REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3542/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SUH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Leskovar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa punomoćnik SU, zamjenik Općinskog građanskog državnog odvjetništva u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 22. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 27. listopada 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Tužena Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, dužna je tužiteljici SUH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 16.951,53 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 7.281,79 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 27. listopada 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da se, postupajući po čl.186. a ZPP-a obratila Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zahtjevom za mirnim rješenjem spora, na koji u roku tri mjeseca nije dobila nikakav odgovor. Navodi da je vlasnica stana u [adresa], prizemlje, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika ukupne površine 110,08 m2. Tužiteljica, kao vlasnik-najmodavac, i ŽU, [adresa], kao najmoprimac, su u odnosu najma temeljem presude ovog suda posl. br. Ps- 2772/1997 koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Prema izračunu Gradskog stambeno komunalnog gospodarstva, najmoprimac je do kolovoza 2018. plaćao najamninu u iznosu od 445,64 kn. Prema obračunu tužiteljice najamnina se mijenjala pa je iznosila: od 1. rujna 2018-31. kolovoza 2019. 989,40 kn mjesečno, od 1. rujna 2019.-31. kolovoza 2020. 1515,17 kn mjesečno. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, te ukidanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, najamnina je od 1. rujna 2020. vraćena na 445,64 kn. Tržišna najamnina za stan iste ili slične površine i kakvoće, u istom dijelu grada kao stan tužiteljice iznosi minimalno 10,00 EUR po m2, koji iznos bi tužiteljica dobivala da je bila u mogućnosti stan iznajmljivati po ekonomskoj, odnosno tržišnoj najamnini. Ističe da se radi o nekretnini u užem centru grada. Stoga ustaje s tužbom protiv tužene, pozivajući se na utvrđenja iz presude Europskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu ESLJP, u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, br.12027/10 od 10. srpnja 2014. kojom je taj sud utvrdio da čini povredu prava vlasništva vlasnicima stanova koji imaju zaštićene najmoprimce budući da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji se stanovi nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Također, utvrđeno je da se ne radi samo o nemogućnosti dobivanja najamnine, već uopće o nemogućnosti slobodnog raspolaganja nekretninom. Utvrđeno je da je pravo vlasnika povrijeđeno između ostalog, time što svoju nekretninu ne može iznajmljivati po tržišnim uvjetima. Stoga tužiteljica smatra da po stanovištu Europskog suda ima pravo na naknadu zbog kršenja odredaba Konvencije o ljudskim pravima, odnosno nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njezinog prava vlasništva, a koji se visinom određuje prema razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju je primala. U podnesku od 15. rujna 1995. navodi da je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine donijelo privremeno rješenje brojem UP/371/01/24- 13/15 12. veljače 2025. iz kojega je razvidno da je u tijeku postupak provedbe Zakona o izvršenju presude Europskog suda za ljudska prava u kojem je rješenjem tužene po nadležnom Ministarstvu stavljen izvan snage odnos zaštićenog najma, koji je nedvojbeno postojao do donošenja novog propisa u primjeni od 1. siječnja 2025. Stoga konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 14. ožujka 2025. (stranica 357-360 spisa) za razdoblje od veljače 2020. do ožujka 2022., potražuje isplatu 16.951,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2022. isplate uz naknadu troška postupka.

2. U odgovoru na tužbu, tužena osporava tužbu i protivi se tužbenom zahtjevu, kako u osnovi, tako i visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da tužiteljici ne pripada puna naknada štete u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarivala iznajmljivanjem predmetnog stana da joj prekomjerno ograničenje njegovog prava vlasništva na stan nije nametnuto Zakonom o najmu stanova. Navodi da je citiranom presudom ESLJP sasvim jasno izrazio stav da država ima puno i neosporeno pravo ograničiti pravo vlasništva, ali to mora činiti u razumnoj mjeri kojom se postiže pravična ravnoteža između interesa vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca. Donošenjem Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 68/18) tužena je uskladila svoje zakonodavstvo sa stajalištem Europskog suda za ljudska prava, te se od rujna 2018. zaštićena najamnina počela povećavati, slijedom čega tužiteljica nema pravo na naknadu štete zbog povrede odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je zahtjev za mirno rješenje spora (stranica 4-7 spisa), izračun visine zaštićene najamnine (stranica 13-15 spisa), podaci o prosječnoj najamnini od 12.7.2019. (stranica 25-27 spisa), presudu Europskog suda za ljudska prava predmet Statileo protiv Hrvatske od 10.7.2014. (stranica 32-72 spisa), zk izvadak (stranica 84-87, 111-114 spisa), izvod iz katastarskog plana (stranica 88-94 spisa), zahtjev za dostavu podataka o imovnom stanju (stranica 125 spisa), podaci iz e-nekretnina (stranica 145-147 spisa), izvješće o tržištu nekretnina za 2020. (stranica 153-272 spisa), očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka Valentina Etera (stranica 292 spisa), građevinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Valentinu Eteru (stranica 307-341 spisa), pisanim očitovanjem vještaka od 10.3.2025. (stranica 352-356 spisa) i pročitano je privremeno rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i građevne imovine od 12.2.2025. (stranica 367-371 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Iz provedenih dokaza neprijeporno proizlazi:

- da je tužiteljica vlasnica stana u [adresa], prizemlje, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika ukupne površine 110,08 m2,

- da je tužiteljica s ŽU, [adresa], kao najmoprimkom, u odnosu najma temeljem presude ovog suda posl. br. Ps-2772/1997 koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom,

- da je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine donijelo privremeno rješenje brojem UP/371/01/24-13/15 12. veljače 2025. iz kojega je razvidno da je u tijeku postupak provedbe Zakona o izvršenju presude Europskog suda za ljudska prava u kojem je rješenjem tužene po nadležnom Ministarstvu stavljen izvan snage odnos zaštićenog najma.

6. Prijeporna je:

- osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i

- je li tražbina tužiteljice zastarjela.

7. Zakonodavac je pri uređivanju odnosa iz područja stanovanja institut stanarskog prava zamijenio institutom građanskog prava - najmom, u kojem se prava i obveze uređuju ugovorom, pri čemu je posebnu zaštitu predvidio upravo za ranije nositelje stanarskog prava, pa je tako pravni položaj istih uređen kao pravni položaj najmoprimaca, a ograničenja vlasništva stanarskim pravom uređena su kao ograničenja najmom. Pravni položaj vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca koji ga koristi propisan je ZNS-om i postoji niz ograničenja prava vlasnika odnosno zaštitnih mjera u korist zaštićenog najmoprimca, a ista se ogledaju u tome što su raniji nositelji stanarskog prava stekli prava i obveze (status) najmoprimaca stupanjem na snagu samog ZNS-a, uz pravo ugovoriti zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne i propisana je Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje iznosa zaštićene najamnine (Narodne Novine br. 40/97, 117/05), te sklopiti ugovor o najmu na neodređeno vrijeme, kao i u dužnosti vlasnika - najmodavca sklopiti takav ugovor, bez mogućnosti slobodnog izbora osobe najmoprimca i utjecaja na iznos najamnine, uz vrlo stroge kriterije za otkaz/raskid ugovora te istovremenu obvezu plaćanja poreza na dohodak od najamnine i pričuve propisane Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne Novine br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09,143/12, 152/14, 81/15, 94/17, 152/14 i 52/25 dalje: ZVDSP).

8. Prema čl. 30. ZVDSP, pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako ima i pravo dati nekretninu - stan u najam osobi po izboru i prema tržišnim cijenama.

9. Uvođenjem gore navedenih ograničenja za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nedvojbeno je došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno u čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, koju se Konvenciju tuženica obvezala primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama i istim je miješanjem tim vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

10. S obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu - vlasnike (najmodavce) stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, to je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo im je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14; dalje: Ustav), odredbom čl. 30. ZVDSP-a i odredbom čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (presuda ELJSP u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014.).

11. Iz gore navedenog proizlazi da postoji protupravnost u postupanju tužene po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba, odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i isto predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega se njezini prigovori ukazuju neosnovanim, a time je utvrđena osnova zahtjeva tužiteljice.

12. Iz navedenog su utvrđeni aktivna i pasivna legitimacija, te sukladno čl. 41. Konvencije i odgovornost tužene za štetu koja je nastala tužiteljici povredom njezinog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva, odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužiteljice (test razmjernosti).

13. Kako je utvrđeno da je tužena uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužiteljice, to je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu uslijed činjenice da su u utuženom razdoblju od veljače 2020. do ožujka 2022. godine bila spriječena naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju.

14. Glede visine tužbenog zahtjeva, tužiteljici kao vlasnici stana pripada pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (tako i VSRH, Rev-2364/2016. od 19. prosinca 2018.)

15. Kako je tužena osporila visinu tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke i građevinskim vještačenjem po BU, stalnom sudskom vještaku.

16. Očevidom na licu mjesta, a dolaskom na lice mjesta u [adresa], u stan u prizemlju koji koristi zaštićeni najmoprimac HU utvrđeno je da se isti sastoji od 3 sobe, sobice, kuhinje, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika ukupne površine 110,08 m2.

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka Valentina Etera proizlazi visina mjesečne najamnine i ukupna visina najamnine stana za razdoblje od veljače 2020. do ožujka 2022. godine, za stan površine 110,08 m2 koji se nalazi u prizemlju ulične stambene zgrade u [adresa] i koji stan je upisan kao etažno vlasništvo (E-3) u z k. ul. broj 7264, k. o. [katastarska općina], u ukupnoj vrijednosti najamnine za razdoblje od veljače 2020. do ožujka 2022. u ukupnoj visini 14.827,07 EUR, pojedinačni iznosi su navedeni u tablici.

18. U svojoj dopuni nalaza, očitujući se na podnesak tužiteljice od 19. veljače 2025. vještak ističe da tužiteljica u podnesku navodi kako je na stranici 17 nalaza vještaka od 17. veljače 2025. omaškom pogrešno izračunata ukupna vrijednost tržišne vrijednosti najma u utuženom razdoblju. Analizom svog osnovnog nalaza i mišljenja vještak utvrđuje kako su u točki 4.2.5. u tablici 4.2.5.1. na stranici broj 15/17 te u točki 5. na stranici 16/17 nalaza izraženi krivi zbrojevi parcijalnih vrijednosti cijena najma po kvartalima i godinama utuženog razdoblja. Stoga prihvaća prigovor tužiteljice i ispravlja nalaz i mišljenje na način da ukupna vrijednosti najamnine za razdoblje od veljače 2020. do ožujka 2022. iznosi 19.796,43 EUR, kao i pojedinačne iznose u tablici. Napominje kako je razlika od 0,01 EUR u odnosu na iznos od 19.796,44 EUR naveden u podnesku tužiteljice posljedica zaokruživanja vidljivog dijela cijene najamnine izražene na dvije decimale, dok je u tabličnom izračunu vještaka izračun vršen na više decimala, što nije vidljivo u ispisu tablice. Argumentirano otklanja ostale prigovore tužiteljice vezano uz cjenovne blokove i katnosti stana.

19. Nalaz i mišljenje, kao i njegovu kasniju dopunu, sud prihvaća kao jasan, stručan i obrazložen, a i sam sud se neposredno uvjerio u stanje nekretnine na očevidu na licu mjesta, koju je vještak i fotografirao i koje fotografije su sastavni dio nalaza i mišljenja.

20. Kako je notorno da bi tužiteljica, da je mogla dati stan u najam po slobodno ugovorenoj najamnini na slobodnom tržištu, mjesečne iznose najamnine primala bi barem svakog 15. u mjesecu za taj mjesec (a obveza je i zaštićenog najmoprimca na temelju presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom da zaštićenu najamninu plaća do svakog 15. u mjesecu za tekući mjesec), to joj, pored utvrđene razlike najamnine, temeljem prethodno citiranih propisa u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO-a, dalje ZOO, te presudom ELJSP u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., pripada pravo i na zakonske zatezne kamate, od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 23. lipnja 2022., budući je tako tužiteljica tražila u tužbenom zahtjevu, u visini stope određene čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Budući da je visina najamnine za prijeporni stan utvrđena provedenim građevinskim vještačenjem, te kako je tužiteljica u podnesku od 14. ožujka 2025. uredila tužbeni zahtjev na način da je pripadajući iznos najamnine za relevantno razdoblje umanjila za porezna davanja i iznos zaštićene najamnine, proizlazi da za prijeporno razdoblje visina razlike pripadajuće najamnine iznosi 16.951,53 EUR.

22. Kako je tužiteljica u spornom razdoblju pretrpjela imovinsku štetu kao razliku između pretpostavljene slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine umanjeno za izdatke, poreze i prireze u ukupnom iznosu 16.951,53 EUR, to je prihvaćen njezin tužbeni zahtjev te joj je dosuđen taj iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe, 23. lipnja 2022. do isplate, temeljem čl. 1045. i 1046. ZOO-a.

23. Naime, tužena je u obvezi tužiteljici, kao vlasnici stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, naknaditi imovinsku štetu koju je pretrpjela uslijed činjenice da je u spornom razdoblju od veljače 2020. do ožujka 2022. bila onemogućena naplatiti najamninu za svoju nekretninu (stan) u visini slobodno ugovorene (tržišne) vrijednosti, pri čemu nije dužna dokazivati da bi tu nekretninu iznajmila jer bi se na taj način od vlasnika tražilo da dokaže nemoguće s obzirom da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva istu nije niti mogao iznajmljivati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2364/16 od 18. siječnja 2018.).

24. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Naime, predmetna tražbina se odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, slijedom čega je u pitanju rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 1104/18 od 22. siječnja 2019.). Zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je 21 ožujka 2022., unutar petogodišnjeg roka budući se traženi iznos razlike najamnine odnosi na razdoblje od veljače 2020. do ožujka 2022.

25. Zbog tih razloga je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice.

26. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (16.951,53 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

27. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav prijedloga za mirno rješenje spora (Tbr. 28. OT 250 bodova), sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 12.10.2025. i 22.9.2025. (Tbr 7. toč. 1. OT 500 bodova), troška očevida na licu mjesta 18.12.2023. (Tbr. 9. toč. 7. OT 250 bodova), sastava podneska od 14.4.2023., 6.10.2023., 12.10.2025., 19.2.2025., 14.3.2025. i 15.9.2025. (Tbr 8. toč. 1. i 3. OT 1.300 bodova), odnosno ukupno 2.550 bodova odnosno 5.100,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u iznosu 1.275,00 EUR, odnosno ukupno 6.375,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje građevinskog vještačenja u iznosu 549,48 EUR, koji troškovi su priznati u cijelosti, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu 141,34 EUR, te presudu 215,97 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 7.281,79 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

28. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 27. listopada 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 27. listopada 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice uz rj. za sp na presudu

- pun. tuženika na broj P-DO-834/2022