešno tvrdi.

111. U konkretnom slučaju ne može se govoriti o nepoštenom postupanju tuženika obzirom kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa samim Ugovorom o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 30. rujna 2004. Također, u konkretnom slučaju nipošto se ne mogu primijeniti presude iz kolektivnog spora obzirom kako je već prethodno navedeno, banka nije prekršila načelo savjesnosti i poštenja.

112. Obzirom da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu svoje tužbe tuženik smatra dostavljeni Nalaz i mišljenje u potpunosti irelevantnim.

113. U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev, a da tuženiku na teret tužitelja dosudi parnične troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis uz podnesak od 08.03.2022. godine, te tuženik, u tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, ostaje kod odgovora na tužbu i svih svojih ranijih navoda, te predlaže da sud temeljem stanja spisa odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tuženiku parničnih troškova prema troškovniku koji je tuženik dostavio uz podnesak od 08.03.2022. godine. Predlaže donošenje odluke temeljem stanja spisa, a kojom će sud u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

114. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i tuženiku u spis, osim korištenja izračuna sačinjenog po tužitelju prije utuženja obzirom da se tome usprotivio tužitelj u odgovoru na tužbu, uvidom u dokumentaciju dostavljenu po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. uz financijski nalaz i mišljenje, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa kako su stranke nakon ovako provedenog postupka predložili da sud donese presudu temeljem stanja spisa, bez izvođenja daljnjih dokaza, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi. 115. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kao u izreci presude poslovni broj P-9259/19-29 od dana 20. travnja 2022. godine i presudio kako slijedi:

„I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije: 7102462835 od dana 30.9.2004. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II. Dužan je tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ŽŠ, [adresa], Marina, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 1.829,80 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi na iznose od:

- 22,20 kn od 16.09.2007,

- 22,24 kn od 26.10.2007,

- 22,26 kn od 16.11.2007,

- 22,20 kn od 01.01.2008,

- 22,03 kn od 01.02.2008,

- 21,99 kn od 01.04.2008,

- 21,98 kn od 30.05.2008,

- 21,96 kn od 01.07.2008,

- 21,92 kn od 16.07.2008,

- 21,73 kn od 23.08.2008,

- 21,56 kn od 17.09.2008,

- 21,60 kn od 30.11.2008,

- 22,50 kn od 29.01.2009,

- 22,58 kn od 27.03.2009,

- 22,14 kn od 30.05.2009,

- 50,31 kn od 01.08.2009,

- 50,26 kn od 01.09.2009,

- 49,56 kn od 31.10.2009,

- 50,12 kn od 01.01.2010,

- 49,96 kn od 27.02.2010,

- 49,71 kn od 01.05.2010,

- 49,83 kn od 21.08.2010,

- 50,85 kn od 11.02.2011,

- 50,85 kn od 26.02.2011,

- 50,85 kn od 08.03.2011,

- 50,40 kn od 30.04.2011,

- 51,32 kn od 27.10.2011,

- 51,31 kn od 16.11.2011,

- 51,08 kn od 16.11.2011., te je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi i parnične troškove ovog postupka u iznosu od 5.012,50 kn, koje teku od dana 20. travnja 2022. godine, pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.“ 116. Protiv ove presude žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga, a o njoj je odlučivao Županijski sud u Varaždinu, koji je svojim rješenjem poslovni broj: Gž- 1038/2022-2 od dana 18. siječnja 2024. godine riješio da se prihvaća žalba tuženice kao osnovana i ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9259/2019-29 od 20. travnja 2022. u cijelosti i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Protivno utvrđenjima prvostupanjskog suda, a kako to pravilno ističe tuženica u žalbi, utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. ne mogu se primijeniti u ovom konkretnom slučaju, jer je predmet spora povodom tužbe Udruge ''Potrošač'' bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu isključivo u odnosu na ugovore o kreditu ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima, dok je u ovom konkretnom slučaju tužitelj s tuženicom zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.

117. Drugostupanjski sud svoju odluku obrazlaže na način da navodi da je prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva vezao uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to su osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje, a posljedično tome i primjenu materijalnog prava, jer prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice za primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03, i to čl. 81. i Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO), koji su važili u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora. Nadalje, da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da iz sadržaja navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da za ocjenu je li neka odredba ugovora o kreditu nepoštena moraju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke – da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

118. Kako iz stanja spisa proizlazi da je kamatna stopa u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu 30. rujna 2004. do 1. listopada 2007. iznosila 9,50%, a 9,60% od 1. studenoga 2007. do 1. srpnja 2009., dok je od 1. kolovoza 2009. do listopada 2011. iznosila 10,65%, kao i da razlika obveza u razdoblju od 1. studenoga 2004. (dan dospijeća prve obveze) do konačne otplate (1. listopada 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi 248,82 EUR/1.829,80 kn, a prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao jasne, dostatne i relevantne razloge na temelju kojih činjenica je zaključio da je omjer izvršenih davanja obveza tužitelja kao korisnika kredita u bitnom nesrazmjeru prema davanjima učinjenim od stranke tuženice kao davatelja kredita, to je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, radi koje drugostupanjski sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost i zakonitost pobijane presude, a i činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa je slijedom iznijetih razloga, ovaj sud žalbu tužiteljice prihvatio kao osnovanu te ukinuo pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje temeljem odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a, uz uputu da će u ponovnom postupku, prvostupanjski sud otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenje, ponovno će ocijeniti provedene dokaze, pri čemu bi bilo svrsishodno upotpuniti činjenično stanje nastavnim saslušanjem tužitelja, te ponovno ocijeniti je li odredba čl. 2. ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke nepoštena u smislu odredbi čl. 81. do 88. ZZP/03, a u vezi s tim utvrditi da li se u ovom konkretnom slučaju radilo o takvom povećanju kamatne stope koje je doista dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita, imajući pri tome u vidu iznos nenamjenskog gotovinskog kredita koji je tužitelj podigao kod tuženice na razdoblje od sedam godina. Prvostupanjski sud će provedene dokaze ocijeniti kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, te će novom odlukom, koju će obrazložiti na način kako je to propisano čl. 338. ZPP-a, pri čemu se prvostupanjskom sudu posebno ukazuje da je u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, u obrazloženju dužan sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, a ne u cijelosti prepisivati tužbu, odgovor na tužbe te sve podneske stranaka.

119. U ponovnom suđenju nastavljenom pred ovim prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-1450/2024 sud je je slijedio upute Županijskog suda u Varaždinu u dijelu vezano uz činjenično i pravno utvrđenje, dok stil pisanje presude je stvar samog pojedinog suca ili vijeća, te poštovani profesor V, kao vrsni pravni stručnjak, je naglasio u svojim brojnim izlaganjima, da je poželjno kronološki navoditi u sudskim i arbitražnim odlukama, kada je, što i kojim podneskom navela koja od stranaka, što iziskuje trud i vrijeme, a ne daje samo „instant“ odluku i zaključak. 120. U ponovnom suđenju tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih svojih ranijih navoda i konačno specificira tužbeni zahtjev svojim podneskom od 31.07.2024. gdje tužitelj svoje novčano potraživanje iskazuje u EUR kao sadašnjoj valuti Republike Hrvatske, a prema fiksnom tečaju konverzije, pa tužitelj svojim podneskom od 31.07.2024. godine postavlja konačno tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj partije:7102462835 od dana 30.9.2004. godine sklopljenog između Tužitelja, kao korisnika kredita i Tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da se ugovora kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

II. Dužan je Tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti Tužitelju ŽŠ, [adresa], Marina, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 242,90 eur uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 01. siječnja 2023. godine po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01 siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena , a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate kako slijedi:

- 2,95 eur od 16.09.2007.,

- 2,98 eur od 26.10.2007.,

- 2,95 eur od 16.11.2007.,

- 2,94 eur od 01.01.2008.,

- 2,92 eur od 01.02.2008.,

- 2,92 eur od 01.04.2008.,

- 2,92 eur od 30.05.2008.,.

- 2,92 eur od 30.05.2008.,

- 2,91 eur od 01.07.2008.,

- 2,91 eur od 16.07.2008.,

- 2,88 eur od 23.08.2008.,

- 2,86 eur od 17.09.2008.,

- 2,87 eur od 30.11.2008.,

- 2,99 eur od 29.01.2009.,

- 3,00 eur od 27.03.2009.,

- 2,94 eur od 30.05.2009.,

- 6,68 eur od 01.08.2009.,

- 6,67 eur od 01.09.2009.,

- 6,58 eur od 31.10.2009.,

- 6,65 eur od 01.01.2010.,

- 6,63 eur od 27.02.2010.,

- 6,60 eur od 01.05.2010.,

- 6,61 eur od 21.08.2010.,

- 6,75 eur od 11.02.2011.,

- 6,75 eur od 26.02.2011.,

- 6,75 eur od 08.03.2011.,

- 6,69 eur od 30.04.2011.,

- 6,81 eur od 27.10.2011.,

- 6,81 eur od 27.10.2011,.

- 6,81 eur od 27.10.2011.,

- 6,81 eur od 16.11.2011.,

- 6,78 eur od 16.11.2011.,

III. Dužan je Tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi Tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena.“

121. Tužitelj potražuje i trošak postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućima od presuđenja pa do isplate.

122. U ponovnom suđenju tuženik ustraje kod svojih ranijih navoda i prigovora, te ističe činjenicu da je tužitelj iskazao da nije pročitao ugovor, pa mu tuženik osporava status prosječnog potrošača, obzirom da prema tvrdnji tuženika, tužitelj nije uložio niti minimum pažnje prosječnog potrošača. Tuženik i nadalje predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova ovog postupka tuženiku zajedno sa zateznom kamatom tekućom počev od presuđenja pa do isplate.

123. U ponovnom suđenju, sud je uz već sve navedene dokaze provedene u ranijem tijeku postupka (uvidom u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i tuženiku u spis, osim korištenja izračuna sačinjenog po tužitelju prije utuženja obzirom da se tome usprotivio tužitelj u odgovoru na tužbu, uvidom u dokumentaciju dostavljenu po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. uz financijski nalaz i mišljenje, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke), pročitao ranije izvedene dokaze i proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke zamolbeno pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi. 124. Nakon ovako provedenog postupka u ponovnom suđenju, cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), te uputa drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja, što je rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-1038/2022-2 od dana 18. siječnja 2024. godine, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljen i uređen tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kao u izreci presude.

125. Nesporno je među strankama u tijeku ovog postupka, da je tužitelj bio korisnik, a tuženik kreditor u predmetnom kreditu, čija je visina i način otplate vezan uz valutnu klauzulu izraženu u EUR, te je nesporno da je istim kreditom ugovorena i promjenjiva kamatna stope, na način da je u čl. 2. Ugovora navedeno da je tužitelj dužan platiti i „… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. a na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 9,50% godišnje…..“. Nije sporno da je predmetni kredit sklopljen dana 30.09.2004. godine, kao i da je isti otplaćen, kao i iznos na koji je kredit glasio.

126. Sporno je među strankama da li je ništetan dio odredbe Ugovora u kojoj je ugovoreno da će se redovna kamata mijenjati jednostranom odlukom banka u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., da li je tužba uredno postavljena, da li je nastupila zastara tužbenog zahtjeva iz tužbe, kao i u končanoj specifikaciji tužbenog zahtjeva od 24.11.2020. godine, da li je ista specifikacija uopće dopuštena, da li se može primijeniti neposredno utvrđenja iz pravomoćne presude vezano uz kolektivnu zaštitu potrošača u kolektivnom sporu Franak, da li je pravilno zatražen tijek zatezne kamate po tužitelju, da li je tužitelj aktivno legitimiran, te da li je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o potrošačima, tj. da li je novac od kredita utrošio u osobne ili poslovne, tj. komercijalne svrhe, te da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja novčanih iznosa povrat kojih potražuje tužitelj u ovoj pravnoj stvari, da li se pojedinačno pregovaralo o spornim dijelovima predmetnih ugovornih odredbi, te da li su iste odredbe, obzirom na izračun iznosa visine nastale primjenom iste dovele do znatne neravnoteže u položaju ugovornih stranaka na štetu tužitelja, te se osporava i sam osnov i visina potraživanja tužitelja, dakle, cijeli zahtjev tužitelja u cijelosti, kroz cijeli tijek postupka, od odgovora na tužbu, pa nadalje, do zaključenja glavne rasprave.

127. Sud je u ponovnom suđenju utvrdio da se u ovom konkretnom slučaju ne može direktno primijeniti utvrđenje iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćne temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike potrošačkim ugovorima vezanima uz valutnu klauzulu izraženu u CHF, a u ovom konkretnom slučaju u EUR, o čemu je sudska praksa u zadnjih nekoliko godina iskazala jasan stav. Dakle, u ovom konkretnom slučaju valjalo je raspraviti i utvrditi da li postoji ništetnost dijela ugovorne odredbe o ugovaranju kamatne stope po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

128. U tijeku postupka, sud je proveo financijsko vještačenje po financijskom vještaku Ručević vještačenje d.o.o. gdje je financijskom vještaku naloženo očitovati se na okolnosti predložene po tužitelju na istoj raspravi. Tužitelj je predložio da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa na temelju promjenjive kamatne stope uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od onoga što je stvarno uplaćeno. Na temelju navedenog rješenja, obavljen je uvid u spis predmeta i sljedeću dokumentaciju:

129. Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 1162/2004 od 30. rujna 2004. (list 5. spisa), Početni otplatni plan (list 6. – 7. spisa), Prometi po kreditu/Specifikacija uplata (list 8. – 11. spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 14. spisa).

130. Sud je utvrdio da je na osnovi predmetne dokumentacije financijski vještak sačinio nalaz u kojem navodi da su Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili dana 30. rujna 2004. Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 1162/2004 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 20.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 9,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. studenoga 2004., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR važećem na dan plaćanja.

131. Sud je utvrdio iz nalaza vještaka i spisu priležeće dokumentacije da je kredit iskorišten 30. rujna 2004., s kojim danom je srednji tečaj Hrvatske narodne banke za valutu EUR iznosio 7,547840 kn za 1 EUR, pa je dakle isplaćeni iznos od 20.000,00 EUR iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 150.956,80 kn.

132. Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 9,50% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007.,

- 9,60% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009.,

- 10,65% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do konca izračuna. 133. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, u Tabeli 1 u svom nalazu daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 20.000,00 EUR,

- fiksna stopa ugovornih kamata od 9,50% godišnje, te će se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazati razlike u visini obveza, i to: prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1), zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan plaćanja (stupac 'p' Tabele 1).

134. Na osnovi ovako provedenog financijskog vještačenja, te nalaza, sud je utvrdio da je financijski vještak Ručević vještačenja d.o.o. mišljenja, da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, kako slijedi:

- ugovoreni iznos od 20.000,00 EUR prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 150.956,80 kn,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. studenoga 2004.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 248,82 EUR, odnosno 1.829,80 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu EUR važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), a koje prileže spis na listovima spisa 63-65.

135. Tužitelj na ovaj financijski nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 24.11.2020., kojoj preinaci se tuženik protivi, a stavlja i prigovor zastare, dok se u odnosu na provedeno financijsko vještačenje očituje svojim podneskom od 17.12.2021. godine, na način da navodi kako je isti nalaz i mišljenje pravno potpuno irelevantan, obzirom da presuda iz kolektivnog spora nemaju „automatsku“ primjenu na Ugovore koji su sklopljeni u EUR valuti niti je tužitelj dokazao pravnu osnovu svoga tužbenog zahtjeva. Ove svoje tvrdnje tuženik i dodatno detaljno obrazlaže u podnesku od 17.12.2021. godine iznošenjem već ranije po tuženiku iznesenih tvrdnji i pravnih viđenja predmeta spora. 136. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti, jer je dano objektivno, detaljno obrazloženo, u skladu sa spisu priležećom dokumentacijom, te je u cijelosti dano u skladu s pravilima znanosti i struke, kao i u skladu sa zadatkom koji je sud na prijedlog tužitelja dao istom financijskom vještaku.

137. Iz ovog nalaza i mišljenja, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je u utuženom razdoblju, - ugovoreni iznos od 20.000,00 EUR prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 150.956,80 kn, te da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. studenoga 2004.) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 248,82 EUR, odnosno 1.829,80 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu EUR važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), a koje prileže spis na listovima spisa 63-65. Ovako utvrđenu razliku, je sud tužitelju dosudio u cijelosti, kao pod toč. II. izreke ove presude prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 31.07.2024. godine gdje je tužitelj iskazao svoje potraživanje u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u eur, a sve u skladu s provedenim financijskim vještačenjem u odnosu na ukupno potraživanje, visinu pojedinačnih i njihovu dospjelost.

138. Dakle, sud je i u ponovnom suđenju opetovano utvrdio da je predmetna razlika nastala kao rezultat samostalne promjene kamatne stopa spram one navedene i jednine poznate prema ugovoru o kreditu, te da je tuženik ugovaranjem tipskim ugovorom da sam može mijenjati kamatnu stopu bez da je tužitelju bilo ili moglo biti poznato temeljem kojih jasnih i poznatih kriterija će do te promjene i pod kojim uvjetima dolaziti. Sud je utvrdio da je takav način promjene redovne kamate i njezine stope ugovoren u čl. 2. predmetnog Ugovora, u stavku 1., pa je i dalje čudno što je tuženiku nejasno u načinu na koji je tužitelj formulirao i postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti upravo tog dijela ugovora, u dijelu gdje se ugovara kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke.

139. Sud je utvrdio da u čl. 2. st. 1. Ugovora, sud je utvrdio, navedeno je „… i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. a na dan sklapanja ovog Ugovora, iznosi 9,50% godišnje…“.

140. Nije sporno da je u sporu za kolektivnu zaštitu potrošača, u sporovima vezanim uz CHF, utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba ugovora o potrošačkom kreditiranju, gdje je banka, pa tako i tuženik, među ostalima, ugovorio da može samostalno, temeljem svojih Odluka o kamatnim stopama, bez jasno navedenih kriterija, te bilo kakvih elemenata koji bi mogli ili bili poznati potrošaču, korisniku kredita, bili poznati, ili mogli biti poznati, te je time ta odredba ugovora dovela do toga da je obveza tužitelja i u ovom konkretnom slučaju u vrijeme sklapanja, kao i trajanja ugovora, ostala neodređena i neodrediva, te ovisila isključivo o odluci tuženika, te kriterija koji su, očito jedino tuženiku bili poznati, pa ta okolnost opstoji, iako na temelju tih utvrđenja bez izvođenja drugih dokaza, prema sada ustaljenoj sudskoj praksi nije moguće u ovoj pojedinačnoj parnici donijeti odluku, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru vezenom uz valutnu klauzulu u EUR, a ne u CHF, kao u kolektivnom sporu, zbog čega se ne mogu direktno primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, bez obzira što su tamo bili ugovori vezani uz CHF.

141. Iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, kao i iz samog teksta ugovora o kreditu uz koji je vezan predmet ovog spora, sud je utvrdio da je tužitelj u tom ugovoru imao status potrošača, te da je sredstva iz predmetnog kredita koristio upravo za uređenje stambenog prostora i zatvaranje raznih dugovanja nastalih ranije po karticama vezano uz isto uređenje, kako bi te dugove tužitelj i njegova supruga zatvorili predmetnim kreditom i onda imali samo jedan kredit i dug, a sve na način i iz razloga navedenih u svom iskazu. To da li je na istoj adresi, ali u prizemlju bila i fotokopiraona u vlasništvu tužitelja, ne znači nemogućnost, zabranu ili neistinu, da je tužitelj sa suprugom uređivao samo stan u povodu rođenja djeteta, koje je rođeno 2003. godine, a koji stan se nalazio na istoj adresi kao fotokopiraona, ali da je fotokopiraona bila u prizemlju, a stan na katu iste zgrade. Prigovor tuženika neistinitosti iskaza tužitelja zbog toga što je on naveo da je fotokopiraona prestala s radom 1997., a da je tuženik utvrdio da je isti obrt prestao s radom 2001. godine, nije od značaja za utvrđenje suda vezano uz način i namjenu korištenja kredita koji je vezan uz predmet ovog spora, jer je obrt stvarno mogao prestati s radom i ranije nego što je formalno ugašen, a kredit je dignut 2004. godine, što znači svakako nakon i formalnog prestanka rada obrta, za koji tuženik navodi da je bio 2001. godine, pa tako je apsurdna tvrdnja da bi se ista novčana sredstva koristila za već i najmanje tri godine „mrtav“, tj. zatvoren obrt. Iz svih navedenih utvrđenja suda, sud je iskaza tužitelja utvrdio kao logičan, životan, uvjerljiv i istinit, a vezano uz isto da je novčana sredstva ovog nenamjenskog kredita koristio zajedno sa suprugom za adaptaciju i uređenje stana, vezano uz rođenje njihova djeteta 2003. godine, a ne, kako to neosnovano i netočno prema utvrđenju ovog suda, implicira tuženik, za navodni obrt ugašen pa čak i 2001. godine, tj. makar tri godine prije uzimanja predmetnog kredita.

142. Sud je iz iskaza tužitelja danog u zamolbenom saslušanju tužitelja provedenog u ponovnom suđenju utvrdio da tužitelj u tom iskazu od 13.06.2025. godine iskazuje u bitnome kao i u svom ranijem iskazu, da se određenih okolnosti vezano uz svrhu predmetnog kredita i način trošenja istog, za koji navodi da je bio osobne svrhe i trošenja, a u odnosu na okolnosti na koje nije znao odgovoriti, primjećuje se da su ta pitanja pravne naravi za što tužitelj kao grafički dizajner i ne mora znati odgovor, niti razumjeti takva pitanja tuženika.

143. U ovom svom iskazu pred zamolbenim sudom, tužitelj je izjavio da nije pročitao ugovor prije njegova sklapanja, ali da je ugovor sklopio dobrovoljno. Isto, prema ocjeni i utvrđenju ovog suda ne znači da su sporni dijelovi ugovora time zakoniti, moralni i pošteni, te da tuženik koji je bio jako dobro upoznat sa sadržajem ugovora koji je sam sačinjavao nije bio svjestan da tužitelja kao korisnika kredita dovodi u lošiju poziciju, u značajno neravnopravnu poziciju, koja se, prema također ustaljenoj sudskoj praksi, ne mjeri i ne ocjenjuje samo prema visini novčanog iznosa koji je posljedica takvog postupanja tuženika, već i prema nespornoj činjenici da je takvom ugovornom odredbom tužitelj kao korisnik kredita doveden u značajno pravno neravnopravnu poziciju spram tuženika, neovisno o visini po istome plaćenog tuženiku. Sud je utvrdio da i višestrukim preciznim čitanjem samog Ugovora o kreditu, tužitelj nije mogao promijeniti niti utjecati na spornu ugovornu odredbu, koja je bila standardni način ugovaranja promjene redovne kamate u potrošačkim ugovorima.

144. Tuženik nije mogao u vrijeme sačinjavanja tipskog teksta ugovora i ugradnji norme iz čl. 2. st. 1. Ugovora znati koliko će točno spram dana sklapanja kredita narasti kamatna stopa i koliku zaradu temeljem samostalne promjene kamatne stope na osnovi svojih Odluka o kamatnim stopama može ostvariti, ali je znao i morao znati da takva norma je suprotna načelima ZOO-a, koji su tuženiku i njegovoj pravnoj službi bile i morale biti poznate, a samom tužitelju kao korisniku kredita i nisu. Nadalje, korisnici kredita pristupaju kreditnim institucijama, pa tako i tuženiku u ovom sporu s povjerenjem, a tuženik ih ne dočeka s povjerenjem i savjesnošću, već računa na lakovjernost i slabiju pažnju budućeg korisnika kredita, kao i činjenicu da korisniku novac od kredita treba, a da se tuženik postavio u poziciju da mimo načela ravnopravnosti ugovornih stranaka, sam određuje bitne uvjete, pa tako i način promjene kamatne stope svojim jednostranim odlukama na način da korisniku nije poznato niti može biti poznato kada će, kako i pod kojim uvjetima se ista kamatna stopa mijenjati Odlukom banke, kao kako će ista Odluka glasiti. Sud u ovom ponašanju tuženika ne nalazi niti savjesnosti, a u načinu postupanja niti ravnopravnosti stranaka, niti zabranu nanošenja štete, niti poštivanje drugih načela obveznog prava navedenih upravo u ZOO-u koji je i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi.

