Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-1745/2019-51

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja 1. ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnicima iz OD Matić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupano po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 10. rujna 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP-a) po objavi dana 24. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633877, da tužiteljima 1. ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.849,92 EUR (osamnaest tisuća eura osamsto četrdeset devet eura i devedeset dva eura) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate:

– od dana 7. kolovoza 2007. na iznos od 78,06 EUR,

– od dana 7. rujna 2007. na iznos od 78,19 EUR,

– od dana 2. listopada 2007. na iznos od 120,49 EUR,

– od dana 3. studenog 2007. na iznos od 120,05 EUR,

– od dana 4. prosinca 2007. na iznos od 120,78 EUR,

– od dana 3. siječnja 2008. na iznos od 121,14 EUR,

– od dana 13. veljače 2008. na iznos od 124,22 EUR,

– od dana 12. ožujka 2008. na iznos od 126,48 EUR,

– od dana 11. travnja 2008. na iznos od 233,39 EUR,

– od dana 14. svibnja 2008. na iznos od 228,98 EUR,

– od dana 12. lipnja 2008. na iznos od 229,59 EUR,

– od dana 15. srpnja 2008. na iznos od 227,87 EUR,

– od dana 13. kolovoza 2008. na iznos od 226,96 EUR,

– od dana 2. rujna 2008. na iznos od 226,75 EUR,

– od dana 2. listopada 2008. na iznos od 229,72 EUR,

– od dana 1. studenog 2008. na iznos od 247,57 EUR,

– od dana 3. prosinca 2008. na iznos od 238,01 EUR,

– od dana 15. siječnja 2009. na iznos od 276,22 EUR,

– od dana 12. veljače 2009. na iznos od 276,83 EUR,

– od dana 13. ožujka 2009. iznos od 281,45 EUR,

– od dana 11. travnja 2009. iznos od 272,50 EUR,

– od dana 13. svibnja 2009. iznos od 273,09 EUR,

– od dana 13. lipnja 2009. iznos od 269,01 EUR,

– od dana 14. srpnja 2009. na iznos od 268,06 EUR,

– od dana 13. kolovoza 2009. na iznos od 265,08 EUR,

– od dana 15. rujna 2009. na iznos od 269,63 EUR,

– od dana 14. listopada 2009. na iznos od 265,82 EUR,

– od dana 1. prosinca 2009. na iznos od 270,30 EUR,

– od dana 2. prosinca 2009. na iznos od 270,04 EUR,

– od dana 14. siječnja 2010. na iznos od 273,89 EUR,

– od dana 13. veljače 2010. na iznos od 276,73 EUR,

– od dana 13. ožujka 2010. na iznos od 275,52 EUR,

– od dana 13. travnja 2010. na iznos od 279,01 EUR,

– od dana 12. lipnja 2010. na iznos od 290,41 EUR,

– od dana 16. lipnja 2010. na iznos od 287,96 EUR,

– od dana 7. srpnja 2010. na iznos od 298,60 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2010. na iznos od 294,37 EUR,

– od dana 14. rujna 2010. na iznos od 308,63 EUR,

– od dana 13. listopada 2010. na iznos od 300,32 EUR,

– od dana 13. studeni 2010. na iznos od 304,08 EUR,

– od dana 14. prosinca 2010. na iznos od 312,88 EUR,

– od dana 12. siječnja 2011. na iznos od 290,44 EUR,

– od dana 12. veljače 2011. na iznos od 277,81 EUR,

– od dana 12. ožujka 2011. na iznos od 281,28 EUR,

– od dana 13. travnja 2011. na iznos od 275,14 EUR,

– od dana 13. svibnja 2011. na iznos od 285,64 EUR,

– od dana 14. lipnja 2011. na iznos od 298,17 EUR,

– od dana 1. srpnja 2011. na iznos od 302,47 EUR,

– od dana 2. kolovoza 2011. na iznos od 319,18 EUR,

– od dana 1. rujna 2011. na iznos od 310,10 EUR,

– od dana 1. listopada 2011. na iznos od 300,22 EUR,

– od dana 12. studeni 2011. na iznos od 228,53 EUR,

– od dana 14. prosinca 2011. na iznos od 228,30 EUR,

– od dana 14. siječnja 2012. na iznos od 233,18 EUR,

– od dana 14. veljače 2012. na iznos od 234,62 EUR,

– od dana 15. ožujka 2012. na iznos od 233,97 EUR,

– od dana 14. travnja 2012. na iznos od 232,04 EUR,

– od dana 16. svibnja 2012. na iznos od 232,79 EUR,

– od dana 16. lipnja 2012. na iznos od 234,26 EUR,

– od dana 14. srpnja 2012. na iznos od 231,97 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2012. na iznos od 231,86 EUR,

– od dana 1. rujna 2012. na iznos od 231,42 EUR,

– od dana 11. listopada 2012. na iznos od 228,62 EUR,

– od dana 13. studeni 2012. na iznos od 231,06 EUR,

– od dana 15. prosinca 2012. na iznos od 230,38 EUR,

– od dana 15. siječnja 2013. na iznos od 230,47 EUR,

– od dana 15. veljače 2013. na iznos od 225,59 EUR,

– od dana 14.ožujka 2012. na iznos od 226,07 EUR,

– od dana 13. travnja 2013. na iznos od 229,35 EUR,

– od dana 11. svibnja 2013. na iznos od 225,83 EUR,

– od dana 14. lipnja 2013. na iznos od 223,03 EUR,

– od dana 13. srpnja 2013. na iznos od 221,94 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2013. na iznos od 222,20 EUR,

