REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1446/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-170/2023-25 od 10. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika i odbijanjem kao neosnovane žalbe tužitelja, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 170/2023-25 od 10. srpnja 2025. se:

- preinačuje u odnosu na odluku sadržanu pod točkom I. izreke, na način da ista sada glasi:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati iznos od 1.218,22 eur s zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2022. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana“.“

- potvrđuje u odnosu na točku II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 6.841,68 eur s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos, te

- potvrđuje se u odnosu na odluku pod točkom III. izreke, kojom je odlučeno o troškovima postupka.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 53,09 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati iznos od 1.218,22 eur s zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2022. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 6.841,68 eur s zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2022. do isplate.

III Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 trošak parničnog postupka u iznosu od 398,16 eur, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužitelj u odnosu na točku II. i III. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazuje na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe da je pravo iz članka 164. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju izvorno pravo tužitelja na naknadu štete, da je za utuženo razdoblje mjerodavno materijalno pravo iz Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine koji kao posljednji isključuje iz primjene Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, da je sud nepravilno postupio kada je svoju odluku po visini utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer je taj nalaz dan bez uvida u dokumentaciju koja se odnosi na potencijalnu starosnu mirovinu, da je on predložio pribavu osnovnog spisa osiguranika tužitelja koji dokazni prijedlog je sud odbio, a on sam taj spis nije mogao dostaviti vještaku, jer je spis priklopljen na drugi predmet i to onaj koji se vodi pod poslovnim brojem P-6351/2020. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u odnosu na točku I. izreke pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je sud ispravno primijenio materijalno pravo, ali je prilikom ocjene nalaza i mišljenja pogrešno utvrdio, da je tužitelju nastala šteta u presuđenom iznosu. To stoga što je sud u predmetnom slučaju pravilno primijenio relevantnu odredbu Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, međutim pogrešno je interpretirao nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kojem je bio zadatak utvrditi postojanje razlike između pretpostavljenih invalidskih mirovina i stvarno isplaćenih invalidskih mirovina pri čemu se pod pretpostavljenim invalidskim mirovinama podrazumijevaju one koje bi tužitelj isplatio da nije došlo do štetnog događaja. Iz tablica koje prileže nalazu vještaka da jasno proizlazi da iznosi pretpostavljenih mirovina dakle mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo predmetnog štetnog događaja viši od mirovina koje je tužitelj isplaćivao u spornom razdoblju, jer je isti stradao u štetnom događaju po kojem osnovu je i ostvario pravo na invalidsku mirovinu, i to upravo za iznos od ukupno 1.218,22 eur. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Sa žalbama obiju parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguratelj štetnika u vezi s prometnom nezgodom koja se dogodila 18. srpnja 1985., a u kojoj je stradao tužiteljev osiguranik CL, isplati iznose isplaćene mu invalidske mirovine, sve to u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2022., u iznosu od 8.059,90 eur. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 161. ZMO koji je bio na snazi u vrijeme isplate sporne mirovine.

7. U ovome predmetu nije sporan nastanak štetnog događaja, tuženikova pasivna legitimacija, kao niti pravo na invalidsku mirovinu CL.

7.1. Sporno je, prije svega, prema kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja, da li primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. - dalje: ZOOP) ili Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZMO), te ima li tužitelj pravo na naknadu isplaćenog iznosa invalidske mirovine.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, prvostupanjski je sud, ocjenom provedenih dokaza (materijalne dokumentacije u predmetu te nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Zrinka Ručevića), zahtjev tužitelja djelomično prihvatio kao osnovan, te je tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 1.218,22 eur na ime štete koja se ogleda u isplati invalidske mirovine koju je on isplatio svom osiguraniku u utuženom razdoblju, dok ga je s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 6.841,68 eura odbio kao neosnovanim - previsoko postavljenim.

8.1. Naime, sud je zaključio da se u predmetnom slučaju ima primijeniti ZOOP kao propis prema kojem se ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja, i to onaj koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, odnosno kada su izvršene isplate mirovina, a kako iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića i njegove dopune dane po prigovorima tužitelja na osnovni nalaz (tuženik nije imao primjedbi na osnovni nalaz i mišljenje vještaka te ga je u cijelosti prihvatio) proizlazi da u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2022., postoji razlika između pretpostavljenih invalidskih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu i isplaćenih invalidskih mirovina u iznosu od ukupno 1.218,22 eur, upravo taj iznos naložio je tuženiku isplatiti tužitelju s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2022. pa do isplate.

9. Takva odluka suda prvoga stupnja nije pravilna niti zakonita, jer je sud prvoga stupnja iz činjeničnog stanja koje je u dovoljnoj mjeri pravilno utvrdio, izveo nepravilan zaključak o obvezi tuženika na isplatu stvarne štete u presuđenom iznosu.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio (tako Rev-68/2019-2 od 1. ožujka 2022. i Rev-850/2022 od 25. listopada 2022.) da su za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

10.1. To stoga što je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, koja materija je regulirana odredbama ZOOP, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP. Naime, tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi se u istomu pravnom položaju kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojeg je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji je Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Odredbom članka 8. stavka 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Stoga u ovoj pravnoj stvari, a kako je to učinio sud prvoga stupnja, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, valja primijeniti članak 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

11. Ovdje valja reći, a u odnosu na žalbene navode tužitelja, da je točno da je ZMO kasniji zakon u odnosu na ZOOP, ali ZOOP je specijalan zakon koji uređuje posebnu problematiku - odgovornosti za štetu nastalu u prometu, od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2347/2024). Osim toga, i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022. i Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.), za odlučivanje u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

11.1. Prema odredbi članka 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), a stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), a odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (stavak 5.).

12. Polazeći od sadržaja gore navedene zakonske odredbe (stavak 3.) te pravnog shvaćanja izraženog u prethodno navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske , obveza tuženika kao društva za osiguranje, postoji ukoliko se utvrdi razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a od tog utvrđenja ovisi i odluka o osnovanosti ali i visini tužbenog zahtjeva tužitelja.

13. U pravcu utvrđivanja te eventualne razlike sud je po prijedlogu tuženika proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću, koji je temeljem dokumentacije koja prileži predmetu utvrdio da u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2022., razlike između pretpostavljenih invalidskih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu i isplaćenih invalidskih mirovina, iznose ukupno 1.218,22 eur.

13.1. Pravilnom analizom tog zaključka i mišljenja vještaka (a kod kog je vještak u cijelosti ostao i u svojoj dopuni) valjalo je zaključiti da tužitelju ne pripada pravo na zatraženu isplatu, jer bi obveza tuženika postojala samo u koliko bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u slučaju ozljede na radu bio veći od isplaćenih invalidskih mirovina u spornom periodu, a to u ovom predmetu nije slučaj, jer je iznos pretpostavljene invalidske mirovine (a kako to proizlazi i iz tablica koje prileže nalazu) veći od iznosa isplaćene invalidske mirovine i to upravo za razliku u iznosu od 1.218,22 eur.

13.2. Dakle, kako iz provedenog knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da bi iznosi pretpostavljene invalidske mirovine koju bi ostvario osiguranik tužitelja bili veći od iznosa isplaćene invalidske mirovine u iznosu od 1.218,22 eur, to suprotno zaključku suda prvoga stupnja, ne postoji obveza tuženika na presuđenu isplatu, jer tužitelju nije nastala stvarna šteta koju svojom tužbom potražuje.

14. U odnosu na žalbene navode tužitelja da nije jasno kako je sud moga prihvatiti kao utvrđenu činjenicu obračun potencijalne starosne mirovine sačinjene temeljem podataka koje vještak nije mogao utvrditi u postupku vještačenja, valja reći, da iz stanja predmeta ne proizlazi da je vještak utvrđivao visinu pretpostavljene starosne imovine osiguranika tužitelja te eventualne razlike između takve mirovine i isplaćene mirovine u utuženom razdoblju.

14.1. Točno je da je i u tom pravcu bio dan zadatak vještaku, jer utuženo razdoblje obuhvaća razdoblje kada je stečeno pravo na starosnu mirovinu (osiguranik tužitelja bi 2018. pretpostavljeno ostvario pravo na starosnu mirovinu). Međutim vještak po tom nalogu suda nije mogao postupiti, jer mu tužitelj nije dostavio - po nespornom traženju vještaka, dokumentaciju u tom pravcu - podatke o stručnoj spremi odnosno o poslovima koje je osiguranik tužitelja obavljao prije umirovljenja, jer se ti podaci nalaze u osnovnom spisu osiguranika tužitelja, a koji spis se prema sadržaju žalbe tužitelja nalazi priklopljen na drugi predmet koji se vodi pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem P-6351/2020., a kojom okolnošću tužitelj opravdava svoje nepostupanje po traženju vještaka.

14.2. Međutim, ta okolnost tužitelja ne opravdava, jer ukoliko je isti smatrao da je za odluku o njegovom zahtjevu bilo potrebno izvršiti uvid u dokumentaciju koja prileži osnovnom spisu osiguranika tužitelja, tužitelj je mogao zatražiti uvid u predmet poslovni broj P-6351/2020 te zatražiti preslik svog osnovnog spisa, te dokumentaciju iz istoga dostaviti vještaku. Međutim, kako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da u predmetnom slučaju nije niti potrebno provoditi vještačenje, jer on svojom tužbom zahtjeva pune iznose invalidske mirovine isplaćene njegovom osiguraniku, pa se pa se on tom dokaznom prijedlogu tuženika i protivio, žalbeni navodi kojima sada ukazuje na nedostatke nalaza i mišljenja vještaka, posljedično, nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ne mogu ga dovesti u povoljniju pravnu i procesnu situaciju u odnosu na istaknuti zahtjev.

14.3. Konačno, tužitelj u svojoj tužbi nije izričito predlagao priklop svog osnovnog spisa, već je isto predložio po potrebi, pa se stoga ne može prihvatiti kao osnovan njegov žalbeni navod da je sud odbio taj njegov dokazni prijedlog.

15. Obzirom na navedeno, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu koju svojom tužbom potražuje, to je prihvaćanjem žalbe tuženika odluku sadržanu u točki I. izreke valjalo preinačiti, na način da se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan (članak 373. točka 2. ZPP).

16. Iz istih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na točku II. izreke (članak 368. stavak 2. ZPP).

17. Žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i u odnosu na odluku o troškovima postupka, jer je ista po svom osnovu pravilno utemeljena na odredbama članka 154. stavak 3. i članka 156. stavak 1. ZPP, a visina iste ogleda se u trošku nužnog financijskog vještačenja koje je podmirio tuženik (članak 368. stavak 1. ZPP).

18. Tuženiku pripada trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u zatraženom iznosu od 53,09 eur, jer je isti sa svojom žalbom u cijelosti uspio (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP).

U Puli-Pola 27. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić