REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-365/2019-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupano po opunomoćenicima - odvjetnicima iz ZOU PZ i ĆZ, [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320, zastupane po opunomoćenicima - odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Ulica Radoslava Lopašića 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.r. ps. 5.276,94 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 22. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 27. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I “Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB:23057039320 da isplati tužitelju HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.276,94 eura (pettisućadvjestosedamdesetšesteuraidevedesetčetiricenta) sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.03.2013. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30.12.2023. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) i to na iznos od:
- 182,49 EUR od 01.03. 2013. pa do isplate;
- 197,95 EUR od 01.04. 2013. pa do isplate;
- 193,03 EUR od 01.05. 2013. pa do isplate;
- 179,20 EUR od 01.06. 2013. pa do isplate;
- 173,75 EUR od 01.07. 2013. pa do isplate;
- 179,44 EUR od 01.08. 2013. pa do isplate;
- 185,24 EUR od 01.09. 2013. pa do isplate;
- 195,92 EUR od 01.10. 2013. pa do isplate;
- 190,77 EUR od 01.11. 2013. pa do isplate;
- 193,56 EUR od 01.12. 2013. pa do isplate;
- 195,47 EUR od 01.01. 2014. pa do isplate;
- 186,65 EUR od 01.02. 2014. pa do isplate;
- 189,69 EUR od 01.03. 2014. pa do isplate;
- 187,54 EUR od 01.04. 2014. pa do isplate;
- 183,66 EUR od 01.05. 2014. pa do isplate;
- 181,73 EUR od 01.06. 2014. pa do isplate;
- 183,39 EUR od 01.07. 2014. pa do isplate;
- 146,31 EUR od 01.08. 2014. pa do isplate;
- 144,52 EUR od 01.09. 2014. pa do isplate;
- 145,51 EUR od 01.10. 2014. pa do isplate;
- 147,56 EUR od 01.11. 2014. pa do isplate;
- 151,03 EUR od 01.12. 2014. pa do isplate;
- 149,01 EUR od 01.01. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.02. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.03. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.04. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.05. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.06. 2015. pa do isplate;
- 151,69 EUR od 01.07. 2015. do naplate;
- 151,69 EUR od 01.08. 2015. do naplate;
- 151,69 EUR od 01.09. 2015. do naplate, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d. OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, da tužitelju OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.201,26 eura (dvijetisućedvjestojedaneuroidvadesetšestcenti), a u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi: "Utvrđuje postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d. prema tužitelju OZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koja iznosi 3.433,72 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:
- CHF 1,39 od 2. lipnja 2011. pa do isplate;
- CHF 1,39 od 2. srpnja 2011. pa do isplate;
- CHF 1,39 od 2. kolovoza 2011. pa do isplate;
- CHF 1,39 od 2. rujna 2011. pa do isplate;
- CHF 1,39 od 2. listopada 2011. pa do isplate;
- CHF 28,92 od 2. studenog 2011. pa do isplate;
- CHF 28,82 od 2. prosinca 2011. pa do isplate;
- CHF 28,71 od 2. siječnja 2012. pa do isplate;
- CHF 28,61 od 2. veljače 2012. pa do isplate;
- CHF 28,49 od 2. ožujka 2012. pa do isplate;
- CHF 28,39 od 2. travnja 2012. pa do isplate;
- CHF 128,28 od 2. svibnja 2012. pa do isplate;
- CHF 28,16 od 2. lipnja 2012. pa do isplate;
- CHF 28, 05 od 2. srpnja 2012. pa do isplate;
- CHF 27,93 od 2. kolovoza 2012. pa do isplate;
- CHF 27,82 od 2. rujna 2012. pa do isplate;
- CHF 27,70 od 2. listopada 2012. pa do isplate;
- CHF 27,58 od 2. studenog 2012. pa do isplate;
- CHF 27,46 od 2. prosinca 2012. pa do isplate;
- CHF 27,35 od 2. siječnja 2013. pa do isplate;
- CHF 27,22 od 2. veljače 2013. pa do isplate;
- CHF 27,09 od 2. ožujka 2013. pa do isplate;
- CHF 26,97 od 2. travnja 2013. pa do isplate;
- CHF 26,84 od 2. svibnja 2013. pa do isplate;
- CHF 26,72 od 2. lipnja 2013. pa do isplate;
- CHF 26,59 od 2. srpnja 2013. pa do isplate;
- CHF 26,46 od 2. kolovoza 2013. pa do isplate;
- CHF 26,33 od 2. rujna 2013. pa do isplate;
- CHF 26,19 od 2. listopada 2013. pa do isplate;
- CHF 26,06 od 2. studenog 2013. pa do isplate;
- CHF 25,92 od 2. prosinca 2013. pa do isplate;
- CHF 25,79 od 2. siječnja 2014. pa do isplate;
- CHF 142,94 od 2. veljače 2014. pa do isplate;
- CHF 142,08 od 2. ožujka 2014. pa do isplate;
- CHF 141,21 od 2. travnja 2014. pa do isplate;
- CHF 140,33 od 2. svibnja 2014. pa do isplate;
- CHF 139,44 od 2. lipnja 2014. pa do isplate;
- CHF 138,55 od 2. srpnja 2014. pa do isplate;
- CHF 137,64 od 2. kolovoza 2014. pa do isplate;
- CHF 136,74 od 2. rujna 2014. pa do isplate;
- CHF 135,82 od 2. listopada 2014. pa do isplate;
- CHF 134,90 od 2. studenog 2014. pa do isplate;
- CHF 133,97od 2. prosincima 2014. pa do isplate;
- CHF 133,03 od 2. siječnja 2015. pa do isplate;
- CHF 132,09 od 2. veljače 2015. pa do isplate;
- CHF 131,14 od 2. ožujka 2015. pa do isplate;
- CHF 130,18 od 2. travnja 2015. pa do isplate;
- CHF 129,22 od 2. svibnja 2015. pa do isplate;
- CHF 128,24 od 2. lipnja 2015. pa do isplate;
- CHF 127,26 od 2. srpnja 2015. pa do isplate;
- CHF 126,27 od 2. kolovoza 2015. pa do isplate;
- CHF 125,27 od 2. rujna 2015., pa do isplate i to do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena od dana 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.
Obrazloženje
1. Tužitelj OZ podnio je tužbu 13. lipnja 2019. godine protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., Rijeka (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i postavio manifestacijski zahtjev kojim je predložio sudu da naloži tuženiku da u roku od osam dana dostavi za sud i tužitelja pisanu dokumentaciju i to: ugovor o kreditu br. 5103239932 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili u veljači 2007. godine, aneks osnovnom ugovoru o kreditu, početni otplatni plan, podatak o visini kamatne stope od početka otplate kredita pa do isplate ugovora o kreditu te podatak o visini mjesečnog anuiteta u odnosu na kamatnu stopu, plan otplate kredita od početka otplate pa do isplate ugovora o kreditu, a koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačenu u CHF valuti i u kunama, specifikaciju uplata po kreditu, iz koje je vidljiv iznos svakog uplaćenog anuiteta, razdijeljeno na iznos kamate i glavnice, sve izračeno u CHF i u kunama, obavijesti o svim promjenama kamatne stope, pregled prometa i drugu dokumentaciju koja će vještaku biti potrebna za izradu nalaza i mišljenja, uz obrazloženje tužitelja da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže. Tužitelj je ocijenio da je tuženik u obvezi prema sadržaju građansko-pravnog odnosa tužitelju predati tu dokumentaciju, a kako je tuženik odbio predati tu dokumentaciju tada si tužitelj zadržava pravo ostaviti precizan tužbeni zahtjev nakon što tuženik dostavi navedene podatke te i nakon što se izvede dokaz vještačenja po knjigovodstveno-financijskom vještaku. Tužitelj je istakao da će određeni tužbeni zahtjev postaviti nakon što ga tijekom postupka na to pozove sud, a do tada je u manifestacijskom zahtjevu zahtjevao isplatu novčanih iznosa zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji će iznosi točno biti utvrđeni nakon provedenog vještačenja. Tužitelj je od tuženika zatražio i trošak parničnog postupka, s zakonskom kamatom na trošak od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Tužitelj je obrazložio tužbu isticanjem tužbenih navoda da je ugovorom o kreditu njemu stavljen na raspolaganje kredit br. 5103239932 u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.530,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a da je istim ugovorom određeno da je korisnik kredita dužan tuženiku kao kreditoru vratiti kredit u 192 mjesečna anuiteta kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,39% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke. Za vrijeme trajanja otplate kredita po ugovoru tuženik je, tvrdi tužitelj, jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatu stopu na štetu njega kao korisnika kredita, sve to sukladno odredbi čl. 8 ugovora u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom i to u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a jer je Visoki trgovački sud potvrdio presudu trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke presude kojom je utvrđeno, među ostalim, da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i koja je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
3. Tužitelj je u nastavku iznošenja činjeničnih navoda istakao kako je ugovor osim s promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF) a koja odredba da je također utvrđena u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem sud utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije korisnike kreditnih usluga kao potrošače u cijeli informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što znači da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03 i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO/05). Kako je navedena presuda potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 6632/17 od 14. lipnja 2018. i kako je odredbom čl. 502c ZPP-a propisano da fizičke i pravne osobe imaju pravo u posebnim parnicama pozvati se na pravnu utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502a st.1. rečenog zakona i da će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na tu parnicu pozove tužitelj ocjenjuje da ima pravo na vraćanje tj. restituciju onih iznosa što je tuženik primio na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi i ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli. Stoga što je posljedica navedenih utvrđenja da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kao što tuženik ima obvezu vratiti razliku novčanih iznosa od dana sklapanja ugovora do 30. rujna 2015. godine i zbog porasta tečaja tj. po osnovi tečajnih razlika. Tužitelj ocjenjuje da je potraživanje u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i potraživanje u odnosu na tečajne razlike osnovano, da će biti točno utvrđeno nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a sve zbog toga što je zastara potraživanja u odnosu na promjenjivu kamatnu spotu počela teći 14. lipnja 2014. godine, a za preplaćenu valutu od 14. lipnja 2018.
4. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje u ovoj građansko- pravnoj stvari istakao prigovor mjesne nenadležnosti, a u tom pravcu obrazložio da je u odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu br. 5103239932 od 8. studenog 2006., a koji su parnične stranke kao ugovorne zaključile propisano da za slučaj spora stranke potvrđuju nadležnost suda u mjestu sjedišta banke tj. tuženika, a što znači da su stranke ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to one iz čl. 46 i 48 ZPP-a.
5. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti za Općinski sud u Požegi ističući da je upravo ovaj sud nadležan za postupanje po njegovoj tužbi jer je ugovor o kreditu zaključen u Požegi, da on kao potrošač nije imao mogućnosti utjecaja na odredbe ugovora zbog toga što je ugovor u naprijed formuliran od strane tuženika, a u slučaju da bi sud zaključio kako je prigovor tuženika osnovan tada se tužitelj pozvao na Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu Vijeća br. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.godine, a koja je implementirana u hrvatski pravni sustav. Osim toga u prilog tvrdnji da je ovaj sud mjesno nadležan odlučivati u ovom sporu tužitelj je istkao da bi sud trebao uvažavajući načelo savjesnosti i poštenja zaključiti da bi u slučaju mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci on kao slabija ugovorna strana morao putovati u Rijeku iz mjesta svog prebivališta ([adresa], kod [adresa]), a što bi rezultiralo visokim troškovima.
6. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi istaknut od strane tuženika nije osnovan.
7. Na pripremnom ročištu održanom 16. studenog 2020. godine sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103239932 koji su 8. studenog 2006. godine zaključili tužitelj kao kreditor i tuženik kao korisnik kredita i na temelju potvrde javnog bilježnika Ante Brekala, D. Lermana 6, Požega utvrdio da je isti ugovorne stranke te sudužnike identificirao, ispravu ispitao i utvrdio da ona po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta sve to na dan 11. studenog 2006. pod brojem OU-759/06. Dakle, ugovor o kreditu je zaključen u Požegi, a što znači da je zaključen u poslovnici tuženika u Požegi te kako je spor između stranaka nastao povodom djelatnosti poslovne jedinice tuženika, sukladno odredbi čl. 59 ZPP-a za suđenje u ovom sporu protiv tuženika, a koji ima poslovnu jedinicu na području Općinskog suda u Požegi nadležan je ovaj sud. Sud prihvaća i ostale stavove tužitelja o tome što je tužitelj već u tužbi elaborirao, a i kasnije se očitovao u obrazloženom podnesku od 14. studenog 2020. utvrđujući da prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda nije osnovan, a u kojem je odlučeno odmah na pripremnom ročištu i to na način da je sud u smislu odredbe čl. 301. st. 1 ZPP-a odlučio da će o prigovoru odlučivati zajedno s glavnom stvari i odmah nastavio raspravljanje o glavnoj stvari.
8. Tuženik je u odgovoru isticao da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kako ga je tužitelj postavio, a u tom pravcu i obrazložio da tužitelj neosnovano ističe kako nije mogao specificirati novčane iznose koje je tuženiku navodno preplatio te da će isti mogu postaviti tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja i dostave zatražene dokumentacije od tuženika. Tuženik je obrazložio da je tužitelju dostavio svu dokumentaciju koja se tiče predmetnog ugovora o kreditu, a to znači i obavijest o promjenama kamatnih stopa, pregled prometa po partiji kredita i dr., a onda je manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja da se tuženiku naloži dostava cjelokupne dokumentacije neosnovan, a radi čega tuženik predlaže sudu da sukaldno odredbi čl. 109 stavak 1 ZPP-a naloži tuženiku da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i prirode isplata koje tužbom zahtjeva, a u slučaju da tužitelj tako ne postupi da tužbu tužitelj sud odbaci.
9. Tuženik je istakao prigovor nedostataka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da su određene uplate izvršene od strane obrta [obrt] kojeg je vlasnik ĐZ a koja je sudužnik u predmetnom kreditu. Također, da su pojedine uplate vršene i od EZ i od banke Brod d.d. koji nisu stranke predmetnog ugovora o kreditu, a onda tužitelj nema pravo, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, potraživati cjelokupne novčane iznose već samo preplaćene iznose koje je osobno uplatio.
10.Tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja i pozvao se na trogodišnji zastarni rok jer je odredbom čl. 118. ZZP propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ZZP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. Toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno porekne radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom pravcu, a kako je tužitelj pokrenuo postupak kao potrošač radi naknade štete, treba se primijeniti, istakao je tuženik, trogodišnji zastarni rok iz ZOO/05.
11. Tuženik je nadalje istakao da sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu odlučnu činjenicu, a to je da su tužitelj i tuženika dana 8. siječnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15- dalje: ZID ZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i to znači da je aneksom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturirano u čl. 6 Aneksa), a koja je kamatna stopa primjenjivana na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je tužitelju pravovremeno dostavio u skladu s odredbama ZID ZPK/15 izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, a potpisivanje tog Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Dakle, istakao je tuženik, sukladno odredbi 19c točka 4 ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl.19.c stavak 1 ZID ZKP/15.
12. Tuženik je istakao da je u postupku konverzije postupak sukladno odredbama ZID KKP/15, a što znači da je konverziju proveo tako da je utvrđen iznos glavnice kredite s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima, kreiran je otplatni plan za novi EUR kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EUR kredit. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EUR korisnikom kredita od početka, a zbog čega tuženik smatra tužiteljevu tužbu u cijelosti neosnovanom.
13. Tuženik zaključuje da tužitelj kao potrošač koji je izvršio konverziju svog CHF kredita sukladno ZID ZPK/15 nema valjanju pravnu osnovnu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo stoga što je provedenom konverzijom i to upravo voljom tužitelja izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR. Kako su provedenom konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama, koja su predmet ovog spora tada je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
14. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu valutnu klauzulu izraženu u CHF, a vezano za odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojem se utvrđuje da su banke, a to znači i tuženik povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF tuženik je istakao da su obje navedene odluke nepravilne i nezakonite da se s toga potrošači u pojedinačnim postupcima moraju očitovati o tome koje informacije su im bile na raspolaganju, prije prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a što znači da je u ovom sporu potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja ugovora o kreditu tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Tuženik ocjenjuje da je bilo s njegove strane sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno, po stajalištu tuženika, tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.
15. Tuženik je protiveći se tužbenom zahtjevu, kako ga je postavio tužitelj te i poričući da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi on – tuženik prouzročio svojim postupanjem štetu tužitelju, istakao prigovor prijeboja (str 20 odgovora na tužbu - str 30 spisa) i, ako i bi sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli i tuženik bio dužan tužitelju vratiti svaki preplaćeni anuitet s osnova razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja tada je tuženik s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta te i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope tada tuženik ima protutražbinu prema tužitelju, a jer ako bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,39 % tada bi ona bila fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita i tužitelj bi bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 1. svibnja 2011. na dalje jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene od 1. svibnja 2011. S obzirom na navedeno tuženik je izjavio prigovor radi prebijanja u iznosu od 3.433,72 CHF zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, kako stoji u izreci presude. Zaključno je tuženik istakao da sud svojom konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbina tuženika s tražbinom tužitelja, a koji prigovor radi prijeboja će korigirati nakon provedenog financijskog vještačenja. Inače, tuženik se protivio provođenju financijskog vještačenja iz razloga što je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva pa je stoga predložio da, ako sud odluči izvesti dokaz financijskim vještačenjem da se vještaku da u zadatak da se očituje i u pogledu istaknutih prigovora tuženika radi prijeboja, a na način da vještaka izračuna novčane iznose izražene u kunama po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1. siječnja 2007. godine pa do 1. prosinca 2008., a u odnosu na razliku u kamati da vještak izračuna novčani iznos u CHF po mjesecima kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. lipnja 2011. pa do 1. rujna 2015., a sve sukladno iznesenom prigovoru. Tuženik je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog i zahtjevao od tužitelja troškove parničnog postupka.
16. Predmet spora ovog građansko-pravnoj stvari je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa po osnovi razlike iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, kao i po osnovi razlike u kamati, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u razdoblju od korištenja kredita pa do 30. rujna 2016. godine primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata koje je tužitelj platio u navedenom razdoblju sukladno ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili u Požegi 8. studenog 2006. br. 5103239932, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u Požegi u predmetu OU-759/06 od 11. studenog 2006.
17. Istina, tužitelj stupnjevitom tužbom kumulira dva zahtjeva i to onaj koji predlaže da sud naloži tuženiku pribavu dokumentacije koja je potrebna vještaku radi vještačenja i onaj koji tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa koji će biti specificirani nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja o toj dokumentaciji, a što znači da u tom zahtjevu tužitelj zahtjeva isplatu novčanih iznosa sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i trošak parničnog postupka. Dakle, drugi zahtjev je nekvantificirani zahtjev tužitelja i sud utvrđuje da su manifestacijski zahtjev i nespecifični kondemnatorni zahtjev u svezi, a nakon što je sud utvrdio da je preporučenom pošiljkom od 1. lipnja 2019. tužitelj od tuženika zahtjevao pisanu dokumentaciju (str. 7 i 8 spisa), a tuženik je tužitelju tu dokumentaciju poslao uz dopis od 12. lipnja 2019. (str. 58 spisa),a tu dokumentaciju je tužitelj primio 17. lipnja 2019. godine (preslikana povratnica na str. 59 spisa) nedvojbeno treba zaključiti da sud tužitelja nije pozivao da postavi određeni tužbeni zahtjev sve do zaprimanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno- financijske struke, a što znači da je odluka suda uslijedila sukladno odredbi čl. 186b stavak 2 i 3 ZPP-a.
18. Naime, tužba tužitelja je podnesena 13. lipnja 2019. godine, dakle jedan dan prije nego li je nastupila zastara potraživanja u odnosu na redovno promjenjivu kamatnu stopu sukladno presudi Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a što znači da je tužitelj osnovano podnio stupnjevitu tužbu jer da je čekao odgovor tuženika i navedenu dokumentaciju tada bi u odnosu na svoje pravo vezano za promjenjivu redovnu kamatu iz navedenog Ugovora o kreditu bio uskraćen zbog zastare potraživati navedeni iznos. Dakle, sud je ocijenio da bi u slučaju kada je tužitelj dobio pisanu dokumentaciju tuženika, a uslijed pozivanja na specificiranje tužbenog zahtjeva svakako morao provesti postupak vještačenja po stručnoj osobi, a takvo vještačenje je podložno prigovorima i najčešće takva vještačenja sud ne prihvaća jer svakako u postupku izvodi dokaz pribavljanja nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku. To su razlozi zbog kojih sud nije pozivao tužitelja da postupi sukladno odredbi čl. 186 stavak 4. ZPP-a.
19. Nakon izvedenog dokaza pribavljanjem pisanog nalaza i mišljenja tužitelj je u podnesku od 27. kolovoza 2025. specificirao tužbeni zahtjev (str 427-428 spisa), a kako to stoji u izreci presude. Tužitelj je obrazložio podneseni zahtjev činjenicom da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, a jer da iz nalaza i mišljenja preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 544,10 EUR dok preplata temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 12.246,36 EUR. S obzirom da potplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosi 1.579,58 EUR te iznos preplate priznate u konverziji da iznosi 5.933,94 EUR tada tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev na način da je s iznosom potplate i s iznosom preplate priznate u konverziji zatvorio preplatu temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te dio preplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, bez potraživanja kamata i počevši od najstarijih iznosa preplate tako da je tužitelj od tuženika zahtijevao 5.276,94 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno utvrđene novčane iznose pa do isplate i trošak parničnog postupka na koji je zahtjevao zateznu kamatu od donošenja presude pa do isplate.
20. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je tijekom dokaznog postupka, a na glavnoj raspravi održanoj 22. rujna 2025. vršio uvid u Ugovor o kreditu br. 5103239932 od 8. studenog 2006. kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi od 11. studenog 2006. godine, uvid u Aneks br. 1 ugovora o kreditu br 5103239932 od 8. siječnja 2016. godine koji su sklopili tužitelj i tuženik, a koji je potvrdio javni bilježnik Ante Brekalo u Požegi 11. siječnja 2016. pročitan je pisani nalaz s mišljenjem vještaka Borisa Belunjaka (str. 391-420 spisa) te je pročitan i iskaz tužitelja koji je zaprimljen na glavnoj raspravi od 20. veljače 2024. kada je tužitelj saslušan u svrhu dokazivanja.
21. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženi zahtjev tužitelja osnovan, kako stoji u točki I izreke presude.
22. Prigovor prijeboja koji je istakao tuženik nije osnovan.
23. Prigovori tuženika o nedostatku aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja nisu osnovani.
24. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. studenog 2006. (ne u veljači 2007. kako ističe tužitelj u tužbi) zaključili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103239932, da je isti potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala u Požegi 11. studenog 2006. OU-759/06 i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 119.530,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 192 mjesečna anuiteta, nakon prijenosa otplate kredita. Kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu i iznos anuiteta je 530,42 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 8. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i to temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (broj Dodatka Ugovoru: 5103239932), a kojim je provedena konverzija kredita tužitelja u kredit denominiran u EUR.
25. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Ostalo je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), je li nastupila zastara potraživanja i je li osnovan prigovor radi prijeboja u odnosu na odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako sud nađe da se radi o ništetnim ugovornim odredbama i u tome slučaju tuženik zahtjeva izjavljenim prigovorima svoju tražbinu s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta kao i po osnovi protutražbine prema tužitelju za razdoblje kada je početno ugovorena kamatna stopa od 5,39% bila niža od početno ugovorene, sa zateznom kamatom od dana kada je tužitelj zbog nižeg tečaja i niže kamatne stope od početno ugovorenih platio niži anuitet od početno utvrđenog.
26. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 8. studenog 2006., a u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak (dalje: CHF) kao i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03).
27. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
28. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
29. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
30. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.
31. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
32. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
33. Iako između stranaka nije sporno da će utvrđeni iznos preplate od 42.334,76 HRK biti nakon konverzije korišten za namirenje budućih anuiteta (članak 5. točka 3. Sporazuma o preplati) potrebno je istaći da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi Ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. To znači da postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u Potrošačkom ugovoru već je postojanje istih zapravo posljedica matematičkog obračuna tj. preračunavanja – konverzije kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a što znači da zbog različitih parametara izračuna kao što su tečaj, kamatna stopa, uredno ispunjavanje kreditnih obaveza i slično, nužno dolazi do postojanja određene razlike u novcu (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije a ne restitucije to znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskog zahtjevu, zbog nepoštenosti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ne treba zanemariti. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da novčani iznos preplate ne može dva puta biti vrednovan potrošaču i to najprije kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog Ugovora o kreditu (članak 19.c stavak 1. točka 5. ZPK/03), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu, a prema članku 323. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 87. stavak 1. ZZP/03, a jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos. Ovakav stav sud temelji na odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.
34. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.
35. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
36. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
37. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 8. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 8. studenog 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 8. studenog 2006. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 5,39 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Erste&Steiermärkische banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
38. Saslušan na glavnoj raspravi održana 20. veljače 2024. tužitelj je istakao da je imao namjeru sa svojom obitelji možda i preseliti na područje Dalmacije tj. u grad [adresa] a kako nije imao novčanih sredstava tada je došao u banku tj. u poslovnicu tuženika u Požegi i službenoj osobi banke priopćio za što bi trebao realizirati kredit. Službena osoba banke mu je priopćila da je najpovoljnije zaključiti mu kredit u CHF, a što je on i prihvatio. Aneks osnovnom Ugovoru je potpisao, za realizirani kredit je kupio stan u [adresa], a kako nije mogao plaćati povećane anuitete tada je doista prihvatio zaključiti Aneks kako bi mu rata tj. anuitet bio manji. Naglasio je da je od početnog anuiteta od 2.800,00 HRK anuitet narastao na čak 6.800,00 HRK. Istakao je da stan u [adresa] koriste isključivo on i njegova obitelj, a nije mogao utjecati na odredbe osnovnog Ugovora jer mu je rečeno u banci, ako želi prihvatiti Ugovor tada ga mora prihvatiti kakav je sastavljen u banci. Pripomenuo je kako je nastojao neke odredbe Ugovora korigirati ali mu je u banci određeno rečeno da ništa ne može izmijeniti jer su odredbe ranije napisane i njemu je gotovi Ugovor predočen. Zaključno je istakao da je stan korišten od strane njegove obitelji isključivo za stanovanje.
39. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito.
40. Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 8. studenog 2006., a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u Požegi, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl.81. stavak 1. ZZP/03 i čl.87.stavak 1. ZZP/03.
41. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).
42. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.
43. Tužbu je tužitelj vezano za utvrđenje ništetni ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 8. studenog 2006. podnio 13. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajne razlike.
44. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 8. siječnja 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).
45. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 22. rujna 2025. sud je vršeći uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103289932 od 8. studenog 2006. a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 8. siječnja 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:
- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizira redit u iznosu od 119.530, 00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),
- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,39 % koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;
- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;
- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preplate od 44.709,32 HRK na dan 30. rujna 2015., a jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR;
- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
46. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 391-420 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim ugovoru o namjenskom kreditu od 8. studenog 2006., na dodatku ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 8. siječnja 2016., na početnom otplatnom planu, na temelju pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103289932, na temelju izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. i na temelju prometa po kreditu broj 7103231209. Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablice iz kojih je moguće utvrditi izračune razlike plaćenih anuiteta između stvarno plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju tuženika za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu na anuitet određen s početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom i srednjim tečajem tuženika za CHF za kune na dan isplate prve tranše glavnice kredita, za period otplate kredita vezanih za valutu CHF za kune do provođenja konverzije, a i druge Tablice iz kojih je moguće utvrditi pregled razlika po svakom pojedinačnom anuitetu i ukupnih razlika i više i manje plaćenog zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita, uz isključenje razlike manje plaćenih anuiteta preračunatih iz CHF u kune zbog promjene redovnih kamatnih stopa preračunato iz kuna u EUR. Vještak je dao i sumarni pregled razlike i više i manje plaćenih novčanih iznosa, a nakon toga je i utvrdio da je tužitelj platio više novčanih iznosa do visine ukupno više plaćenog od 84.468,39 HRK, a da je ovaj iznos umanjen za priznatu preplatu tužitelju prema dokumentaciji obračuna o konverziji na dan 30. rujna 2015. i da taj iznos je 44.709,32 HRK tako da izračunata umanjena razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika iznosi 39.759,07 HRK ili prema konverzijskom tečaju 1 EUR = 7,53450 HRK što iznosi 5.276,94 EUR. Ove pojedinačne novčane iznose vještak je prikazao u Tablici 7 kolona 8 (stranica 410 – 412 spisa).
47.Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti argumentiran i stručan, a istom nisu prigovorile stranke putem opunomoćenika.
48. Nakon što je sud dostavio pisani nalaz s mišljenjem opunomoćenicima stranaka tužitelj je putem opunomoćenika uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 27. kolovoza 2025. i to tako da je prilikom uređenja tužbenog zahtjeva tužitelj obrazložio da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 544,10 EUR dok preplata temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 12.246,36 EUR. Obzirom da potplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosi 1.579,58 EUR te je priznata preplata u konverziji u iznosu od 5.933,94 EUR (44.709,27 HRK) tada tužitelj od ukupne preplate u iznosu od 12.790,46 EUR (12.246,36 + 544,10 = 12.790,46) umanjuje iznos za potplatu od 1.579,58 EUR te iznos preplate priznat u konverziji od 5.933,94 EUR tako da tužbeni zahtjev tužitelj specificira na 5.276,94 EUR (12.790,46 – 5.933,94 = 6.856,52 – 1.579,58 = 5.276,94), a jer sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev na način da je s iznosom potplate i s iznosom preplate priznate u konverziji zatvorio preplatu temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli bez potraživanja kamata počevši od najstarijih iznosa preplate, tako da je pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u Tablici 7 kolona 8 tužitelj zahtijevao sa zateznom kamatom od datuma dospijeća plaćanja i datuma obračuna anuiteta pa sve do isplate, zajedno sa troškom parničnog postupka koji je zahtijevao sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.
49. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je tužitelj isti specificirao u podnesku od 27. kolovoza 2025., a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, upravo na okolnosti visine tužbenog zahtjeva trebalo je provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje i upravo je na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj mogao zaključiti da li mu pripadaju i ako da koji novčani iznosi mu pripadaju po navedenoj osnovi. Radi toga je sud ocijenio da je tužitelj u smislu članka 190. stavak 2. mogao preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, a i bez obzira što se tuženik protivio preinaci sud je preinaku dopustio jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.
50. Dakle, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a izražene u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., pokretanjem i vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 unatoč tome što zakonskim odredbama nije uređen prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava te što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ovu parnicu tužitelj je pokrenuo 13. lipnja 2019. pa onda imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, a u kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i u kojoj je pravomoćno utvrđena ništetnost o valutnoj klauzuli, nedvojbeno proizlazi da ni jedno potraživanje tužitelja nije u zastari.
51. Tužiteljev zahtjev u ovoj parnici predstavlja zahtjev zbog stjecaja bez osnove, a onda je pri dosudi tj. prihvaćanja uređenog tužbenog zahtjeva valjalo odlučiti u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. ZOO/05 jer ova odredba propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, a ako to nije moguće dužan je vratiti vrijednost postignute koristi.
52. Odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužitelj preplaćene iznose zahtijevao točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada joj sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj.
53. Prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan jer tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije došlo do povrede interesa potrošača, a isto tako niti kroz smanjenje tečaja CHF za HRK nije došlo do povrede interesa potrošača i nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu pa da bi odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna, a kamata tj. kamatna stopa je smanjena na temelju članka 11.a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju i predstavlja kogentnu zakonsku odredbu koju je tuženik dužan poštivati tako da tuženik nema pravo na isplatu razlike između Zakonom određene snižene kamatne stope i kamate koja je bila ugovorena sklopljenim Ugovorom o kreditu.
54. Također tuženik nema pravo tražiti potplaćene tečajne razlike. Međutim, budući da je tužitelj nakon izrade nalaza i mišljenja prihvatio ukupnu potplatu po osnovi nižih kamatnih stopa i tečaja, u iznosu od 1.579,58 EUR, kako stoji u Tablici broj 4 kolona 15 i u Tablici 5 gdje je vještak prikazao sumarni pregled razlika više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja, zbog promjene redovne kamatne stope i zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu za razdoblje otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz CHF u EUR, a i priznao preplatu utvrđenu u konverziji u iznosu od 5.933,94 EUR tada se osnovan ukazuje iznos koji tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje jer tužitelj i prihvaća da kao korisnik kredita ne može kulmulirati preplatu koja mu je priznata sklapanjem navedenog Dodatka i preplatu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredba u dijelu Ugovora o kreditu od 8. studenog 2006., a koje su vezane za promjenjivu redovnu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
55. Dakle, nakon što je sud pravilno primijenio odredbu članka 323. stavak 1. i 2. ZOO/05 nedvojbeno proizlazi da je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi rečenog Ugovora, a što znači tužitelju isplatiti one novčane iznose koje je tužitelj stvarno kao povećane novčane iznose plaćao tuženiku, kako po osnovi promjenjive redovne kamatne stope tako i po osnovi promjene tečaja.
56. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a u smislu odredbe članka 1115. ZOO/05 tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od datuma dospijeća / plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.
57. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.
58. Tužitelju su dosuđeni troškovi postupka kao izdaci koji su bili nužni za vođenje ove parnice, a budući da je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.
59. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora iznos od 5.276,94 EUR tada nagrada opunomoćeniku – odvjetniku iznosi 100 bodova ili 200,00 EUR i to za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. točka 1. OT, za sastav podneska od 14. studenog 2020. u kojem se tužitelj očitovao na tuženikom odgovor na tužbu također 200,00 EUR temeljem Tbr. 8. točka 1. OT, a isto tako i za sastav obrazloženog podneska kojim je tužitelj uredio tužbeni zahtjev. Za nazočnost pripremnim ročištima od 16. studenog 2020., 7. studenog 2023. i glavnoj raspravi od 20. veljače 2024. i onoj od 22. rujna 2025. opunomoćeniku – odvjetniku pripada nagrada temeljem Tbr. 9. točka 1. OT u iznosima od po 200,00 EUR, a što znači da je osnovica za obračun PDV-a 1.400,00 EUR. PDV po stopi od 25 % na ovu osnovicu iznosi 350,00 EUR tako da je ukupan trošak zastupanja sud utvrdio iznosom od 1.750,00 EUR. Ovom iznosu je valjalo pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, a jer se u vrijeme podnošenja tužbe pristojba plaćala sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 53/19, 92/21). Ukupan izdatak tužitelja utvrđen je kao trošak parničnog postupka u iznosu od 2.201,26 EUR i tužitelju je dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu na trošak zahtjevao sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.
60. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi, 27. listopada 2025.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. ZOU PZ i ĆZ, [adresa]
2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Ulica Radoslava Lopašića 6, [adresa] Zagreb