145. Slijedom iznesenog, sud iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke u njegovu iskazu danom pred ovim sudom kao i pred zamolbenim sudom poklanja vjeru, cijeneći da je i protek vremena od samog sklapanja ugovora pa do iskaza bilo od utjecaja na samo sjećanje tužitelja, ali da su njegovi navodi potvrđeni dokumentacijom i financijskim vještačenjem provedenim u ovoj pravnoj stvari. 146. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, svoj status potrošača i svrhu ugovora kao potrošačkog, te da su ti prigovori tuženika, neosnovani u cijelosti, pa i zlonamjerni, obzirom na nesavjesnost koju je sud na strani tuženika ugradnjom norme iz čl. 2. st. 1. Ugovora utvrdio kao nespornu. Prema utvrđenju ovog suda, nejasno je koji bi to bili pravni i moralni standardi bili, a po kojima bi takvo poslovno ponašanje tuženika bilo savjesno i moralno, te čuvalo jednakost stranaka u ovom ugovornom odnosu.

147. Sud je utvrdio da je neosnovan i prigovor tuženika da tužitelj ne bi otplaćivao predmetna sredstva osobno, jer, da je i točno da je netko drugi izvršio pojedinu uplatu s naslova otplate, a ne tužitelj osobno, to je bilo u ime i za račun tužitelja, a tuženik nije dokazao da bi tužitelj ugovorno prenio svoje obveze prema tuženiku iz istog ugovora na neku treću osobu.

148. Dakle, sud je utvrdio da je na osnovi citiranih utvrđenja, da tužitelj dokazao da je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te da ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a da je sporna ugovorna odredbe o načinu promjene kamatne stope samostalnom odlukom tuženika, identična po svom sadržaju, smislu i učinku, onima koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, pa iako se utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača ne mogu direktno primijeniti u ovoj pravnoj stvari, to ne znači da ta utvrđenja ne potvrđuju i utvrđenja ovog suda u pojedinačnom sporu o ništetnosti ugovornih odredbi i navedenoj i opisanoj ugovorenoj promjeni redovne kamatne stope jednostranim odlukama tuženika. Tužitelj se ima pravo pozivati na ta utvrđenja iz kolektivnog spora, jer ista idu u prilog njegovoj tvrdnji o ništetnosti takvih ugovornih odredbi i u ugovorima vezanima i uz valutu CHF, i uz valutu EUR, kao i u kunskim kreditima iz istog razdoblja, ali se utvrđenja iz presude kolektivne zaštite ne mogu direktno primijeniti u ovom pojedinačnom sporu, kao i što nisu osnov za utvrđenje ništetnosti koju je sud utvrdio u ovoj pojedinačnoj parnici na temelju dokaza provedenih u ovoj pojedinačno parnici, a kao pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio, da bez obzira što se ne radi o valutnoj klauzuli u CHF, već u EUR, da je tužitelj imao ugovoren isti način promjene redovne kamatne stope, da tužitelj kao i drugi takvi potrošači korisnici kredita koji su ugovarali takve kredite vezane uz CHF.

149. U slučaju da je tuženik imao kakav dokaz o tome da tužitelj nije bio potrošač u ovom kreditnom ugovornom odnosu, trebao je takav dokaz i prezentirati sudu, a u smislu odredbi ZPP-a o teretu dokazivanja. Sud je utvrdio da je tužitelj svojim iskazom uvjerljivo i životno, te istinito prikazao način korištenja predmetnih novčanih sredstava u svrhe koje nisu bile komercijalne, niti u svrhu poslovnih odnosa i sl. 150. Na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je utvrdio da temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, da je tuženik svojim ugovornim odredbama kojeg je sam autor, te koje je u tipskim ugovorima dao korisnicima kredita na potpis i sklapanje, propisuju i ugovaraju da će se redovne kamate mijenjati tijekom ugovornog razdoblja samostalnim odlukama kreditora (tj. tuženika), u skladu s odlukama banke, tj. internim aktima tuženika i ostalih presuđenih banaka, bez da bi tužitelju tj. korisniku kredita u vrijeme sklapanja istog bilo i moglo biti poznato koji su kriteriji za te izmjene i temeljem čega će i kako, te kada banka vršiti te izmjene.

151. Nesporno je da je promjenjiva kamatna stopa zakoniti dio ugovorne odredbe u skladu s odredbom čl. 26. st. 1. ZOO-a, ali je sud utvrdio da je način na koji je tuženik ugovorio u svom tipskom ugovoru u dijelu u kojem se nije pojedinačno pregovaralo, način na koji će se predmetna promjena kamatne stope vršiti, čini cijenu ugovora, a to je kamata, neodređenom, neodredivom i potpuno nepoznatom tužitelju kao korisniku kredita, kako u vrijeme sklapanja ugovora, tako i u vrijeme njegova trajanja i nastanka predmetnih promjena, pa je time jedan od glavnih dijelova ugovora, a to je cijena, ostao neodređen i neodrediv, te time ništetan i to u dijelu koji glasi da je ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, tj. koja doslovce glasi u čl. 2. st. 1. Ugovora: „…redovnu kamatu koja je je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….“, te je sud o ništetnosti takve ugovorne odredbe presudio pod toč. I. izreke ove presude, utvrdivši da je deklaratorno postavljen zahtjev više nego jasno i precizno postavljen, suprotno prigovorima tuženika, a svakako preciznije nego što je tuženik predvidio promjenu kamatne stope u svom tipskom ugovoru.

152. Valja naglasiti da je sud utvrdio da se radi o ugovoru sklopljenom dana 30.09.2004. godine, u kojem dijelu je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod toč. I. izreke ove presude.

153. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju promjenjiva kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika, a u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

154. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da proizlazi da je odredba čl. 2. st. 1., koja je predmet ovog spora, da je bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

155. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi načina promjene kamatne stope, jer tuženik nije tužitelju predočio rizičnost i neizvjesnost takve odredbe, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Sud nije utvrdio da bi tuženik dokazao svoju savjesnost.

156. Nadalje, sud je utvrdio da činjenica solemnizacije ugovora nije od utjcaja na uspješnost mogućnosti isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita što znači za korisnika kredita jednostrana promjena redovne kamatne stope jednostranim odlukama banke, tj. kreditora, jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik nije dokazao da bi ga izvršio. 157. Sud je slijedom iznesenog, odlučujući o deklaratornom zahtjevu tužitelja, utvrdio da je isti osnovan kao pod toč. I. izreke ove presude u dijelu gdje se od suda traži tvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka dio ugovornih odredbi predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se ugovara kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke, pa je sud taj dio tužbenog zahtjeva usvojio primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se imaju primijeniti i na ovaj ugovorni odnos i na ovaj konkretni slučaj, pa je sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o način promjene kamatne stope na upravo utvrđen nepošten i ništetan način, kojim obveza tuženika nije bila niti točno određena niti odrediva, a time niti razumljiva, već je ovisila o samostalnoj odluci banke koju tužitelj nije mogao mijenjati, već je morao na isto pristati. Ovaj sud je utvrdio da ovakva ugovorna odredba bitno narušava potrebnu ravnotežu stranaka u ugovornom odnosu, nepoštena je i ništetna, a kako je to utvrdio sud, što primjenom odredbi ZZP-a, a što primjenom odredbe čl. 324. st. 1. u vezi odredbe čl. 322, 323. st. 1., kao i čl. 328., sve ZOO-a, kao i u vezi odredbe čl. 269. i čl. 270. st. 1. - sve ZOO-a, kao i odredbe čl. 271 ZOO-a, te treba napomenuti da to što se ne radi o većem novčanom iznosu koji je tom promjenom stekao tuženik, ne znači da je ta odredba manje nepoštena, manje štetna i manje ništetna, kako u stvari tuženik pokušava istu situaciju prikazati, navodeći da je u stvari utvrđeni iznos tako stečen u stvari malen spram iznosa kredita. To je neosnovana, te po utvrđenju ovog suda, neodrživa argumentacija, koja ne dokazuje da predmetna odredba iz dijela čl. 2. Ugovora bila valjana, tj. da nije ništetna iz svih već ranije navedenih razloga.

158. Na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja, treba napomenuti, da se u ovom konkretnom slučaju, prema utvrđenju ovog suda u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva tužitelja ne radi o zahtjevu tužitelja za naknadu štete, iako bi ekstenzivno tumačenje štete ista značila svako umanjenje imovine oštećenog, već se u ovom konkretnom slučaju radi, kako je to sud utvrdio na osnovi provedenog dokaznog postupka, o tuženikovu stjecanju bez pravne osnove imovinske koristi, a temeljem dijela ugovorne odredbe koji čini nepoštenu i ništetnu odredbu, tj. samo stjecanje imovinske koristi i razlike koju je tužitelj tuženiku temeljem takve odredbe platio i preplatio, u komparaciji s prvotno ugovorenom kamatnom stopom u vrijeme sklapanja samog ugovora o kreditu, jer je ta prvotna kamatna stopa jedina kamatna stopa koje je tužitelju u vrijeme sklapanja tog ugovora i kroz utuženi vremenski period bila i mogla biti poznata, te takva ugovorna odredba u već citiranom dijelu, zasigurno niti prema jednom poznatom pravnom standardu ne čini pravičnu odredbu, niti odredbu koja bi značila ravnopravan odnos ugovornih stranaka u ovom potrošačkom ugovoru, a što bi svakako trebao biti standard koji štiti kako EU kroz svoje Direktive i odluke, a tako i domaći pravni sustav ugradnjom Direktive u isti, te Zakonom o zaštiti potrošača, odredbama i osnovnim načelima ZOO-a i sl. 159. Sud je, nadalje u ovom postupku utvrdio da je tuženica ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu, postupila protivno odredbama čl. 96. st. 1 i čl. 99. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a) (NN 97/07), te da je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju citiranih odredbi ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora, a to iz razloga jer zatezne kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a).

160. Prema utvrđenju ovog suda, ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a to proizlazi iz sadržaja i značenja ove odredbe kako je ista ugovorena u konkretnom ugovoru, a što je već detaljno obrazloženo i citirano te navedeno pod toč. I. izreke ove presude. 161. Sud napominje da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, a to znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan i razumljiv način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da tužitelj kao potrošač na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

162. Sud je utvrdio da je odredba o promjeni kamatne stope odlučujuća ugovorna odredba, a da je ona zavisna isključivo o odluci, tj. izmjenama i dopunama te odluke jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Slijedom iznesenog, prema utvrđenju ovog suda, ova odredba koja je sadržana prema utvrđenju suda u čl. 2. st. 1. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu, kao što je ista navedena pod toč. I. izreke ove presude, a kojom se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, već ju tužitelj kao korisnik kredita mora prihvatiti, kao i način i vrijeme izmjene kamatne stope, što sve ovisi o odluci banke, tj. kreditora, bez obrazloženja kriterija temeljem kojih će do toga dolaziti i kako će se ta promjena kamatne stope i njezin izračun vršiti.

163. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju zasigurno radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO- a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile s bitnim sastojcima ugovora. Sud je, nadalje utvrdio da tužitelj nije imao spoznaju za vrijeme izvršenja uplata da bi plaćao nešto što nije dužan plaćati, već je plaćao onako kako je ugovorio, te se pridržavao ugovornih odredbi, bez obzira što se kasnije pokazala i utvrdila njihova ništetnost, za koju tužitelj u vrijeme tih plaćanja nije znao, zbog čega ima pravo tražiti povrat onoga što je temeljem ništetnog dijela ugovorne odredbe platio tuženiku. Značajna neravnoteža stranaka ne znači samo znatno stjecanje od strane tuženika bez pravne osnove, već dovođenje tužitelja u pravni značajno neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, što je slijedom utvrđenog i bio u slučaj u ovoj konkretnoj situaciji u koju je tuženik doveo tužitelja, a kao što je sud već obrazložio u ovoj presudi.

164. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja (30.09.2004. godine) predmetnog Ugovora o kreditu propisuje, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. 165. Treba naglasiti da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženica u ugovorima vezanima uz valutu CHF, a ne EUR u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koje je ništetna, time da je sud u ovoj pojedinačnoj parnici i u ponovnom suđenju utvrdio da upravo takvu odredbu sadrži i čl. 2 konkretnog Ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora, bez obzira što je kredit vezan uz valutu EUR, a ne CHF, te što ista činjenica valute kredita i nije od značaja za odluku ovog suda vezano uz utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe kao pod toč. 2. Ugovora, već je bit u načinu ugovaranja promjene kamatne stope. Ove presude iz kolektivnog spora ne se mogu direktno primjenjivati u ovoj pojedinačnoj parnici, ali bit utvrđenja ništetnosti dijela ugovorne odredbe, kako je to sud utvrdio u ovom pojedinačnom parničnom postupku pod toč. I. izreke ove presude, jeste ta da je promjena kamatne stope kroz ugovoreno razdoblje, tj. kroz utuženo razdoblje, prepuštena isključivo odlukama i promjenama odluka jedne ugovorne strane, tj. tuženika, a tužitelj je ostao neinformiran o način određenja preduvjeta i parametara temeljem kojih će se kamatna stopa mijenjati u tijeku razdoblja i to predmetnom nepoštenom i time ništetnom odredbom ugovora, tj. isključivo odlukom tuženika na čiju primjenu, kako to navodi sam tuženik u ugovoru koji je upravo tuženik pripremio i koristio šablonski, te je slijedom svega iznesenog, sud je odlučio kao pod toč. I. izreke ove presude i utvrdio ništetnost predmetnog dijela ugovorne odredbe čl. 2., jer je u konkretnom slučaju iz dokaza provedenih u ovoj pojedinačnoj parnici sud utvrdio da je postupanje tuženika suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, a što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

166. Sud je stava da je valuta uz koju je vezan predmetni kredit nebitna za odluku suda u ovoj pravnoj stvari, već je bitna jedna jedina odredba tj. dio odredbe čl. 2 Ugovora, kao što je sud utvrdio pod toč. I. izreke ove presude gdje tužitelj navodi u svom zahtjevu opis i značenje tog dijela ugovorne odredbe, što je njezina bit i značenje, gdje je promjena kamatne stope, vrijeme i način mijenjanja iste, zavisno jedino o samostalnoj i tužitelju potpuno nepredvidljivoj odluci tuženika kao kreditora, a na koju odluku tužitelj ne može utjecati, ne može o njoj pregovarati, kao niti na uvjete navedene u Odluci Banke, tj. tuženika, Opće uvjete tuženika i dr., a koja, iako je nesporno sastavi dio ugovora primjenom odredbe čl. 295. ZOO-a, a posebno buduće Odluke koje još niti ne postoje u vrijeme sklapanja samog Ugovora o kreditu, a Odluke ne sadrži elemente koji bi visinu obveze tužitelja spram tuženika činile određenom ili odredivom, vezano uz visinu kamatne stope. Sud je utvrdio da je nesporno da su opći akti tuženika, kao podzakonski akti sastavni dio Ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, ali niti oni ne sadrže odgovor na pitanje kada će, pod kojim uvjetima i prema kojim to kriterijima tuženik mijenjati redovnu kamatnu stopu. Sud je utvrdio da je tuženik ovakvom svojom odredbom stavljenom u ugovor koji je tuženik sastavljao, doveo tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, obzirom da citirana odredbe je bila takva (dio odredbe čl. 2. iz toč. I. izreke ove presude), da temeljem te ugovorne odredbe tužitelj nije mogao znati niti predvidjeti, niti približno ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati, te je sud utvrdio da je tužitelju jedino bila i mogla biti poznata kamatna stopa koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i kao takva navedena u ugovoru.

167. Obzirom da se radi o ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je iz provedenog financijskog vještačenja i spisu priležeće dokumentacije utvrdio da je tuženik mijenjajući kamatnu stopu kroz utuženo razdoblje stekao tom ništetnom ugovornom odredbom imovinsku korist u vidu preplate tužitelja od ukupno utvrđen više plaćeni iznos iznosi 242,90 EUR, odnosno kunska protuvrijednost iznosa od 1.829,80 kn primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za valutu EUR u protuvrijednosti u kunama (kako je bio ugovoren tečaj za valutu EUR na dna plaćanja pojedine obveze) koje je tuženik stekao bez pravne osnove, te koji iznos ima vratiti tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjesečnog stjecanja, tj. dospjelosti, obzirom da tuženik kao bankarska institucija koje je sama uglavila takvu ništetnu ugovornu odredbu nije bila u dobroj vjeri u vrijeme sklapanja tog ugovora, kao i u vrijeme svake pojedine mjesečne preplate, pa je dužna tužitelju uz preplaćeni iznos, platiti i zateznu kamatu od svake pojedine mjesečne uplate tog iznosa po tužitelju, pa do isplate, a sve primjenom odredbi čl. 1111, čl. 1115 ZOO-a, sve kako je to sud presudio pod toč. II. izreke ove presude, utvrdivši, da obzirom da je tuženik bio autor predmetne ništetne odredbe koju je stavio u tipski ugovor kojeg je bio autor, tuženik bio nepošten stjecalac u vrijeme svake uplate koju je izvršio tužitelj i preplate ovako utvrđene s naslova promjene kamatne stope na ranije opisan način. Sud je nadalje stava, kako je već to naveo u ovom obrazloženju, da niti višestruka čitanja ugovora od početka do kraja od strane tužitelja, nisu mogla spriječiti ugovaranje ove klauzule i načina promjene kamatne stope, jer je to odredba o kojoj tuženik ne pregovara, već istu nameće i ugovora u ugovorima koje sam sastavlja na štetu korisnika kredita.

168. Iz istog razloga, je tijek zatezne kamate dosuđen primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a kao i odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, a kao pod toč. II. izreke ove presude. Sud je na osnovi ovih utvrđenja dosudio tužitelju tražene glavne iznose prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, kao i zatezne kamate na iste, a sve utvrdivši osnovanim, dokazane visine i dospjelosti, a kao što je sud presudio kao pod toč. II. izreke ove presude.

169. Vezano uz tijek zatražene zatezne kamate na pojedine iznose, sud je utvrdio da je taj tijek zatražen i usklađen s provedenim financijskim vještačenjem, te nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a da tom nalazu i mišljenju, pa i utvrđenju pojedinih dospjelosti tuženik nije prigovorio ili predložio dokaza na iste okolnosti, pa je sud ovaj tuženikov prigovor o zatraženom tijeku zatezne kamate od pojedine dospjelosti svakog iznosa naznačene s drugim danom u svakom pojedinom utuženom mjesecu, utvrdio neosnovanim u cijelosti. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat neosnovno plaćenog tuženiku, jer u vrijeme pojedinih plaćanja tužitelj nije znao niti mogao znati da isto ne bi bio dužan platiti, niti je bio upoznat s ništetnošću tog dijela ugovornih odredbi, već je tužitelj samo savjesno izvršavao svoje ugovorne odredbe, a o savjesnosti tuženika, sud se već očitovao u obrazloženju ove presude.

170. U odnosu na prigovor zastare, treba napomenuti da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu proizašlom iz utvrđenje ništetnosti temeljem kojeg je tuženik stekao pojedine novčana iznose od tužitelja tužiteljevim uplatama, te da je mjerodavan pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz tijek zastare vezano uz kolektivni spor na koji se poziva tužitelj, tada bi se, prema utvrđenju ovog suda, primjenom pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) od dana 30. siječnja 2020. godine u kojem ovaj najviši sud u Republici Hrvatskoj zauzima slijedeće pravno shvaćanje: „Zastarni dok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“, pa će opći zastrni rok od pet godina u ovom slučaju, obzirom da se ne primjenjuje direktno utvrđenje iz presude donese u kolektivnom sporu, početi teći, tek od pravomoćnosti toč. I. izreke ove presude.

171. Sud je dužan i po služenoj dužnosti paziti na ništetnost, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a prema odredbi čl. 328. ZOO-a, dok je sud u ovoj parnici utvrdio da dio ugovorne odredbe čl. 2. gdje, je ugovoreno da će tuženik sam tijekom ugovornog razdoblja mijenjati kamatnu stopu temeljem svojih odluka, zasigurno jeste ništetna, a sve na osnovi ranije citiranih činjeničnih i pravnih utvrđenja, te tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari niti u odnosu na glavno niti na sporedna novčana potraživanja, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjenom odredbi u smislu odredbi čl. 1111., te u vezi odredbe čl. 225., kao i odredbe čl. 223., čl. 214., čl. 215., 216., 241., kao i odredbe čl. 1115. - sve ZOO-a. Nesporno je točan pravni stav tuženika, da se na ovaj predmetni slučaj ne može primjenjivati učinak pravomoćne presude iz kolektivnog spora vezano uz isto.

172. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da niti jedno tužiteljevo glavno i sporedno potraživanje nije u zastari, da se ne radi o naknadi štete, već o potraživanju povrata neosnovao stečenog po tuženiku temeljem ništetne i nepoštene odredbe, za koju tužitelj u tužbi traži da sud istu odredbu koja je dio čl. 2. utvrdi ništetnom i u ovom postupku, kao u petitu tužbenog zahtjeva pod I. i kao što je sud presudio u ovoj presudi pod toč. I. izreke.

173. Slijedom svega iznesenog, sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, kao u podnesku tužitelja od 24.11.2020. godine, jer ista čini usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, na što tužitelj ima pravo u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, te u vezi odrede čl. 191 st. 2. ZPP-a, kao što je sud prihvatio i konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva u ponovnom suđenju izvršenu u podnesku tužitelja od 31.07.2025. godine, gdje je tužbeni zahtjev za isplatu iskazao u sada službenoj valuti u Republici Hrvatskoj, što je EUR, prema službenom tečaju konverzije kune u EUR, pa je protivljenje tuženika vezano uz isto preinačenje sud utvrdio neosnovanim u cijelosti, kao i već što je ranije obrazloženo utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru, neosnovanim u cijelosti. Sud je utvrdio temeljem svega iznesenog, da niti jedno od potraživanja tužitelja, bilo glavnog bilo sporednog nije u zastari prema konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, te da je tužitelj time dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a kao pod toč. II. izreke ove presude, a tuženikovo osporavanja osnovanosti, visine i dospjelosti tužbenog zahtjeva, nedostatak aktivne legitimacije, izostanak svojstva prosječnog potrošača, sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti. Jedini osnovani prigovor tuženika je o nemogućnosti direktne primjene utvrđenja iz kolektivne presude na ovaj konkretni spor.

174. U odnosu na dosuđene zatezne kamate na potraživanje tužitelja vezano uz povrat od tuženika stečenog bez osnove, sud je utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme sačinjavanja i sklapanja ovog ugovora, kao i njegove nepoštene i ništetne odredbe iz čl. 2. po kojoj tuženik u svom tipskom ugovoru stavlja odredbu po kojoj će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, te je time primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud dosudio tužitelju na glavna potraživanja zateznu kamatu od pojedinih izvršenih stjecanja bez osnove po tuženiku, a kao pod toč. II. izreke ove presude, te dosudio tužitelju iznos od 242,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama na pojedine zatražene iznose kako su iste zatražene, tj. od dana plaćanja pojedinih iznosa tuženiku po tužitelju, pa do isplate. 175. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

176. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška sudske pristojbe na tužbu, sudske pristojbe na presudu, te troška financijskog vještačenja.

177. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 23.03.2020., ročište 03.06.2020., podnesak 24.11.2020., podnesak 03.02.2021., ročište 11.02.2021., ročište 20.09.2021., podnesak 23.12.2021., ročište 09.03.2022., ročište 13.11.2024., ročište 13.06.2025., ročište 10.09.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, što čini ukupno 300 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 600,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 150,00 EUR, te čini zbir od 750,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,00 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 1.041,54 EUR i dosuđen kao pod toč. III. izreke ove presude.

178. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 27. listopada 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

179. Na osnovi svega iznesenog i slijedeći upute drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja, što je rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-1038/2022-2 od dana 18. siječnja 2024. godine, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. listopada 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na Županijski sud u Varaždinu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte