REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1426/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja AF, vlasnika obrta [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić i Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 9. listopada 2025. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika SF, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 208,51 EUR s zateznim kamatama od 5. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 208,51 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka I. izreke ove presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 176,16 EUR, s zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69,13 EUR s zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova u visini od 176,16 EUR po stopi koja čini razliku između zahtijevane stope zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i dosuđene stope iz stavka III. izreke ove presude.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se je dogodila 4. rujna 2024. oštećeno vozilo DF, registarske oznake [registarska oznaka], a kako je tuženik njegov kasko osiguratelj, to da mu je isti dužan isplatiti osigurninu za pokriće nastale štete na vozilu. Djelatnici tuženika da su po prijavi osiguranog slučaja 9. rujna 2024. izvršili izvid štete, temeljem kojeg da je osiguranik tuženika izvršio popravak vozila kod tužitelja, za što da joj je tužitelj izdao račun na iznos od 676,50 EUR, ali da je tuženik odbio isplatiti u korist osiguranika iznos cjelokupnog računa, već da je podmirio samo iznos od 467,09 EUR, dok preostalih 208,51 EUR, koji da se odnose na razliku u cijeni sata limara i lakirera između one koju priznaje tuženik i cijene sata tužitelja, odbija isplatiti. Tužitelj napominje da je cijena sata rada limara i lakirera u njegovoj radionici 41,71 EUR uvećano za PDV. Budući da osiguratelj ne može određivati tržišne cijene pružateljima usluga popravljanja štete nastale na vozilima te da troškovi popravka predmetnog vozila predstavljaju stvarne troškove uspostave prijašnjeg stanja, kakvo je bilo prije štetnog događaja, to da je osiguranik tuženika DF imao prema tuženiku tražbinu za isplatu osigurnine u visini punih troškova otklanjanja nastale štete, koji proizlazi iz tužiteljevog računa, a kako mu je tuženik propustio platiti navedeni preostali dio, to da je isti tu tražbinu ustupio tužitelju, temeljem Ugovora o cesiji od 27. siječnja 2025., o čemu da je tuženik obaviješten. Stoga predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 208,51 EUR s zateznim kamatama od 5. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava postojanje aktivne i pasivne legitimacije, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te zatraženi tijek zateznih kamata (jer da isti nije prenesen cesijom). Napominje da prema općim uvjetima ugovora koji se primjenjuju na ugovor o kasko osiguranju vozila u konkretnom slučaju (odredba Uvjeta E.I. 2) osiguratelj ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila. Tako da je tuženik ponudio svojem osiguraniku da popravak izvrši u određenim auto radionicama, jednako kvalitetnim kao i tužitelj, u kojima bi troškovi bili niži nego što je to bio slučaj kod tužitelja. S obzirom da osiguranik očito nije pristao na tuženikov prijedlog, već je vozilo popravio kod tužitelja, to da je u iznosu razlike između cijene koju bi joj ponudili od tuženika predloženi auto servisi i cijene koju je odredio tužitelj, osiguranik sama pridonio da njegova šteta bude veća nego što bi bila, slijedom čega da je dužan sam snositi troškove tog povećanja (čl. 8., 10. st. 3., 1085., 1090. i 1092. st. 1. ZOO-a).

3. Tužitelj navodi da je tuženik dužan isplatiti u korist svog osiguranika osigurninu koja odgovara punom iznosu troškova koji su bili potrebni za uspostavu prijašnjeg stanja, onog koje je postojalo prije nastanka štete, sve sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a. Ostale prigovore tužitelja smatra, također, neosnovanim, budući da je tuženik dobrovoljno isplatio iznos osigurnine koji smatra primjerenim, a to ne bi učinio da nije kasko osiguratelj, dakle, pasivno legitimiran te da ne priznaje nastanak osiguranog slučaja, a s obzirom da je osiguranik ostatak svoje tražbine po osnovi isplate osigurnine ustupio tužitelju, o čemu je tuženik obaviješten, to da je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

4. Tijekom dokaznog postupka pročitani su ispis e-mail korespondencije s Hrvatskom agencijom za nadzor financijskih usluga (list 31. - 32. spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020. (list 38. - 41. spisa), račun tužitelja od 20. rujna 2024. (list 50. spisa), tužiteljeva procjena štete (list 52. spisa), tuženikov izvid štete 248803200420 od 9. rujna 2024. (list 54. spisa), ponuda tuženika (list 56. spisa), ispis bankovnog naloga (list 58. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 60. – 62. spisa), cjenik usluga tužitelja (list 64. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja sklopljen između DF kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 66. - 68 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o cesiji), obavijest o ustupu tražbine (list 70. – 72. spisa), tuženikovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila 5. rujna 2022. (list 83.- 120. – 106. spisa), ponuda Auto Dubrovnik d.d. (list 125. spisa) i računi za popravak određenih vozila i potvrde o njihovom plaćanju (list 153. - 169. spisa).

5. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

6. Predmet spora jest isplata ostatka osigurnine za štetu koja je nastala na vozilu DF, kasko osiguranom kod tuženika, koju tražbinu je osiguranik tuženika ustupio tužitelju.

7. Među strankama je sporno je li tuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu isplate osigurnine za štetu nastalu na vozilu njegovog kasko osiguranika DF, a, posljedično, je li postojala tražbina koju je DF mogao ustupiti tužitelju i, ako jest, u kojem iznosu.

8. Iako tuženik formalno osporava vlastitu pasivnu legitimaciju, što podrazumijeva osporavanje da je on kasko osiguratelj vozila u vlasništvu DF, tuženik sadržajno priznaje da je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja bio kasko osiguratelj predmetnog vozila, budući da i sam tvrdi da su sastavni dio njegovog ugovornog odnosa s DF njegovi Uvjeti za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2022. te se izričito poziva na odredbu točke E. I. 2) tih općih uvjeta, temeljem koje je, nakon što je 9. rujna 2024. napravio izvid štete, dao svom osiguraniku ponudu na isplatu iznosa od 467,09 EUR, slijedom čega je osporavanje pasivne legitimacije neosnovano.

9. Nadalje, iako tuženik formalno osporava aktivnu legitimaciju tužitelju, isti ne osporava da je tužitelj taj koji je otklonio nastala oštećenja na osiguranom vozilu DF, budući da mu je tužitelj putem e-maila od 25. rujna 2024. dostavio račun za popravak predmetnog vozila te fotografiju osiguranog vozila 'radi ''kontrole ugradnje'', a ne osporava niti da je DF sklopio s tužiteljem Ugovor o cesiji kojim mu je ustupio tražbinu koju navodno ima prema tuženiku u preostalom iznosu osigurnine pa ako se utvrdi da je isti imao takvo potraživanje prema tuženiku, tada je neosnovano i osporavanje aktivne legitimacije.

10. Ugovorom o osiguranju osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja (čl. 921. ZOO- a).

11. Osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja. Iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja (čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a).

12. Ukoliko tuženik nije DF isplatio osigurninu koja je bila dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, tada je DF imao prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine, s kojom je mogao slobodno raspolagati.

13. Prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

14. Tražbina po osnovi isplate osigurnine niti je strogo osobne naravi, niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, a niti je njen prijenos zakonom zabranjen.

15. Prema odredbi čl. 80. st. 2. ZOO-a ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, dakle, ugovor je valjan, ali prema dužniku neće imati učinka.

16. Tuženik nije tvrdio da je ugovorom o kasko osiguranju vozila DF ugovoreno da se tražbina po osnovi isplate osigurnine neće moći prenijeti na drugoga ili neće moći prenijeti bez tuženikovog pristanka.

17. Stoga je DF mogao predmetnu tražbinu ustupiti tužitelju.

18. Prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Ali kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu (čl. 88. st. 2. ZOO-a), a upravo to je slučaj s predmetnim Ugovorom o cesiji.

19. Dakle, predmetnim Ugovorom o cesiji utvrđuje se da DF ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 208,51 EUR, sukladno računu za popravak oštećenja na njegovom vozilu kojeg mu je izdao tužitelj (račun 94/v1/1 u ukupnom iznosu od 675,60 EUR), koji je i izvršio popravke, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik temeljem police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika 248803200420, što predstavlja oznaku predmetnog spisa kod tuženika, slijedom čega da DF kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), u iznosu od 208,51 EUR, ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 208,51 EUR koju ima prema tuženiku kao svom dužniku (cesusu), s time da će se njegova obveza prema tužitelju ugasiti tek kada tužitelj naplati ustupljenu mu tražbinu od tuženika (čl. 1. i 2. Ugovora o cesiji).

20. Iz dopisa tužitelja od 27. siječnja 2025. i e-mail od 14. veljače 2025. proizlazi da je tuženik obaviješten o sklapanju predmetnog Ugovora o cesiji, sukladno odredbi čl. 82. ZOO-a.

21. Iz tuženikovog izvida predmetne štete od 9. rujna 2024. proizlazi da je tuženik utvrdio da je u nezgodi od 4. rujna 2024. na osiguranom vozilu marke BMW serija 2, registarske oznake [registarska oznaka], oštećena rešetka zraka lijevog branika i prednji amblem, koje dijelove da je potrebno zamijeniti te obloga prednjeg branika, koji dio da je potrebno popraviti te da će za otklanjanje tih oštećenja biti potreban rad limara u trajanju od 2,75 sati te rad lakirera u trajanju od 4,50 sati, uz upotrebu potrošnog materijala (u iznosu od 124,63 EUR).

22. Iz računa tužitelja 94/v1/1 od 20. rujna 2024. proizlazi da je tužitelj izvršio popravke oštećenja na vozilu DF sukladno gore navedenom tuženikovom izvidu štete (zamijenjena je rešetka zraka i amblem PR), utrošen je rad limara u trajanju od 2,80 sati te lakirera u trajanju od 4,50 sati, samo što očito radni sat autolimara i autolakirera nije zaračunao u iznosu kojeg je bio spreman priznati tuženik, već u iznosu od 41,71 EUR/sat + PDV (52,14 EUR), koliko iznosi njegova cijena na tržištu te je uz potrošni materijal za autolakirera u iznosu od 155,79 EUR, obračunao i potrošni materijal za autolimara u iznosu od 1,57 EUR.

23. Ugovor o kasko osiguranju vozila jest ugovor o osiguranju imovine.

24. Kao što je već prethodno navedeno, osiguranjem imovine osigurava se naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja, s time da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja, a ako je ugovorom o osiguranju vrijednost osigurane stvari sporazumno utvrđena (ugovorena vrijednost), tada se osigurnina određuje prema toj vrijednosti. (čl. 949. st. 1., 2. i 7. ZOO-a).

25. Dakle, iznos osigurnine odgovara iznosu stvarno pretrpljene štete, uz uvjet da ne može biti veći od osigurane svote.

26. Kad se radi o popravljanju imovinske (obične) štete odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a).

27. U konkretnom slučaju, odgovorna osoba je tuženik kao kasko osiguratelj vozila DF te je isti bio dužan svojem osiguraniku isplatiti osigurninu u iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu.

28. Tuženik se poziva na odredbe točke E. 1. 1) i 2) njegovih Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila iz 2022. koji su se primjenjivali na ugovor o kasko osiguranju vozila kojeg je sklopio s DF.

29. U točki E. 1. 2) Uvjeta kasko osiguranja navodi se da naturalna restitucija osiguranog vozila podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak ekonomski opravdan, pri čemu da tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila.

30. U točki E. 1. 3) Uvjeta kasko osiguranja se navodi da u slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, tuženik može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene predmetne odredbe i sljedećih odredbi Uvjeta.

31. Po ocjeni ovog suda, takvim ugovornim odredbama općih uvjeta tuženik nije ograničio svoju osigurateljnu odgovornost u pogledu određene visine cijene sata rada osobe koja otklanja štetu.

32. Naime, da je tuženik organizirao i sam izvršio ili dao izvršiti popravak oštećenja na vozilu DF, tada nema dvojbe da bi stvarna šteta podrazumijevala upravo te troškove otklanjanja oštećenja te da bi tuženik bio dužan dovesti osiguranicu u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete (naturalna restitucija) isplatom osigurnine u visini tih troškova.

33. Stoga nije jasno zašto bi se osigurnina određivala na drugačiji način u slučaju kada nije tuženik taj koji je organizirao i izvršio popravak vozila (budući da se tako nešto niti nije ponudio učiniti), već je to učinila sam osiguranik.

34. S obzirom da u Uvjetima kasko osiguranja nema izričite odredbe da će u slučaju kada osiguranik organizira popravak osiguranog oštećenog vozila, prema izvidu štete osiguratelja, osiguratelj snositi troškove popravka isključivo do određene visine, to je tuženik dužan osiguraniku DF isplatiti osigurninu u punom iznosu koji je bio potreban da se poprave oštećenja na njegovom vozilu, a taj iznos je upravo iznos na koji glasi tužiteljev račun 94/v1/1 od 20. rujna 2024. koji je izdan za popravak tih oštećenja.

35. Naime, pripisivati odredbama točke E. 1. 2) i 3) Uvjeta kasko osiguranja značenje na koje se poziva tuženik, dakle, u smislu prava tuženika da odbije osiguraniku isplatiti osigurninu za određeni iznos stvarno nastale štete, značilo bi pridavati tim odredbama značenje kasko franšize, što je nedopustivo.

36. Dakle, tuženik je mogao s osiguranikom DF ugovoriti kasko franšizu, što podrazumijeva da je osiguranik dužan sam snositi nastalu štetu u određenom apsolutnom iznosu ili u određenom postotku od ukupno nastale štete (ili od ugovorenog iznosa osiguranja), ali on ne tvrdi da je to učinio, a odredbe Uvjeta kasko osiguranja na koje se tuženik poziva naprosto nemaju to značenje.

37. U konačnici, tužitelj je dostavio dokaze da su drugi poduzetnici (Termolakirnica Zagi d.o.o.) koji pružaju iste usluge kao i tužitelj u razdoblju od 24. siječnja 2022. do 25. rujna 2023. (dakle, jednu godinu prije nego li je tužitelj izdao predmetni račun) ispostavljali račune u kojima je cijena sata rada obračunata po približno istim iznosima (42,11 EUR/sat uvećano za PDV).

38. Iz toga proizlazi da su cijene tužitelja tržišne cijene, unatoč tomu što istovremeno na tržištu mogu postojati poduzetnici koji su i jeftiniji, ali se nikako ne može smatrati da je osiguranik tuženika DF time što je svoje vozilo popravio kod tužitelja po tržišnim cijenama pridonio da njegova šteta bude veća nego što bi inače bila pa da bi isti trebao sam snositi dio iste.

39. Zato cjelokupan iznos tužiteljevog računa za popravak vozila DF u visini od 675,60 EUR predstavlja za osiguranika tuženika stvarno nastalu štetu, koja je (s obzirom da u tom dijelu nema prigovora) očito u okviru iznosa osigurane svote, a kako je od navedenog iznosa tuženik podmirio samo dio u visini od 467,09 EUR, to je njegov osiguranik imao prema njemu osnovanu tražbinu po osnovi isplate ostatka osigurnine u iznosu od 208,51 EUR koju je ustupio ovdje tužitelju Ugovorom o cesiji pa je tuženik dužan navedeni iznos isplatiti tužitelju.

40. Prema odredbi čl. 943. st. 1. ZOO-a kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.

41. Ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (čl. 943. st. 2. ZOO-a).

42. Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u navedenim rokovima, duguje osiguraniku odnosno korisniku osiguranja zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala (čl. 943. st. 4. ZOO-a).

43. Iako iz spisa nije vidljivo kada je DF obavijestio tuženika o nastalom štetnom događaju (osiguranom slučaju), to je svakako bilo prije 9. rujna 2024., s obzirom da je, prema dostavljenom izvidu štete, tada izvršen pregled njegovog vozila po tuženikovom procjenitelju, stoga bi na ostatak neisplaćene osigurnine DF, a time i tužitelju kojemu je ta tražbina ustupljena, pripadale zatezne kamate najkasnije od 9. rujna 2024., a kako tužitelj u ovom postupku potražuje zatezne kamate od 5. listopada 2024., a sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP-a), to su od tog datuma tužitelju zatezne kamate i dosuđene.

44. Zatezne kamate obračunavaju se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz ugovornih odnosa koji nisu trgovački, budući da tražbina koja je ustupljena tužitelju proizlazi iz ugovora o osiguranju vozila sklopljenog između fizičke osobe koja nije trgovac (nema naznake u spisu da se radi o nositelju registrirane djelatnosti) i pravne osobe trgovca, u okviru predmeta poslovanja te pravne osobe, koji ugovor, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, nije trgovački ugovor.

45. Stoga je za razliku između te stope zateznih kamata i potraživane stope zateznih kamata (one koja se obračunava na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora), valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

46. S obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti u odnosu na glavno potraživanje, to ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

47. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 208,51 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troška za tužbu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj:

37/2023., dalje u tekstu: Uredba/ - pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe elektroničkim putem, u visini polovice propisanog iznosa pristojbe, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama /Narodne novine, broj: 118/2018., 51/2023./), za podnesak od 1. kolovoza 2025. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 9. listopada 2025. u iznosu od 31,25 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno 176,16 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja, slijedom čega je za razliku između dosuđene stope i potraživane više stope zateznih kamata valjalo odbiti zahtjev tužitelja.

48. Ne pripada mu naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e- oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka i koju sud dostavlja strankama putem e- Komunikacije zajedno sa samom presudom.

49. Stoga je preko iznosa od 176,16 EUR do zahtijevanog iznosa od 245,29 EUR, za iznos od 69,13 EUR, s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, izuzev zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku