REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5450/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Igoru Golovrški i Darku Samardžija, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Golovrški i Darko Samardžija iz Nove Gradiške, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeta i Sofiji Petković, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Igora Golovrški, odvjetnika i punomoćnika tuženika Sofije Petković, odvjetnice, dana 27. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. ugovora o kreditu broj ugovora 168-50- 4307092 sklopljenoga dana 9. kolovoza 2007. između tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 363,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.8.2007. do 31.12.2007.godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju TK, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 608,95 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.10.2025. godine, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 9. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 168-50-4307092 u kojem je odredbom članka 3. ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenome, tužitelj tvrdi da mu je tuženik dana 9. kolovoza 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.737,83 kuna, što danas iznosi 363,37 EUR. Nadalje tužitelj, navodi da je Europski sud u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19, rješavajući postavljena prethodna pitanja, presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (tzv. ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, radi čega tužitelj smatra da ima pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

2. Slijedom navedenog, tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da da je ništetna odredba čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Kako je tuženik dana 9.8.2007. godine tužitelju naplatio jednokratnu ulaznu naknadu u iznosu od 2.737,83 kn odnosno sada 363,37 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 363,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.8.2007. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom tog ugovora izjavio da je upoznat sa istima i pristao na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva. Također, tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema čl. 326 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO), ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe i prigovor zastare te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, osobito ukazujući na činjenicu da je tužba podnesena 17 godina nakon naplate sporne naknade te da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. U odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 9.9.2025. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 363,37 EUR te je učinio nespornim da je datum plaćanja naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade 9.8.2007. godine, ali smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Također, na ročištu održanom 9.9.2025. tuženik je prigovorio u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS) te ističe kako smatra da točka I tužbenog zahtjeva za koju je tužitelj naznačio VPS u iznosu od 1.327,23 EUR ne bi smjela biti određena u tako visokom iznosu, već u iznosu od 363,37 EUR koji odgovara tužbenom zahtjevu za isplatu iz točke II tužbenog zahtjeva te stoga predlaže da sud odredi VPS.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: predmetni Ugovor o kreditu broj 168-50-4307092, zahtjev tužitelja od 24.4.2024. godine za dostavom od tuženika podataka o visini i datumu naplaćene naknade za obradu kredita, potvrdu tuženika od 30.4.2024. o plaćanju naknade za obradu kredita, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu (naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu) u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, prilikom korištenje kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 363,37 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 168-50-4307092 od 8.8.2007. godine, solemniziran 9.8.2007. godine, a kojim Ugovorom je u čl. 3. ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30 % iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 9.8.2007. godine u iznosu od 2.737,83 kn (363,37 EUR), jer tu činjenicu priznaje sam tuženik u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 9. rujna 2025. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržane u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 363,37 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 3. istog ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit zaključio radi kupnje osobnog automobila. Automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je isključivo za svoje osobne i obiteljske potrebe. Nikada ga nije davao u najam. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istoga nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo. U auto kući u kojoj je našao automobil koji mu se svidio rekli su mu da može taj automobil kupiti na kredit. Kako je njegova matična banka bila Zagrebačka banka pitao je može li dobiti kredit kod Zagrebačke banke, ali oni su mu rekli da sa njima ne surađuju nego su mu ponudili da zaključi kredit sa Raiffiesen bankom (dalje RBA) sa kojom oni surađuju. U auto kući su mu dali obrasce za odobrenje kredita koje je popunio i u tim obrascima nije bilo navedeno da bi trebao platiti ikakvu naknadu za korištenje odnosno obradu kredita niti ga je djelatnik auto kuće na to upozorio. Svu dokumentaciju koja je trebala za odobravanje kredita dostavio je u auto kuću, dakle sve informacije o visini kredita, roku otplate, iznosu rate, dogovorio je u auto kući, nije vezano uz isto bio u banci. U sastavljanju ugovora o kreditu nije sudjelovao, iz auto kuće su ga zvali da je sastavljen ugovor o kreditu, ali se više ne sjeća da li je taj ugovor potpisao u auto kući ili u banci. Prije nego što je ugovor potpisao isti je pročitao. Ne sjeća se, zbog proteka vremena, je li u tom ugovoru bila odredba o naknadi za obradu kredita. Kada je tužitelju sud predočio članak 3. predmetnog ugovora o kreditu u kojem je navedeno da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, tužitelj je iskazao da je očito onda ta odredba o naknadi za obradu kredita bila u ugovoru i prema dokumentaciji u spisu on je tu naknadu za obradu kredita platio, ali više se ne sjeća u kojem iznosu, niti se sjeća je li tu naknadu posebno platio banci ili je iznos kredita koji mu je isplaćen odmah umanjen za tu naknadu. Nitko mu nije objasnio od čega se sastoji naknada za obradu kredita te na koje se eventualno troškove i usluge banke ista odnosi. Ugovor je bio takav kakav je i nije se moglo ništa u njemu mijenjati, tako mu je rečeno u auto kući.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio za svoje osobne i obiteljske potrebe, da ga nikada nije davao u najam, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07, važećem u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

14. Člankom 74. ZZP/07 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 96. ZZP/07 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (60 mjeseci tj. 5 godina kako je ugovoreno čl. 4. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. st. 1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 97 ZZP/07.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj predmetnog Ugovora.

20. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

21. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

22. Iako je predmetna odredba (čl. 3. Ugovora o kreditu) transparentna odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

23. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

24. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

26. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

27. U skladu s čl. 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

28. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. st.1. alineja 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

29. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da ga je prethodno pripremio i sastavio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da je u auto kući, u kojoj je pronašao automobil koji mu se svidio, dobio i popunio obrasce za odobrenje kredita, da u tim obrascima nije bilo navedeno da bi trebao platiti ikakvu naknadu za korištenje odnosno obradu kredita niti ga je djelatnik auto kuće na to upozorio, da je svu dokumentaciju koja je trebala za odobravanje kredita dostavio u auto kuću, da je sve informacije o visini kredita, roku otplate, iznosu rate, dogovorio u auto kući te nije vezano uz to bio u banci, da su ga iz auto kuće zvali kad je sastavljen ugovor o kreditu te da mu je u auto kući rečeno da je ugovor takav kakav je i da se ništa u njemu ne može mijenjati, kao i da mu nitko nije objasnio od čega se sastoji naknada za obradu kredita te na koje se eventualno troškove i usluge banke ista odnosi. Slijedom navedenog stav je ovog suda da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je, iako je u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl.96. st. 4. ZZP/07, pri čemu sud ističe da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

30. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti banke Kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

32. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO- a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu (korištenje) kredita.

33. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07 (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 102. ZZP/07.

34. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita o ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

35. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

36. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelja ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

37. Tuženik je u odgovoru na tužbu i na ročištu održanom 9.9.2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 9.8.2007. godine u iznosu 363,37 EUR (ranije 2.737,83 kn).

38. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

39. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 363,37 EUR nesporna , to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

40. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 10.8.2007. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju 9.8.2007 godine) do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

42. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

43. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

44. Vezano za prigovor tuženika glede previsoko označene vrijednosti predmeta spora obzirom na vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje koju je tužitelj u tužbi naznačio u iznosu od 1.327,23 EUR, valja istaknuti da je ovaj sud prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje u iznosu od 363,37 EUR- a, odnosno ukupnu vrijednost predmeta spora predmeta spora (dalje: VPS) u visini od 726,74 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, za koji je naznačio VPS od 1.327,23 EUR, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 363,37 EUR, što je upravo iznos koji je tuženik naplatio tužitelju na ime naknade za obradu kredita čije se utvrđenje ništetnosti traži ovom tužbom pa je stoga stav ovog suda, da nema niti jednog razumski opravdanog razloga zašto bi vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, bila viša od vrijednosti kondemnatornog zahtjeva na isplatu koji se odnosi upravo na naplaćenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 363,37 EUR.

45. Slijedom navedenog, a imajući u vidu i odredbu čl. 37. st 1. ZPP-a kojom je određeno da se ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u ukupnom iznosu od 726,74 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Naime naknada troška za zbrojene zahtjeve kako ih je postavio tužitelj u tužbi tj. za iznos od 1.690,60 EUR (1.327,23 EUR+ 363,37 EUR) je za 25% viša (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 726,74 EUR iznosi, bez PDV-a, 150,00 EUR, a prema VPS od 1.690,60 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a), a dokazni postupak je isti.

46. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe –75 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 13.11.2024. godine –75 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 9.9.2025. godine –75 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 225 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 450,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 112,50 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 562,50 EUR.

47. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR (sukladno VPS naznačenoj u vrijeme podnošenja tužbe, uz primjenu čl. 7. st.1. ZSP, a prema nalogu za plaćanje sudske pristojbe u trenutku podnošenja tužbe, time da dokaz o uplati prileži na listu 13 spisa) te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da trošak sudskih pristojbi ukupno iznosi 46,45 EUR.

48. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 608,95 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

49. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 608,95 EUR, tekuću od 27.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

50. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. pun. tuženika