REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1220/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplata, nakon javne, glavne rasprave zaključene 8. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 14.731,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 16,10 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 27,42 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 38,60 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 12,37 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,09 EUR od 1. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 13,04 EUR od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,75 EUR od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 16,41 EUR od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 90,58 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 34,16 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 100,96 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 105,19 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 109,47 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 96,72 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 97,78 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 83,56 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 66,90 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 73,75 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 85,82 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 74,08 EUR od 2. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 72,92 EUR od 2. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 86,90 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 98,10 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 112,75 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 109,21 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 134,42 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 128,96 EUR od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 134,94 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 202,02 EUR od 14. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 187,18 EUR od 13. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 241,78 EUR od 3. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 214,70 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 191,34 EUR od 15. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 261,13 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 296,73 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 270,09 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 278,30 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 256,00 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 258,48 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 329,20 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 340,91 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 421,47 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 410,07 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 346,84 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 344,16 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 339,74 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 356,05 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 374,27 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 374,69 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 363,31 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 367,05 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 374,07 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 367,40 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 367,90 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 361,49 EUR od 3. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 348,80 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 363,41 EUR od 2. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 367,58 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 367,90 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 346,76 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 360,36 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 364,04 EUR od 2. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 355,89 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 332,97 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 323,93 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 333,35 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 343,01 EUR od 2. rujna 2013. do isplate,

po stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.662,60 EUR sa zateznim kamatama počev od 24. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 337,40 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 7,36 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da je 7. kolovoza 2007. tuženik s korisnikom kredita GA sklopio ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103644226, a kojim ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 84.600,18 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 7. navedenog ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula. Navedena odredba ugovora ništetna je. Navodi da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio ugovor o cesiji zbog čega je tužitelj ovlašten ustati s tužbom u ovom predmetu. Poziva se na presudu ovog suda, posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Nadalje, poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Objašnjava da ima pravo na povrat pretplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje je tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to prema ugovornom tečaju kuna sprem švicarskog franka na dan isplate kredita. Na taj način pravni prednik tužitelja preplatio je iznos od 70.000,00 kn. Stoga predlaže naložiti tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 14.738,68 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporava osnov i visinu. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se predmetna tražbina ne može ustupiti, odnosno da se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Objašnjava da se radi o pravima strogo osobne naravi. Poziva se na čl. 14. st. 6. ugovora o kreditu te navodi da je korisnik kredita s tuženikom ugovorio da bez izričite suglasnosti tuženika nije ovlašten prenositi prava iz ugovora o kreditu. Navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Poziva se na čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite. S navedenim u vezi poziva se na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Poziva se na stav iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U-III- 4372/21 i U-III-5458/21. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je informirao korisnika kredita o valutnoj klauzuli u fazi pregovora. Korisnik kredita informiran je o valutnoj klauzuli i u reklamnom materijalu, kao i u oglasima. Tuženik je nudio i druge proizvode, odnosno kredite uz valutne klauzule u drugim valutama. Ne postoji "ekstra profit" tuženika. Osporava tijek zateznih kamata. Poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. te ukazuje na primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Odnosno navodi da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Protivi se provođenju financijskog vještačenja. Predlaže prvenstveno provesti personalne dokaze. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 19. listopada 2023. navodi da treba primijeniti čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odluke Suda EU br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Navodi da tražbina zadržava svoj identitet. Poziva se na presude donesene u kolektivnom sporu. Navodi da je teret dokaza na tuženiku u slučaju toga da želi dokazati da u ovom predmetu nema mjesta primjeni presuda iz kolektivnog spora. Uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 14.738,68 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno specificirane iznose.

4. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o kreditu (list 7. spisa), otplatnu tablicu (listovi 8. – 10. spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 11. spis), ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i AA (listovi 12. – 17. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (listovi 18. – 20. spisa), pregled prometa po partijama kredita (listovi 21. – 31. spisa), letak-stambeni krediti s ostatkom vrijednosti (listovi 102. – 107. spisa), letak-Erste stambeni krediti Sve u Vašim rukama! (listovi 108. i 109. spisa), letak- Stambeni kreditu uz posebne pogodnosti namijenjene pomorcima (listovi 110. – 113. spisa), letci-Stambeni krediti Erste banke uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (listovi 114. – 119. spisa), pisani iskaz ZA (listovi 120. – 121. spisa), dopis HNB-a iz lipnja 2013. (listovi 122. – 124. spisa), e-mail korespondenciju s pitanjima i odgovorima za stambenim kreditima (listovi 126. – 128., 130. i 131. spisa), letak- Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja s kretanjem tečaja (listovi 136. – 140. spisa), dopis tužitelja od 5. lipnja 2023. (list 161. spisa), ugovor o ustupu (listovi 162. – 166. spisa), izjavu GA (listovi 179. – 181. spisa), saslušao svjedoka GA (listovi 190. i 191. spisa) te pročitao nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 2. lipnja 2025. (listovi 203. – 211. spisa).

5. Sud je, također, pročitao i svu sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, a koja se nalazi u spisu.

6. Raspravnim rješenjem od 8. listopada 2025. (listovi 224. i 225. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica te jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri bilo razjašnjeno za donošenje meritorne odluke.

7. Valja navesti i da je tuženik na pripremnom ročištu 23. travnja 2024. (list 182. spisa) povukao dokazni prijedlog saslušanja svjedoka – djelatnika tuženika, a zbog čega sud navedeni dokazni prijedlog nije izvodio.

8. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 14.731,32 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita GA, preplatio tuženiku po prethodno ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5103644226 od 7. kolovoza 2007.

10. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652- 5103644226 od 7. kolovoza 2007. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.600,18 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

11. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi. Između stranaka je sporno je li mogao korisnik kredita prenijeti tražbinu ili je korisnik kredita sa tuženikom u ugovoru o kreditu ugovorio da se tražbina ne smije prenositi bez izričitog dopuštenja tuženika. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporno je treba li tuženik platiti tužitelj iznos od u končanici 14.731,32 EUR sa zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzulu iz ugovora o kreditu. Sporan je tijek zateznih kamata.

12. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja OA i tužitelja od 5. lipnja 2023. (listovi 162. - 166. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-5103644226 od 7. kolovoza 2007.

13. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

14. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

16. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

17. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

18. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

19. Zaključno, novčana tražbina potrošača (GA) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652- 5103644226 od 7. kolovoza 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

20. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da korisnik kredita nije mogao prenositi tražbinu bez izričitog ovlaštenja tuženika jer su tako stranke ugovora o kreditu ugovorile u odredbi iz čl. 14. st. 6.

21. Prema odredbi iz čl. 14. st. 6. ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-5103644226 od 7. kolovoza 2007. (listovi 12. – 17. spisa, posebice list 16. spisa) stoji da:

„Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti banke založiti, ustupiti ili na bilo koji drugi način optereti bilo koje svoje pravo iz ovog ugovora.“

22. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu iz čl. 14. st. 6. ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2007. Navedeno stoga jer se u ovom predmetu radi o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzulu u CHF iz čega tužitelj, odnosno pravni prednik tužitelja prije njega, crpi svoje pravo na restitucijski zahtjev, a ne o „pravu“ iz ugovora o kreditu. Naime, kada je nešto ništetno, ništetno je od samog početka obveznog odnosa te se time ne može, suprotno upiranju tuženika, smatrati pravu iz ugovora.

23. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 14. st. 6. ugovora o kreditu od 7. kolovoza 2007. na prijenos potraživanja koja proizlaze iz ništetnih odredbi navedenog ugovora.

24. Nadalje, uvidom ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652- 5103644226 od 7. kolovoza 2007. (listovi 12. - 17. spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja GA, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 84.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika. Namjena kredita je kupnja nekretnine – radi se o hipotekarnom kreditu (posebice uvid u 4. navedenog ugovora o kreditu). Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kredita, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

25. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

26. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

27. Presudom ovog suda, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je u tom predmetu trećetuženik, ovdje tuženik: „Utvrđuje se da je trećetužena E. & S. B. d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene E. & S. B. d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene E. & S. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

29. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, je suđeno da:

„Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

- u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. &. S. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G.-S. B.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

30. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

32. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik GA. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

34. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

35. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik.

36. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 7. kolovoza 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

37. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja, odnosno da je tuženik korisniku kredita dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

38. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

39. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

41. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

42. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

43. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

44. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja, odnosno korisniku kredita navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li korisnik kredita bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

45. U slučaju da sud utvrdi da korisniku kredita valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

46. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke ali u nastavku postupka od tog dokaznog prijedloga odustaje (već obrazloženo).

47. Spisu prileži pisana izjava GA od 2. veljače 2024. (listovi 179. – 181. spisa). Tuženik je osporavao navedenu pisanu izjavu, a zbog čega sud saslušao svjedoka GA.

48. Nadalje, sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica je li korisnik kredita imao status potrošača ili je bio trgovac, namjene korištenja kredita, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila razumljiva, saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita GA, na glavnoj raspravi 15. studenog 2024. (listovi 190. i 191. spisa), naveo da je podigao kredit kod tuženika 7. kolovoza 2007. za preuređenje starije nekretnine koja mu je trebala služiti za stanovanje. Ta nekretnina nije služila za poslovne potrebe, niti je davana u zakup ili najam. Prethodno se nije raspitivao kod drugih banaka. Tako je postupio jer je plaću dobivao od poslodavca koji je imao otvoren račun kod tuženika, a i njegovi roditelji su dugogodišnji klijenti tuženika te mu je upravo tuženik najbliži mjestu gdje je živio. Svi pregovori s tuženikom vršeni su oko kredita u kunama i s valutnom klauzulom u EUR. Nakon toga je obavljena procjena nekretnine te je kredit otišao na odobrenje. Po odobrenju kredita, pozvan je kod javnog bilježnika na potpisivanje. Kada je došao kod javnog bilježnika, javni bilježnik je počeo čitati i pročitao je da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Sjeća se da je on pitao zašto odjednom CHF, a djelatnica tuženika je rekla da je tako za njega najbolje. Nije mu nuđeno više opcija, odnosno više vrsta kredita. Nije mu objašnjen rizik dizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF, niti mu je objašnjen tečaj kretanja CHF. Oko pojedine odredbe nije mogao raspravljati s tuženikom.

49. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka GA jer je iskazivao životno, logično i uvjerljivo, a posebice stoga jer je iskazivao suglasno ispravama u spisu.

50. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

51. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije s uspjelom dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a

52. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

53. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

54. Iz isprave, koju tuženik naziva letak – stambeni krediti s ostatkom vrijednosti bez navedenog datuma donošenja, odnosno razdoblja primjene (listovi 102. – 104. spisa) vidljivo je da navedeni letak poznaje kredite s valutnim klauzulama u CHF i u EUR, kao i kredit u valuti HRK. Kamatna stopa za CHF je 4,75 %, za EUR je 5,99 %, a za HRK je 5,99 %. Dakle, tuženik u letku nudi znatno nižu, više od 1 %, kamatnu stopu za proizvod kredita s valutnom klauzulom i CHF naprema kredita s valutnom klauzulom u EUR, odnosno čak za 2 % nižu kamatnu stopu naprema kredita u HRK. U letku se razrađuju elementi, počev od efektivne kamatne stope, instrumenta osiguranja, dodatne pogodnosti, ostalih posebnih pogodnosti, kreditne sposobnosti, obveznih instrumenata osiguranja, potrebne dokumentacije što u slučaju stambenih kredita te ostalo. U navedenom letku naznačeno je da se radi o kreditu do 250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu ili bez valutne klauzule dok se krediti odobravaju u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u CHF i EUR ili u kunskoj protuvrijednosti bez valutne klauzule. Ukoliko klijent koristi kredit uz valutnu klauzulu u EUR ili CHF, mjesečne otplate se plaćaju u kunama po srednjem tečaju tuženika za EUR ili CHF na dan uplate. Sud zaključuje da je ovakav letak sam kontradiktoran sebi jer se očito odnosi samo na kredite s valutnom klauzulom u EUR do iznosa od 250.000,00 EUR, a što piše u samom početku letka dok se tek kasnije razrađuje na tri različita kredita. Tuženik, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao kada je letak od strane tuženika donesen, na koje razdoblje se odnosi, odnosno je li uopće primjenjiv na konkretan predmet i ugovor o kreditu od 7. kolovoza 2007. Ujedno, tuženik, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da je letak uistinu bio i uručen korisniku kredita, pravnom predniku tuženika. Navedeni letak sud je cijenio, kao ispravu, sam za sebe, zajedno sa svim drugim dokazima te na temelju svih rezultata dokaznog postupka. Naime, korisnik kredita je iskazao da je s djelatnicom tuženika pregovarao o kreditnim proizvodima podizanja kredita u kunama i s valutnom klauzulom u EUR dok mu je prilikom samog potpisa kredita na potpis dan kredit s valutnom klauzulom u CHF. Svjedok je tada naveo da je čak djelatnici tuženika postavio upit zašto je to tako, a ona je navela da je takvo što najpovoljnije za korisnika kredita. Time se valja zaključiti da korisnik kredita uopće nije pregovarao o kreditu koji je konačno i podigao kod tuženika. Ujedno u samom letu nije objašnjen rizik dizanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF, a niti samo kretanja tečaja CHF u određenom razdoblju.

55. Tuženik je u spis dostavio još i jedan letak, naziva – Erste stambeni krediti Sve u u Vašim rukama! Iz koje je vidljivo da je tuženik nudio kamatu u odnosu na CHF od 4,75 %, a u odnosu na EUR od 5.99 %Također, su navedeni različiti modeli kredita, razrađena kreditna sposobnost, te spomenuta valutna klauzula uz naznaku da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u EUR ili CHF, a mjesečne otplate se plaćaju u kunama po srednjem tečaju tuženika za EUR ili CH. I dalje nije objašnjen rizika dizanja kredita, odnosno kretanje tečaja, nije dokazano kada je letak donesen, kada i na koga je primjenjiv i sve prethodno već navedeno (listovi 108. i 109. spisa).

56. Uvidom u treći letak naziva – Stambeni krediti uz posebne pogodnosti namijenjeni pomorcima (list 110. spisa) ni ne spominju pojam i značenje valutne klauzule.

57. Iz letka naziva – stambeni kredit vidljiv je pojam valutne klauzule uz već prethodno navedeno obrazloženje dok nije i dalje objašnjen rizik takvog kredita i/ili kretanje tečaja CHF naprema kune (listovi 112. – 113. spisa).

58. Nadalje, tuženik dostavlja i letak naziva – Stambeni krediti Erste banke krediti uz valutnu klauzulu u CHF (listovi 114. i 115. spisa) u kojem su podijeljeni krediti bez pologa i krediti uz polog. Vidljiv je grafički prikaz tečaja kretanja CHF u razdoblju od ožujka 1998. do veljače 2004., vidljiv je rast tečaja CHF do otprilike 2000., zatim kraći pad te ponovno rast 2021., potom minimalni rast i stabilnost negdje do 2023. a zatim pad tečaja CHF. Navedeni letak nosi posebnu višekraknu zvijezdu s naznačenom kamatnom stopom za takav proizvod od 4,99 % i efektivnom kamatnom stopom od 5,61 %, što je znatno niža kamatna stopa. Navedeni letak sud je razmatrao uz letak naziva stambeni krediti Erste banke kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, a koji letak na isti način raščlanjuje dvije vrste kredita sa i bez pologa, a gdje je pod zvjezdicom stavljena kamatna stopa od 6,45 %, odnosno 6,45 %, odnosno efektivna kamatna stopa od 7,35 %. Usporedbom dva navedena letka proizlazi da je kamatna stopa koja se nudi za kredite s valutnom klauizulom u CHF niža za 1,46 % u odnosu na kamatne stope koje tuženik nudi za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Oba letka primjenjiva su za razdoblje 1. travnja do 31. kolovoza 2024., a što znači da uopće nisu primjenjivi za kredit iz ovog predmeta koji je podignut u kolovozu 2007. jer na koje i u odnosu na letak za kredite uz valutnu klauzulu u USD.

59. Iz pisanog iskaza djelatnice ZA od 27. siječnja 2020. (listovi 120. i 121. spisa) vidljivo je da se radi o radnici tuženika koja je voditeljica službe upravljanja iskustvom klijenata. U vrijeme podizanja kredita objašnjava ZA da je bilo uobičajeno da se podižu krediti s valutnim klauzulama u DEM odnosno EUR. Tuženik je financirao tri valutne klauzule a djelatnicima je bilo naglašeno da pojasne mogućnosti promjene tečaja. Djelatnicima je zbog toga bio poslan e-mail i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente. Sud nije saslušao djelatnicu tuženika jer je od tog dokaznog prijedloga tuženik odustao dok nije sasvim jasno je li se odnosi na točno BA ili na djelatnicu tuženika koja je pregovarala i dogovarala kredit s korisnikom kredita iz ovog predmeta. Pisani iskaz ZA nije od koristi za konkretan predmet jer je dan uopćeno te ZA nema nikakvih neposrednih saznanja o pregovorima i dogovoru s korisnikom kredita iz ove pravne stvari.

60. Spisu prileži i preslika e-mailova naziva pitanja i odgovori (listovi 126. – 128., 130. i 131. spisa) ali i opet radi se o općenitim informacijama ne o individualnim, konkretnim informacijama za korisnika kredita iz ovog predmeta.

61. Uvidom u letak naziva – Informacija pojam "valutna klauzula" i rizik financiranja u kunama s valutnom klauzulom vidljivo je da navedeni letak nema značen datum donošenja, razdoblje važenja te se ne može uopće utvrditi je li primjenjiv na konkretni kredit iz kolovoza 2007. Naznačeno je što valutna klauzula podrazumijeva i to da se radi o kreditima koji su nominirani u stranoj valuti, a korištenje i povrat kredita obavlja se u domaćoj valuti, obračunato po važećem tečaju na dan transakcije. Naznačeno je da tuženik nudi takve kredite. Istaknut je pojam kredita uz čvrstu valutu te naznačeno što on obuhvaća. Navedeno je da valutna klauzula vezana uz EUR je uobičajene ali da valutna klauzula može biti vezan iz uz CHF i USD. Time je takav letak nerazuman prosječnom potrošaču jer se nakon pojma kredita uz čvrstu valutu spominji sva tri proizvoda. Tuženik, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da je navedeni letak dostavljen i predan na uvid korisniku kredita.

62. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu iz ovog predmeta, a koji su sklopili pravni prednik tužitelja GA, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.

63. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

64. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

65. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

66. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

67. Iz nalaza i mišljenja stalne stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. od 2. lipnja 2025. (listovi 203. - 211. spisa) vidljivo je da je vještak utvrdio da je s osnove valutne klauzule izračunat više plaćeni iznos od 14.731,32 EUR/110.993,25 kn (posebice listovi 208. i 209. spisa).

68. Na nalaz i mišljenje od 2. lipnja 2025. tužitelj nije imao prigovora te je, sukladno navedenom nalazu i mišljenju, uredio tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 14. lipnja 2025. – listovi 219. – 221. spisa) dok tuženik, također, nije imao prigovora (podnesak tuženika od 26. rujna 2025. – listovi 222. i 223. spisa).

69. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

70. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 2. lipnja 2025. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 14.731,32 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a).

71. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

72. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

73. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

74. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

75. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

76. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

77. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

78. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

79. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

80. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

81. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

82. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241.

ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

83. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

84. Pravomoćnom presudom ovog suda, posl. br. P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

85. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

86. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

87. Slijedom iznesenog, a kako je sud iz nalaza i mišljenja utvrdio da je ukupan iznos preplata po ništetnim odredbama ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule 14.731,32 EUR, to je za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, zbog čega je odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

88. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

89. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 14.731,32 EUR, tužitelju, kao potrebne za vođenje parnice, valjalo priznati troškove i to: za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 19. listopada 2023. i 14. lipnja 2025., za svaki iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 13. travnja 2024., 15. studenoga 2024. i 8. listopada 2025., za svako iznos od 500,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 193,84 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 193,76 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.662,60 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP- a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke presude.

90. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 337,40 EUR. Navedeno stoga jer podnesak od 25. travnja 2024. nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također, tužitelj previsoko postavlja zahtjeva za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

91. Također, valja navesti da je tužitelj podnio tužbu na iznos od 14.738,68 EUR dok je u konačnici postavio tužbeni zahtjev na iznos od 14.731,32 EUR zbog čega je sud zaključio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 7,36 EUR sa zateznim kamatama, čemu se tuženik nije protivio, a zbog čega je sud riješio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 193,76 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana