Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-379/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vlasnika obrta [obrt], vučna služba, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Veljko Čađenović, odvjetnik u Kninu, Tvrtkova 3 protiv tuženika D.F. USLUGE j.d.o.o. Opatija, Nova cesta 39/1, OIB: 55072489477, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, Šetalište A. K. Miošćića 3B, radi isplate 1.000,00 EUR s kamatom, izvan ročišta, 27. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.000,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 18. lipnja 2025. do isplate."

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine tužitelja od 18. lipnja 2025.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 375,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. listopada 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 18. lipnja 2025. pred ovim sudom podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Obrazlaže da je tužitelj od tuženika 5. travnja 2025. zaprimio račun koji se odnosi na kupovinu prikolice s ceradom, marke PP KRONE, broj šasije:

WKESD000000865163 te je temeljem računa tuženiku platio 5.000,00 EUR. Na računu je iskazana cijena od 4.000,00 EUR, dok se iznos od 1.000,00 EUR odnosi na PDV. Naknadno je tužitelj, prilikom postupka priznavanja odbitka pretporeza temeljem navedenog računa, saznao kako tuženik zapravo nije obveznik PDV-a. Tužitelj je radi toga morao poreznoj upravi opet platiti iznos od 1.000,00 EUR. Tužitelj je o tome obavijestio tuženika te je tražio da mu nadoknadi trošak na ime neosnovano plaćenog PDV-a u iznosu od 1.000,00 EUR, kojoj molbi tuženik nije udovoljio. Budući da je iznos od 1.000,00 EUR uplaćen tuženiku od strane tužitelja bez pravne osnove, odnosno temeljem lažnog prikazanog PDV na računu tuženika, temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

1.1. Tužitelj je uz tužbu podnio i prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine tužitelja temeljem odredbe čl. 345. Ovršnog zakona.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da je tužitelj od tuženika kupio prikolicu marke PP KRONE, br. šasije [broj šasije] i da ju je tužitelj prodao tuženiku, te je točno da je tužitelj za prikolicu platio tuženiku iznos od 5.000,00 EUR, odnosno cijenu koju su stranke prethodno dogovorile u navedenom iznosu od 5.000,00 EUR. U pogledu tvrdnji tužitelja glede računa od 5. travnja 2025. koji je izdao ovdje tuženik, nesporno je da tuženik nije bio obveznik PDV-a u vrijeme izdavanja računa. Ostatak navoda tužitelja u potpunosti je netočan i ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju. Predmetni račun sadržava pogrešku u pisanju, odnosno omaškom je upisan iznos PDV-a, budući da se radi o obrascu računa kojeg je tuženik izdao ne provjerivši naknadno da je došlo do pogreške, ali tužitelj isto tako nije osporio niti na to upozorio tuženika, pa stoga tuženik nije naknadno išao provjeravati račun. U svakom slučaju stranke su prilikom kupoprodaje prikolice jasno ugovorile da je cijena za prikolicu 5.000,00 EUR fiksno, a ne 4.000,00 EUR, niti je bilo riječi o bilo kakvom PDV-u. Stoga je neosnovan navod tužitelja da bi tužitelj navodno uplatio tuženiku iznos od 1.000,00 EUR bez osnove. Tužitelj je tuženiku platio jedinstveni iznos od 5.000,00 EUR, te u konkretnom slučaju ne može biti riječi ni o kakvom stjecanju bez osnove na strani tuženika.

2.1. Osporava prijedlog za određivanjem privremene mjere kao neosnovan budući da za predloženu mjeru u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna od zakonskih pretpostavki. Naime, tužitelj u konkretnom slučaju uopće nije dokazao samo postojanje novčane tražbine prema tuženiku. To što tužitelju u postupku priznavanja odbitka pretporeza isti nije priznat, ni na koji način ne dokazuje postojanje tužiteljeve tražbine prema tuženiku. Osim što tužitelj ničime nije dokazao samo postojanje, odnosno osnovu svoga potraživanja, ni na koji način nije dokazao niti svoje navode o bilo kakvoj objektivno postojećoj, a kamoli realnoj opasnosti da bi tuženik ugasio tvrtku ili da bi pokrenuo postupak likvidacije. Tuženik kao takav uredno posluje i protiv njega se mimo ove parnice ne vodi nikakav postupak niti postoji opravdani razlog niti dokaz koji bi upućivao na opravdanost zaključka da bi tuženik bio ugašen ili da mu prijeti postupak likvidacije. Ističe se da nije logično niti uvjerljivo da bi tuženik ugasio tvrtku ili da bi pokrenuo postupak likvidacije radi navodnog potraživanja od svega 1.000,00 EUR, osobito kada se uzme u obzir činjenica da je tuženik osnovan nedavno, u listopadu 2024. Takve tvrdnje tužitelja jednostavno su protivne svakoj logici tržišta i poslovanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere.

3. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

4. U konkretnom slučaju riječ je o sporu male vrijednosti u kojem su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, najkasnije do zaključenja prethodnog postupka (čl. 461.a ZPP-a). Postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak sukladno odredbi čl. 461.a st. 3. ZPP-a.

5. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

6. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 1.000,00 EUR navodeći da je taj iznos tuženik stekao bez osnove na temelju lažno prikazanog PDV-a na računu tuženika od 5. travnja 2025. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj od tuženika kupio prikolicu marke PP KRONE, br. šasije [broj šasije] i da ju je tužitelj prodao tuženiku. Nije sporno da je tuženik tužitelju izdao račun broj 07/1/1 od 5. travnja 2025. te da je na tuženikovom računu iskazana cijena od ukupno 5.000,00 EUR, odnosno 4.000,00 EUR uvećano za PDV od 1.000,00 EUR (račun na stranici 6 spisa). Također nije sporno da je tužitelj temeljem navedenog računa za prikolicu platio tuženiku iznos od 5.000,00 EUR (dokaz o plaćanju na stranici 12 spisa). Isto tako nije sporno da tuženik nije bio obveznik PDV-a u vrijeme izdavanja računa. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

8. Sporno jest je li tuženik utuženi iznos od 1.000,00 EUR (PDV u iskazanom računu) stekao bez pravne osnove s obzirom na tuženikove tvrdnje da su stranke prilikom kupoprodaje prikolice ugovorile cijenu u iznosu od 5.000,00 EUR fiksno, a ne u iznosu od 4.000,00 EUR, niti da je bilo riječi o bilo kakvom PDV-u.

8.1. Opće je pravilo da se za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove moraju ispuniti slijedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, te da je stjecanje bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). U slučaju kada su sve navedene pretpostavke ostvarene, stjecatelj je dužan vratiti tako stečenu imovinu.

8.2. U konkretnom slučaju odlučna je činjenica jesu li stranke ugovorile ukupnu cijenu za prikolicu u iznosu od 5.000,00 EUR, neovisno o PDV-u. Tužitelj, niti tuženik nisu predložili izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, a od relevantne dokumentacije spisu prileži jedino račun broj 07/1/1 koji je tuženik izdao tužitelju u iznosu od ukupno 5.000,00 EUR (4.000,00 EUR uvećano za PDV od 1.000,00 EUR, stranica 6 spisa) te ispravljeni račun tuženika na iznos od 5.000,00 EUR (stranica 22 spisa).

8.3. Tužitelj nije osporio tuženikove navode iz odgovora na tužbu da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000,00 EUR, niti se očitovao na dostavljeni ispravljeni račun. Budući da je u tuženikovom računu broj 07/1/1 te ispravljenom istom računu navedena cijena od 5.000,00 EUR za prikolicu, sud utvrđuje da su stranke ugovorile cijenu u iznosu od 5.000,00 EUR. Tuženik je u konkretnom slučaju nesporno omaškom upisao iznos PDV-a jer nesporno u vrijeme izdavanja računa nije bio obveznik PDV-a. No, sud na temelju priloženih dokaza u spisu utvrđuje da tuženik nije stekao više no što je ugovoreno budući da je primio iznos od 5.000,00 EUR koji su stranke ugovorile kao kupoprodajnu cijenu. Slijedom toga, sud utvrđuje da tuženik iznos od 1.000,00 EUR nije stekao bez osnove jer je tužitelj platio upravo onaj iznos koji su stranke ugovorile. Greška u računu ne može mijenjati sadržaj ugovorne obveze te tužitelj ne može zahtijevati povrat jer je (pogrešno) planirao odbitak pretporeza.

8.4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove propisane odredbom čl. 1111. ZOO-a, odnosno utvrđeno je da tuženik utuženi iznos od 1.000,00 EUR nije stekao bez osnove. Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i donio odluku kao u izreci presude.

9. Nadalje, prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine je neosnovan.

9.1. Pretpostavke za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine propisane su odredbom čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona (dalje: OZ-a, "Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 144/22. i 6/24.). Za određivanje privremene mjere potrebno je da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati.

9.2. Predlagatelj nije na temelju dokumentacije priložene spisu učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine, kako je naprijed obrazloženo. Slijedom toga, nije ispunjena niti prva pretpostavka za određivanje privremene mjere. S obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje privremene mjere iz čl. 344. st. 1. i 2. OZ-a, sud je na temelju citiranih zakonskih odredbi donio odluku kao u t. I. izreke rješenja.

10. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 1.000,00 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 375,00 EUR (t. II. izreke presude). Tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 i troška sastava odgovora na prijedlog za određivanje privremene mjere u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 11/1 u vezi s Tbr. 7/1, što ukupno iznosi 300,00 EUR uvećano za PDV od 75,00 EUR sukladno Tbr. 42.

Rijeka, 27. listopada 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP- a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

Odluka o sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10 i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).