Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-112/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, Stalna služba u Đakovu, protiv tuženika ZZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužitelja Luke Kljajića, zamjenika općinskog državnog odvjetnika i tuženika ZZ osobno, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane vrati iznos od 8.654,75 EUR-a s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 13. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnja banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve do isplate, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju Republici Hrvatskoj, Ministarstvo obrane, isplatiti na ime parničnih troškova tuženiku ZZ iznos od 250,00 EUR (dvjestopedeset eura), u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika radi naknade parničnih troškova u preostalom iznosu od 250,00 EUR (dvjestopedeset eura) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj 18. travnja 2025. podnosi tužbu u kojoj navodi da je presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010-46 od 25. studenog 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici Gžr-3/14-2 od 12. ožujka 2014. tuženiku dosuđen iznos od 79.444,05 HRK s pripadajućim zateznim kamatama, te da je tuženik takvu tražbinu namirio kroz postupak izravne naplate na način da je dana 16. listopada 2014. naplatio iznos od 140.923,98 HRK. Nadalje, tužitelj ističe da je po reviziji Vrhovni sud svojim rješenjem Revr-1677/14-2 od 6. prosinca 2016. ukinuo navedene presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Presudom iz ponovljenog postupka Općinskog suda u Velikoj Gorici Pr-21/2017-27 od 5. travnja 2018. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gžr- 180/2018-2 od 3. ožujka 2020. naloženo je Republici Hrvatskoj isplatiti tuženiku iznos od 49.711,51 HRK zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te je tuženik takvu tražbinu također namirio kroz postupak izravne naplate i to 23. rujna 2022. Slijedom navedenog, tužitelj je sačinio obračun razlike namirenog po prvoj presudi i dosuđenog u ponovljenom postupku pa na temelju odredbi o stjecanju bez osnove predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.654,75 EUR, a sve to nakon što tuženik unatoč primljenom zahtjevu za mirno rješenje spora nije podmirio predmetno dugovanje.

2. Tuženik 7. svibnja 2025. podnosi odgovor na tužbu u kojemu ne spori postojanje potraživanja tužitelja za razliku neto plaće koju je tuženik naplatio 16. prosinca 2014. na temelju presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010 od 25. studenog 2013. i neto plaće koja tuženiku pripada na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici Pr-21/2017 od 5. travnja 2018., no prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja budući da je utuženi iznos naplaćen 16. prosinca 2014., a tužba je podnesena 18. travnja 2025., a koja tražbina je također zastarjela već prilikom podnošenja zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora od 16. srpnja 2024. Tuženik podredno ističe i prigovor radi prebijanja, a također navodi da tužitelj od tuženika neosnovano potražuje i iznose doprinosa koji su na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje uplaćeni u državni proračun Republike Hrvatske, te doprinosa uplaćenih u korist jedinica lokalne samouprave. Predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu zbog zastare potraživanja.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis, te je pročitao zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja od 16. srpnja 2024. (str. 4-10 spisa), presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010-46 od 25. studenog 2013. (str. 11-16 spisa), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici Gžr-3/14-2 od 12. ožujka 2014. (str. 17-19 spisa), specifikaciju izvršenja osnova za plaćanje od FINA-e po presudi P-990/10 (str. 20-25 spisa), presudu VSRH Revr-1677/14-2 od 6. prosinca 2016. (str. 26-31 spisa), presudu Općinskom suda u Velikoj Gorici Pr-21-2017-27 od 5. travnja 2018. (str. 32-41 spisa), presudu VSRH Revd-1822/2020-2 od 21. prosinca 2021. (str. 52-55 spisa), dopis Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 13. ožujka 2024. (str. 56-66 spisa), dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu tuženika (str. 74-93 spisa). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da se tužitelj tuženiku prije podnošenja predmetne tužbe obratio zahtjevom za mirno rješenje spora od 16. srpnja 2024. Nadalje, u odnosu na činjenične navode stranaka, nije sporno da je tuženik kroz postupak izravne naplate 16. prosinca 2014. putem FINA-e od tužitelja naplatio iznos od 140.923,98 HRK i to na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010-46 od 25. studenog 2013. potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici Gžr-3/14-2 od 12. ožujka 2014. Također, nije sporno da su navedene presude povodom revizije ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr- 1677/14-2 od 6. prosinca 2016. i vraćene prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a koju presudu Vrhovnog suda je tužitelj zaprimio 7. veljače 2017. Nadalje, među strankama nije sporno niti da je u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici Pr-21/2017-27 od 5. travnja 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gžr-180/2018-2 od 3. ožujka 2020. naloženo ovdje tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 49.711,51 HRK. Također, nije sporno niti da se tužitelj prvotno tuženiku još 10. prosinca 2018. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora u odnosu na otpalu osnovu, što stranke potvrđuju u svojim podnescima od 20. svibnja 2025. i 26. svibnja 2025.

6. Među parničnim strankama je sporno ima li tužitelj pravo zahtijevati ispunjenje tražbine od tuženika i to u utuženom iznosu na ime stjecanja bez osnove, odnosno na ime osnove koja je kasnije otpala donošenjem rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1677/14-2 od 6. prosinca 2016. ili je u takvom slučaju nastupila zastara potraživanja. Također, sporno je je li tuženik pasivno legitimiran u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se prema navodu tuženika odnosi na doprinose koje je tuženik uplaćivao po presudama u korist državnog proračuna i proračuna lokalne samouprave, te je li osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u odgovoru na tužbu.

7. Iz presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. P-990/2010-46 od 25. studenog 2013. (str. 11-16 spisa) utvrđeno je da je istom presudom na kojoj je istaknuta potvrda pravomoćnosti i ovršnosti naloženo ovdje tužitelju isplatiti tuženiku ZZ iznos od 79.444,05 HRK s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Iz specifikacije osnova za plaćanje izdane od strane Financijske agencije (str. 20-25 spisa) utvrđeno je da je tuženik od tužitelja 16. prosinca 2014. u postupku izravne naplate naplatio potraživanje na temelju ovršne isprave presude P-990/10 i to u ukupnom iznosu od 140.923,98 HRK.

9. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Revr-1677/14-2 od 6. prosinca 2016. (str. 26-31 spisa) utvrđeno je da je povodom revizije tuženika u tome postupku (ovdje tužitelja) ukinuta presuda navedena u toč. 7. obrazloženja, kao i drugostupanjska presuda kojom je prvostupanjska presuda potvrđena, te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Iz prijamnog štambilja na navedenoj presudi dostavljenoj od strane tužitelja utvrđeno je da je ista zaprimljena od strane zakonskog zastupnika tužitelja 7. veljače 2017.

10. Iz presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. Pr-21/2017-27 od 5. travnja 2018. (str. 32-41 spisa) utvrđeno je da je u ponovljenom postupku odlukom na kojoj je istaknuta potvrda pravomoćnosti i ovršnosti naloženo ovdje tužitelju isplatiti tuženiku ZZ iznos od 49.711,51 HRK s pripadajućim zateznim kamatama.

11. Iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Revd-1822/2020-2 od 21. prosinca 2021. (str. 52-54 spisa) utvrđeno je da su prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije povodom presude iz ponovljenog suđenja navedenoj u toč. 10. obrazloženja, odbačeni kao nedopušteni.

12. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao i ocjenjivao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

13. Sud prihvaća svu pročitanu materijalnu dokumentaciju kao istinitu budući da stranke istu niti ne spore, odnosno ne spore sadržaj naveden u istoj.

14. Naime, predmet ovoga postupka predstavlja isključivo pravno pitanje koje će se iznijeti u nastavku ovoga obrazloženja.

15. Iz ovako reproducirane i ocijenjene dokumentacije sud je nedvojbeno utvrdio da je tuženik kroz postupak izravne naplate 16. prosinca 2014. putem FINA-e od tužitelja naplatio iznos od 140.923,98 HRK i to na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010-46 od 25. studenog 2013. potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici Gžr-3/14-2 od 12. ožujka 2014., a koja pravna osnova je kasnije otpala ukidanjem istih presuda od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske po reviziji. Također, utvrđeno je da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su navedene presude ukinute zaprimio 7. veljače 2017. Nadalje, utvrđeno je i da je tužitelj prethodno radi povrata takvog iznosa novca tuženiku podnio prvotni zahtjev za mirno rješenje spora od 10. prosinca 2018. (što tuženik u podnesku od 26. svibnja 2025. ne spori), kojem zahtjevu od strane tuženika nije udovoljeno, a na temelju istoga nije niti podnesena tužba, te da je tužitelj u predmetnom postupku tužbu podnio 18. travnja 2025. nakon ponovnog pokušaja mirnog rješenja spora.

16. Valja naglasiti kako tužitelj u tužbi navodi da visinu svog potraživanja temelji na obračunu razlike već namirenog i dosuđenog iznosa u ponovljenom postupku. Tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbama Zakona o obveznima odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) koje se odnose na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, odredbom st. 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je pravomoćna presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. Pr-21/2017-27 od 5. travnja 2018. i dalje na snazi, što među strankama niti nije sporno, tužitelj svoju tražbinu iz tužbe temelji na činjenici da je tuženik 16. prosinca 2014. putem FINA-e od tužitelja naplatio iznos od 140.923,98 HRK i to na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Velikoj Gorici P-990/2010-46 od 25. studenog 2013. potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici Gžr-3/14-2 od 12. ožujka 2014., a koja osnova je ukidanjem obje presude po reviziji od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kasnije otpala.

18. Naime, potraživanja iz stjecanja bez osnove zastarijevaju za pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a. Radi odlučivanja o prigovoru tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari, bilo je potrebno prije svega utvrditi kada je zastara radi predmetnog potraživanja tužitelja počela teći, te kada je eventualno nastupio zastoj ili prekid iste.

19. Dakle, kako je utvrđeno da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-1677/14-2 od 6. prosinca 2016. kojom je kasnije otpala osnova na temelju koje je tuženik naplatio svoje potraživanje, zaprimio 7. veljače 2017., to je zastara počela teći 8. veljače 2017., odnosno prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Također, a uzimajući u obzir i nesporno podnošenje prvotnog zahtjeva za mirno rješenje spora od strane tužitelja i to 10. prosinca 2018., valja naglasiti da u predmetnom slučaju nije nastupio prekid zastare već je u skladu s čl. 186.a st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) nastupio zastoj na rok od tri mjeseca za vrijeme kojega zastara nije tekla.

20. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir opći zastarni rok od pet godina, početak tijeka zastarnog roka 8. veljače 2017., pa čak i uz zastoj istog na vrijeme od tri mjeseca, tužitelju je prestalo pravo zahtijevati ispunjenje po otpaloj osnovi budući da je tužba u predmetnom postupku podnesena tek 18. travnja 2025.

21. Budući da je utvrđena zastara prava tužitelja zahtijevati utuženu tražbinu, to sud nije raspravljao o ostalim prigovorima tuženika, te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

22. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tuženiku je na temelju Tbr. 8. toč 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a u skladu s vrijednosti predmeta spora, priznat trošak sastava odgovora na tužbu (zatražen u odgovoru na tužbu od 7. svibnja 2025.) u zatraženom iznosu od 250,00 EUR (PDV od 25 % uračunat). Tuženik je u podnesku od 26. svibnja 2025. zatražio i trošak sastava takvog podneska u iznosu od 250,00 EUR (PDV od 25% uračunat). Naime, takav podnesak tuženik je podnio bez odobrenja ovoga suda, pa samim time i protivno čl. 299.a st. 2. ZPP-a. Također, takav podnesak tuženika nije bio potreban za vođenje parnice već je tuženik navode iz istog podneska mogao iznijeti na pripremnom ročištu, a podredno ukoliko se doista želio pisano očitovati na navode tužitelja iz podneska od 20. svibnja 2025., trebao je zatražiti od suda odobrenje i rok u kojemu se može očitovati. Daljnje troškove tuženik u predmetnom postupku nije zahtijevao, pa je u odnosu na zahtijevani parnični trošak tuženika odlučeno kao pod toč. II. izreke.

23. Slijedom svega, odlučeno je kao u izreci.

U Đakovu 24. listopada 2025.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po zakonskom zastupniku

2. Tuženiku po punomoćniku