REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-871/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Branimira Miljevića kao predsjednika vijeća, Branke Ribičić, kao suca izvjestitelja, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Dejan Kuharić, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1191/2024-32 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1191/2024-32 od 26. svibnja 2025.

p o t v r đ u j e u pobijanom dosuđujućem dijelu koji glasi:

" I Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 218-50- 3438060, sklopljenog 03. svibnja 2006., solemniziranog po Javnom bilježniku Ljubici Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, 04. svibnja 2006. pod poslovnim brojem: OU- 237/06., između tužitelja ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.679,98 eura sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana " (dio točke I i točka II izreke presude).

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1191/2024-32 od 26. svibnja 2025. dosuđujućem dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3212927682 od 03.04.2008.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke."( dio točke I. izreke presude).

II. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1191/2024-32 od 26. svibnja 2025. ( točka I i II izreke rješenja).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3212927682 od 03.04.2008.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 218-50- 3438060, sklopljenog 03. svibnja 2006., solemniziranog po Javnom bilježniku Ljubici Papac, [adresa], 04. svibnja 2006. pod poslovnim brojem: OU- 237/06., između tužitelja ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ZE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.679,98 eura sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2013. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda sadržanom u presudi odlučeno je:

I Dopušta se preinaka tužbe od 23. srpnja 2024.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.068,54 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 26. svibnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

3. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se žalba uvaži, te pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku uvećanog za trošak žalbe, ili podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Bitne povrede parničnog postupka tuženik vidi u tome što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz parnice "potrošač" koja nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, smatra da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, jer nije utvrđeno da bi sadržaj ugovora o kreditu koji su osporavani u tom sporu, bili istovjetni sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, da je time sud povrijedio pravila o teretu dokazivanja iz članka 221. ZPP-a, jer je uzeo kao dokazanu činjenicu da se navedena presuda primjenjuje i na Ugovor o krediti zaključen između stranaka, te je grubo onemogućio tuženika da na ravnopravan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove, apsolutnim odbijanjem svih dokaznih prijedloga tuženika. Iako je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja samo utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplata više plaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, u žalbi tuženik iznosi svoj stav o tome kako odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, te obrazlaže parametre koji su utjecali na promjenu kamatne stope, Nastavno tuženi u žalbi ukazuje da je promašen tužbeni zahtjev, da je tužba neuredna i da je objektivnom preinakom tužbe prihvaćeno nešto što tužbom nije traženo, i nadalje ustraje kod prigovora zastare, te ističe da nije nepošteni stjecatelj i da nema mjesta dosuđenju zatezne kamate od dospijeća svake rate kredita.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 218-50-3438060 od 03. svibnja 2006. kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.183,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja na rok otplate od 84 mjeseca, te da je namjena kredita bila kupnja automobila.

8. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno raspravio i ocijenio pitanje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 218-50-3438060 od 03. svibnja 2006. kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih (nepoštenih) odredbi.

9. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

9.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

9.3. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U- III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III-4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

10. Suprotno navodima žalbe na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja odredbi ugovora o kreditu, saslušan tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit podigao radi kupovine novog automobila za privatne potrebe, da su mu u autosalonu ponudili sklapanje ugovora sa tuženikom, da mu je sugeriran predmetni kredit kao najpovoljniji, da kao korisnik kredita nije bio od strane banke informiran o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, a upravo je na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

11. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, budući je zaključen 1.7.2005.

11.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 su:

- Odredba čl. 81. st.1. ZZP kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82. ZZP da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. ZZP koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora.

- Odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

- Odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

- Odredba članka 100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

- Odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

- Odredba članka 102. ZZP-a, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. Prvostupanjski sud je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a iz iskaza tužitelja proizlazi da o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, niti je bio upoznat sa rizicima takvih odredbi.

13. Kako je prvostupanjski sud osnovano utvrdio ništetnom odredbu predmetnog ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana za kunsku protuvrijednost valute CHF, te je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, a u skladu sa zahtjevom tužitelja kako je specificiran podneskom od 23. srpnja 2024. odlučio i o kondemnatornom zahtjevu temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno je kao u izreci presude.

14. Međutim utvrđujući ništetnim odredbu članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3212927682 od 03.04.2008.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, prvostupanjski sud je odlučivao izvan tužbenog zahtijeva tužitelja, koji kao takav u predmetnoj stvari nikada nije postavljen, a na što u sadržaju žalbe ukazuje tuženik, pa je u tom dijelu primjenom članak 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

15. Rješenje kojim se dozvoljava preinaka tužbe glede kondemnatornog zahtjeva za isplatu te u dijelu odluke o parničnom trošku valjalo je potvrditi, jer je preinaka tužbe bila nakon provedenog vještačenja dozvoljena , a o parničnom trošku je pravilno odlučeno temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a.

16. Radi svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Požegi, 27. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević