REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-2103/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja ĐŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], državljanin Republike Burundi, kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura, odvjetnik u Zagrebu, Varšavska 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/28737, URBROJ: 511-01-212-24-7 od 6. ožujka 2024.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/28737, URBROJ: 511-01-212-24-7 od 6. ožujka 2024. riješeno je: „I. Odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu kojeg je podnio ĐŠN, rođ. **.**.1996. godine u mjestu Ngagara, Republika Burundi, državljanin Republike Burundi. II. U roku od 15 dana od dana izvrsnosti ovog rješenja, ĐŠN dužan je napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.“

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je osporeno rješenje nezakonito zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe da je napustio Burundi zbog progona od strane osoba povezanih s državnim strukturama, u vezi s njegovom vjerskom djelatnošću u crkvi u kojoj je zajedno s ocem obnašao pastoralnu službu, te zbog odbijanja podržavanja vladajuće političke stranke kroz crkvene aktivnosti. Navodi da je njegov otac bio pritvoren zbog navodnog krivotvorenja dokumenata crkve, da je on sam bio fizički napadnut i izložen prijetnjama smrću, te da je bio prisiljen skrivati se na više lokacija prije napuštanja države uz pomoć vjernika. Tužitelj osporava nalaz tuženika o nevjerodostojnosti iskaza, tvrdeći da su eventualne razlike u iskazu posljedica proteka vremena, psihološkog pritiska, jezičnih barijera i kulturnih okolnosti. Ističe da je tuženik propustio cijeniti njegovu pripadnost etničkoj skupini Tutsi, koja predstavlja manjinu u Burundiju, kao i kontekst etničkih i političkih napetosti u zemlji. Poziva se na izvješća međunarodnih organizacija (Ligue Iteka, Freedom House, UN, HRW, Amnesty International i dr.) o represiji prema vjerskim zajednicama, političkim neistomišljenicima i povratnicima iz inozemstva. Nadalje ukazuje na javnu izjavu glasnogovornika Ministarstva javne sigurnosti Burundija kojom se tražiteljima azila prijeti odgovornošću po povratku, te smatra da bi njegov povratak bio protiv načela zabrane vraćanja (non-refoulement). Tužitelj drži da su u njegovom slučaju ispunjeni uvjeti za priznanje azila iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno barem za supsidijarnu zaštitu iz članka 21. istog Zakona, te predlaže da sud poništi osporeno rješenje i prizna mu međunarodnu zaštitu, a podredno supsidijarnu zaštitu, uz dosudu troškova.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava sve tužbene navode kao neosnovane. Ističe da je u upravnom postupku u cijelosti utvrdio relevantne činjenice te pravilno i potpuno provodio dokazni postupak, pri čemu je primijenio odredbe Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Zakona o strancima, uz poštivanje načela tih propisa. Navodi da je činjenično stanje u potpunosti i točno utvrđeno te da nisu počinjene bitne povrede postupka. U odnosu na tvrdnje tužitelja o pogrešnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza, tuženik ističe da je iskaz tužitelja ocijenjen nevjerodostojnim zbog njegove unutarnje kontradiktornosti te neuvjerljivosti, neovisno o navodnim poteškoćama u jeziku ili kulturnim razlikama. Tvrdi da tužitelj nije učinio vjerojatnim da se događaji na koje se poziva odnose konkretno na njega, uključujući i aspekt navodne etničke pripadnosti. Tuženik nadalje navodi da procjena vjerodostojnosti nije bila ograničena na nepoznavanje datuma događaja, već se temelji na ukupnoj ocjeni iskaza tužitelja. Smatra neuvjerljivim objašnjenje da se tužitelj nije mogao prisjetiti ključnih vremenskih okvira, s obzirom na važnost događaja koji su, prema navodima, doveli do njegova odlaska iz zemlje. U pogledu priloženih dokumenata o događajima koji se odnose na tužiteljeva oca, tuženik navodi da su isti uzeti u obzir, ali da iz njih ne proizlazi postojanje konkretnog progona u odnosu na samog tužitelja. Što se tiče općih izvješća o stanju u Burundiju i položaju povratnika, tuženik upućuje na činjenicu da je sigurnosna situacija u zemlji značajno poboljšana nakon 2020. godine, da postoji politički dijalog između vladajuće stranke i opozicije te da je zabilježen porast dobrovoljnih povrataka burundijskih državljana, prema UNHCR-u i IOM-u. Smatra da se tužitelju može omogućiti siguran povratak u zemlju podrijetla. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužba odbije kao neosnovana i potvrdi osporeno rješenje. Također ističe da sukladno članku 51. stavku 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti žalba protiv presude Upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja, što potvrđuje i presuda Visokog upravnog suda Usž-4354/19-3.

4. Tužitelj u podnesku od 14. ožujka 2025., zaprimljenom u sudu 16. ožujka 2025., očituje se na odgovor na tužbu te u cijelosti osporava navode tuženika koji odstupaju od tužbenih tvrdnji, smatrajući ih neosnovanima. Posebice osporava tvrdnju tuženika da se tužitelju može osigurati siguran povratak u zemlju podrijetla temeljem navoda o porastu broja povratnika i poboljšanju odnosa vlasti i oporbe, ističući da se ti navodi temelje na parcijalnim i nerelevantnim okolnostima. Tužitelj navodi da broj povratnika na koji se poziva tuženik uglavnom obuhvaća populaciju ekonomskih izbjeglica iz susjednih afričkih država, a ne tražitelje međunarodne zaštite u inozemstvu, te ističe da relevantna izvješća ukazuju na to da se povratnici često percipiraju kao „izdajnici“ i izloženi su nasilju. Smatra da tuženik selektivno koristi izvješća i ne uzima u obzir recentna izvješća međunarodnih organizacija i akte Europske unije koji potvrđuju kontinuirane povrede ljudskih prava u Burundiju. U prilog svojim navodima tužitelj posebno ističe Odluku Vijeća Europske unije (ZVSP) 2024/2722 od 21. listopada 2024., kojom je produljena primjena mjera ograničavanja protiv visokopozicioniranih dužnosnika Burundija zbog ugrožavanja demokracije, nasilja nad civilima i represije putem sigurnosnih službi i skupina poput Imbonerakurea. Smatra da iz navedenog proizlazi da je država sama izvor represije te da povratnici, osobito opozicijski ili pripadnici etničke skupine Đ, ne mogu dobiti zaštitu. Poziva se i na Uredbu (EU) 2024/1347 o kvalifikacijskim standardima, ističući da u slučaju kada je država počinitelj progona, postoji pretpostavka nedostupnosti učinkovite zaštite. Nadalje ukazuje na Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2018. godine (2018/2785(RSP)), kojom se potvrđuje sustavno političko i etničko nasilje u Burundiju, pri čemu se pripadnici Tutsi zajednice i politički neistomišljenici označavaju kao neprijatelji režima. Tužitelj se poziva i na presudu Suda EU u predmetu C-465/07 (L), tvrdeći da mu, barem na razini supsidijarne zaštite, pripada zaštita zbog postojanja visoke razine proizvoljnog nasilja i ozbiljne nepravde u zemlji podrijetla. Također smatra da je tuženik povrijedio načela i odredbe Zakona jer nije primijenio načelo blagodati sumnje niti je pravilno ocijenio njegovu etničku pripadnost i navode o političkom pritisku. Ističe kako tuženik nije proveo sveobuhvatnu i individualiziranu procjenu rizika, te smatra nužnim njegovo saslušanje pred sudom radi pravilnog utvrđivanja činjenica. Slijedom toga, održava tužbene navode i predlaže prihvat tužbe te priznavanje međunarodne, odnosno barem supsidijarne zaštite.

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 21. listopada 2025. održao raspravu u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika te sudskog tumača za francuski jezik.

5.1. Sud je na raspravi saslušao tužitelja. Tužitelj tvrdi da je napustio Burundi zbog prijetnji smrću od strane osoba povezanih s državom, koje su ujedno bile vjernici u njegovoj crkvi. Navodi prvi napad u svibnju 2022., kada su četiri maskirane osobe ušle u kuću, dvojica su ušla u prostoriju i fizički ga napala, a dvojica su čekala u automobilu, a tražili su crkvene dokumente koji daju ovlasti za vođenje crkve. Jedan napadač imao je nož i ranio ga po nadlaktici i koljenu., prepoznao je jednog napadača – H, kolegu iz crkve, najprije po glasu, a zatim kada mu je pala maska. Opisujući drugi događaj od 10. kolovoz 2022. na „Planini molitve“ navodi da se otišao moliti na lokaciju poznatu kao Planina molitve, kada su ga uhitili ljudi u civilu (Imbonerakure – paravojna skupina), optuživši ga da je ruandski špijun jer je ranije u blizini pronađeno oružje, odveden je na nepoznatu lokaciju i fizički zlostavljan, a nakon smjene policajac F ispitao i njega i napadače, prepoznao ime njegova oca pastora te ga oslobodio i pomogao mu pobjeći. Kao dokaz tužitelj dostavlja pismo tog policajca, koje je pribavio preko oca. Smatra da su napadači povezani s državom jer su 2015. godine nakon neuspjelog državnog udara državne vlasti tražile da crkve šire političke poruke, njegova crkva i otac, glavni pastor, odbili su to činiti, otac je uhićen 2021. godine tijekom obreda od strane policije, uz navod da ne provodi poučavanje političkih tema. Napadači su željeli dobiti dokumente o crkvi kako bi preuzeli kontrolu nad njom. Iako je crkva kasnije zatvorena jer je bila na zemljištu koje još nije kupljeno, tvrdi da dokumenti i dalje daju utjecaj i legitimitet. Nakon prvog napada sklonio se kod prijatelja B i zatim kod tetke R, oboje su primili anonimne prijetnje da će imati problema ako ga zadrže, a prijetnje su uslijedile u roku od otprilike dva tjedna nakon napada. Otac nije u Burundiju, majka je ostala sama i i ona je napadnuta te joj je slomljena noga dok su tražili oca, a majka je nakon toga također napustila zemlju. Tužitelj tvrdi da bi, kao poznati pastor i sin pastora, bio prepoznat i ponovno progonjen te da bi mogao biti ubijen.

5.2. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja kojim je predloženo prevođenje pisane izjave osobe, za koju tužitelj navodi da je svjedok događaja koji opisuje, te saslušanje navedenog autora putem video veze. Naime, navedeni dokument predstavlja privatnu ispravu koja nije ovjerena niti je na bilo koji način potvrđena vjerodostojnost identiteta osobe za koju se navodi da ju je sastavila. Sud raspolaže činjenicom da je sadržaj izjave dostavljen u digitalnom obliku (fotografijom), bez mogućnosti provjere autentičnosti i izvora njezina nastanka. Osim toga, sadržaj izjave je u vezi s okolnostima koje je tužitelj već različito i kontradiktorno opisivao u upravnom postupku i u upravnom sporu. Sud također nalazi da je dokazni prijedlog podnesen tek nakon što je tužitelj ispitan u upravnom postupku te predstavlja naknadni pokušaj potvrđivanja već ocijenjene nevjerodostojne naracije. Kako tužitelj nije uspio učiniti vjerojatnim postojanje radnji progona već na razini svog vlastitog iskaza, sud ocjenjuje da navedena privatna isprava ne može doprinijeti drukčijem rješenju stvari. U tim okolnostima i saslušanje navodnog autora putem video veze sud ne smatra potrebnim.

5.3. Sud je na raspravi pregledao video zapis u kojem glasnogovornik Ministarstva javne sigurnosti Republike Budundi ĐŠ (prema prijevodu sudskog tumača) navodi: „Oni koji su otišli u ove zemlje tražeći azil objašnjavaju da su bili progonjeni u Burundiju. Svi se izjašnjavaju u tom smjeru kako bi bili primljeni, ali neki od njih su u postupku vraćanja. Naše vlade sada surađuju, sutra ili prekosutra, ti će A stići u (našu) zemlju i odgovarat će za to.“

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj, državljanin Republike Burundi, izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 16. kolovoza 2023., a zahtjev je podnio 7. rujna 2023.;

- da je tužitelj prvu namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu izrazio 15. studenoga 2022., ali je napustio Republiku Hrvatsku te je postupak tada bio obustavljen;

- tužitelj tvrdi da je napustio zemlju zbog prijetnji skupine osoba povezanih s vlasti koje su ga fizički napale tražeći crkvenu dokumentaciju, nakon što je njegov otac, pastor, navodno nepravedno zatvoren zbog optužbi za krivotvorenje dokumenata;

- da je tužitelj naveo da je djelovao kao pastor, da je unutar crkve došlo do sukoba između dviju skupina te da je jedna grupa planirala njegovo ubojstvo;

- da je tužitelj priložio dokumentaciju koja potvrđuje privremeno puštanje oca iz zatvora zbog kaznenog djela krivotvorenja dokumenata;

- da je iz dokumentacije proizlazi da je otac bio uključen u sudski spor o zemljištu na kojem se nalazila crkva, te da je crkva zatvorena nakon što je presudom zemljište dodijeljeno drugoj strani.

8. Tuženik je ocijenio su navodi tužitelja općeniti, nelogični i vremenski nedosljedni te da nije uvjerljivo obrazložio motiv napada i razloge za svoj progon. Materijalni navodi tužitelja ocijenjeni su nevjerodostojnima zbog općenitosti, nelogičnosti i nedostatka jasnih okolnosti (vrijeme progona, motivi navodnih progonitelja, kontradikcije između navodne opasnosti i ponašanja navodnih progonitelja).

8.1. Tuženik je utvrdio da nisu pronađeni elementi progona po osnovama iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon), a nije utvrdio razloge za postojanje ozbiljne nepravde u smislu članka 21. stavka 2. Zakona. Slijedom navedeno, utvrđeno je da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznanje niti azila niti supsidijarne zaštite (čl. 38. st. 1. t. 3. Zakona). Tužitelju je sukladno Zakonu o strancima, po prestanku zakonitog boravka po izvršnosti odluke o zahtjevu, određen rok od 15 dana za napuštanje EGP-a, pri čemu su u obzir osobne okolnosti tužitelja (punoljetan, dobrog zdravlja, bez statusa ranjive osobe).

9. Tuženik je pravilno proveo utvrđivanje identiteta i državljanstva, procjenu vjerodostojnosti navoda, procjenu rizika u zemlji podrijetla te pravnu kvalifikaciju navoda prema čl. 20. i 21. Zakona, odnosno pravnu procjena uvjeta za azil i, podredno, supsidijarnu zaštitu.

10. Prilikom procjene vjerodostojnosti tuženik je razumno zaključio kako tužiteljevi navodi nisu uvjerljivi. Naime, tužitelj je iznosio kontradiktorne, vremenski neodređene i nelogične tvrdnje o napadima od strane nepoznatih osoba koje navodno žele crkvenu dokumentaciju, iako je crkva već bila zatvorena temeljem sudske odluke o zemljištu. Opisani navodni progon nije sadržavao jasno razrađen motiv napadača. Telefonska prethodna upozorenja osobama kod kojih se navodno skrivao nisu logična u kontekstu navodne namjere likvidacije. Odgovor „jer su loši ljudi“ ukazuje na subjektivno i paušalno tumačenje. Pravilno je zaključeno da nije uspostavljen ni minimalan stupanj uvjerljivosti koji bi zahtijevao daljnju razradu u vidu blagodati sumnje.

11. Novi iskaz u upravnom sporu ne otklanja ranije utvrđena nepovjerenja u vjerodostojnost materijalnih činjenica. Naprotiv, pojavom novih elemenata i značajnim izmjenama opisa ključnih događaja (osobito događaja s „Planine molitve“), iskaz postaje još manje konzistentan. Motiv progona i dalje nije uvjerljivo razjašnjen – nije razjašnjeno ako je crkva zatvorena i zemljište izgubljeno 2021., zašto su dokumenti bitni 2022. godine. Novi opis drugog događaja s planine proturječi ranijem (ranije policija u novom iskazu E; ranije oslobađanje nakon plaćanja od strane oca, a u novom iskazu oslobađanje nakon saslušanja; u novom iskazu prvi put spomenut svjedok F).

12. Sud je uzeo u obzir navode opunomoćenika tužitelja prema kojima je tijekom postupka iskazivanja postojala određena otežana komunikacija između tužitelja i prevoditeljice francuskog jezika, kao i izričitu ocjenu sudskog tumača da tužitelj francuskim jezikom raspolaže na „nesigurnoj razini“, pri čemu ponekad traži riječi te ima poteškoća u konceptualnom razumijevanju i detaljnijem opisivanju događaja.

12.1. Međutim, sud ocjenjuje da navedeni komunikacijski aspekti nisu takve prirode niti intenziteta da bi mogli opravdati uočene bitne kontradikcije u izjavama tužitelja koje se odnose na samu jezgru njegovih navoda o navodnom progonu, uključujući okolnosti identiteta počinitelja, uzroke napada, vremenski slijed događaja te njihove ključne motive.

12.2. Naime, jezična ograničenja mogu dovesti do manjih verbalnih nesigurnosti ili nemogućnosti preciznog opisivanja pojedinosti, no ne mogu razumno objasniti promjene u narativu koje se tiču osnovne strukture događaja za koje tužitelj tvrdi da su mu se osobno dogodili te koji bi, da su doista postojali, ostavili jasne i prepoznatljive dojmove za dosljedno reproduciranje.

12.3. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da eventualne jezične poteškoće tužitelja ne mogu ukloniti zaključak o nevjerodostojnosti njegovih navoda niti utjecati na drugačiju ocjenu činjeničnog stanja.

13. Tuženik je osnovano ocijenio kako nema progona po osnovama iz čl. 20. Zakona. Naime, unatoč činjenici da je tužiteljev otac bio pastor, utvrđeno je da njegova kaznena odgovornost proizlazi iz optužbe za krivotvorenje dokumentacije u svezi s vlasničkopravnim sporom oko zemljišta crkve. Nije utvrđeno da je otac ili tužitelj bio proganjan zbog vjere, političkog mišljenja ili pripadnosti društvenoj skupini. Nema dokaza da je tužitelju pripisano političko mišljenje ili da je on meta kao član opozicijskog pokreta.

14. Tuženik je osnovano utvrdio da nema ispunjenih uvjeta za supsidijarnu zaštitu iz čl. 21. Zakona. Na temelju podataka razumno je zaključeno da u provinciji Bujumbura Marie ne postoji stanje općeg nasilja takvog intenziteta da bi povratak predstavljao ozbiljnu i individualnu prijetnju životu, nisu utvrđeni koji bi ukazivali da će se tužitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnom opasnošću mučenja, nečovječnog postupanja ili kažnjavanja.

15. Navodi tužitelja koji se pozivaju na izjavu glasnogovornika Ministarstva javne sigurnosti Republike Burundi ne mogu dovesti do zaključka o postojanju osobnog i individualiziranog rizika od progona ili ozbiljne nepravde. Radi se o političkoj izjavi općeg karaktera, bez konkretizacije okolnosti (Sud primjećuje da se govori o suradnji vlada) ili primjene na samog tužitelja, pri čemu nisu dostavljeni dokazi da se povratnici iz postupaka azila u Republici Hrvatskoj suočavaju sa sustavnim progonom, mučenjem ili drugim radnjama koje bi dosezale prag iz čl. 20. i 21. Zakona.

16. Sud je razmotrio i navode tužitelja iz podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu, no ocjenjuje kako isti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja.

16.1. Tužitelj u podnesku naglašava da opći podaci o dragovoljnim povratcima burundijskih državljana nisu relevantni, te ukazuje na izvješća međunarodnih organizacija i akte Europske unije (Odluka Vijeća EU (ZVSP) 2024/2722, Rezolucija Europskog parlamenta iz 2018.) kojima se navodno potvrđuje postojanje ozbiljne i sustavne represije u Burundiju. Sud smatra da se navedeni izvori odnose na opće stanje u zemlji, pri čemu tužitelj nije učinio vjerojatnim da se isti odnose na njegov individualni slučaj na način da bi se mogao zaključiti postojanje stvarne prijetnje progonom ili ozbiljnom nepravdom upravo u odnosu na njega osobno.

16.2. Također, pozivanje tužitelja na Odluku Vijeća EU o mjerama ograničavanja prema pojedinim državnim dužnosnicima ne dovodi do drugačijeg rješenja, već ukazuje na to da je Europska unija poduzela diplomatske i restriktivne mjere prema pojedincima odgovornima za ranije povrede ljudskih prava. Isto tako, Rezolucija Europskog parlamenta ima političku, a ne pravno-obvezujuću narav te kao takva ne predstavlja dokaz o individualnom riziku tužitelja.

16.3. Tužitelj je svoju navodnu progonjenost i strah i dalje temeljio pretežito na općenitim navodima o političkoj i sigurnosnoj situaciji u zemlji podrijetla. Samo pozivanje na opće informacije ne dostiže prag stvarnog i individualiziranog rizika potrebnog za priznavanje međunarodne zaštite.

17. Pravilno je ocijenjeno da nije ostvaren minimalni standarda rizika jer subjektivni strah nije potkrijepljen objektivnim elementima, odnosno nije dokazano postojanje „osnovanog straha od progona“ niti „stvarne opasnosti ozbiljne nepravde“.

18. Sukladno čl. 53. Zakona i čl. 183. i 184. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), pravilno je određena mjera napuštanja EGP- a u roku od 15 dana nakon izvršnosti rješenja.

19. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

20. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

21. O troškovima upravnog spora, Sud je odlučio na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je Sud odlučio kao u točki II. izreke.

U Zagrebu, 24. listopada 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Frano Štura – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis