Poslovni broj: P-1844/2024-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice VML iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 20. listopada 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3210634402/2007 sklopljenog 28. kolovoza 2007.g. između Zagrebačke banke d.d. te VM kao Korisnika kredita i KM kao Sudužnika i HM kao Založnog dužnika sadržane:

- u članku 2 Ugovora pod naslovom KAMATE I NAKNADE kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati:

Iznos od 510,98 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 31. kolovoza 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 219,00 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama na taj dio.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 381,86 eura zajedno sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 3210634402/2007 dana 28. kolovoza 2007. g. s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Tuženik da je u čl. 2. spomenutog ugovora pod naslovom . " Kamate i naknade " ugovorio kako se korisnik kredita- ovdje tužiteljica obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Riječ je između ostalog o takozvanoj " ulaznoj naknadi " u odnosu na koju odredbu je Vrhovni sud RH presudom posl .br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. Ta ugovorna odredba da je nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već se radi o tipskom ugovoru kojeg je prethodno sastavio tuženik. Ta odredba da dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništava. Tuženik da prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova pa je naplata naknade za obradu u potpunosti neosnovana te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu a samim time i ništavu. Navodi da je Sud Europske unije u predmetima C-84/19 i C-224/19 između ostalog utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu odnosi . Navodi da joj je naplaćena naknada 30. kolovoza 200g u iznosu od 729,98 eura pa predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci. Tužiteljica je nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika povukla dio zahtjeva za iznos od 219 eura no povlačenju se tuženik protivio pa je odluka donesena u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev za isplatom iznosa od 729,98 eura.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu te ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Tom naknadom da su se podmirivali troškovi kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, troškovi trećih strana strana koje sudjeluju u realizaciji usluga, povezani regulatorni troškovi itd. Zato da zahtjev tužitelja u odnosu na naknadu glede ništavost nije osnovan. Osporava tijek zakonskim zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Ne osporava visinu plaćene naknade od 510,98 eura. Osporava označenu vrijednost predmeta spora te smatra da tužiteljica mora dokazati svojstvo potrošača.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu. Kako je tuženik učinio nespornim da je plaćena naknada u iznosu od 510,98 eura nije bilo potrebe provoditi dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Tužiteljica potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbama. Visina i datum plaćanja predmetne naknade nije sporna. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 28. kolovoza 2007. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 550.000,00 KN.. Nesporno je da je tužiteljici od iznosa kredita dana 30. kolovoza 2007. g. naplaćen iznos od 510,98 eura /3.850 HRK na ime naknade za obradu kredita. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 2. u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade u skladu s odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora ništetna te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu plaćene naknade za obradu kredita.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigao predmetni kredit kao nenamjenski kredit radi kupnje stana kako je to i navedeno u čl. 6. ugovora o kreditu. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost dijela odredbe čl .2. Ugovora pod naslovom KAMATE I NAKNADE kojom je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje naknade ništava.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o naplati naknadi pa tako niti o naknadi za korištenje tj. obradu kredita, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela u svom iskazu da je tekst ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen, da je vidjela da joj je naplaćena naknada za obradu kredita ali nije joj bilo objašnjeno što znači ta naknada, koliko iznos će joj se naplatiti i za koje namjene se troši taj iznos. Rečeno joj je od strane bankarskog službenika da se svi troškovi i naknade naplaćuju standardno u smislu da se o tome ne može pregovarati. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, koji je njezin iznos te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 510,98 eura koliko je tužiteljici naplaćeno. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 2. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Tužiteljica je u svom iskazu navela da zna da joj je ta naknada naplaćena, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. S obzirom da je ugovorna odredbe čl. 2. o plaćanju predmetne naknade ništava tuženik je u obvezi isplatiti iznos od 510,98 eura dok je u preostalom dijelu do zatraženih 729,98 eura tj. za iznos od 219 eura zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužiteljice

15.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužiteljice nije u zastari. Tužiteljica je platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na dan 30. listopada 2025. ; tužba je podnesena 14.11.2024.. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

16. Glede protivljenja označenoj vrijednosti predmet spra ističe se da je tužba podnesena i radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je uspjela u sporu u razmjeru od 70 % a tuženik u razmjeru od 30 %. To znači da tužiteljici pripada 40 % od zatraženog parničnog troška. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 11.02.2025.. g. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 20.10.2025. g. u visini od 100 bodova a na ročištu 04.03.20205. g. u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnjo stvari u smislu da su se provodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 875 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužiteljice 954,64 eura odnosno 40 % tog iznosa čini 381,86 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troška je odbijen. Ovo stoga što joj nije priznat trošak zastupanja na ročištu 04.03.2025.g po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga niti trošak sastava podnesaka nepotrebnih za raspravljanje.

U Rijeci, 27. listopada 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 18,58 eura

U Rijeci , 27.10.2025.