– od dana 18. rujna 2013. na iznos od 223,29 EUR,

– od dana 12. listopada 2013. na iznos od 224,93 EUR,

– od dana 16. studeni 2013. na iznos od 224,48 EUR,

– od dana 14. prosinca 2013. na iznos od 226,71 EUR,

– od dana 18. prosinca 2013. na iznos od 223,17 EUR

po kamatnoj stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. u visini od 15%, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 1403633877, da tužiteljima 1. ID, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 16.350,90 EUR (šesnaest tisuća tristo pedeset eura i devedeset centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče do isplate:

– od dana 01. ožujka 2007. na iznos od 1,21 EUR,

– od dana 03. travnja 2007. na iznos od 1,76 EUR,

– od dana 05. ožujka 2008. na iznos od 0,00 EUR,

– od dana 12. ožujka 2008. na iznos od 1,21 EUR,

– od dana 01. travnja 2008. na iznos od 11,94 EUR,

– od dana 11. travnja 2008. na iznos od 0.53 EUR,

– od dana 01. studeni 2008. na iznos od 43,67 EUR,

– od dana 03. prosinca 2008. na iznos od 17,99 EUR,

– od dana 01. siječnja 2009. na iznos od 49,79 EUR,

– od dana 06. siječnja 2009. na iznos od 0,00 EUR,

– od dana 15. siječnja 2009. na iznos od 1,73 EUR,

– od dana 03. veljače 2009. na iznos od 54,76 EUR,

– od dana 04. veljače 2009. na iznos od 0,01 EUR,

– od dana 12. veljače 2009. na iznos od 4,50 EUR,

– od dana 03. ožujka 2009. na iznos od 52,94 EUR,

– od dana 13. ožujka 2009. na iznos od 7,42 EUR,

– od dana 01. travnja 2009. na iznos od 46,91 EUR,

– od dana 10. travnja 2009. na iznos od 54,76 EUR,

– od dana 01. svibnja 2009. na iznos od 40,78 EUR,

– od dana 13. svibnja 2009. na iznos od 14,54 EUR,

– od dana 02. lipnja 2009. na iznos od 28,65 EUR,

– od dana 03. lipnja 2009. na iznos od 0,00 EUR,

– od dana 13. lipnja 2009. na iznos od 14,13 EUR,

– od dana 1. srpnja 2009. na iznos od 18,46 EUR,

– od dana 2. srpnja 2009. na iznos od 0,00 EUR,

– od dana 14. srpnja 2009. na iznos od 16,70 EUR,

– od dana 1. kolovoza 2009. na iznos od 24,66 EUR,

– od dana 13. kolovoza 2009. na iznos od 11,08 EUR,

– od dana 1. rujna 2009. na iznos od 15,05 EUR,

– od dana 15. rujna 2009. na iznos od 26,50 EUR,

– od dana 1. listopada 2009. na iznos od 14,27 EUR,

– od dana 14. listopada 2009. na iznos od 22,32 EUR,

– od dana 3. studeni 2009. na iznos od 6,69 EUR,

– c od dana 13. studeni 2009. na iznos od 29,17 EUR,

– od dana 1. prosinca 2009. na iznos od 31,41 EUR,

– od dana 2. prosinca 2009. na iznos od 13,47 EUR,

– od dana 1. siječnja 2010. na iznos od 16,74 EUR,

– od dana 14. siječnja 2010. na iznos od 36,99 EUR,

– od dana 02 veljače 2010. na iznos od 13,78 EUR,

– od dana 13. veljače 2010. na iznos od 48,87 EUR,

– od dana 02. ožujka 2010. na iznos od 15,82 EUR,

– od dana 13. ožujka 2010. na iznos od 44,41 EUR,

– od dana 01. travnja 2010. na iznos od 13,03 EUR,

– od dana 14. travnja 2010. na iznos od 48,01 EUR,

– od dana 01. svibnja 2010. na iznos od 0,33 EUR,

– od dana 14. svibnja 2010. na iznos od 76,41 EUR,

– od dana 12. lipnja 2010. na iznos od 89,89 EUR,

– od dana 16. lipnja 2010. na iznos od 12,92 EUR,

– od dana 1. srpnja 2010. na iznos od 109,65 EUR,

– od dana 07. srpnja 2010. na iznos od 15,36 EUR,

– od dana 3. kolovoza 2010. na iznos od 106,52 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2010. na iznos od 7,72 EUR,

– od dana 01. rujna 2010. na iznos od 107,00 EUR,

– od dana 14. rujna 2010. na iznos od 38,16 EUR,

– od dana 01. listopada 2010. na iznos od 90,23 EUR,

– od dana 02. listopada 2010. na iznos od 00,00 EUR,

– od dana 13. listopada 2010. na iznos od 41,32 EUR,

– od dana 03. studeni 2010. na iznos od 59,99 EUR,

– od dana 13. studeni 2010. na iznos od 57,83 EUR,

– od dana 1. prosinca 2010. na iznos od 44,04 EUR,

– od dana 2. prosinca 2010. na iznos od 96,57 EUR,

– od dana 14. prosinca 2010. na iznos od 112,35 EUR,

– od dana 1. siječnja 2011. na iznos od 45,17 EUR,

– od dana 13. siječnja 2011. na iznos od 157,65 EUR,

– od dana 1. veljače 2011. na iznos od 10,68 EUR,

– od dana 12. veljače 2011. na iznos od 142,93 EUR,

– od dana 1. ožujka 2011. na iznos od 6,79 EUR,

– od dana 12. ožujka 2011. na iznos od 153,46 EUR,

– od dana 31. ožujka 2011. na iznos od 12,65 EUR,

– od dana 01. travnja 2011. na iznos od 0,14 EUR,

– od dana 13. travnja 2011. na iznos od 121,47 EUR,

– od dana 04. svibnja 2011. na iznos od 19,36 EUR,

– od dana 13. svibnja 2011. na iznos od 161,74 EUR,

– od dana 14. lipnja 2011. na iznos od 192,02 EUR,

– od dana 1. srpnja 2011. na iznos od 242,54 EUR,

– od dana 05. srpnja 2011. na iznos od 19,76 EUR,

– od dana 1. kolovoza 2011. na iznos od 226,80 EUR,

– od dana 13. kolovoza 2011. na iznos od 76,21 EUR,

– od dana 1. rujna 2011. na iznos od 173,95 EUR,

– od dana 13. rujna 2011. na iznos od 80,04 EUR,

– od dana 1. listopada 2011. na iznos od 129,08 EUR,

– od dana 14. listopada 2011. na iznos od 107,28 EUR,

– od dana 1. studeni 2011. na iznos od 87,01 EUR,

– od dana 12. studeni 2011. na iznos od 140,40 EUR,

– od dana 1. prosinca 2011. na iznos od 31,11 EUR,

– od dana 14. prosinca 2011. na iznos od 180,69 EUR,

– od dana 23. prosinca 2011. na iznos od 12,69 EUR,

– od dana 24. prosinca 2011. na iznos od 1.36 EUR,

– od dana 1. siječnja 2012. na iznos od 18,53 EUR,

– od dana 05. siječnja 2012. na iznos od 13,91 EUR,

– od dana 14. siječnja 2012. na iznos od 210,37 EUR,

– od dana 1. veljače 2012. na iznos od 19,99 EUR,

– od dana 14. veljače 2012. na iznos od 200,70 EUR,

– od dana 15. ožujka 2012. na iznos od 194,18 EUR,

– od dana 14. travnja 2012. na iznos od 196,76 EUR,

– od dana 20. travnja 2012. na iznos od 131,72 EUR,

– od dana 15. svibnja 2012. na iznos od 208,69 EUR,

– od dana 16. svibnja 2012. na iznos od 39,55 EUR,

– od dana 1. lipnja 2012. na iznos od 0,74 EUR,

– od dana 15. lipnja 2012. na iznos od 199,39 EUR,

– od dana 05. srpnja 2012. na iznos od 84,98 EUR,

– od dana 10. srpnja 2012. na iznos od 34,85 EUR,

– od dana 14. srpnja 2012. na iznos od 183,40 EUR,

– od dana 1. kolovoza 2012. na iznos od 33,28 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2012. na iznos od 207,75 EUR,

– od dana 30. kolovoza 2012. na iznos od 8,00 EUR,

– od dana 1. rujna 2012. na iznos od 107,79 EUR,

– od dana 15. rujna 2012. na iznos od 129,16 EUR,

– od dana 01. listopada 2012. na iznos od 59,06 EUR,

– od dana 11. listopada 2012. na iznos od 34,85 EUR,

– od dana 1. studeni 2012. na iznos od 14,37 EUR,

– od dana 13. studeni 2012. na iznos od 169,81 EUR,

– od dana 29. studeni 2012. na iznos od 59,02 EUR,

– od dana 15. prosinca 2012. na iznos od 210,66 EUR,

– od dana 22. prosinca 2012. na iznos od 43,32 EUR,

– od dana 15. siječnja 2013. na iznos od 201,82 EUR,

– od dana 24. siječnja 2013. na iznos od 45,28 EUR,

– od dana 01. veljače 2013. na iznos od 9,27 EUR,

– od dana 15. veljače 2013. na iznos od 193,15 EUR,

– od dana 09. ožujka 2013. na iznos od 41,27 EUR,

– od dana 14. ožujka 2013. na iznos od 193,84 EUR,

– od dana 27. ožujka 2013. na iznos od 30,49 EUR,

– od dana 1. travnja 2013. na iznos od 12,57 EUR,

– od dana 13. travnja 2013. na iznos od 205,64 EUR,

– od dana 30. travnja 2013. na iznos od 33,23 EUR,

– od dana 1. svibnja 2013. na iznos od 1,01 EUR,

– od dana 11. svibnja 2013. na iznos od 192,66 EUR,

– od dana 14. svibnja 2013. na iznos od 3,87 EUR,

– od dana 11. lipnja 2013. na iznos od 40,80 EUR,

– od dana 14. lipnja 2013. na iznos od 192,74 EUR,

– od dana 27. lipnja 2013. na iznos od 205,64 EUR,

– od dana 01. srpnja 2013. na iznos od 2,54 EUR,

– od dana 13. srpnja 2013. na iznos od 187,29 EUR,

– od dana 03. kolovoza 2013. na iznos od 40,06 EUR,

– od dana 14. kolovoza 2013. na iznos od 186,23 EUR,

– od dana 27. kolovoza 2013. na iznos od 34,31 EUR,

– od dana 1. rujna 2013. na iznos od 20,60 EUR,

– od dana 18. rujna 2013. na iznos od 189,53 EUR,

– od dana 01. listopada 2013. na iznos od 1,76 EUR,

– od dana 10. listopada 2013. na iznos od 57,21 EUR,

– od dana 12. listopada 2013. na iznos od 195,62 EUR,

– od dana 16. listopada 2013. na iznos od 11,59 EUR,

– od dana 01. studeni 2013. na iznos od 2,36 EUR,

– od dana 16. studeni 2013. na iznos od 172,12 EUR,

– od dana 14. prosinca 2013. na iznos od 203,44 EUR,

– od dana 18. siječnja 2014. na iznos od 210,81 EUR,

– od dana 23. siječnja 2014. na iznos od 176,53 EUR,

– od dana 1. veljače 2014. na iznos od 56,96 EUR,

– od dana 15. veljače 2014. na iznos od 208,24 EUR,

– od dana 1. ožujka 2014. na iznos od 108,69 EUR,

– od dana 15. ožujka 2014. na iznos od 162,16 EUR,

– od dana 1. travnja 2014. na iznos od 141,80 EUR,

– od dana 12. travnja 2014. na iznos od 125,97 EUR,

– od dana 1. svibnja 2014. na iznos od 157,88 EUR,

– od dana 15. svibnja 2014. na iznos od 101,83 EUR,

– od dana 1. lipnja 2014. na iznos od 147,13 EUR,

– od dana 3. lipnja 2014. na iznos od 31,42 EUR,

– od dana 14. lipnja 2014. na iznos od 80,60 EUR,

– od dana 1. srpnja 2014. na iznos od 198,47 EUR,

– od dana 25. srpnja 2014. na iznos od 63,02 EUR,

– od dana 1. kolovoza 2014. na iznos od 202,94 EUR,

– od dana 07. kolovoza 2014. na iznos od 49,35 EUR,

– od dana 20. kolovoza 2014. na iznos od 16,24 EUR,

– od dana 02. rujna 2014. na iznos od 255,27 EUR,

– od dana 17. rujna 2014. na iznos od 20,40 EUR,

– od dana 1. listopada 2014. na iznos od 274,64 EUR,

– od dana 1. studeni 2014. na iznos od 280,78 EUR,

– od dana 02. prosinca 2014. na iznos od 284,95 EUR,

– od dana 1. siječnja 2015. na iznos od 282,49 EUR,

– od dana 1. veljače 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. ožujka 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. travnja 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. svibnja 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 2. lipnja 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. srpnja 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. kolovoza 2015. na iznos od 273,17 EUR,

– od dana 1. rujna 2015. na iznos od 283,17 EUR,

– od dana 1. listopada 2015. na iznos od 283,17 EUR,

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u ukupnom iznosu od 248,46 EUR (dvjesto četrdeset osam eura i četrdeset šest centa), te se prigovor radi prijeboja odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.738,29 EUR (sedam tisuća sedamsto trideset osam eura i dvadeset devet centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe tužitelja izvršenog u podnesku od 06. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 10. lipnja 2019. podnijeli tužbu u kojoj navode kako su sa pravnim prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria bankom d.d. Zagreb sklopili Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom od 3,88% u ukupnom iznosu od 224.000,00 CHF. Navodi kako su zbog jednostranih odluka tuženika kojima se mijenjala ugovorna kamatna stopa, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, preplatili iznos kredita. Ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena odluka posl.br. P-1401/12 u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tuženik je preplaćene iznose anuiteta koji se sastoje od iznosa obračunatih povećanih kamatnih stopa stekao bez osnove. Tužitelji nisu bili upozoreni od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, niti zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u EUR. Na dan sklapanja predmetnog Ugovora srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi iznosio je 4,575000 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF stalno se mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. U tom smjeru ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa od 3,88%, te tečaj CHF koji je na dan sklapanja Ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., odnosno 4,575000 HRK, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od cca. 99.999,00 HRK Obzirom su tužitelji u nemogućnosti odrediti visinu potraživanja bez uvida u zatraženu dokumentaciju a koju je tuženik odbio dostaviti, to predlažu usvajanje manifestacijskog zahtjeva da se naloži tuženiku dostava tražene dokumentacije i usvajanje tužbenog zahtjeva kojeg će precizirati nakon dostave od strane tuženiku, kao i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode iz tužbe te ističe prigovor zastare. Tuženik nije u obvezi dostaviti dokumentaciju budući je kredit zatvoren prije podnošenja tužbe. Na zahtjev za isplatu primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a koji rok je primjeren i razuman te se tumačenje VSRH posl.br. Rev- 2245/17-02 od 20. ožujka 2018. smatra neprihvatljivim, i suprotnim načelu vladavine prava i zakonitosti. Tuženik nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz Ugovora. Na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 dopušteno se pozivati samo u parnicama za naknadu štete što nije slučaj u ovom sporu. Tužba je neosnovana budući je sklopljen Aneks Ugovora, a čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka, a sam Aneks je sklopljen na temeljlu dispozitivne odluke tužitelja, a koji postupak je propisao zakonodavac u čl. 19.c. ZPK-a, te tuženik nije imao mogućnost izbora da li prihvaća konverziju ili ne. Tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a samo pozivanje na presude VTS RH ne može nadomjestiti činjenične navode iz tužbe. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora, obzirom je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit sa valutnom klauzulom u EUR ili CHF. Tužitelju je kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

3. Potpisivanjem predmetnog Ugovora tužitelj je iskazao svoju pravu volju, a očigledno je da je tužitelj pristao i na sklapanje Ugovora i svih izmjena kamatnih stopa i otplatnih planova obzirom nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine. Da bi se radilo o nepoštenoj i nedopuštenoj odredbi potrebno je ostvariti dva kumulativna uvjeta i to uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da li uzrokuje znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja uvjeta u konkretnom slučaju nisu udovoljena. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora. U trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja Ugovora. Nema logike navod tužitelja da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute jer bi tada trebalo prihvatiti zaključak da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Osporava tijek zateznih kamata te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. Tužitelj i tuženik su u tijeku postupka u bitnom ponavljali već istaknute navode i prilagali relevantnu sudsku praksu za predmet ovoga spora, sa time da je tužitelj podneskom od 14. svibnja 2024. uredio svoj tužbeni zahtjev sukladno dostavljeno dokumentaciji od strane tuženika, te je potraživao ukupan iznos od 30.311,28 EUR, a koji tužbeni zahtjev je uređen do zaključenja prethodnog postupka. Podneskom od 06. ožujka 2025. tužitelj je preinačio tužbu na način da je tužbeni zahtjev povisio do iznosa od 35.200,82 EUR. Postavljanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 06. ožujka 2025. tužitelj je izvršio preinaku tužbe, kojoj preinaci se tuženik protivio, a koju je sud dopustio sukladno odredbi čl. 190. ZPP-a obzirom je isto svrsishodno za konačno rješavanje pravnog odnosa između stranaka, a koje je tužitelj uredio sukladno izrađenom nalazu i mišljenju vještaka, a koje potraživanje prethodno nije mogao konačno urediti prije nego što je vještak izradio sve potrebne izračune, pa je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 29. prosinca 2006. (list 7-14 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 16-20 spisa), otplatni plan za kredit uz obavijesti o promjeni kamatne stope i simulirani otplatni plan (list 164-189, 200-204, 217-244, 274-285, 294-321, 336-353 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 245-263, 357-373 spisa), specifikaciju uplata uz izračun konverzije (list 264-273, 377-379 spisa), saslušan je prvotužitelj ID (list 391-392 spisa), drugotužitelj AD (list 393 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Ramešu (list 408-428, 461-464 spisa), te je izvršen uvid u ostatak opsežne dokumentacije koja prileži spisu.

6. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu te povrat razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 29. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 224.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

9. Također nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa pod posl.br. P-1401/12, a predmet samog postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za valutu CHF, i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te je isti pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev- 249/14 od 09. travnja 2015.

10. Predmetnim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja, kao i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

11. Nije ni sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

13. Sporna je primjena prethodno navedenih pravomoćnih odluka na konkretan slučaj obzirom tuženik ističe kako na pravno utvrđenje iz presude posl.br. Pž-7189/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, pa je tako ujedno sporan pravni interes na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi iz Ugovora o kreditu. Sporno je da li je nastupila zastara, te je ujedno sporan osnov i visina tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

14. Obzirom na iznesene navode tuženika, stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju imaju primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti objašnjeno u daljnjem tijeku obrazloženja, pa stoga svako isticanje tuženika da navedene pravomoćne odluke ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

15. Ugovor o kreditu je sklopljen 29. prosinca 2006. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/2007, 125/2007) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/2005) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Tuženik navodi kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da je tuženik u pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora i poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju.

17. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je kako su odredbe čl. 6. točka 1., točka 2. i točka 3. koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, te su bile lako uočljive. Isto tako je naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, iz čega proizlazi da su predmetne odredbe bile jasne.

18. Međutim potrebno je razgraničiti i ocijeniti da li su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošaču, odnosno korisniku kredita, a nastavno da li su iste bile poštene.

19. Naime, kao što je već prethodno navedeno, ugovorena je odredba kojom banka ima ovlasti izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, odnosno banka de facto ima mogućnost izmijeniti kamatnu stopu na temelju jednostrane odluke o kojoj tužitelj nema nikakve mogućnosti utjecati, odnosno ono isključivo ovisi o jednostranoj odluci tuženika. Takva Odluka je akt banke koja u svojoj biti čini financijski dokument a kojega jedino osobe koje posjeduju dovoljno stručnog znanja i izobrazbe mogu razumjeti i rastumačiti njezin sadržaj. Stoga takve odluke, kao i sami razlozi koji utječu na njihovu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja nisu mogle biti razumljive prosječnom potrošaču.

20. Sukladno čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a sama činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Obzirom na zakonske propise to kamatna stopa mora biti određena, odnosno odrediva.

21. Imajući u vidu kako je u predmetni Ugovor o kreditu unesena neodređena formulacija glede promjenjive kamatne stope, potrebno ju je dovesti u svezi sa načelima obveznog prava, pa su tako sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 3. i 4. ZOO-a). Isto tako je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a), a sukladno čl. 7. ZOO-a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, te je zakonom određeno u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice .

22. Obzirom na navedeno razvidno je da je tužitelj kao korisnik kredita, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao davatelja predmetnog kredita.

23. Također je potrebno naznačiti kako je Ugovorom o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja Ugovora (3,88%) a da istodobno nisu naznačeni bilo koji kriteriji, podaci ili parametri koji bi mogli služiti kao orijentir u slučaju promjene kamatne stope, pa stoga isti nisu bili određeni, pa ni odredivi, već je samo paušalno navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva, i to sve sukladno Odluci tuženika.

24. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga u takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju zaključenog ugovornog odnosa.

25. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe bile razumljive budući je tužitelju u tijeku pregovora objasnio sve značajke ugovora. Naime, tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi tužitelju prilikom zaključenja Ugovora djelatnik objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na formiranje tijekom ugovornog razdoblja, a temeljem čega bi tužitelj kao potrošač mogao razaznati učinke koji će u budućnosti nastati iz takve odredbe.

26. Isto tako tužitelj, kao ni svaki drugi prosječan građanin RH nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi mogao shvatiti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope, niti je mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja Ugovora. Posebno se napominje kako se ovdje radi o potrošaču koji sa svojim prosječnim znanjem financijskih segmenata bankarskog i financijskog sustava nije mogao znati o elementima i parametrima istog.

27. Potrebno je istaknuti kako je tuženik, kao banka, financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje (od kojih velika većina otpada upravo na ugovore o kreditu) ovlaštena i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. No, potrebno je napomenuti da je tuženik dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta.

28. Budući tuženik kao financijska institucija ima najviše i najsveobuhvatnije znanje o financijskom/bankarskom sektoru, pa je stoga prilikom zaključenja predmetnog Ugovora bio u obvezi potrošača detaljno i obuhvatno upoznati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te mu posebno skrenuti pozornost o rizicima glede ugovaranja iste, odnosno da postoji mogućnost da u jednom trenutku za vrijeme ispunjenja obveze iz Ugovora može doći do promjene koja bi bila vrlo otegotna za potrošača glede daljnjeg ispunjenja njegovih obveza. Imajući u vidu kako tuženik nije obavijestio tužitelja o svim gore navedenim segmentima sklopljenog Ugovora, to je isti postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog, a posljedično tome ni odredbu koja se tiče promjenjive kamatne stope, što je kasnije i utjecalo na promjenu samih anuiteta.

30. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelom, odnosno načelima obveznog prava.

31. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu nepoštene, to su u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ništetne.

32. Ovaj sud cijeni da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, te da tuženik može unijeti u ugovor predmetne ugovorne odredbe, no ne na način kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju, a bez da je ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi, i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom i primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega i nastati.

33. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

34. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

35. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

36. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

37. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

38. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

39. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru.

40. Tuženik navodi kako su prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, tužitelju prilikom savjetovanja/pregovora u bankama objašnjene sve potrebne informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti samostalnu odluku.

Ovakve navode ovaj sud smatra neosnovanim.

41. Naime, stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

42. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja.

43. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

44. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

45. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a čime je ujedno neosnovan navod tuženika da isto nije uzrokovalo takvu neravnotežu, a što je sve suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

46. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

47. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

48. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

49. U postupku je saslušan prvotužitelj ID koja u svome iskazu u bitnome navodi kako su kredit iskoristili za dovršetak obiteljske kuće u kojoj žive sa djecom. Tu nekretninu su iz potrebe iznajmljivali 2011. Djelatnici banke ju nisu upozorili na bilo kakve rizike a koji bi bili vezani uz valutu švicarski franak u odnosu na druge valute, niti je pregovarala oko pojedinih odredaba tog Ugovora budući je isti bio već unaprijed sastavljen. Nisu joj rekli da se ugovor sklapa sa promjenjivom kamatnom stopom niti je bila svjesna da se rata kredita može mijenjati. Prije potpisivanja ugovora nije joj bio poznat pojam valutne klauzule, a za tu konverziju se odlučila kako bi rata kredita prestala rasti, odnosno kako ne bi imala strah od dalnjih povećanja. Nisu joj rekli da bi tom konverzijom na bilo koji način bila obeštećen.

50. Saslušan je i drugotužitelj AD koji u svome iskazu u bitnom navodi kako je bio prisutan kada je njegova supruga sklapala predmetni Ugovor o kreditu. Nisu ništa posebno pregovarali oko odredaba toga ugovora budući je isti bio unaprijed sastavljen, a niti im je išta objašnjavano. Nekretninu su iznajmljivali no ne zna točno kada. Kredit je otplaćivala supruga no kada ona nije imala sredstva na računu tada je on otplaćivao kredit. Nije bio svjestan činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Aneks ugovora pročitala je supruga.

51. Saslušan je svjedok ED koji u svome iskazu u bitnom navodi kako se ne sjeća predmetnog ugovornog odnosa, ugovor je sastavljala Hyppo banka a sa tužiteljem nije kasnije ni na koji način kontaktirao.

52. Sud je iskaz prvotužitelja i drugotužitelja ocijenio istinitim, logičnim i životnim, te se njihovi iskazi međusobno podudaraju u svim bitnim dijelovima, a što je i utvrđeno uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu. Ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 3164/2023-2 od 28. studenog 2023. Iskaz svjedoka sud nije posebno cijenio budući se isti ne sjeća ugovaranja predmetnog kredita sa tužiteljem.

53. Nadalje, potrebno je napomenuti kako je tužitelj sklopio sa tuženikom Aneks ugovora o kreditu a temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne Novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15).

54. Tuženik ističe kako je sklopljenim Aneksom, odnosno konverzijom izjednačen položaj tužitelja sa položajem u kojem bi bio da je od samog početka sklopio ugovor o kreditu u valuti EUR.

55. U odnosu na navode tuženika potrebno je istaknuti odluku Vrhovnog suda pod posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojem je vrlo decidirano iznijet stav da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji, odnosno Aneks ugovora o kreditu, kojim su odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te da je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu.

56. Tuženik je u tijeku postupka obrazlagao kako sklapanje predmetnog Aneksa ugovora o kreditu ima retroaktivno djelovanje, da je isti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a te da nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Učinak konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopili Uovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.

57. Suprotno stavu tuženika ovaj sud posebno ističe kako niti jednom jedinom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno drugim riječima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, kao u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu.

58. Potrebno je napomenuti kako u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Ističe se kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu

59. Isto tako sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, odnosno u istome ne postoji izjava ovdje tužitelja da bi se isti odrekao isticati nepoštenost ugovornih odredaba pa ni pravnih učinaka koji bi eventualno mogli iz takvog pravnog posla proistjeći. Ujedno se ističe kako Aneks ugovora o kreditu, pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF, niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate.

60. Isticanje tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezanu uz valutu EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF ovaj sud nije cijenio osnovanim.

61. Ovaj sud ističe kako konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga činjenica da je izvršena konverzija nema utjecaja na mogućnost isticanja nepoštenosti ugovornih odredaba. Konverzija nije ispravila sve one posljedice koje su nastale temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba, te sama činjenica konverzije ne umanjuje zaštitu koje potrošačima pripada temeljem zakonskih odredaba.

62. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

63. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu kao i sklopljenog Aneksa, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope kao i valutne klauzule smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

64. S obzirom na navedeno to konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer iste nisu ispravljene budući tako provedenom konverzijom nije tužitelju vraćeno ono što je temeljem tih istih odredaba više preplatio.

65. Također je potrebno napomenuti kako odredbama ZIDZPK/15 nije predviđen način na koji bi se trebala riješiti ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sam zakon je donesen kako bi se olakšala situacija potrošačima u smislu da će pro futuro plaćati manje mjesečne naknade korištenja kredita budući je konvertiran u valutu EUR. Stoga ovaj sud upire na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati.

66. Ovaj sud upire na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

67. Tuženik ujedno ističe nedostatak pravnog interesa za podnošenje tužbe budući stajalištu VSRH potrošači koji su izvršili konverziju nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

68. Sud ovakve navode smatra neosnovanim. Naime, sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

69. Činjenica konverzije predmetnog kredita ne oslobađa pravo stranke da podnosi kondemnatorni zahtjev u konkretnom slučaju te stoga bilo kakav prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelj ovaj sud cijeni neosnovanim, tim više što u ovome predmetu nije podnesen deklaratorni već samo kondemnatorni zahtjev, dok je o ništetnosti odlučivano kao o prethodnom pitanju. U odnosu na izneseno ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

70. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

71. Tuženik ističe kako je provedenom konverzijom tužitelj stavljen u položaj EUR korisnika kredita kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te da su sve uplate tužitelja kao i navodne preplate uzete u obzir prilikom konverzije, čime da je u konačnici uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana.

72. U odnosu na prethodno izneseno ovaj sud napominje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o izmjeni ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa vezano za isti, s time da sklapanje predmetnog Aneksa nije bila obveza za tužitelja već samo za tuženika.

73. U odnosu na samostalnost odluke tužitelja da pristupi sklapanju Aneksa ističe se kako potrebno je uzeti u obzir da okolnosti sklapanja predmetnog Aneksa nisu bile ni u najmanju ruku olakotne. Naime, odabir tužitelja pa i ostalih potrošača je bio prividan budući je tužitelj mogao ostati u dotadašnjem ugovornom odnosu sa tuženikom u odnosu na osnovni prvotni ugovor o kreditu izražen u valuti CHF i plaćati enormne mjesečne anuitete te tako pasti u dužničko ropstvo. Tužitelj je donio odluku koja u stvarnosti nije bila odluka već nužnost u datim uvjetima u kojima se isti nalazio.

74. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

75. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravila struke i vještina, te je vještak dao jasne i obrazložene razloge svoga konačnog mišljenja, potkrijepljene svim potrebnim izračunima. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako je tužitelj isplatio 18.849,92 EUR više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala. U odnosu na tečaj ističe kako je tužitelj preplatio iznos od 16.350,90 EUR, i to u periodu od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na početni tečaj. Iznos u pogledu negativne razlike u odnosu na negativne tečajne razlike iznosi 248,46 EUR. Vještak je istaknuo kako je konverzija provedena sukladno čl. 19. ZPK-a.

76. Tuženik je podneskom od 31. ožujka 2025. iznio određene primjedbe na izrađeni nalaz i mišljenje, a koje se tiču izračuna, u odnosu na koje primjedbe se vještak očitovao podneskom od 09. srpnja 2025 pojašnjavajući izračune po svakoj od danih mu zadaća. Tuženik je predložio provođenje dopunskog saslušanja vještaka navodeći kako vještak nije otklonio prigovore, no uvidom u izrađenu dopunu nalaza i mišljenja sasvim je razvidno da je vještak svaki od matematičkih izračuna dodatno pojasnio sve sukladno primjedbama iz podneska tuženika od 31. ožujka 2025., pri čemu se ističe kako tuženik nije postupio sukladno ovosudnom rješenju posl.br. P- 1745/2019-45 od 11. srpnja 2025. kojim je naloženo strankama da se očituju u roku od 8 dana na dopunu jer da će se u suprotnom smatrati da na izrađeni nalaz i mišljenje nemaju daljnjih primjedbi, a pozivanje vještaka (imajući u vidu da se radi o izračunima koje vještak niti ne može na usmeni način obrazložiti već se radio o metodologiji izračuna i samom načinu izračuna) bilo suprotno načelu ekonomičnosti postupka.

77. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

78. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

79. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

80. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u visini od 18.849,92 EUR u odnosu na preplaćenu kamatu te 16.350,90 EUR na ime preplaćenog tečaja, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pa do isplate koji je tužitelj preplatio unutar ukupnog iznosa, a sve to imajući u vidu ukupan iznos preplate.

81. Prilikom izrade nalaza i mišljenja stalni sudski vještak je utvrdio kako se pokazala negativna razlika obzirom je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u tom razdoblju otplate kredita je utvrđeno da je tužitelj platio manje na ime tečaja iznos od 248,46 EUR a za koji iznos je tuženik podnio prigovor radi prijeboja.

82. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

83. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

84. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

85. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila, kako za isplate glede promjenjive kamatne stope tako i za valutnu klauzulu, dok u pogledu preinačenog iznosa tužbenog zahtjeva prema ustaljenoj sudskoj praksi nema zastare.

86. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu, pa je stoga i neosnovan prigovor tuženika da bi se kamate trebale računati od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita budući se kamate računaju od trenutka kada tuženik dođe u zakašnjenje.

87. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

88. Tuženik je u ovom postupku iznio prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko bi se utvrdile ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli da ima pravo na iznos od 248,46 EUR s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta.

89. Ovakav prigovor ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja što je tijekom postupka i utvrđeno. Manje kamatne stope proizašle su iz činjenice što je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti nastali su zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana. Također valja cijeniti da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa. Slijedom navedenog nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedno od osnovnih pretpostavaka da bi se mogao uopće primijeniti institut stjecanja bez osnove, a nastavno niti obveza istog da vrati novčana sredstva tuženiku.

90. Prigovor radi prijeboja u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisano u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak sa osnova ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa, te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora, što bi u krajnosti dovelo do toga da potrošači uistinu ravnopravnom položaju kad stupaju u obvezne odnose sa bankom, odnosno financijskom institucijom, konkretno tuženikom, već su uvijek u „podrednom“ položaju. Stoga je stav ovoga suda kako bi usvajanje takvog prigovora bilo u potpunoj suprotnosti sa temeljnim načelima obveznoga prava, stoga je isti ocijenio kao neosnovan smatrajući kako ne postoji takvo potraživanje tuženika, slijedom čega je trebalo odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

91. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

92. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18, dalje: ZSP-a) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, dalje: Tarifa).

93. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećano za sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,59 EUR. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR (16. travnja 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te 14. svibnja 2024., 06. ožujka 2025. i 22. srpnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup 5 ročišta u ukupnom iznosu od 4.500,00 EUR (25. travnja 2024. u iznosu od 500,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, te 24. svibnja 2024., 26. lipnja 2024., 04. rujna 2024. i 10. rujna 2025. u pojedinačnim iznosima od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) kao i trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.

94. Preostali dio troška tužitelja iznad dosuđenog ovaj sud smatra neosnovanim budući je isti previsoko zatražen, neiskorišteni predujam nije dio parničnog troška, dok se sudske pristojbe u postupcima kolektivne zaštite ne plaćaju (čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a)

95. Budući je tužitelj uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 7.738,29 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki IV. izreke ove presude

96. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

97. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

98. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 24. listopada 2025.

Sudac:

Andreja Žigante

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- računovodstvo

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

 Nalaže se računovodstvu da tužitelju izvrši povrat neiskorištenog dijela predujma

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte