REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1439/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, predsjednice vijeća, Helene Poropat, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnici ZS iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 377/2019-41 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-377/2019-41 od 8. rujna 2025.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3207743236/06 sklopljenog dana 10.11.2006. godine između tužitelja ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10., OIB:92963223473 da tužitelju ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.560,02 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom počam od 01.10.2015. do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu plati zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta kako slijedi:

- na iznos od 52,07 EUR počam od 14.11.2007. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 52,42 EUR počam od 14.12.2007. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 52,33 EUR počam od 14.01.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 53,07 EUR počam od 14.02.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 100,90 EUR počam od 14.03.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 102,00 EUR počam od 14.04.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 98,77 EUR počam od 14.05.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 97,52 EUR počam od 14.06.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 98,59 EUR počam od 14.07.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 96,20 EUR počam od 14.08.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 96,25 EUR počam od 14.09.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 97,40 EUR počam od 14.10.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 108,30 EUR počam od 14.11.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 99,15 EUR počam od 14.12.2008. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 113,50 EUR počam od 14.01.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 120,61 EUR počam od 14.02.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 124,19 EUR počam od 14.03.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 115,68 EUR počam od 14.04.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 114,45 EUR počam od 14.05.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 102,36 EUR počam od 14.06.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 100,63 EUR počam od 14.07.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 143,21 EUR počam od 14.08.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 144,33 EUR počam od 14.09.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 142,99 EUR počam od 14.10.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 141,67 EUR počam od 14.11.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 143,19 EUR počam od 14.12.2009. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 144,59 EUR počam od 14.01.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 152,67 EUR počam od 14.02.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 149,66 EUR počam od 14.03.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 168,94 EUR počam od 14.04.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 163,98 EUR počam od 14.05.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 162,51 EUR počam od 14.06.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 216,41 EUR počam od 14.07.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 204,14 EUR počam od 14.08.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 250,17 EUR počam od 14.09.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 225,89 EUR počam od 14.10.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 207,63 EUR počam od 14.11.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 237,09 EUR počam od 14.12.2010. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 270,49 EUR počam od 14.01.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 246,27 EUR počam od 14.02.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 249,82 EUR počam od 14.03.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 232,43 EUR počam od 14.04.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 222,66 EUR počam od 14.05.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 229,58 EUR počam od 14.06.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 305,25 EUR počam od 14.07.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 357,90 EUR počam od 14.08.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 334,55 EUR počam od 14.09.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 297,96 EUR počam od 15.10.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 312,73 EUR počam od 14.11.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 293,01 EUR počam od 14.12.2011. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 306,29 EUR počam od 14.01.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 320,92 EUR počam od 14.02.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 321.36 EUR počam od 14.03.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 312,16 EUR počam od 14.04.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 315,89 EUR počam od 14.05.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 321,38 EUR počam od 14.06.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 315,47 EUR počam od 14.07.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 315,97 EUR počam od 14.08.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 310,52 EUR počam od 14.09.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 300,43 EUR počam od 14.10.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 312,73 EUR počam od 14.11.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 317,20 EUR počam od 14.12.2012. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 315,41 EUR počam od 14.01.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 297,45 EUR počam od 14.02.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 309,90 EUR počam od 14.03.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 312,75 EUR počam od 14.04.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 307,16 EUR počam od 14.05.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 290,60 EUR počam od 14.06.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 280,32 EUR počam od 14.07.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 289,43 EUR počam od 14.08.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 295,72 EUR počam od 14.09.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 311,75 EUR počam od 14.10.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 302,92 EUR počam od 14.11.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 306,87 EUR počam od 14.12.2013. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 310,10 EUR počam od 14.01.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 241,59 EUR počam od 14.02.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 247,58 EUR počam od 14.03.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 244,50 EUR počam od 14.04.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 238,53 EUR počam od 14.05.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 235,83 EUR počam od 14.06.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 237,01 EUR počam od 14.07.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 244,53 EUR počam od 14.08.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 252,22 EUR počam od 14.09.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 251,53 EUR počam od 14.10.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 255,39 EUR počam od 14.11.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 260,94 EUR počam od 14.12.2014. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 258,68 EUR počam od 14.01.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.02.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.03.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.04.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.05.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.06.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.07.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.08.2015. do 30.09.2015. godine

- na iznos od 261,82 EUR počam od 14.09.2015. do 30.09.2015. godine i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.023,16 eura (tritisućedvadesettrieurašesnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 08. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud presudom preinači prvostupanjsku presudu te da odbije tužbene zahtjeve u cijelosti uz obvezu naknade tuženici troškova postupka prema njegovu troškovniku iz podneska od 19. kolovoza 2025., kako je to dopunjeno na ročištu održanom 4. rujna 2025., kao i trošak žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, a podredno da rješenjem ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i nespornih činjenica utvrdio:

- da su stranke 10. studenog 2006. zaključile Ugovor o kreditu, kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 152.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te uz promjenjivu kamatnu stopu,sa namjenom kupnje stana,

- da su stranke 22. siječnja 2016. zaključile dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZOPK), kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je Ugovor o namjenskom kreditu solemnizirao dana 23.11.2006. javni bilježnik Biserka Arambašić iz Osijeka pod brojem OU-886/06,

- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40% godišnje;

- da se redovna kamata obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine od dana stavljanja kredita u otplatu,

- da je rok otplate kredita 15 godina,

- da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.148,38 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30.09.2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 77.179,66 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB iznosi 538.773,61 HRK, na preostali rok otplate od 75 mjeseci,

- da je prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do dana 30.09.2015., a koja razlika predstavlja preplatu i koja na dan 30.09.2015. iznosi 64.432,90 HRK,

- da ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR, koristit će se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta; ako je iznos preplate veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu, ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta po kreditu, koristit će se za podmirenje iznosa u visini od 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate Korisnik kredita ima pravo rasplagati odmah nakon provedene konverzije; te ako iznos preplate prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate odmah nakon provedene konverzije.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženica ugovarala valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je tuženica postupala suprotno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. - dalje: ZZP/07), u kojim je odredbama propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužna to dokazati,

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu na identičan način ugovoreno ispunjenje obveze kao u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite,

- da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, dakle u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pa kako je predmetna tužba podnesena 15. travnja 2019. prigovor zastare da je neosnovan u odnosu na zahtjeve za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i u cijelosti za potraživanje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, obzirom da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a)

- da je provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Financije j.do.o. Bilje utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetnih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu preplatio, i to zbog jednostrano promjenjive kamatne stope iznos od 55.010,27 kuna/10.316,59 eura, te zbog valutne klauzule u CHF iznos od 104.057,04 kuna.

- da je ukupna preplata iznosila 159.067,31 euro, a da je tužitelju konverzijom priznata preplata na dan 30. rujna 2015., iznos od 64.432,90 kuna, odnosno ostao mu je nepriznat preplaćeni iznos od 94.634,41 kuna, kojega tužitelj potražuje,

- te da tužitelj ima prvo na zatezne kamate na preplaćene iznose od dana izvršene uplate s time da na iznose koji su konverzijom priznati i uračunati ta kamata na svaki pojedinačni iznos iz točke II izreke pobijane presude teče do 30. rujna 2015., a ostale kako je traženo (na ukupni iznos od 12.560,02 eura/64.432,90 kuna od 1. listopada 2015. pa do isplate).

6. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja i ovaj sud ocjenjuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, da izvršena konverzija kredita 22. siječnja 2016. zaključivanjem Dodatka Ugovora o kreditu ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer da se konverzijom ne rješava pitanje preplaćenih iznosa s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, jer da tuženica nije priznala niti pregovarala o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu onog što je stečeno bez osnove, pa kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen po osnovu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to je tuženica dužna tužitelju vratiti iznose koje je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, u bitnome sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, razumljivi i bez proturječja, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženica, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Protivno žalbenim navodima tuženice deklaratorni dio presude je određen i iz istog se pouzdano može utvrditi koji dijelovi spornih članaka su utvrđeni ništetnim, dakle da je prvostupanjski sud odlučivao o utvrđenju ništetnim ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i obvezi vraćanja kredita u valuti CHF, dok su kondemnatorni dijelovi presude preinačeni ovom odlukom na način i zbog razloga iznesenih u izreci i obrazloženju ove odluke.

8. Jednako tako, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP- a na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženica, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije stranaka pa neosnovano tuženica u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

9. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe koja je učinjena nakon financijskog vještačenja, u podnesku tužitelja od 17. lipnja 2020. a koja zatim ispravljena na način da su kunski iznosi istaknuti u eurima, smatrajući da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. U odnosu na žalbene navode tuženice o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 190. ZPP-a te da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake samo zbog provedenog vještačenja, valja navesti da je preinaka tužbe prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je žalbu tuženika protiv točke I. izreke rješenja primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje u tom dijelu.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda, kao i mogućnosti primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a. Naime, pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.1. Pri tome, tuženica neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 15. travnja 2019. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni odredbe čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. ("Narodne novine" broj 70/19) odredba čl. 502.c izmijenjena u tom smislu da su iza riječi za naknadu štete dodane riječi „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužna je drugoj strani vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, slijedom čega ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

11. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženice valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da zbog toga cjelokupan ugovor o kreditu nije ništetan, sve to sukladno odredbi čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom odredbom je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11.1. Naime, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamate i valuta ispunjenja obveze.

11.2. Pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., te presudi i rješenju broj: Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024., kojom potonjom odlukom je preinačio presudu ovog suda poslovni broj: Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020. na koju se u žalbi poziva tuženica, a u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora.

11.3. U odnosu na žalbene navode tuženice koji sadrže razloge koji se temelje na praksi Suda Europske unije (prema kojoj je nacionalni sud ovlašten samo izuzeti iz primjene ništetnu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, bez mijenjanja njezinog sadržaja), valja reći da odluke Suda Europske unije na koje se poziva tuženica nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a ratione temporis konkretni Ugovor o kreditu nije u dosegu navedene Direktive obzirom da je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, prvenstveno odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača (tako i VSRH u spomenutoj odluci Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.).

11.4. Obzirom da je odredbama čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 102. st. 2. ZZP/07 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, te uzimajući u obzir da odredba čl. 1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što znači da je svrha Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužitelj stekne novčana sredstva za kupnju stana i da je tuženica ispunila ugovor na način da je tužitelju stavila na raspolaganje ugovoreni novčani iznos, kojeg je tužitelj bio dužan vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje, pa kada se u konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe, tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredaba nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom plasiranja kredita, slijedom čega predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez navedenih ništetnih odredbi, jer on i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost.

12. Nadalje, valja navesti da je prvostupanjski sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao, ovo temeljem odredaba čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a kojima je propisana vezanost suda za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

13. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze vezano uz valutnu klauzulu, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

14. Dakle, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15. U predmetnom postupku tuženica druge dokaze osim uvida u priloženu dokumentaciju nije predlagala, iako je na njoj bio teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 96. st. 2. ZZP/07), kao i da tužitelj nije potrošač, a iz provedenih dokaza se nisu mogle njene tvrdnje utvrditi osnovanima, to je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF pravilno utemeljio na presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u smislu odredbi ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati „prosječnim potrošačem“, jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja kako to nepravilno navodi u žalbi tuženica) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o riziku promjene tečaja i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju zahtjev transparentnosti bio zadovoljen.

17. U odnosu na žalbene navode tuženice da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava (iz čl. 22. ZOO-a) i kao takva izuzeta iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EZ, u smislu čl. 1. st. 2. te Direktive, u prilog čega se poziva na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, valja ponoviti da se ta Direktiva ne primjenjuje na predmetni obveznopravni odnos koji je nastao 2007. (jer je RH članicom EU postala 1. srpnja 2013.).

17.1. Iako su točni navodi tuženice da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno zakonom, isti ispušta iz vida da u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije utvrđena nepoštenom i ništetnom u skladu sa čl. 96. st. 1. ZZP/07 zato što je suprotna prisilnom propisu već zato što tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditima kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno o ništetnosti zaključivao primjenom relevantnih odredbi ZZP/07, pa neosnovano tuženica osporava pravilnost primjene materijalnog prava.

18. Jednako tako, imajući u vidu predmet spora neosnovan je žalbeni navod tuženice kojim upire na primjenu Općih uvjeta poslovanja, jer isti također ne sadrže precizne i jasno definirane parametre za promjenu kamatne stope, niti je tužitelj istima bio obaviješten o riziku sklapanja ugovora s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF.

19. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je sada već ustaljena sudska praksa zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 u tom dijelu, a glede valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 15. travnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, pa su suprotni žalbeni navodi tuženice neosnovani.

19.1. Navedeno se odnosi i na preinaku tužbe iz podneska od 17. lipnja 2020., pa neosnovano tuženica sadržajem žalbe ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na preinačenu tužbu glede zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja. Ovdje treba ukazati na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. U konkretnom slučaju se radi o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (nakon provedenog financijskog vještačenja), pa je zastara prekinuta već podnošenjem predmetne tužbe.

20. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio tuženici zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 7.301,12 eura/55.010,27 kuna, te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 13.810,74 eura/104.057,04 kuna, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a valjalo je obvezati tuženicu da isplati tužitelju iznose od 12.560,02 eura (21.111,86 eura – 8.551,84 eura). Na dosuđeni iznos tužitelj ima pravo i na isplatu zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete jer tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba, ali kako je tužitelj te kamate potraživao od 1.listopada 2015., što je za tuženicu povoljnije, to je taj zahtjev prihvaćen.

21. Neosnovano tuženica ukazuje na bitnu povredu postupka koja da je učinjena time što zbroj iznosa iz točke II. izreke pobijane presude iznose 21.111,70 eura, a tužitelju je dosuđen iznos od 12.560,02 eura, iz razloga što je na navedene pojedinačne iznose samo dosuđena zatezna kamata od dana kada su ti iznosi tuženici isplaćeni, a koja kamata teče do izvršene konverzije. Ta kamata je dosuđena na one iznose koje je tuženica priznala tužitelju u preplati ali mu nije priznala (barem to nije dokazano) kamate koje su tražene pobijanom presudom i dosuđene.

22. Žalbeni navodi tuženice kojima osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da tužitelj ne bi imao pravo na trošak jer je predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu, a ne putem e-komunikacije. Odredbom čl. 164. st. 3. ZPP-a propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, pa kako je tužitelj zahtjev za naknadu troškova predao na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposredno u spis, to je pravovremeno i pravilno podnio zahtjev za naknadu troškova postupka.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženica osporava primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP-a, navodeći da se odluka bazira na utvrđenjima iz kolektivnog spora pa su tužitelju dosuđeni troškove koji nisu bili nužni. Naime, pobijanu odluku prvostupanjski sud je donio i na temelju utvrđenja u provedenom parničnom postupku u kojem su sudjelovale obje stranke, te su troškovi i izdaci navedeni u točki 27.1. obrazloženja i po ocjeni ovog suda bili potrebni za vođenje postupka. Navedeno se odnosi i na trošak zastupanja tužiteljeva odvjetnika koji je pristupio ročištu za objavu presude.

24. Slijedom iznijetog u žalbi tuženice valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

25. Tuženici koja nije uspjela sa svojim pravnim lijekom ne pripada zatraženi trošak ovog žalbenog postupka.

U Puli, 27. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić