REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-92/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate plaće, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-20/2023 od 24. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj Pr-20/2023 od 24. lipnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 4.145,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 241,91 EUR bruto od 15.3.2020. godine,

- na iznos od 97,30 EUR bruto od 15.4.2020. godine,

- na iznos od 370,47 EUR bruto od 15.5.2020. godine,

- na iznos od 30,39 EUR bruto od 15.6.2020. godine,

- na iznos od 20,70 EUR bruto od 15.7.2020. godine,

- na iznos od 27,15 EUR bruto od 15.8.2020. godine,

- na iznos od 250,68 EUR bruto od 15.9.2020. godine,

- na iznos od 26,08 EUR bruto od 15.10.2020. godine,

- na iznos od 67,69 EUR bruto od 15.11.2020. godine,

- na iznos od 518,96 EUR bruto od 15.12.2020. godine,

- na iznos od 602,72 EUR bruto od 15.1.2021. godine,

- na iznos od 734,03 EUR bruto od 15.2.2021. godine,

- na iznos od 704,76 EUR bruto od 15.3.2021. godine,

- na iznos od 61,83 EUR bruto od 15.4.2021. godine,

- na iznos od 167,01 EUR bruto od 15.5.2021. godine,

- na iznos od 223,81 EUR bruto od 15.6.2021. godine,

pa do isplate, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u bruto plaći, po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2 750, 00 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika kao neosnovane, istakao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te u dokaz svojih navoda se pozvao na više sudskih pravomoćnih odluka u identičnim sporovima, među kojim sudskim odlukama su i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, koji je zaposlen kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Dubrovačko- neretvanske, Postaje pomorske policije Dubrovnik, za isplatu naknade za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), a koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od mjeseca veljače 2020. do mjeseca svibnja 2021.

6. U provedenom dokaznom postupku je utvrđeno: - tužitelj je u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika Postaje pomorske policije Dubrovnik, - navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljanja nisu privremenog karaktera, već se ujednačeno obavljaju tijekom cijele kalendarske godine, - službe na plovilima su organizirane sukladno mjesečnom planu Policijske postaje kroz višednevne službe koje su organizirane na način da kontinuirano traju od 2 do 7 dana s time da se svaki dan službe računa po 12 sati stvarnog rada, - policijske službenike se raspoređuje na obavljanje zadataka posebnim rasporedom rada, - djelatnicima koji su radili noću, subotom, nedjeljom, na blagdan i prekovremeno isplaćivali su se dodaci na plaću, djelatnicima čija je služba obuhvaćala rad poslije podne takav rad je obračunat kao rad u drugoj smjeni, djelatnicima koji su bili raspoređeni u višednevne službe isplaćivao se terenski dodatak za svaki dan proveden na plovilu, - u utuženom razdoblju djelatnicima na plovilima u višednevnim službama nisu bila određena pasivna dežurstva, - rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama.

7. Sud prvog stupnja je iz činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom zaključio da rad tužitelja zbog specifičnosti poslova pomorske policije nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovan rad od ponedjeljka do petka po 8 sati dnevno, 40 sati tjedno, već da je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru. Nadalje, zaključuje sukladno recentnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, da nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, 4 do 7 dana uzastopno, već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ipak ima slobodno vrijeme, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom, odnosno da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke i da odlučnu činjenicu predstavljaju stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova.

8. Prvostupanjski sud, na temelju u spis dostavljene dokumentacije, te na temelju utvrđenja koja proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka NH, AH, (radnih kolega tužitelja), te iz iskaza svjedoka ZH, DH i djelomično svjedoka ŠH utvrđuje da je tužitelj tijekom trajanja radnih naloga bio raspoređivan na višednevne službe na plovilu, u tijeku kojeg vremena je cijelo vrijeme morao boraviti na brodici na način da je tijekom cijelog razdoblja morao biti na radnom mjestu i izvršavati ili biti spreman izvršavati radne zadaće koje su obuhvaćale aktivno dežurstvo, organiziran 24 satni nadzor nad plovilom kroz aktivna dežurstva na plovilu i kroz cijelo vrijeme rada uz redovito izvještavanje ovlaštenih osoba. Stoga sud prvog stupnja smatra da navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljanja nisu privremenog karaktera već se ujednačeno obavljaju tijekom cijele kalendarske godine, te da je nazočnost tužitelja na radnom mjestu neophodna, da je u svakom trenutku na raspolaganju poslodavcu kad to zahtijevaju potrebe posla i u kojim situacijama tužitelj mora biti spreman odraditi radni zadatak sukladno opisu svojeg radnog mjesta. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudske vještakinje financijske struke Jelene Ćurlica koja je utvrdila da sukladno radnim nalozima priloženim u spis, tužitelju na ime prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, za utuženo razdoblje pripada neisplaćeni bruto iznos od 4.145,49 eura, s time da je radno vrijeme tužitelja provedeno na brodu umanjeno za 8 sati dnevnog odmora u slučaju višednevne kontinuirane službe. Stoga je i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, specificiran u tom ukupnom iznosu bruto sa zakonskim zateznim kamatama, na pojedine mjesečne iznose, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, dok odluku o troškovima postupka sud donosi pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a.

10. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tuženice, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu, te ih je moguće preispitati.

11. Pravilno je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj redovito obavljao poslove za poslodavca izvan redovnog radnog vremena tijekom rada na izdvojenom objektu - plovilu i u tu svrhu obavljao poslove za poslodavca koji kao takvi nisu evidentirani kao radno vrijeme, a isti su svakako ovisili o okolnostima dnevnog opsega posla. Pritom se sud pravilno pozvao i na stajališta sudske prakse uključujući i pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u činjenično i pravno istovrsnim sporova, prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno više dana uzastopno, već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti radno mjesto tijekom višednevnih službi na moru i otoku, ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što djelatnik ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom. Prema tome pravilno je prekovremenim radom tužitelja ocjenjeno razdoblje izvan redovnog radnog vremena, umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno.

12. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženice za istaći je da pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu te u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca zbog potrebe poslodavca da radnik odmah bude na raspolaganju istom. Također je odredbom članka 42. stavak 1., članka 43. stavak 2. i članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), zatim odredbom članka 60. stavak 1., članka 61. stavak 1. i članka 94. Zakona o radu (¨Narodne novine¨ broj 93/14 i 127/17. i 127/17.) kao i Direktivom 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (u člancima 2. točke 1. i 2.) definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme. Nadalje, člankom 33. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj: 34/11.,130/12., 89/14., 151/14., 33/15. i 121/16.) propisano je da je policijski službenik dužan i izvan radnog vremena odazvati se pozivu nadređenog rukovoditelja radi poduzimanja mjera i radnji za obavljanje neodgodivih poslova i zadaća, te da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati duže od punoga radnog vremena, pa da mu u ovim slučajevima pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 38. stavak 1. i 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17. i 12/18.) koja određuje visinu naknade koja se ima platiti za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr.

13. Zbog svega naprijed iznesenog, sud drugog stupnja je mišljenja da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih propisa, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, osnovano prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, tako da je žalba tuženice utvrđena neosnovanom i u okviru zakonskog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.). Ista nije posebno i specificirano po visini pobijana, tako da sud drugog stupnja u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pravilnost primjene materijalnog prava kod donošenja te odluke nije bio u obvezi provjeravati. Osim toga sud drugog stupnja nalazi da je dio žalbe tuženice u kojem se prigovara da je za određivanje visine troškova postupka, prvostupanjski sud pogrešno uzeo kao vrijednost predmeta spora, iznos koji je tijekom postupka naknadno utvrđen vještačenjem, a ne iznos vrijednosti predmeta spora naznačen u tužbi, a to s obzirom da se radilo o stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b ZPP-a, neosnovan jer je to netočan navod, s obzirom da je sud dosudio zatražene troškove postupka izračunate po punomoćniku tužitelja prema prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, a ne prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tako da materijalno pravo prilikom donošenja odluke o naknadi troškova nije prema tuženici pogrešno primijenjeno.

15. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova za sastav žalbe, pošto tuženica u drugostupanjskom postupku sa žalbom nije uspjela.

16. Radi svega naprijed navedenog sud drugog stupnja je, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude.

U Požegi, 23. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević