P-3714/2021-20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 12. lipnja 2025.god. u nazočnosti zamj. pun. stranaka, dne 24. listopada 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.255,14 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 2,37 EUR teče od 31.10.2008.

- 4,35 EUR teče od 31.12.2008.

- 5,78 EUR teče od 31.01.2009.

- 6,43 EUR teče od 28.02.2009.

- 4,74 EUR teče od 31.03.2009.

- 5,08 EUR teče od 30.04.2009.

- 2,31 EUR teče od 31.05.2009.

- 0,28 EUR teče od 30.06.2009.

- 0,82 EUR teče od 31.07.2009.

- 1,89 EUR teče od 31.08.2009.

- 1,80 EUR teče od 30.09.2009.

- 0,71 EUR teče od 31.10.2009.

- 2,75 EUR teče od 30.11.2009.

- 4,38 EUR teče od 31.12.2009.

- 6,71 EUR teče od 31.01.2010.

- 6,18 EUR teče od 28.02.2010.

- 9,33 EUR teče od 31.03.2010.

- 8,73 EUR teče od 30.04.2010.

- 9,90 EUR teče od 31.05.2010.

- 19,99 EUR teče od 30.06.2010.

- 17,91 EUR teče od 31.07.2010.

- 24,26 EUR teče od 31.08.2010.

- 22,07 EUR teče od 30.09.2010.

- 18,54 EUR teče od 31.10.2010.

- 25,98 EUR teče od 30.11.2010.

- 35,45 EUR teče od 31.12.2010.

- 28,75 EUR teče od 31.01.2011.

- 31,10 EUR teče od 28.02.2011.

- 28,11 EUR teče od 31.03.2011.

- 28,65 EUR teče od 30.04.2011.

- 41,34 EUR teče od 31.05.2011.

- 42,58 EUR teče od 30.06.2011.

- 53,08 EUR teče od 31.07.2011.

- 47,64 EUR teče od 31.08.2011.

- 41,69 EUR teče od 30.09.2011.

- 40,85 EUR teče od 31.10.2011.

- 40,39 EUR teče od 30.11.2011.

- 43,22 EUR teče od 31.12.2011.

- 45,68 EUR teče od 31.01.2012.

- 46,01 EUR teče od 29.02.2012.

- 44,31 EUR teče od 31.03.2012.

- 45,46 EUR teče od 30.04.2012.

- 46,25 EUR teče od 31.05.2012.

- 44,92 EUR teče od 30.06.2012.

- 45,27 EUR teče od 31.07.2012.

- 44,28 EUR teče od 31.08.2012.

- 42,13 EUR teče od 30.09.2012.

- 44,42 EUR teče od 31.10.2012.

- 45,52 EUR teče od 30.11.2012.

- 44,75 EUR teče od 31.12.2012.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.997,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. listopada 2025. god. do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO- a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50- 3076752, 03.10.2005.g., koji je solemniziran dana 18.10.2005.g. pred javnim bilježnikom Nevenkom Kekez u Splitu, pod brojem OU-912/2005. Temeljem tog ugovora tužena je odobrila kredit u iznosu od 15.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene. Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu. Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita. U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita. Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti. Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima. U tužbi se nadalje navodi da je Sud EU-a u bitnom utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile. U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

1.1. Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu:

- Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF su ništavne navodeći: „…treba uzeti u obzir da je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorne odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka…Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. i broj Revt-2221/18-11 od 3.rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka…“ “;

- Utvrđenja iz kolektivnog spora su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima navodeći: „…te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti…Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.g. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl.502.c ZPP, a isto tako i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15-dalje:ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor;

- Teret dokaza o posebnim okolnostima koje isključuju primjenu odluke iz kolektivnog spora leži na tuženoj navodeći: „…Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (napr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.

1.2. Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.

1.3. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od ________.g. do __________.g. bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećena za iznos od

kuna na dan ________.g.

1.4. S obzirom da tužena raspolaže sa svim otplatnim planovima koji su različiti od prvotno ugovorenog, tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa sukladno odredbama članka 186.b. ZPP-a predlaže sudu naložiti tuženiku dostaviti u spis prijepise knjigovodstvenih kartica i sve otplatne planove po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita. Tužitelj će po pribavi navedene dokumentacije i provedenog vještačenja, sukladno odredbama iz čl. 186b ZPP-a urediti tužbeni zahtjev i predložiti da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF odnosno za uvećanje anuiteta.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

2. 1. Tuženik ne spori da su tužitelj i tuženik dana 03.10.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3076752 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 15.200,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom

2.2. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

2.3. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.4. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.6. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Nadalje, tužitelj je podnio tužbu sukladno odredbi čl. 186 b Zakona o parničnom postupku iz razloga što ne raspolaže potrebnom dokumentacijom te stoga nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev. No, tuženik tvrdi da ne postoji zakonski osnov za podnošenje „stupnjevite tužbe“ zbog toga što je sva dokumentacija vezana uz predmetni kredit uredno predana tužitelju. S obzirom na to da je teret dokaza u ovoj pravnoj stvari upravo na tužitelju, protivno je zakonu prebacivati teret dokaza činjenica koje ističe tužitelj na tuženika.

2.7. S obzirom na činjenicu da je tužitelju sva dokumentacija uredno predana, tuženik smatra da tužitelj nema uvjeta za postavljanjem zahtjeva sukladno čl. 186 b Zpp-a u ovom predmetu.

3. Tužitelj je u podnesku od 28. svibnja 2024. i konačno u podnesku od 4. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev te on sada glasi kako je navedeno u toč. I. izreke presude. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio i precizirao nakon što je tuženik dostavio kreditnu dokumentaciju nužnu za utvrđenje utuženih razlika i prije zaključenja prethodnoga postupka.

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3076752 od 03.10.2005. solemniziranoga pred javnim bilježnikom Nevenkom Kekez u Splitu pod brojem OU-912/2005, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 17.12.2024., otplatnoga plana, preslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Neprijeporno je u postupku da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, dne 03. listopada 2005. god. zaključen Ugovor o kreditu broj 418-50-3076752, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao kredit tužitelju u iznosu od 15.200,00 CHF (švicarski franak), koji se tužitelj obvezao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50 %, a utvrđuje se Odlukom kreditora. Tužitelj se iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen sklopljenim ugovorom.

8. Nije prijeporno, nadalje, da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio.

9. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

10. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja. Taj prigovor nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

11. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastrani rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 14. listopada 2021. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila.

12. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

13. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je s tuženikom 2005. god. sklopio ugovor o namjenskom kreditu za kupnju automobila. Vozilo mu je tada bilo neophodno jer su mu djeca bila još malodobna i najviše ga je zanimalo koliko će iznositi mjesečna rata otplate kredita te rok otplate. U vrijeme kada je sklopio ugovor s tuženikom, krediti su u valuti CHF bili razvikani, a u banci su mu predložili sklapanje ugovora o kreditu upravo uz vezujuću valuti CHF. Prije potpisivanja ugovora službenici banke nisu ga upozorili na bilo kakve rizike. Nije se mogao sjetiti kolika je bila ugovorena kamatna stopa. Ni javni bilježnik ga, prilikom solemnizacije ugovora, nije upozoravao na bilo kakve rizike niti mu je išta objašnjavao vezano za ugovor. Prije samog potpisivanja ugovora pročitao je samo one njegove dijelove koji su se odnosili na iznos kredita, rok otplate i visinu mjesečne rate. Nije razumio da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Nije od tuženika tražio sklapanje drugačijega ugovora o kreditu, a nije tražio ni izmjenu odredaba ugovora.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

15. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

17. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

20. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

21. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

22. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

23. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

24. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

25. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

26. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

27. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

28. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

29. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

30. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

31. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

32. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

33. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću koji je u svome nalazu i mišljenju od 17. prosinca 2024. god. naveo da je prilikom izrade vještva izvršio uvid u priloženu dokumentaciju u spisu i na osnovi podataka i izvršenoga obračuna dao svoje mišljenje. Kredit pod brojem 418-50-3076752 ugovoren je 03.10.2005. god. između tužitelja, kao korisnika i tuženika, kao davatelja kredita na iznos od CHF=15.200,00 na rok otplate od 84 mjeseca. Iskorišten je u iznosu od 15.200,00 CHF, isplaćen je u kunama 22.12.2005. god. prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,765402 kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

34. Prema nalazu vještaka tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu 1.255,14 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa vještak je dao u tablicama na stranicama 3 i 4 svoga vještva.

35. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića stranke nisu prigovarale, a sud ih je u cijelosti prihvatio kao logične, objektivne i dane u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev.

36. Sukladno izračunu vještaka ukupna preplata tužitelja za cijelo razdoblje otplate iznosi 1.255,14 EUR.

37. Radi navedenoga tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u toč. I izreke presude.

38. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

39. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a.

40. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na pet ročišta (15.05.2024., 16.07.2024., 16.10.2024., 09.04.2025., 12.06.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (28.05.2024., 04.04.2025.) po 75 bodova, ukupno 600 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT te uvećano za PDV, 391,50 EUR troška vještačenja, 53,00 EUR pristojbe tužbe i 53,00 EUR pristojbe presude to je dalo dosuđeni iznos troška tužitelju od 1.997,50 EUR.

U Splitu, dne 24. listopada 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- opun. tužitelja

- opun. tuženika

- u spis