Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-164/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012073079 koji su 6. studenog 2006. sklopili tužitelj RP kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju RP isplati iznos od 1.392,33 € sa zakonskom zateznom kamatom i to:

• na iznos od 35,32 € od 31.08.2007.g.

• na iznos od 34,69 € od 30.09.2007.g.

• na iznos od 34,62 € od 31.10.2007.g.,

• na iznos od 35,08 € od 30.11.2007.g.,

• na iznos od 34,81 € od 31.12.2007.g.,

• na iznos od 35,39 € od 31.01.2008.g.,

• na iznos od 63,96 € od 29.02.2008.g.,

• na iznos od 65,04 € od 31.03.2008.g.,

• na iznos od 63,19 € od 30.04.2008.g.,

• na iznos od 62,75 € od 31.05.2008.g.,

• na iznos od 63,31 € od 30.06.2008.g.,

• na iznos od 62,10 € od 31.07.2008.g.,

• na iznos od 62,13 € od 31.08.2008.g.,

• na iznos od 62,79 € od 30.09.2008.g.,

• na iznos od 68,57 € od 31.10.2008.g.,

• na iznos od 64,61 € od 30.11.2008.g.,

• na iznos od 68,75 € od 31.12.2008.g.,

• na iznos od 69,35 € od 31.01.2009.g.,

• na iznos od 69,58 € od 28.02.2009.g.,

• na iznos od 68,67 € od 31.03.2009.g.,

• na iznos od 68,76 € od 30.04.2009.g.,

• na iznos od 67,57 € od 31.05.2009.g.,

• na iznos od 66,55 € od 30.06.2009.g.,

• na iznos od 62,89 € od 31.07.2009.g.,

• na iznos od 1,85 € od 31.08.2009.g.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju RP isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.841,38 € sa i to:

• na iznos od 61,52 € od 31.08.2009.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 63,27 € od 30.09.2009.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 62,72 € od 31.10.2009.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 63,61 € od 30.11.2009.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 64,25 € od 31.12.2009.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 69,27 € od 31.01.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 68,91 € od 28.02.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 70,37 € od 31.03.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 69,98 € od 30.04.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 70,62 € od 31.05.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 75,12 € od 30.06.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 74,08 € od 31.07.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 76,64 € od 31.08.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 75,74 € od 30.09.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 73,89 € od 31.10.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 61,97 € od 30.11.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 65,35 € od 31.12.2010.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 62,92 € od 31.01.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 63,72 € od 28.02.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 62,51 € od 31.03.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 62,61 € od 30.04.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 55,36 € od 31.05.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 55,56 € od 30.06.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 58,73 € od 31.07.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 45,02 € od 31.08.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,60 € od 30.09.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,37 € od 31.10.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,20 € od 30.11.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,63 € od 31.12.2011.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 44,31 € od 31.01.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 44,30 € od 29.02.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,82 € od 31.03.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,97 € od 30.04.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 44,11 € od 31.05.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,74 € od 30.06.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,78 € od 31.07.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,54 € od 31.08.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,04 € od 30.09.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,45 € od 31.10.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,64 € od 30.11.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,48 € od 31.12.2012.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,43 € od 31.01.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,21 € od 29.02.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 43,18 € od 31.03.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,77 € od 30.04.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 41,76 € od 31.05.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 41,66 € od 30.06.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 41,80 € od 31.07.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,12 € od 31.08.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,62 € od 30.09.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,26 € od 31.10.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,36 € od 30.11.2013.g. do 30. 9. 2015.,

• na iznos od 42,47 € od 31.12.2013.g. do 30. 9. 2015.

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do 30. rujna 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:

9012073079 koji su 6. studenog 2006. sklopili tužitelj RP kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju RP isplati iznos od 5.821,70 € sa zakonskom zateznom kamatom i to:

• na iznos od 1,80 € od 31.03.2008.g.

• na iznos od 16,69 € od 31.10.2008.g.

• na iznos od 1,23 € od 30.11.2008.g.

• na iznos od 17,73 € od 31.12.2008.g.,

• na iznos od 20,25 € od 31.01.2009.g.,

• na iznos od 21,36 € od 28.02.2009.g.,

• na iznos od 17,88 € od 31.03.2009.g.,

• na iznos od 18,43 € od 30.04.2009.g.,

• na iznos od 13,90 € od 31.05.2009.g.,

• na iznos od 10,04 € od 30.06.2009.g.,

• na iznos od 10,90 € od 31.07.2009.g.,

• na iznos od 13,13 € od 31.08.2009.g.,

• na iznos od 12,88 € od 30.09.2009.g.,

• na iznos od 10,76 € od 31.10.2009.g.,

• na iznos od 14,73 € od 30.11.2009.g.,

• na iznos od 17,63 € od 31.12.2009.g.,

• na iznos od 22,30 € od 31.01.2010.g.,

• na iznos od 21,08 € od 28.02.2010.g.,

• na iznos od 27,11 € od 31.03.2010.g.,

• na iznos od 25,79 € od 30.04.2010.g.,

• na iznos od 28,54 € od 31.05.2010.g.,

• na iznos od 46,77 € od 30.06.2010.g.,

• na iznos od 42,88 € od 31.07.2010.g.,

• na iznos od 53,39 € od 31.08.2010.g.,

• na iznos od 50,01 € od 30.09.2010.g.,

• na iznos od 42,85 € od 31.10.2010.g.,

• na iznos od 56,69 € od 30.11.2010.g.,

• na iznos od 73,92 € od 31.12.2010.g.,

• na iznos od 62,05 € od 31.01.2011.g.,

• na iznos od 66,35 € od 28.02.2011.g.,

• na iznos od 60,56 € od 31.03.2011.g.,

• na iznos od 61,43 € od 30.04.2011.g.,

• na iznos od 84,46 € od 31.05.2011.g.,

• na iznos od 86,01 € od 30.06.2011.g.,

• na iznos od 105,89 € od 31.07.2011.g.,

• na iznos od 96,25 € od 31.08.2011.g.,

• na iznos od 85,63 € od 30.09.2011.g.,

• na iznos od 84,30 € od 31.10.2011.g.,

• na iznos od 83,36 € od 30.11.2011.g.,

• na iznos od 87,19 € od 31.12.2011.g.,

• na iznos od 92,94 € od 31.01.2012.g.,

• na iznos od 93,31 € od 29.02.2012.g.,

• na iznos od 90,02 € od 31.03.2012.g.,

• na iznos od 91,65 € od 30.04.2012.g.,

• na iznos od 93,18 € od 31.05.2012.g.,

• na iznos od 90,74 € od 30.06.2012.g.,

• na iznos od 91,56 € od 31.07.2012.g.,

• na iznos od 90,19 € od 31.08.2012.g.,

• na iznos od 86,69 € od 30.09.2012.g.,

• na iznos od 90,38 € od 31.10.2012.g.,

• na iznos od 92,42 € od 30.11.2012.g.,

• na iznos od 91,71 € od 31.12.2012.g.,

• na iznos od 83,80 € od 31.01.2013.g.,

• na iznos od 90,54 € od 28.02.2013.g.,

• na iznos od 90,86 € od 31.03.2013.g.,

• na iznos od 88,03 € od 30.04.2013.g.,

• na iznos od 80,49 € od 31.05.2013.g.,

• na iznos od 80,29 € od 30.06.2013.g.,

• na iznos od 81,91 € od 31.07.2013.g.,

• na iznos od 84,96 € od 31.08.2013.g.,

• na iznos od 89,63 € od 30.09.2013.g.,

• na iznos od 87,22 € od 31.10.2013.g.,

• na iznos od 88,60 € od 30.11.2013.g.,

• na iznos od 90,18 € od 31.12.2013.g.,

• na iznos od 91,67 € od 31.01.2014.g.,

• na iznos od 93,77 € od 28.02.2014.g.,

• na iznos od 93,13 € od 31.03.2014.g.,

• na iznos od 90,67 € od 30.04.2014.g.,

• na iznos od 89,67 € od 31.05.2014.g.,

• na iznos od 89,94 € od 30.06.2014.g.,

• na iznos od 93,12 € od 31.07.2014.g.,

• na iznos od 95,42 € od 31.08.2014.g.,

• na iznos od 94,90 € od 30.09.2014.g.,

• na iznos od 97,11 € od 31.10.2014.g.,

• na iznos od 98,65 € od 30.11.2014.g.,

• na iznos od 97,83 € od 31.12.2014.g.,

• na iznos od 98,93 € od 31.01.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 28.02.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 31.03.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 30.04.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 31.05.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 30.06.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 31.07.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 31.08.2015.g.,

• na iznos od 98,93 € od 30.09.2015.g., sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RP u dijelu radi isplate iznosa od 2.841,38 eur, kao neosnovan.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RP u dijelu radi isplate zakonske zatezne kamate preko iznosa dosuđenog toč. III. izreke presude, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RP u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju RP isplati iznos od 3.041,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IX. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju RP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.458,56 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj RP podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 6. studenog 2006. Ugovor o kreditu broj: 9012073079 ( u daljnjem tekstu: Ugovor). Isto tako 9. prosinca 2015. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012073079 ( u daljnjem tekstu: Dodatak). Člankom 11. ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice tuženika. Obzirom na ugovorenu odredbu, za rješavanje spora i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 76.400,00 CHF koji je tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci. Odredbom čl. 4. propisana je kamata na kredit, te se po točki 4.1. tužiteljica obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje. Pod točkom 4.2 određeno je da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja tužitelja, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamate stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja tužitelja u trenutku promjene. U razdoblju od sklapanja Ugovora tuženik je jednostranom i samovoljnom odlukom u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Isto tako, odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih II tuženika Privredne banke Zagreb d.d. ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Prema tome, tužiteljica se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bio dužan otplaćivati glavnicu u iznosu od 76.400,00 CHF i kamatu iz čl. 4 Ugovora o jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju, prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećao mjesečni iznos anuiteta, pa je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onoga koji bi plaćala da je kamatna stopa ostala u visini 4,30 % godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 34.976,21 kn. Isto tako, a obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba u ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, to je na taj način preplatila tuženiku iznos od 31.847,31 kn. Isto tako, a obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovornoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 42.307,72 kn. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ( u daljnjem tekstu: Zakon) ponudio tužiteljici mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 4. prosinca 2015. s tuženikom zaključala Dodatak ugovoru o kreditu kojim je ovršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. koja je iznosila 289.854,26 kn. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije, tj. dana 30.9.2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 269.381,05 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 289.854,26 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 20.473,21 kn.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Tuženik ističe da je sa tužiteljem sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012073079 dana 9.12.2015. (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) dalje ZIDZPK. Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interese između ugovornih stranaka te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138. a ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Temeljno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012073079 dana 9.12.2015. radi provedbe postupka konverzije. U odnos između stranaka intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19. b i 19. c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK). Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visinu kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.9.2015. odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovoru o kreditu u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19. c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine preplatu i ta se preplata prema članku 19. c st. 5Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Tako je došlo do potpune restitucije potrošača. Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19. c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u tužbi. Tužitelj je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile (nema neodređenosti niti neodredivosti) te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste. Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž- 7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakve učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti je da ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo i do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodilo sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate. Naime, kako su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama to je tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a što jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu. Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila se kao jedna od mjera kojim je domaći zakonodavac nastojao ublažiti posljedice kreditnog rizika. Takva konverzija dovela je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaj u kojem bi takav korisnik kredita bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren odgovarajući kredit u EUR. Odredbe zakona strogo i podrobno uređuju način na koji se provodi konverzija. Dakle, konverzija je u cijelosti u rukama korisnika kredita, potrošača, jer postoji zakonska obveza banke da pristane na konverziju, ako potrošač to želi, a istodobno potrošač može izabrati konverziju, ali to nije bio obvezan i mogao je odlučiti zadržati kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF. Iz svega gore navedeno jasno je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR. Ako su takve uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (preplata) one se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisnik kredita. Stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (obračunu na koji je tužitelj pristao). Višak preplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču. Radi se o prisilnim zakonskim odredbama od koji nije moguće odstupiti, osim ako zakonom nije određeno drugačije. U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvarju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF. U tom pogledu valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF.) radi se o plaćanju kredita u EUR kao novog kreditnog odnosa, a koji je utemeljen i određen valjanom pravnom osnovom koja je određena kogentnom zakonskom normom. Tako je svako učinjeno plaćanja utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi i nema mjesta traženjima tužitelja isplate vraćanja, jer su stranke vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje ovih tužiteljevih zahtjeva, a to bi bio izostanak pravne osnove, koja postoji upravo u Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatku ugovora. Kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su u cijelosti obračunate), to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. Drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svoga koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše zakonodavac navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprečava smanjuje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom dobivaju novu namjenu (upotreba za isplatu kredita u EUR) promašeno je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Dovoljno je za zaključiti kako su stranke naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih preplata s naslova kredita u CHF. To se upravo postiže intervencijom zakonodavca u kreditni odnos između potrošača i banke određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane. Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018. ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u postupnosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovoren odredbe u kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Obzirom da se tužitelj poziva na utvrđenje iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbama Ugovora o kreditu te radi isplate, to ne postoji pravni osnov za povezivanje utvrđenja iz navedenih odluka po kolektivnoj tužbu u predmetu P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu i ove tužbe, jer je kogentnom zakonskom odredbom to pozivanje striktno određeno za slučajeve posebnih parnica za naknadu štete. Slijedom navedenog, a kako se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i radi isplate, ova su pozivanja tužitelja u potpunosti pravno irelevantna čime je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i neuredan. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutna klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga, ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati, a financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvi vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentirano tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bilo dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je zbog toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80 % štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio devinih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71 %. A sve dok je udio štednje u valuti bio toliko visok, laički rečeno nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju promjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače, radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugorovu glasi. Odredbom članka 319. st. 1 ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunavala na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volje, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne stranke sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, a ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 12. Ugovora o kreditu). Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje stranke kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi da su odredbe Ugovora o kreditu nepoštene budući se radilo o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da si stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pranog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. No, ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je informacije ove vrste javnosti upućivala i HNB. Tako je opće poznato da je HNB štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene opće-poznate činjenice HNB je upozoravala jasnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.8.2006. I guverner HNB je više puta u javnim istupima upozorio na postojanje rizika kod valutne klauzule u valuti CHF kao valuti utočišta. Prema tome, i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako što je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopio upravo konkretni Ugovor o kreditu. Pogrešno se tumače odredbe čl. 4. st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. U odluci suda EU od 30.4.2014. u predmetu broj: C.26/13 navedeno je da članak 4. st. 2. Direktive vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da je ugovor razvidno izloži funkcioniranju konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose-članak 2. ZOO-a. Odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno –"izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnosno između tog mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita "- tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno, kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizma". Nema osnove na pozivanje niti na presudu sud EU broj C-118/17 od 14.3.2019. koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaju. U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja. Sud EUR niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenost stranoj valuti (valutna klauzula). Imajući u vidu gore navedeno, konkretno je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovorni odredbi jer su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne se informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govorili da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore "agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učini. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati ona proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te da je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svako pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluga koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za isteći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strana na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju-jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno proizlazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao te za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijela. Tako tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO-a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do stjecanja nezakonite koristi, jer se pravi smisao navedene odredbe da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promijene vrijednosti domicilne valute. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Za naglasiti je također da u Ugovoru o kreditu i to u članku 7.otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje u 260 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste. Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlazi iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takva je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. Zaključno je za istači da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, te Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF. U odnosu na navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio na način da o istom nije pregovarao i da nije mogao utjecati na njego sadržaj odnosno ugovoriti bilo bilo što drugo osim gotovog bankarskog proizvoda te zbog toga, prema pogrešnim i netočnim tvrdnjama tužitelja, ugovorena nepoštena ugovorna odredba u odnosu na kamate, ističe se kako treba imati na umu pravilo da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, neovisno o tome što ga je sastavila jedna ugovorna strana i ponudila na potpis onoj drugoj. Samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Odredba ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva za korisnika kredita. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da je zaprimio otplatnu tablicu, i izjavljuje da je upoznat sa promjenama iznosa anuiteta, da je upoznat sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i daje suglasnost da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima te ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana i prihvaća sve izmjene i dopune tih akata i odluka o čemu će ih banka obavijestiti putem distribucijskih kanala. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a mniti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica je da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. U konkretnom slučaju volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamate stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriterij za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle, jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Kamatna stopa se mijenjala i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamate stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. U konkretnom slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. U vrijeme sklapanja Ugovora i kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Od 1.1.2014. na snagu stupaju odredbe o novim kriterijima promjene kamatne stope koje su detaljno zakonom određene o kojih se u tom razdoblju tuženik i pridržavao. Iz navedenih propisa koju su vrijedili u vrijeme sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama banke, bili su dostupni putem internetskih stranica banke i pristupačni potrošačima općenito. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl. 308.st.1 ZOKI- a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženik je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorena kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa moga reagirati što je učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Postavljanjem tužbe i tužbenog zahtjeva kojim se mijenja ugovorena glavna činidba ugovora o kreditu zadire se u bit tog ugovornog odnosa i to mimo prave volje ugovornih stranaka, što tuženi smatra zadiranjem u njegova osnovan prava garantirana zakonom i samim time nedopuštenim te stavljanjem stranaka i neravnopravni položaj što je suprotno kogentnoj normi ZOO-a. U ugovorima o kreditu obveza plaćanja ugovoren kamate jest bitan sastojak ugovora jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mi je banka stavila na raspolaganje određenu svojtu novčanih sredstava. Slijedom navedenog korisnik kredita dužan je vratiti banci iskorištenu svotu novca "u vrijeme i na način kako je ugovoreno", a što je bitan sastojak ugovora o kreditu. Prema tome, nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti, jer bi postupanje kako je predloženo od strane tužitelja u ovom tužbenom zahtjevu (zamjena promjenjive kamatne stope fiksnom) bilo kreiranje odnosa koji ne postoji, nije niti nikada postojao nije dogovor niti volja ugovornih strana. Dakle, nikako se ne može potraživati isplata prema fiksiranoj stopi iz gore jasno navedenih razloga, a ako tužitelj tvrdi da stopa nije poštena i pravična isti je dužan dokazati i zatražiti onu promjenjivu stopu koja bi bila prema njegovim tvrdnjama poštena i pravična, a ne tražiti fiksnu kamatu stopu koja bi značila promjenu cjelokupnog ugovorno odnosa i promijenjenu njegova identiteta bez volje i dogovora stranaka. Iz niti jednog dokaza i navoda tužbe ne proizlazi točno na koji je način tuženik nepošteno i protuzakonito naplaćena odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva, a svakako se osnovanost tužbenog zahtjeva ne može dokazivati financijskim vještačenjem koje je predloženo te se stoga istom dokazu protivi u cijelosti. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulju vremenski period, no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl. 241. Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

4. U podnesku od 9. 1. 2020. tuženik ističe prigovor prijeboja, u odnosu na preplatu priznatu u postupku konverzije.

5. Tijekom dokaznog postupka izvršen je ugovor o kreditu (str. 8-12 spisa), izvadak iz zemljišnih knjiga (str. 13-15 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 16-18 spisa), plan otplate (str. 19-23, 26-34, 36-39, 41-46 spisa), dopise (str. 24 i 25, 35, 40 spisa), dopis (str. 47-48 spisa), konverziju kredita i izračun konverzije (str. 49-56 spisa), otplatnu tablicu (str. 57-59), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Tužitelj RP iskazao je da je kredit podigao 2006. i to kod tuženika obzirom da je u toj banci imao račun, odnosno bio je klijent te banke. Kredit je bio u svrhu kupnje stambenog objekta, odnosno stana u kojem i sada živi. Ističe da je u banci dobio isključivo ponudu za kredit u CHF valuti uz pojašnjenje da za kredit u valuti EUR nije kreditno sposoban. Ugovor o kreditu je pročitao prije potpisivanja i zna da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i zna što znači valutna klauzula, no nitko mu u banci nije pojašnjavao pod kojim okolnostima i uslijed kojih parametara bi uopće dolazilo do promjene kamatne stope i do kretanja tečaja CHF valute u odnosu na tadašnju kunu. Ističe da on zapravo nije imao puno izbora već je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti sklapanje toga ugovora o kreditu. Bankarica mu nije ukazivala na nikakve rizičnosti u valuti CHF već je suprotno tome govorila da može doći do eventualno malih promjena oko ugovorene rate kredita. U početku je rata iznosila oko 1.800,00 kn, što je njemu bilo prihvatljivo, a potom je tijekom otplate kredita narasla i do iznosa od oko 3.100,00 kn. u nekom trenutku otplaćivanja kredita dobio je ponudu banke za konverziju kredita u valutu euro, što je prihvatio jer nije znao kako će se situacija dalje odvijati i do kojeg iznosa bi uopće mogla narasti ta otplata kredita. Ističe da je u periodu od 2004. do 2019. bio suvlasnik obrta sa ĐP i taj obrt se bavio audio vizualnim sadržajem. Ta djelatnost nije u nikakvoj vezi sa nekretninom koja je kupljena spornim kreditom, a sjedište toga obrta je bilo na adresi [adresa], a što je adresa ĐP. Ističe da je kredit otplaćivao zajedno sa svojom suprugom.

7. Podneskom od 2. 11. 2020. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 31.898,87 kn, sa zateznim kamatama (toč. II.), isplatu iznosa od 43.863,59 kn, sa zateznim kamatama (toč. IV.), te isplatu iznosa od 22.915,82 kn, sa zateznim kamatama (toč. V.). Navedenim zahtjevom je tužitelj je preinačio tužbu na način da je povisio tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate (toč. II., IV. i V. tužbenog zahtjeva), a koji podnesak je tuženik primio 4. 11. 2020., te se podneskom od 30. 11. 2020. tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi pa se sukladno odredbi čl. 190.st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) smatra da je pristao na preinaku.

8. Nadalje, podneskom od 5. 5. 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja te temeljem odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 4.233,71 eur, sa zateznim kamatama (toč. II.), isplatu iznosa od 5.821,70 eur, sa zateznim kamatama (toč. IV.), te isplatu iznosa od 3.041,45 eur, sa zateznim kamatama (toč. V.).

9. Prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 9. 9. 2025., nije sporno da je tužitelj podneskom od 5. 5. 2025. tužbeni zahtjev precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka izraženog u valuti kuna.

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, banke, te GP i FP, kao založnih dužnika, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 76.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate 300 mjeseci te da se kredit u iznosu od 76.400,00 CHF i kamata iz čl. 4. Ugovora otplaćuju u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30 % godišnje, koja kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

12. Između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz priloženih obavijesti i planova otplate tuženika, da je kamatna stopa ugovorena odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, tijekom perioda otplate kredita, mijenjana od strane tuženika i to na način da od 31. 8. 2007. iznosi 5,25 % godišnje, od 29. 2. 2008. iznosi 6,00 % godišnje, od 31. 7. 2009. iznosi 5,90 % godišnje, da od 31. 1. 2010. iznosi 6,00 % godišnje, te da od 30. 11. 2010. (do 31. 12. 2013.) iznosi 5,65 % godišnje.

13. Nadalje, uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012073079 od 9. 12. 2015. (dalje: Dodatak), koji je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, tuženika, banke, te RPF kao založnog dužnika, utvrđeno je, između ostalog, da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je 6. 11. 2006. između banke i korisnika kredita sklopljen ugovor broj 9012073079 na iznos od 76.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove (čl. 1. Dodatka), zatim, da ugovorne strane konstatiraju da se ovaj Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine br. 102/2015 (čl. 1. Dodatka), te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. 9. 2015. izračunatim sukladno čl. 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Dodatka).

14. Prema odredbi čl. 3. Dodatka, ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. 9. 2015. iznosi 37.978,42 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke, da iznos preplate iznosi 2.741,21 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19c. st 1. toč.5. Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. i iznosi 20.935,99 kn. Nadalje, prema odredbi čl. 4. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuje da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. 9. 2015. do dana sklapanja ovog dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te potpisom ovog dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 100,17 EUR te se smatra preplatom. Odredbom čl. 5. Dodatka ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iz čl. 3. i 4. ovog dodatka iznosi 2.841,38 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. 9. 2015. iznosi 21.701,04 kn te će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka.

15. Ugovorne stranke Dodatka odredbom čl. 6. suglasno utvrđuju da na dan sklapanja Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 37.735,44 EUR, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice uvećano za kamatu (5,56 % godišnje, promjenjiva, čl. 7. Dodatka) korisnik kredita obvezuje se platiti u preostalih 192 mjesečna anuiteta, a mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka iznosi 297,18 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

17. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

18. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

19. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079., u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

20. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

21. U odnosu na odredbu čl. 4. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu u kojem je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, za zaključiti je da se radi radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

22. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njegau budućnosti proizašli iz takvih ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

23. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

24. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora odnosno dodataka dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

25. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

26. U odnosu na prigovor tuženika svojstvu potrošača tužitelja valja reći da je sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, zatim, prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a i temeljem odredaba čl. 5. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) i čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti 27. Iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, proizlazi da je namjena kredita kupnja stambenog objekta te iz navoda tužitelja proizlazi da je novčani iznos kredita utrošen upravo na kupnju stana za njegove stambene potrebe te da tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, iako je bio suvlasnik obrta koji se bavio audiovizualnim sadržajem, tu djelatnost nije obavljao u stambenom objektu kupljenom spornim ugovorom o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

28. Prema tome, iz naprijed utvrđenog ne proizlazi da je Ugovor o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, tužitelj sklopio u svrhu bavljenja svojim zanimanjem, njegovom poslovnom aktivnošću ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno u svrhu kakve poslovne djelatnosti odnosno obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa je stoga neutemeljen stav tuženika da tužitelj u konkretnom slučaju ne bi ulazilo u kategoriju potrošača utemeljenu na odredbama čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), i čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te čl. 5. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) i čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22).

29. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

30. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i IV. izreke presude.

31. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak o konverziji, kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

32. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 R od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

33. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

34. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim

odnosima

(Narodne

novine

br.

35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništenosti.

35. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 30. 12. 2019. navela da pojedinačni mjesečni iznosi razlike koje bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 31.799,23 kune. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita sveukupno iznose 42.804,85 kuna. Sukladno izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine ostatak konvertirane neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. iznosio je 37.978,42 eur, što je na navedeni datum iznosilo 290.060,18 HRK. Sukladno originalnom otplatnom planu, vrijednost neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015., uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj iznosila bi 58.095,73 CHF, što je na navedeni datum u kunama iznosilo 267.144,37 HRK. Tražena razlika u glavnicama iznosi: 22.915,82 HRK. Iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da navedeni sveukupni iznosi obuhvaćaju i pozitivne i negativne razlike.

36. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju vještaka dok je tuženik istome prigovorio u cijelosti ističući da se ne temelji na dokumentaciji priloženoj spisu, da je pogrešan zadatak vještaku, da je vještakinja propustila primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno uzeti u obzir provedenu konverziju te u konačnici ističe da je vještačenje u potpunosti neosnovano, nestručno i neodgovarajuće za ovaj predmet odnosno da je izrađeno protivno pravilima struke.

37. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. rujna 2025. vještakinja Dragana Bubalo iskazala je da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 30.12.2019.Nadalje, navela je da je pozitivna kamata 31.898,87 kuna, odnosno 4.233,71 eur, pozitivna valuta 43.863,59 kn, odnosno 5.821,70 eur te da je izračun izrađen do datuma konverzije te ističe da je nalaz i mišljenje izradila u skladu sa zadatkom suda.

38. Prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 9. 9. 2025. stranke nisu imale prigovora matematičkom izračunu vještakinje Dragane Bubalo, no utoliko što je punomoćnica tuženika iskazala i da ostaje kod ranije istaknutih prigovora, za istaknuti je da se tuženik na pripremnom ročištu održanom 7. 11. 2019. odnosno do zaključenja prethodnog postupka određeno izjasnio da ne predlaže izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a potom i na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. 9. 2025. (na kojem je glavna rasprava zaključena) i da ne predlaže izradu kakvog dopunskog izračuna kao niti provođenje drugog financijskog vještačen, ovaj sud nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo u cijelosti prihvaća kao stručno i obrazloženo.

39. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi ukupno 31.898,87 kuna odnosno 4.233,71 eur te da razlika više plaćenih anuiteta nastala uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita iznosi ukupno 43.863,59 kn, odnosno 5.821,70 eur (preplate temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak), a sukladno čl. 5. Dodatka o konverziji preplata priznata tužitelju prilikom konverzije na dan 30. 9. 2015. iznosi 2.841,38 eur, te je ugovoreno da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja navedenog dodatka.

40. Nadalje, tužitelj kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja mu je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužitelju, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa 4.233,71 eur kojeg je zatražila prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana) i iznosa preplate od 2.841,38 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji), u kojem dijelu je prigovor prijeboja kojeg ističe tuženik osnovan (čl. 195. i čl. 196. ZOO) i to u iznosu od 1.392,33 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude i sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, te je tužiteljici dosuđen i iznos preplate koji proizlazi iz nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, u iznosu od 5.821,70 eur u cijelosti, također po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude i sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta, također sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

41. Nadalje, tužitelj, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 2.841,38 eur i to od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do dana 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 6. 11. 2006., broj ugovora 9012073079, u dijelu radi isplate iznosa od 2.841,38 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužitelju već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata.

42. Konačno, iako iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da, uzimajući u obzir Dodatak o konverziji, neotplaćena glavnica u CHF u prvotnoj ugovorenoj, početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita iznosi manje od neotplaćene glavnice konvertiranog kredita na dan konverzije (za iznos od 22.915,82 kn odnosno 3.041,45 eur (fiksni tečaj konverzije 7,53450), tužitelj i tuženik su sklapanjem Dodatka o konverziji utvrdili svoja prava i obveze, i ubuduće, pa tako i u odnosu na iznos preostale glavnice za otplatu, a koji Dodatak o konverziji je u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), sklopljen i izvršen te izaziva pravne učinke.

43. Zakonitost i provedba konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., stranke niti ne osporavaju valjanost Dodatka o konverziji, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika i navedeni dodatak je zaključen i izaziva pravne učinke te, po mišljenju ovog suda, nema pravnog temelja po kojem bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos od 3.041,45 eur, sa zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (čl. 221.a ZPP).

44. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnesena sudu 6. 6. 2019., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

45. Stoga je odlučeno kao u toč. II., III. i V. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate odbijen je kao neosnovan (toč. VI., VII. i VIII. izreke presude).

46. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

47. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 55 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 77,5 % (100%+55%=155%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 45 %, odnosno u konačnici 22,5 % (45%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 55 % (77,5%-22,5%).

48. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 7. 11. 2019. i 9. 9. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 10. 10. 2019., 2. 11. 2020., 15. 12. 2020. i 5. 5. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za sastav podneska od 12. 6. 2026. u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 8. st. 3.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 400,00 eur, te trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 172,01 eur, ukupno 2.172,01 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 55 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.194,61 eur te trošak vještačenja u iznosu od 263,95 eur u cijelosti, sveukupno 1.458,56 eur.

49. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude i rješenja.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku