REPUBLIKA HRVATSKA

P-4068/2024

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 48, OIB: 87064273078, zastupan po pun. Marko Kallay odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 26. rujna 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, dana 24. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

„- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0272551-B od 20.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 2.1.2. u kojem je obrok ugovoren u valuti CHF 416,99, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u dijelu 2.1.3. u kojem je ugovoreno kako se sva plaćanja u ovom ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju za CHF kod HNB na dan plaćanja, članak 8.1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se usklađenje naknade za leasing vrši ako se porezi, davanja i pristojbe koje su temelj kalkulacije promijene ili se uvedu novi te ako dođe do promjene tečaja valute i/ili uvjeta na tržištu kapitala odnosno kod promjena troškova refinanciranja, članak 7.1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će tuženik tužitelju obračunati jednokratni trošak obrade zahtjeva u iznosu od 526,51 CHF uvećan za PDV, članak 8.2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako u svim slučajevima navedenim u ovom članku davatelj leasinga zadržava pravo odgovarajućeg usklađenja visine mjesečne naknade za leasing koje je korisnik leasinga dužan snositi sam, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se eventualne tečajne razlike obračunavati i zaračunavati korisniku leasinga.

- Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.023,57 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos 391,82 EUR od 12.01.2007.

na iznos 31,43 EUR od 16.02.2009.

na iznos 27,24 EUR od 16.03.2009.

na iznos 22,80 EUR od 15.04.2009.

na iznos 22,34 EUR od 15.05.2009.

na iznos 17,63 EUR od 16.06.2009.

na iznos 13,46 EUR od 14.07.2009.

na iznos 14,91 EUR od 14.08.2009.

na iznos 17,92 EUR od 11.09.2009.

na iznos 15,69 EUR od 13.10.2009.

na iznos 13,98 EUR od 17.11.2009.

na iznos 17,82 EUR od 14.12.2009.

na iznos 26,00 EUR od 15.01.2010.

na iznos 21,01 EUR od 15.03.2010.

na iznos 29,46 EUR od 20.04.2010.

na iznos 27,84 EUR od 14.05.2010.

na iznos 31,00 EUR od 14.06.2010.

na iznos 48,44 EUR od 12.07.2010.

na iznos 44,40 EUR od 16.08.2010.

na iznos 44,53 EUR od 15.09.2010.

na iznos 51,70 EUR od 15.10.2010.

na iznos 45,69 EUR od 16.11.2010.

na iznos 63,98 EUR od 13.12.2010.

na iznos 75,27 EUR od 17.01.2011.

na iznos 67,07 EUR od 14.02.2011.

na iznos 68,28 EUR od 14.03.2011.

na iznos 62,40 EUR od 11.04.2011.

na iznos 64,22 EUR od 16.05.2011.

na iznos 84,24 EUR od 13.06.2011.

na iznos 87,05 EUR od 15.07.2011.

na iznos 109,21 EUR od 17.08.2011.

na iznos 101,16 EUR od 19.09.2011.

na iznos 88,46 EUR od 17.10.2011.

na iznos 88,21 EUR od 14.11.2011.

na iznos 86,92 EUR od 15.12.2011.

- Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 316,36 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koje teče od 24. listopada 2025. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 19. siječnja 2023. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 20.12.2006., s tuženikom zaključila Ugovor o leasingu (dalje Ugovor) broj HR/0272551-B, temeljem kojeg je tuženik dao na korištenje tužitelju objekt leasinga, motorno vozilo, uz trajanje ugovora 60 mjeseci.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, uz koju je valutu vezao otplatu leasinga.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana ugovorna obveza, a da pri zaključenju ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Tužiteljica napominje kako je zbog istovjetnog protupravnog postupanja osam poslovnih banaka pri ugovaranju tamo kredita u valuti švicarski franak vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, te je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da povrijeđeni interesi i prava potrošača time što su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je kao valuta ugovorne obveze ugovorena valuta švicarski franak, i to na način da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog leasinga tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja više plaćenog u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate leasinga, iznosi 12.294,40 kuna, odnosno 1.631,75 Eura.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica navodi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, pa je predložila sudu da donese odluku kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/0272551-B od 20.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 2.1.2. u kojem je obrok ugovoren u valuti CHF 416,99, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, u dijelu 2.1.3. u kojem je ugovoreno kako se sva plaćanja u ovom ugovoru preračunavaju u hrvatske kune po srednjem tečaju za CHF kod HNB na dan plaćanja, članak 8.1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se usklađenje naknade za leasing vrši ako se porezi, davanja i pristojbe koje su temelj kalkulacije promijene ili se uvedu novi te ako dođe do promjene tečaja valute i/ili uvjeta na tržištu kapitala odnosno kod promjena troškova refinanciranja, i članak 8.2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako u svim slučajevima navedenim u ovom članku davatelj leasinga zadržava pravo odgovarajućeg usklađenja visine mjesečne naknade za leasing koje je korisnik leasinga dužan snositi sam, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako će se eventualne tečajne razlike obračunavati i zaračunavati korisniku leasinga.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će naložiti tuženiku da joj isplati iznos od ukupno 1.631,75 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 25. travnja 2023. god., tuženik prije upuštanja u raspravljanje povodom predmetne tužbe, ističe prigovor stvarne nenadležnosti naslovnog suda, a to sukladno odredbi članka 34.b. ZPP-a, te predlaže sudu da se oglasi stvarno nenadležnim i uputi predmet Trgovačkom sudu u Zagrebu, kao stvarno nadležnom za odlučivanje u ovom sporu.

Naime, člankom 34. b st.1 ZPP-a, propisano da Trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i obrtnika, uključujući i trgovce pojedince; u sporovima između obrtnika uključujući i sporove između trgovaca pojedinaca, ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću , osim ako nije riječ o sporovima u kojima uvijek sude općinski sudovi.

Predmetni ugovor o leasingu je sklopljen između tuženika kao davatelja leasinga i [obrt] vl. OK, MB: [matični broj], a koje zastupa OK.

Slijedom svega prethodno navedenog, budući da ovo nije spor koji je nastao između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika, već upravo između tužitelja kao vlasnika obrta i tuženika, to je jasno kako je u ovom slučaju riječ o trgovačkom sporu za koji je, u smislu odredbe članka 34 b. st. 1 ZPP-a, nadležan trgovački sud.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije svega tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te posebno kako tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno za niti jedan svoj navod nije ponudio konkretan dokaz, a koje navode tuženik u cijelosti osporava.

Osim što su tužitelj i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužitelj i vršio otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te je time konkludentno kontinuirano prihvaćao opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosio nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da mu je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je želio zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.

Takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule. Štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna u novčanim transakcijama.

Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“

Isto tako, tuženik kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu, pa sve do 2014. godine, nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente obzirom da je riječ o rizicima o kojima nije bio, niti morao biti upoznat, a iz čega je razvidno kako isti nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazan u odluci posl. br. Revt-249/2014, a iz kojeg se može izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne- kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku bile poznate.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o leasingu, i to u članku14.1., tužitelj je izjavio da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitao, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasan, dakle suglasan je i s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom kako je niže navedeno.

S tim u vezi, tuženik posebno naglašava kako iz činjenice da je primatelj leasinga obrtnik koji je predmetni ugovor o financijskom leasingu sklopio u okviru svoje profesionalne djelatnosti, a koja činjenica je nesporna među strankama, proizlazi kako je tužitelj bio dužan prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu primijeniti dužan stupanj pažnje koji se od njega zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa. Navedeni stupanj pažnje je tzv. pažnja dobrog stručnjaka, odnosno tužitelj je bio dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, a koji stupanj pažnje je viši od stupnja pažnje svakog prosječnog čovjeka, odnosno prosječnog potrošača. Iz ovog razloga tužitelj je u ovom postupku dužan dokazati sve činjenice na koje se u tužbi poziva.

Nastavno svemu do sada iznesenom vezano uz valjanost ugovaranja valutne klauzule na način kako je ista ugovorena u konkretnom ugovoru o leasingu, tuženik skreće pozornost sudu i na recentnu sudsku praksu, a kojom je upravo navedeno nedvojbeno potvrđeno.

Tuženik navodi da u prilogu dostavlja sudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenu dana 17.08.2022. godine pod posl. brojem Pž- 1112/2022, a gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izrijekom navodi: „…pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule u skladu s odredbom članka 22. ZOO-a pa odredbe ugovora kojima se mjesečna rata leasinga i ostala davanja po Ugovoru o financijskom leasingu nekretnine vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka nisu ništetne i da je tužiteljeva činidba bila moguća, dopuštena i određena…“.

Niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude donesene u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne niti neizravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Navedene uvjete niti tužitelj niti tuženik u konkretnom slučaju ne ispunjavaju.

Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenim presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku, te je na tužitelju da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužitelj s tuženikom nije zaključio ugovor o kreditu, već ugovor o leasingu, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova.

Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana 01.06.2021. godine pod posl. brojem Revd 2379/21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u točki 3. predmetne odluke zauzeo stajalište kako se tužitelj koji zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu „ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira da li se tretira kao trgovac ili potrošač“, a sve iz razloga što tuženik nije stranka kolektivnog spora.

Isto tako, a ne manje bitno, tužitelj nema status potrošača.

Tuženik ovime, opreza radi, temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021; u daljnjem tekstu: ZOO) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Tuženik predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

Rješenjem posl. br. P-228/2023 od 29. kolovoza 2023. god., ovaj sud se je oglasio stvarno nenadležnim i ustupio predmet Trgovačkom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-143/2024-2 od 11. listopada 2024. god., ukinuto je Rješenje ovog suda posl. br. P-228/2023 od 29. kolovoza 2023. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovni postupak. Tužiteljica u podnesku od 11. rujna 2025. god., navodi da su prigovori tuženika su u potpunoj suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, a sve vezano uz postupak kolektivne pravne zaštite potrošača u kojem je raspravljano i odlučeno upravo o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima kojom se glavnica kredita i njegova otplata vezuje uz valutu švicarski franak.

Navodi da je već u samoj tužbi ukazala na činjenicu da je u pogledu identične ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima vođen spor kolektivne pravne zaštite u kojem je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH donio odluku pod poslovnim brojem Rev- 2221/18-11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Ova presuda i pravna shvaćanja izražena u sporu kolektivne pravne zaštite značajna su za ovaj postupak stoga što je sadržajno istovjetna ugovorna odredba, odredba o vezivanju plasiranja i otplate ugovorne obveze (tamo kredita, ovdje leasinga) u valuti švicarski franak, bila predmet odlučivanja, sud je odlučivao o istim prigovorima koje ističe i ovdje tuženik te ih je sve redom odbio zauzimajući o pitanju takvog ugovaranja u valuti švicarski franak jasna pravna shvaćanja, a stabilna se, ustaljena i dosljedna sudska praksa s ustavnopravnog i konvencijskog aspekta smatra pravom pa odstupanje od takve prakse predstavlja arbitraran pojedinačni akt i povredu ustavnih prava tužitelja, a sve u okviru prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH, bilo samostalno, bilo sagledano u kontekstu čl. 14. stavak 2. Ustava RH kao povredu prava jednakosti svih pred zakonom (tako i Ustavni sud RH, U-III-957/2014 od 14.1.2016., U-III-7229/2014 od 5.3.2015., U-III-3010/2010 od 9.12.2010., U-III- 350/2007 od 9.3.2011., U-III-1529/2018 od 12.7.2018., U-III-1272/2014 od 18.3.2015 i dr., tako i ESLJP primjerice, predmet Brezovec protiv Hrvatske, presuda, 29. ožujka 2011., zahtjev br. 13488/07, t. 60.)

Slijedom iznijetog sasvim je jasno da tužiteljica ima svako pravo pozivati se na odluke sudova iz postupka kolektivne pravne zaštite, naravno ne u smislu načela izravnog učinka sadržanom u čl. 502.c ZPP-a, već kao ustaljenu sudsku praksu o pitanjima o kojima se u ovom predmetu raspravlja.

Tužiteljica navodi kako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako bi joj navodno valutna klauzula u švicarskim francima bila razumljiva, pa da se stoga ne bi mogla ispitivati nepoštenost ove ugovorne odredbe, a očito je pritom kako tuženik na bilo koji način pokušava od sebe otkloniti odgovornost, iako je to nemoguće u situaciji u kojoj je tuženik visoko stručna institucija specijalizirana za poslovanje s novcem i financiranje, a koja je kao takva unaprijed pripremila i sastavila Ugovor o leasingu, a tužiteljica potrošač koji o tome nesporno nema nikakva znanja.

Tužiteljica u tom smislu ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja, te ističe kako tada nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika, pa je s povjerenjem prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kredit vezuje uz švicarski franak, nije tužiteljici, baš kao niti jednom potrošaču, prezentirao nikakav poseban rizik. Ukoliko jest neka tuženik izvoli to dokazati – a ne dokazuje ničim.

Tuženik je tužiteljici kao potrošaču ovakav način financiranja prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja kupnje osobnog vozila, a tužiteljica od strane službenika zaposlenika tuženika/auto kuće, nije dobila nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno nije joj pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužiteljice, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.

Sva informacija koju je u ovom smislu dobila bila je ta da je ovo jedina i najbolja opcija financiranja kupnje vozila, te da je ugovor u valuti švicarski franak isti kao i bilo koji drugi ili u Euru ili u kunama, pošto će cijena vozila biti isplaćena u kunama koliko vozilo i košta, a upravo je tuženik ocjenjivao i njenu sposobnost za otplatu ovog ugovora, dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena, te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je ona financijski sposobna i koji način financiranja je za nju najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela, već o poslovnom potezu tuženika koji je određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužiteljicu, na određeni proizvod, ovdje CHF financiranje, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će mu ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.

Da je naprotiv tuženik tužiteljici tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, ona sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopila. Kao izvrstan primjer na koji način ju je tuženik morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda, navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.

Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužitelj naprosto morao imati pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže.

Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“

Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog direktora FMA dr. O: „Letak na jasan, koncizan i lako razumljiv način otkriva rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op.tuž.). To naravno uključuje i obvezu posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutna špekulacija. Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“

Tužiteljica posebno ukazuje kako joj nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da joj je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni, te da je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute, te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužiteljici pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno, tečaj je CHF za kunu u vrijeme podizanja kredita bio oko 4,502 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas, pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužiteljicu jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo joj je također tuženik bio dužan prezentirati.

Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %. Toliko o stabilnoj valuti.

Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a, te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u Austriji, znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka kreditna institucija koja posluje i vrši kreditiranje u Republici Hrvatskoj, a svaka banka ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke, te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima. Sektor Riznice je u izravnom kontaktu s klijentima kroz odjel prodaje koji im omogućava pristup domaćem i međunarodnom financijskom tržištu.“

Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU.

Tužiteljica ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP0, a posebice na to da joj ista nije ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika.

Monetarna politika u Republici Hrvatskoj, naime zasniva se upravo na tečaju kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu tužitelj citira i sam HNB koji navodi: „Zašto je važno održavati stabilnost tečaja kune? Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjene tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva, koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti. Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj kune prema njemačkoj marki odnosno euru kretao se u razdoblju od njezina uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju.“

O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH, te je jasno naveo kako potrošačima pri kreditiranju u razdoblju u kojem je i tuženik plasirao ovaj kredit nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja, pa tako VTSRH navodi: „Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.“

.…

Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno. No, treba naglasiti da je glasilo Hypo bank interno glasilo i da većini potrošača nije dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s objavama informacija u oglasima i reklamama, kao ni objave ostalih tuženika koje su se, iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe. ….

Za napomenuti je da je iz saslušanja potrošača kao svjedoka vidljivo da su tuženici potrošače tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ih uvjere da je za njih povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravali da je švicarski franak sigurna valuta. Da su potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač.

Tuženici su to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručne osobe znali ili morali znati (što ne spore), a prosječni potrošač nije znao. Addiko bank, koji tvrdi da je na taj rizik prije sklapanja ugovora upozoravao potrošače, izričito je priznao da taj rizik postoji i da je za njega znao. U odnosu na tuženike koji nisu naveli da su potrošače upoznali s tim rizikom ovaj sud smatra da su to i oni kao profesionalci, s obzirom da je riječ o stručnom znanju, to morali znati. U svakom slučaju, ni jedan od tuženika nije osporio činjenicu da taj rizik postoji. Ako prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

….

Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te Stranica 7 od 17 istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor. ….

Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

…

Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Tužiteljica ističe kako tuženik nije nikoga upozoravao na ništa, pa ni samu tužiteljicu, a da je tome tako dovoljno govori činjenica što tuženik nema niti jedan jedini dokaz na tu okolnost, a i ne može ga imati pošto je tužiteljici ponudio na potpis tipski ugovor o kreditu, a sve po načelu „take it or leave it“ u kojem tuženik na tržište plasira na tisuće sadržajno istovjetnih ugovora koje je sam sastavio, u kojima potrošač, pa ni tužiteljica, ne može promijeniti niti jedno jedino slovo ugovora, a kamoli da bi pregovarala o uvjetima i sadržaju. Radi se o standardnim „bussines-to-consumer“, B2C, ugovorima, a standardiziranje ugovornih odredaba kod trgovaca nota bene započelo je još krajem 19. stoljeća.

Tužitelj navodi kako pritom pojedinačno pregovaranje ne znači to da je tužiteljica odabrala zaključiti ugovor o kreditu sa švicarskim francima (pošto to uopće nije sporno) već znači to da potrošač, pa i ovdje tužiteljica, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o kojoj je riječ, a na što jasno ukazuje ZZP, članak 81. stavak 2. koji navodi: "Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca".

Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž-6632/2017-2 u kojoj navodi: „Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ a u ovom konkretnom predmetu dovoljno je o tome pogledati samu formu ugovora.

Osim toga, proizlazi iz odgovora na tužbu da su potrošači valjda prisilili tuženika na plasiranje ovakvih ugovora, što je potpuni apsurd pošto još od početka 2000-ih godina postoje kontinuirana izviješća MMF-a o kreditiranju u švicarskim francima koje se tih godina pojavilo u Republici Austriji pa o tome konkretno govore izviješća MMF- a i to Izvješće MMF-a za Republiku Austriju br. 04/238 od 5. kolovoza 2004.7, u kojem se u napomeni 25. na stranici 14. navodi sljedeće: „Kao što je dobro poznato iz iskustva u drugim zemljama, problemi za banke u pogledu kredita s valutnom klauzulom domaćim potrošačima mogu lako nastati, čak i ako su banke potpuno zaštićene. Značajna nepovoljna kretanja deviznog tečaja utjecat će na solventnost korisnika kredita, a time i na njihovu sposobnost plaćanja, a ponekad i na njihovu motivaciju za plaćanjem. Banke su općenito svjesne tih rizika te se čini da ih nadziru i kontroliraju na odgovarajući način. Uočljivo je da u Austriji obično postoje obilježja tih kredita koja ograničavaju uključene rizike, posebice za davatelje kredita. Banke u načelu, među ostalim, zahtijevaju: viši stupanj kolaterala nego što bi zahtijevale za kredit u eurima; sposobnost korisnika kredita da servisira kredit istog iznosa u eurima; i mogućnost jednostranog prebacivanja kredita u eure, ukoliko postoji prevelika fluktuacija predmetnog deviznog tečaja. Drugi olakšavajući čimbenik je da vjerojatnost značajnih neispunjavanja obveza plaćanja u kratkoročnom razdoblju nije tako velika, s obzirom na to da stupanj zaduženosti kućanstva općenito nije visok te da su mnogi od tih kredita hipotekarni krediti koje je moguće restrukturirati ako je potrebno (primjerice, produljiti dospijeće). Također, slično bankama koje izdaju kredite, korisnici kredita često imaju mogućnost renominirati kredite u eure na datume ponovnog utvrđivanja kamatne stope, te stoga imaju mogućnost ograničavanja gubitaka od tečajnih razlika.”

Dalje, MMF u 2005. godini donosi Izvješće MMF-a po državama br. 05/249 od 29. lipnja 2005., u kojem ponovno analizira kredite sa valutnom klauzulom u švicarskim francima pa na stranici 9. izvješća u polju pod brojem 3. iznosi opsežan popis svih rizika koji proizlaze iz kredita s valutnom klauzulom i svih uključenih stranaka. Konkretno se navodi: „Krediti s valutnom klauzulom izlažu kućanstva sljedećem riziku:

- Tečajni rizik, zbog velike, nezaštićene izloženosti kućanstava. Prelazak s japanskog jena na stabilniji švicarski franak smanjio je ovaj rizik. Ipak, ovaj rizik još uvijek nije beznačajan i može se pogoršati činjenicom da ukupna glavnica nije potraživa do datuma dospijeća, do kojeg možda ima još mnogo godina. Dok se, u načelu, sredstvo otplate može upotrijebiti za ublažavanje rizika, u praksi se viševalutna izloženost često javlja kada kućanstva ulažu u trećoj valuti.

- Kamatni rizik zbog kredita s promjenjivom kamatnom stopom s čestim datumima promjene kamatne stope.

- Dodatni tržišni rizik zbog neizvjesnih povrata ulaganja u sredstva otplate. • Rizik od ročne neusklađenosti aktive i pasive. Pasiva kućanstva (sredstva otplate) nudi dugoročni povrat, dok je aktiva (krediti s valutnom klauzulom) izložena kratkoročnim stopama.

- Rizik dvostruke izloženosti zbog zaduživanja u stranoj valuti i ulaganja u nekretnine. Pasiva koja se obično financira kreditima s valutnom klauzulom su nekretnine, nerazmjenjiva dobra, koja ostvaruju slabe rezultate kada su uvjeti trgovanja pogoršani. S korelacijskim koeficijentom između austrijske nominalne efektivne tečajne stope (NEER) i indeksa cijena stambenih objekata za razdoblje 1987.-2003. od 0,72, kućanstvo bi moglo biti negativno pogođeno istim šokom (točnije, amortizacijom domaće valute) na obje strane bilance stanja, aktivi i pasivi.

- Rizik od sudskih sporova. Klauzule o prisilnoj konverziji u ugovorima o kreditu imaju svoje nedostatke: u slučaju smanjenja vrijednosti i naknadnog jačanja eura, kućanstva bi fiksirala svoje gubitke te istovremeno propustila priliku ostvariti kredite s potencijalnom kapitalnom dobiti. To bi moglo stvoriti napetosti s bankom, narušiti povjerenje i dovesti do sudskih sporova.”

Konačno, 2008. godine, MMF sada u Izvješću 08/190 od 22. svibnja 2008.9 navodi daljnji pregled situacije sa ovim rizičnim kreditima: „Austrijski financijski sustav općenito se smatra stabilnim. Brzo širenje financijskog sustava na europska tržišta u usponu donijelo je veće prihode i diversifikaciju, ali i veću osjetljivost, osobito zbog kreditnog rizika, uključujući kreditni rizik povezan s kreditiranjem u stranoj valuti, u tim državama.”

Iz iznijetog je više nego jasno kako je MMF od samih početaka pratio stanje s kreditima u švicarskim francima te konstantno i detaljno upozoravao na rizike koji iz takvog financiranja proizlaze te ukazivao na konkretne mjere koje su kreditori i druge financijske kuće morale poduzeti. Tuženik od ovoga nije poduzeo ništa.

Sud Europske unije jasno je zauzeo stajalište o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o švicarskim francima pa je baš u predmetu C-186/2016, N, a koja presuda obvezuje i ovaj sud jasno utvrdio razinu obveza koje stoje pred svakom kreditnom i financijskom institucijom.

Imajući ovo na umu, za reći je kako je u navedenoj presudi Sud EU, odlučivao upravo o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te svojim obvezujućim pravnim stajalištima potvrđuje sve navode tužitelja iznesene u tijeku ovog postupka, a koja utvrđenja su u skladu se već ustanovljenom sudskom praksom tog suda u predmetnima M, S, NK i dr.

Bit ove presude sadržana je u obvezi nacionalnih sudova, tj. ovog suda, na provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a kako Sud EU takav test postavlja te razrađuje od t. 45. presude pa dalje. Drugim riječima, ispitivanje poštenosti se ima odvijati u dva koraka.

Prvi korak je test transparentnosti. Sukladno ovom testu kreditor je potrošaču, ovdje tuženik tužitelju, bio dužan detaljno objasniti kako funkcionira financijski paket, do te mjere da mu je morao, ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Na ovo posebice ukazuje točka 45. presude u kojoj se navodi kako je tuženik bio dužan tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma sa drugim ugovornim odredbama, dakle upravo ono što tužitelj navodi, a to je da tuženik tužitelju nije izložio ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na temelju kojih cjelokupna ugovorna obveza fluktuira.

Ono što je bitno pritom je istaknuti kako Sud polazi od standarda prosječnog potrošača. Drugim riječima, sud polazi od stajališta da što su potrošači na određenom tržištu manje financijski "pismeni" to je na strani financijskih institucija viša razina obveze kako bi klijentima osvijestili rizik koji takav proizvod nosi za njih i jasno im demonstrirali u kojem trenutku bi mogao postao nepodnošljivi teret s obzirom na prihode konkretnog klijenta koji su u domaćoj valuti. Konkretno Sud EU ovo navodi u točkama 45.-50 te presude.

Drugi korak u testu poštenosti je test znatnije neravnoteže. Pojednostavljeno, čak i ako je financijska institucija, ovdje tuženik kao davatelj leasinga, napravio dovoljno kvalitetan posao oko transparentnosti (a nije) s obzirom na narav i težinu specifične financijske usluge, tuženik je temeljem svog visoko stručnog poznavanja konkretnog tržišta i ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju morao procijeniti je li razumno očekivati da će tužiteljica biti u stanju procijeniti stvarnu težinu rizika koji joj je objašnjen (korak broj jedan) i da li bi slijedom pojedinačnih pregovora, prihvatila po njega ovu riskantnu odredbu.

Ukoliko nije razumno očekivati da bi potrošač, ovdje tužiteljica, uredno obaviještena o svim rizicima i mehanizmu promjene njene obveze, kako slijedom promjene tečaja, tako i kamatne stope, sklopila takav ugovor, to se odredba, odnosno ugovor kao cjelina, ima proglasiti nepoštenim i ništetnim.

Gotovo je notorna činjenica da niti jedna osoba, pa time ni tužiteljica, ne bi nikada sklopila ovakav ugovor da joj je objašnjen makar minimum informacija o riziku kojem ga je tuženik izložio vezujući njegovu obvezu uz valutu švicarskog franaka. O tome govore konkretno odlomci 56. – 58. presude Suda EU, a isto je ovo Sud EU utvrdio i u presudi u predmetu C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, t. 60.

Dakle, u primjeni ovog testa proizlazi da ukoliko tuženik padne na prvom testu, drugi nije potreban, a ukoliko prođe prvi još uvijek može pasti na drugom, što predstavlja vrlo visoko postavljenje ljestvice zaštite potrošača, koja je i razumljiva jer je upravo tuženik taj koji raspolaže sa visokom razinom stručnog znanja i kvalitetom informacija o relevantnim tržišnih okolnostima temeljem kojih je tuženik bio jako dobro svjestan izuzetne riskantnosti ovakvih ugovora.

Sukladno tome, a usprkos svim svojim saznanjima i visokom riziku, tuženik je ovakve ugovore nudio na tržištu i to klijentima, konkretno tužiteljici koja se po znanju i sposobnosti predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati sa tuženikom. Taj nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane (koji leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljen Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane, kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti koji je ovako jasno definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16.

U kontekstu pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 98. ZZP-a, dakle ocjene svih okolnosti prije i za vrijeme zaključenja ugovora, a sve vezano za Direktivu 93/13, tužiteljica ukazuje kako je Sud EU već i ranije utvrdio da je u procjeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Da su upravo ove informacije ključne u ocjeni ukazao je Sud EU u predmetu C-92/11, RWE Vertrieb AV, t. 44., a ovakvo stajalište podržava i najnovija Stranica 12 od 17 obvezujuća presuda VTS RH Pž-6632/2017, u sporu kolektivne pravne zaštite, slučaj „Franak“.

Sukladno stanju u spisu sasvim je jasno kako tuženik svojim postupanjem ne prolazi niti prvi niti drugi test poštenosti jer tužiteljici nije pružio apsolutno nikakve informacije, štoviše informacije koje joj je pružio bile su nepotpune, netočne i zavaravajuće. Upravo ovo temeljno pravo tužiteljice je u konkretnom slučaju povrijeđeno, a iz razlog a koji je već iznijet, a to je da tužiteljica nikada, baš kao niti jedan korisnik ovih kredita, nije upoznata sa svim okolnostima, informacijama i rizicima ovog kompleksnog, dugoročnog pravnog posla.

Ovo pravo sukladno čl. 6. st. 1. i 2. ZZP-a, tužiteljici kao potrošaču ne može biti na niti jedan način uskraćeno, pa se sukladno ovom prisilnom propisu potrošači ne mogu odreći prava koja stječu odredbama ovog ili drugih zakona, a ništetne se sve odredbe kojima bi se odredbe o zaštiti potrošača, predviđene ovim ili drugim zakonom, mijenjale na štetu potrošača.

Sud naravno u imajući u vidu neravnotežu moći, informacija i novčanih sredstava između ugovornih strana koja determinira vrlo slab i podređen položaj korisnika kredita, pa time i tužiteljice, u procesu ugovaranja. Tuženik je pritom kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao i u konkretnom slučaju karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužiteljica niti je znala niti je uostalom morala znati što je to VIKR jer se podrazumijeva da kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskoj kupovini ili razumjeti kompleksne financijske proizvode, pa čak i kada su mjerodavne informacije otkrivene. Zbog toga je apriorna ex legibus obveza vjerovnika, ovdje tuženika bila da prije sklapanja pravnog posla, na jednostavan i razumljiv način, ne samo pruži već i utvrdi da je tužiteljica primila informaciju koja je jasna, potpuna, razumljiva i koja joj omogućava uspoređivanje predmetnog s konkurentnim bankarskim proizvodima.

Sukladno iznesenim shvaćanjima sasvim je jasno koji su to prihvaćeni pravni standardi koji se postavljaju pred financijske i kreditne institucije i na koji način su dužne postupati kod ovakvih visoko rizičnih proizvoda, te se ističe kako je upravo Sud unije u predmetu C186/17 jasno naveo kako je odlučna činjenica da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma ugovora, odnosno da ugovorne odredbe moraju biti sastavljene tako da potrošaču omogućuju ocjenu opsega njegove obveze, odnosno ukupne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze. U konkretnom slučaju to je, sa strane tuženika, izostalo.

Slijedom svega iznijetog tužiteljica drži da je tužbeni zahtjev, a slijedom pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 81., 83, 87. st. 1., ZZP-a, u cijelosti osnovan.

Tužiteljica nadalje navodi da tuženik prigovara i zastari, koji prigovor je također potpuno promašen pošto je o pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na način da zastarni rok kod restitucije temeljem ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe konkretnog ugovora.

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH već je i prihvaćeno u novim odlukama Županijskih sudova, pa tužiteljica ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2406/2019-2 od 1.7.2020. god., odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-281/2019-2 od 21.5.2020., odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-503/2020-2 od 19.5.2020. godine, odluku Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-324/2020-3 od 8.7.2020. godine, odluku Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-286/2020-2 od 21.12.2020. godine, odluku Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-105/2021-2 od 21.4.2021. godine.

Navodi kako je sukladno iznijetom sasvim jasno kako nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti.

Također, a nastavno na navode tužbe, tužiteljica ističe kako je u ugovoru ugovorena još jedna nepoštena i ništetna ugovorna odredba, i to ona o naplati naknade za obradu zahtjeva i to u iznosu od 526,51 CHF (642,34 CHF), na dan uplate 2.952,23 kn (danas 391,82 Eura).

Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu o naplati naknade za obradu kredita (tzv. „ulaznu“ naknadu), a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi, tuženik je, suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u citirane zakone, ovakvom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom tužiteljici nametnuo prekomjeran teret i prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Tužiteljica je u skladu s tim preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te predložila sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude

U svemu ostalom tužiteljica ostaje kao u tužbi, predlaže izvesti predložene dokaze, prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja neosnovano stečenog, te moli vještaku dati uputu da utvrdi preplatu, više plaćeno, kako po mjesecima tako i u ukupnom zbroju tih mjeseci, sve u odnosu na početne parametre, iskazano u kunama i preračunato u Euro po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 te utvrdi iznos plaćene naknade za obradu zahtjeva.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao Račun Žbirac d.o.o. br. 43/01/2021 od 12.04.2021. god., Nalaz i mišljenje Žbirac d.o.o. Split, Velebitska 27 od 12. travnja 2021. god., Ugovor o financijskom leasingu vizila HR/0272551-B od 29.12.2006. god., Plan otplate najmoprimca [obrt] (27795) Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o. od 09.03.2021. god., Karticu kupca za razdoblje od 29.12.2006. do 04.07.2012. Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o., Pregled plaćenosti potraživanja od 09.03.2021. god., Heta Asset Resolution Hrvatska d.o.o., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Revd-2379/2021-2 od 01. lipnja 2021. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 75 Pž-1112/2022-2 od 17. kolovoza 2022. god., Izvadak iz obrtnog registra Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu od 10.11.2023. god., Povijesni izvadak iz obrtnog registra Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu od 29.01.2025. god., Izvadak iz obrtnog registra Splitsko- dalmatinska županija, Upravni odjel za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu od 29.01.2025. god., te Informativni letak - informacije o rizicima deviznih kredita i pravno shvaćanje sjednice V Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Pregledom priloženog Povijesnog izvatka iz obrtnog registra Splitsko- dalmatinska županija, Upravni odjel za gospodarstvo, EU fondove i poljoprivredu od 29.01.2025. god., utvrđeno je da je [obrt]" vl. OK, [adresa] osnovan dana 29.09. 1996. godine. Dana 05. 11. 2023. god., obrtu je pristupila kao suvlasnik kćerka tužiteljice MK, te je potom dana 07.01. 2014. god., tužiteljica OK istupila iz zajedničkog obrta.

Predmetni Ugovor o financijskom leasingu vozila HR/0272551-B od 29.12.2006. god., sklopljen je između pravnog prednika tuženika Hypo –Leasing Kroatien društvo za financiranje d.o.o., kao Davatelja leasinga, i tužiteljice - vlasnika [obrt]", [adresa], kao Korisnika leasinga.

Temeljem sklopljenog ugovora Davatelj leasinga, kao vlasnik predmeta leasinga, dao je Korisniku leasinga na korištenje u obliku financijskog leasinga motorno vozilo marke VW Caddy Kombi 1.9 TDI, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006., boja kamen plava (toč. 1 ugovora).

Ugovoreno je trajanje leasinga na rok od 60 mjeseci (toč. 1.3 ugovora).

Korisnik leasinga se je obvezao na plaćanje akontacije u iznosu od CHF 5.265,07 preračunato u kn po srednjem tečaju HNB na dan uplate, i 60 mjesečnih rata na ime naknade za leasning, svaki obrok u iznosu od CHF 416,99 u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, uvećano za iznos PDV-a na iznos kamate. Davatelj i Korisnik leasniga suglasno utvrđuju da su iznosi mjesečnih rata iz prethodnog stavka vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a, a usklađivanje istih biti će vršeno mjesečno. Rate dospijevaju na plaćanje svakog prvog radnog dana u mjesecu. Prva rata na ime naknade za leasing dospijeva 01.01. 2007. god., a zadnja rata na ime naknade za leasing dospijeva 01.12.2011. godine. Po uplati zadnje mjesečne leasing rate, kao i svih tražbina po ovom ugovoru, Davatelj leasinga je suglasan da Korisnik leasinga može registrirati predmet leasniga na svoje ime (toč. 2., 2.1, 2.1.1., 2.1.2. ugovora)

Davatelj leasinga će obračunati Korisniku leasinga jednokratni trošak obrade zahtjeva u iznosu od CHF 526,51 u HRK po srednjem tečaju HNB uvećan za PDV, za što će Korisniku leasinga biti ispostavljen poseban račun (toč. 7.1. ugovora).

Slijedom navedenog, razvidno je da je predmetni Ugovor o financijskom leasingu vozila HR/0272551-B od 29.12.2006. god., tužiteljica sklopila kao poduzetnik, odnosno vlasnik Trgovačkog obrta " [obrt]", [adresa], i to za potrebe svojega trgovačkog obrta – nabavke motornog vozila marke VW Caddy Kombi 1.9 TDI, pa je sasvim jasno da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisne odredbom članka 3. toč. 1 u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03), koja propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, obzirom da tužitelj predmetni ugovor nije sklopio u svojstvu potrošača, a niti se iz toga razloga predmetni ugovor može smatrati potrošačkim ugovorom u smislu citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga se tužiteljica koja predmetni ugovor nije sklopila u svojstvu kako navodi prosječnog potrošača, već u svojstvu poduzetnika, nije u mogućnosti s uspjehom pozivati na odredbe u sporno vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/03), pa tako niti na pravomoćne presude donijete u sudskom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a niti na niz odluka Županijskih sudova, Vrhovnog suda RH, i suda EU, a niti raznu stručnu literaturu.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO),propisuje u odredbi čl. 22 st. 1, da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske.

Dopuštena je odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu veže za promjene cijena dobara, robe i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (čl. 23 ZOO-a)

U ugovorima u kojim se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete dopušteno je ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu čl. 24 ZOO-a).

Prema tome, dopušteno je visinu ugovornih obveza vezivati kako za tečaj strane valute, tako i za eventualne promjene na tržištu, a pogotovo u konkretnom slučaju kada se ugovorna obveza tužiteljice kao Korisnika leasinga ispunjava tijekom petogodišnjeg razdoblja nakon sklapanja ugovora.

Tužiteljica se u konkretnom slučaju ne može s uspjehom pozivati niti na odredbe 296 ZOO-a (Opći uvjeti ugovora), a budući da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru koji bi bio sastavljan temeljem javno objavljenih Općih uvjeta ugovora sačinjenih od strane tuženika, a niti su sporne ugovorne odredbe uzrokovale u tolikoj mjeri očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice ili pak ugrožavaju postizanje svrhe ugovora, sve u smislu odredbe čl. 296 st. 1 ZOO-a, a kada se imaju u vidu konkretne okolnosti prije i nakon sklapanja ugovora, odnosno kada se ima u vidu činjenica da temeljem ugovornih odredbi tužiteljica odmah dobiva na korištenje novo Kombi vozilo u vlasništvu tuženika nabavne vrijednosti od 26.325,36 CHF sa uračunatim PDV-om od tadašnjih 22 %, a koje vozilo će otplatiti tijekom petogodišnjeg razdoblja nakon sklapanja ugovora, te ukupna visina preplaćenog iznosa uslijed porasta tečaja CHF i promjenjive kamatne stope (koja nije niti predmet spora), tijekom petogodišnjeg razdoblja otplate cijene vozila od 1.631,75 Eur.

Osim toga, sporne odredbe o predmetu i cijeni ugovora su jasne, razumljive i lako uočljive u smislu odredbe čl. 293 st. 3 ZOO-a, a naročito bi trebale biti jasne, razumljive i lako uočljive jednom poduzetniku i vlasniku Trgovačkog obrta, odnosno tužiteljici u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o financijskom leasingu vozila HR/0272551-B od 29.12.2006. godine.

Nema nikakve dvojbe da je tužiteljici kao poduzetniku i vlasniku Trgovačkog obrta bila jasna, razumljiva, te lako uočljiva i odredba toč. 7.1. ugovora, o obvezi plaćanja jednokratnog troška obrade zahtjeva u iznosu od CHF 526,51 u HRK po srednjem tečaju HNB uvećan za PDV, te da se je sa istom odredbom ugovora suglasila imajući u vidu naprijed navedene benefite petogodišnjeg korištenja neotplaćenog Kombi vozila u vlasništvu tuženika.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Temeljem sklopljenog Ugovora o financijskom leasingu vozila HR/0272551-B od 29.12.2006. god., prva rata na ime naknade za leasing dospijeva 01.01. 2007. god., a zadnja rata na ime naknade za leasing dospijeva 01.12.2011. godine. Zadnju 60-tu ratu na ime naknade za leasing tužiteljica je prema priloženoj Kartici kupca za razdoblje od 29.12.2006. do 04.07.2012., uplatila dana 15. 12. 2011. godine, dok je sa predmetnom tužbom ustala dana 19. siječnja 2023. god., a tužbu preinačila isticanjem i daljnjeg zahtjeva radi povrata plaćene jednokratnog troška obrade zahtjeva u iznosu protuvrijednosti od 526,51 CHF pisnim podneskom od 11. rujna 2025. godine, pa tuženik osnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a budući da se u konkretnom slučaju radi o zastarijelom potraživanju.

Osim toga, tužiteljica navodi da je o pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na način da zastarni rok kod restitucije temeljem ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a što u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe konkretnog ugovora.

Tužiteljica pritom gubi iz vida činjenicu da u konkretnom slučaju nema pravomoćne presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa je predmetni kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate u konkretnom slučaju i preuranjen, obzirom da se radi o još nedospjelom potraživanju prema tuženiku, a to sve u slučaju kada bi sporne ugovorne odredbe i bile ništetne, kako u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, tako i u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima na koje se poziva tijekom postupka.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3, Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 50,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 66,36 Eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23).

U Splitu, 24. listopada 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika