REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-3989/23-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Gavraniću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 12. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice odvjetnika Igora Paulića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika OU, dana 28. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.978,15 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos, i to na iznos:

22,76 eur od 15.10,2008.,

36,27 eur od 15.11.2008.,

17,07 eur od 15.12.2008.,

68,86 eur od 15.01.2009.,

69,40 eur od 15,02.2009.,

52,00 eur od 15.03.2009.,

56,00 eur od 15.04.2009.,

56,79 eur od 15.05.2009.,

49,92 eur od 15.06.2009.

51,12 eur od 15.07.2009.

46,36 eur od 15.08.2009.

53,80 eur od 15.09.2009.

45,53 eur od 15.10.2009.

50,87 eur od 15.11.2009.

50,02 eur od 15.12.2009.

64,44 eur od 15.01.2010.

73,69 eur od 15.02.2010.

73,88 eur od 17.03.2010.

80,89 eur od 15.04.2010.

97,74 eur od 15.05.2010.

98,79 eur od 15.06.2010.

115,75 eur od 19.07.2010.

124,30 eur od 19.08.2010.

149,10 eur od 16.09.2010.

130,58 eur od 18.10.2010.

139,55 eur od 15.11.2010.

155,75 eur od 15.12.2010.

157,89 eur od 15.01.2011.

149,37 eur od 15.02.2011.

154,53 eur od 15.03.2011.

154,80 eur od 15.04.2011.

170,52 eur od 15.05.2011.

213,61 eur od 27.06.2011.

241,95 eur od 15.07.2011.

276,18 eur od 15.08.2011.

212,33 eur od 15.09.2011.

190,86 eur od 15.10.2011.

192,91 eur od 19.11.2011.

195,25 eur od 15.12.2011.

213,79 eur od 16.01.2012.

219,36 eur od 15.02.2012.

213,29 eur od 15.03.2012.

2t2,37 eur od 15.04.2012.

215,45 eur od 15.05.2012.

220,80 eur od 15.06.2012.

214,13 eur od 15.07.2012.

212,28 eur od 15.08.2012.

195,92 eur od 15.09.2012.

210,03 eur od 15.10.2012.

216,60 eur od 15.11.2012.

212,23 eur od 15.12.2012.

199,83 eur od 16.01.2013.

205,19 eur od 15.02.2013.

203,33 eur od 15.03.2013.

216,36 eur od 15.04.2013.

197,19 eur od 15.05.2013.

194,06 eur od 15.06.2013.

195,93 eur od 15.07.2013.

193,96 eur od 15.08.2013.

200,97 eur od 15.09.2013.

205,51 eur od 15.10.2013.

207,73 eur od 15.11.2013.

215,63 eur od 15.12.2013.

207,65 eur od 15.01.2014.

176,83 eur od 15.02.2014.

180,83 eur od 15.03.2014.

176,68 eur od 16.04.2014.

170,84 eur od 16.05.2014.

173,42 eur od 16.06.2014.

176,92 eur od 16.07.2014.

179,84 eur od 15.08.2014.

180,57 eur od 15.09.2014.

184,91 eur od 17.10.2014.

188,03 eur od 15.11.2014.

188,85 eur od 15.12.2014.

189,49 eur od 15.01.2015.

189,16 eur od 15.02.2015.

189,16 eur od 15.03.2015.

189,16 eur od 15.04.2015.

189,16 eur od 15.05.2015.

189,16 eur od 15.06.2015.

189,16 eur od 16.07.2015.

189,16 eur od 15.08.2015.

189,16 eur od 15.09.2015.

189,16 eur od 15.10.2015.

189,16 eur od 15.11.2015.

189,16 eur od 15.12.2015.

189,16 eur od 15.01.2016.

do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12. 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaze se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 4.822,11 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu kojim je tuženi odobrio tužitelju kredit od 162.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. U čl. 6. Ugovora je ugovoren iznos mjesečnog anuiteta od 981,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti sukladno otplatnom planu. Tužitelj je sa tuženikom sklopio 5. veljače 2016. godine dodatak Ugovora o kreditu koji je solemniziran i potpisan od strane javnog bilježnika. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a vezano za kolektivne tužbe potrošača prema bankama pa tako i ove banke da je ugovor ništetan u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula koja je vezana za glavnicu švicarski franak sve sukladno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužitelj nakon provedenog postupka je podneskom od 9. svibnja 2025. godine postavio tužbeni zahtjev u odnosu na valutu te potražuje iznos kojeg je tužitelj preplatio s obzirom na porast tečaja tj. švicarskog franka u pojedinim razdobljima otplate anuiteta. Tužitelj također podredno postavlja tužbeni zahtjev navodeći da je isti u međusobnoj vezi s glavnim zahtjevom utemeljen na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi gdje uz isplatu traži da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe ugovora u čl. 1. i to u dijelu koji glasi na 162.000,00 CHF. Također potražuje parnični trošak.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu osporava i osnov i visinu, stavlja prigovor potrošača, prigovor zastare, navodi da je kredit konvertiran da isti nema pravo na isplatu preplaćenog iznosa po valuti, osporava tijek zakonskih zateznih kamata, predlaže odbiti zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu, izvadak iz zemljišne knjige, efektivnu kamatnu stopu, dodatak ugovora o kreditu, promet po kreditu, obavijest o izračunu efekata konverzije, izračun konverzije, saslušana je tužiteljica, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., dopunski je saslušana tužiteljica.

5. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljica osnovan.

6. Nije sporno da je tužiteljica sklopila ugovor o nenamjenskom kreditu dana 4. kolovoza 2008. godine te da je 5. veljače 2016. godine sklopila dodatak ugovora o kreditu. Nije sporno da su odredbama prvobitnog ugovora o kreditu glavnica bila vezana za valutnu klauzulu odnosno da se tečaj izračunavao prema srednjem tečaju HNB-a za švicarski franak.

7. Tuženi osporava da bi ovaj ugovor o kreditu bio potrošački ugovor te da tužiteljica nije dokazala da je potrošač.

8. Također nije sporno da je isti kredit konvertiran pa slijedom toga tuženi tvrdi da su tim ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

9. Naime, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu došlo je do promjene valute kredita iz CHF u euro, također je došlo do promjene kamatne stope, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima.

10. Tuženi smatra da kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužiteljica dobrovoljno pristupila, ne postoji njezina tražbina pa tuženi predlaže odbiti tužiteljicu u cijelosti.

11. Postavlja se pitanje je li tuženi postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, je li tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužiteljicu jer tužiteljica nije bila stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženi bio stranka u kolektivnoj tužbi.

12. Odredba čl. 8 ZPP-a sadrži jedna od osnovnih načela procesnog prava, a to je načelo slobodne ocjene dokaza koje načelo nalazi odraz u ovlaštenju suda da na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice od kojih zavisi odluka o tužbenom zahtjevu uzeti kao dokazane, dakle, da prema svom slobodnom uvjerenju na osnovi ocjene izvedenih dokaza može sa sigurnošću utvrditi postojanje odnosno ne postojanje neke činjenice.

13. Prema tome sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a provedene dokaze prosuđuje po svom slobodnom uvjerenju ali je dužan stečeno uvjerenje obrazložiti uvjerljivim i logičnim razlozima kojima opravdava zaključke o dokaznoj snazi pojedinog dokaznog sredstva povezujući ih s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

14. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u članku 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza istih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

15. U konkretnom ugovoru o kreditu proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Nesporno je da se u ugovoru navodi da se isti kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženi dogovorili je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Svi ostali troškovi koje je tužiteljica snosila plaćeni su u kunama. Otplata anuiteta svaki mjesec vršena je u kunama.

16. Sam mehanizam ugovora koji je tuženi razradio, sastavio i ponudio tužiteljici je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete a da je pri tom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje znatno rasla. Tužiteljici se naime, usprkos redovitoj otplati kredita povećavala mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

17. Ključna odredba u samom mehanizmu ugovora je odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku koja je klauzula upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

18. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor tuženi je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. Zakona o obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. Zakona o obveznim odnosima, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. Zakona o obveznim odnosima koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a sve ovo na način da je tuženi postupajući sa spektra jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

19. Jednostrano i samovoljno povećanje glavnice zbog povećanja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te prema odredbama čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima.

20. Predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima jer se radi o ugovoru unaprijed sastavljenom koji je sastavila jedna strana, te nudi drugoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

21. Takvi ugovori su tipski, ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja odnosno ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

22. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

23. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Što se tiče istaknutog prigovora zastare ista počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koja je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 prekinuta je zastara predmetne novčane tražbine pa rokovi zastare ponovo počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu, a s obzirom da se ovdje radi o odredbama o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. godine a zastarni rok se računa 5 godina od tada sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a kako je tužba podnesena 23. svibnja 2023. godine računajući od dana 14. lipnja 2018. godine tužiteljica nije u zastari s ovom tužbom.

25. U odnosu na tvrdnju tuženika da tužiteljica sklapanjem dodatka ugovora o kreditu dana 5. veljače 2016. godine nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovorne strane u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost dodatka ugovora o kreditu, ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravo tražiti povrat onog iznosa kojeg je neosnovano preplatila po ugovora o kreditu sklopljenog dana 4. kolovoza 2008. godine neovisno o izvršenoj konverziji.

26. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu ZID ZPK) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

27. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija proizlazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

28. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da „…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“.

29. Naime, cilj ZID ZPK –a iz 2015. godine nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača niti je taj zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate niti je vršio obeštećenja korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je bio cilj izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti euro. Tim je izračun konverzije kredita do dana konverzije, a u ovom slučaju je to 5. veljače 2016. godine, napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak koja se mijenja odlukom banke pa je predmet konverzije bio valutna klauzula – švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene odredbe jer se otplata kredita nakon 5. veljače 2016. godine nastavlja uz primjenu valutne klauzule sada u valuti euro a sve u skladu s Općim uvjetima banke i ponovno određena samovolja od strane tuženika po principu uzmi ili ostavi.

30. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK-a iz 2015. godine te u odredbama tog zakona odnosno čl. 19.c kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je u st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1., 2., 3. i 4. tog članka.

31. Banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu, kakvu je u istu vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada i tako je utvrđeno je li štogod potrošač preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav je bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u eurima kakva je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platili banci neki dodatni iznos.

32. Cilj ZID ZPK-a nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredit imali denominirane u eurima, a niti jednom odredbom nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF.

33. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvan ugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuje preplaćeni tečaj. Aneksima ugovora, dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njime se ne rješava pitanje tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega po mišljenju ovog suda tužitelj ima pravo na preplatu po valuti iako je kredit konvertiran.

34. Pregledom dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti bilo kakvog odricanja propisano zakonom.

35. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK-u u čl. 19e gdje je bankama bilo zabranjeno da u dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

36. Po mišljenju ovoga suda tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužila ovom tužbom.

37. Tome svemu u prilog govori i samo saslušanje tužiteljice koja je navela da su podigli kredit za kupnju nekretnine ona i suprug, da su bili zaposleni a tada je bila na porodiljnom, razgovarali su sa osobnim bankarom koji im je ponudio kredit u CHF, da je to za njih bila najpovoljnija opcija, da je kamatna stopa manja. Dobili su otplatni plan, ugovor je pročitan, nije imala nikakve primjedbe, nisu ništa mijenjali što se tiče odredaba ugovora. U početku rata kredita im je bila 4.100,00 kn da bi kasnije narasla na 6.500,00 kn što je bilo više nego njezina plaća. Kod bilježnika nisu ništa detaljno razgovarali. Navodi da su isti ugovor konvertirali u euro i još ga otplaćuju. Sada plaćaju 480,00 eur još 13 godina. Bila je svjesna rizika kada su dizali kredit ali ne toliko da bi rata kredita toliko varirala. Mislila je da će ostati barem trećina plaće s kojom će moći raspolagati a motiv sklapanja aneksa ugovora je bio taj da si olakša trenutnu financijsku situaciju.

38. Sud je dopunski saslušao tužiteljicu koja je navela da je od banke dobila obavijest o prihvaćanju aneksa ugovora te kada se sve to napravilo rata kredita joj je bila 4.400,00 kn. Navodi da su se i te rate mijenjale ali ne tako kao u švicarskim francima. I danas žive u tom stanu, nisu ga nikada iznajmljivali. Nikada nisu dobili objašnjenje po kojim parametrima se vršila konverzija. Nitko joj nije objasnio detalje konverzije niti po kojem zakonu se ista vrši već joj je bankarica izlistala neki papir gdje se pretvarao švicarac u euro te kako bi im išle rate kredita, koliko dugo svaki mjesec.

39. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer smatra da je iskaz životan, logičan i istinit i govori u prilog svemu onome što je sud gore obrazložio vezano za činjenicu je li tužiteljica obeštećena dodatkom aneskom ugovora o kreditu ili nije.

40. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. koji je naveo da ukupna razlika između anuiteta s osnova valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 13.978,15 eur. Manje plaćenih anuiteta s osnova promjene valutne klauzule nije bilo. Radi se o razlici izračunate na dane dospijeća počev od 1. listopada 2008. godine do datuma plaćanja 15. siječnja 2016. godine, znači radi se o vremenu prije sklapanja dodatka aneksa glavnog ugovora odnosno o razdoblju prije konvertiranja kredita. Vještak navodi da Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19c. propisan je način izračuna konverzije kredita. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u eur načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 352-356 spisa). Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u eur za određivanje iznosa početne glavnice u eur uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je eur tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u eur. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u eur su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Prema obavijesti o izračunu efekta konverzije (list spisa 50) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur, na dan 05. veljače 2016. godine te iznosi 30.683,55 hrk, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 4.072,41 eur.

41. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala primjedbi niti je tuženi imao primjedbi na računski izračun pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno sačinjen prema pravilima financijske struke.

42. Točno je da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe međutim sud istu preinaku prihvaća iz razloga što je ista učinjena nakon provedenog financijskog vještačenja temeljem kojeg vještačenja je tužiteljica konačno i specificirala svoj zahtjev nakon točnog izračuna po vještaku za kojeg tužiteljica uostalom nema saznanja, a o toj preinaci nakon provedenog vještačenja i nakon zaključenja prethodnog postupka se očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske Zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-162/21 od 26. studenog 2021. godine. Pri tome valja dodati da se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci zahtjeva budući da se preinaka postojećeg zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. studenog 2024. godine).

43. Tužiteljica je podredno postavila kumulativni tužbeni zahtjev o kojem sud nije odlučio s obzirom da je prihvatio prvobitni zahtjev u cijelosti, a ništetnost je utvrđena u kolektivnom sporu potrošaća kao što je obrazloženo na samom početku presude.

44. Glede odlukama o kamatama iste su dosuđene temeljem odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

45. Tužiteljici je sud na ime svih učinjenih preplata temeljem preplate zbog tečajnih razlika dosudio zatražene iznose temeljem čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

46. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT i to za sastav tužbe 500,00 eur, podnesak 25.9.2023. 500,00 eur, podnesak 10.1.2024. 500,00 eur, ročište 30.9.2024. 500,00 eur, ročište 14.1.2024. 500,00 eur, podnesak 9.5.2025. 500,00 eur I ročište 12.9.2025. 500,00 eur, odnosno ukupno 3.500,00 eur. Tom iznosu treba pribrojiti 25% PDV-a tako da je trošak 4.375,00 eur. Sud priznaje trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, priznaje trošak pristojbe na tužbu u visini od 90,83 eur kao I pristojbu na presudu u iznosu od 90,83 eur, tako da je ukupan trošak tužiteljice u ovom postupku 4.822,11 eur.

U Zagrebu, 28. listopada 2025. godine

Sudac

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika