REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-220/2019-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćenicima - odvjetnicima iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, S. i A. Radića 15, 44000 Sisak, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupane po opunomoćenicima - odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 36.691,77 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 29. rujna 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 24. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, iznos od 7.565,64 EUR (sedamtisućapetstošezdesetpeteurašezdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 15. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), računajući iste:
- na iznos od 54,54 EUR od 15. studenog 2007. do isplate;
- na iznos od 53,61 EUR od 15. prosinca 2007. do isplate;
- na iznos od 55,23 EUR od 15. siječnja 2008. do isplate;
- na iznos od 54,97 EUR od 15. veljače 2008. do isplate;
- na iznos od 105,83 EUR od 15. ožujka 2008. do isplate;
- na iznos od 105,23 EUR od 15. travnja 2008. do isplate;
- na iznos od 101,79 EUR od 15. svibnja 2008. do isplate;
- na iznos od 103,09 EUR od 15. lipnja 2008. do isplate;
- na iznos od 102,07 EUR od 15. srpnja 2008. do isplate;
- na iznos od 101,85 EUR od 15. kolovoza 2008. do isplate;
- na iznos od 101,82 EUR od 15. rujna 2008. do isplate;
- na iznos od 105,72 EUR od 15. listopada 2008. do isplate;
- na iznos od 108,09 EUR od 15. studenog 2008. do isplate;
- na iznos od 104,72 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate;
- na iznos od 113,82 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate;
- na iznos od 113,92 EUR od 15. veljače 2009. do isplate;
- na iznos od 110,86 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate;
- na iznos od 111,56 EUR od 15. travnja 2009. do isplate;
- na iznos od 111,70 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate
- na iznos od 110,49 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate;
- na iznos od 110,70 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate;
- na iznos od 151,67 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate;
- na iznos od 153,44 EUR od 15. rujna 2009. do isplate;
- na iznos od 151,47 EUR od 15. listopada 2009. do isplate;
- na iznos od 152,75 EUR od 15. studenog 2009. do isplate;
- na iznos od 152,54 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate;
- na iznos od 155,97 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate;
- na iznos od 158,18 EUR od 15. veljače 2010. do isplate;
- na iznos od 157,70 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate;
- na iznos od 159,89 EUR od 15. travnja 2010. do isplate;
- na iznos od 163,90 EUR od 15. svibnja 2010. do isplate;
- na iznos od 147,31 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate;
- na iznos od 151,53 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate;
- na iznos od 151,39 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate;
- na iznos od 160,13 EUR od 15. rujna 2010. do isplate;
- na iznos od 155,04 EUR od 15. listopada 2010. do isplate;
- na iznos od 156,21 EUR od 15. studenog 2010. do isplate;
- na iznos od 122,35 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate;
- na iznos od 122,72 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate;
- na iznos od 121,24 EUR od 15. veljače 2011. do isplate;
- na iznos od 122,14 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate;
- na iznos od 122,19 EUR od 15. travnja 2011. do isplate;
- na iznos od 124,93 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate;
- na iznos od 130,77 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 18,82 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 116,84 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od 107,20 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od 98,71 EUR od 15. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 8,55 EUR od 23. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 89,40 EUR od 15. listopada 2011. do isplate;
- na iznos od 89,58 EUR od 15. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 89,95 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 92,25 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,94 EUR od 15. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 92,19 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 92,07 EUR od 15. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,45 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 93,12 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,29 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 92,06 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 90,03 EUR od 15. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 91,78 EUR od 15. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 92,60 EUR od 15. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od 92,05 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 91,40 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 59,45 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate;
- na iznos od 60,03 EUR od 15. rujna 2013. do isplate;
- na iznos od 60,40 EUR od 15. listopada 2013. do isplate;
- na iznos od 60,58 EUR od 15. studenog 2013. do isplate;
- na iznos od 61,24 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 60,59 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate, a u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 20.383,70 EUR (dvadesettisućatristoosamdesettrieurasedamdesetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, računajući istu:
- na iznos od 2.693,36 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate;
- na iznos od 629,30 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate;
- na iznos od 712,95 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate;
- na iznos od 557,17 EUR od 15. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 4.163,46 EUR od 23. rujna 2011. do isplate;
- na iznos od 439,70 EUR od 15. listopada 2011. do isplate;
- na iznos od 442,72 EUR od 15. studenog 2011. do isplate;
- na iznos od 448,94 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate;
- na iznos od 487,87 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate;
- na iznos od 499,58 EUR od 15. veljače 2012. do isplate;
- na iznos od 486,82 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate;
- na iznos od 484,90 EUR od 15. travnja 2012. do isplate;
- na iznos od 491,36 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate;
- na iznos od 502,60 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate;
- na iznos od 488,58 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate;
- na iznos od 484,71 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate;
- na iznos od 450,32 EUR od 15. rujna 2012. do isplate;
- na iznos od 479,97 EUR od 15. listopada 2012. do isplate;
- na iznos od 493,77 EUR od 15. studenog 2012. do isplate;
- na iznos od 484,60 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate;
- na iznos od 473,60 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate;
- na iznos od 186,23 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate;
- na iznos od 191,74 EUR od 15. rujna 2013. do isplate;
- na iznos od 195,30 EUR od 15. listopada 2013. do isplate;
- na iznos od 197,04 EUR od 15. studenog 2013. do isplate;
- na iznos od 203,24 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate;
- na iznos od 196,98 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate;
- na iznos od 134,94 EUR od 15. veljače 2014. do isplate;
- na iznos od 138,21 EUR od 15. ožujka 2014. do isplate;
- na iznos od 135,36 EUR od 15. travnja 2014. do isplate;
- na iznos od 131,29 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate;
- na iznos od 132,17 EUR od 15. lipnja 2014. do isplate;
- na iznos od 135,08 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate;
- na iznos od 137,40 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate;
- na iznos od 137,99 EUR od 15. rujna 2014. do isplate;
- na iznos od 140,48 EUR od 15. listopada 2014. do isplate;
- na iznos od 144,06 EUR od 15. studenog 2014. do isplate;
- na iznos od 144,73 EUR od 15. prosinca 2014. do isplate;
- na iznos od 145,26 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. veljače 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. ožujka 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. travnja 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. kolovoza 2015. do isplate;
- na iznos od 144,99 EUR od 15. rujna 2015. do isplate, a u roku od 15 dana.
II a U preostalom dijelu tužbeni zahtjev za iznos od 8.742,43 EUR
(osamtisućasedamstočetrdesetdvaeuračetrdesettricenti) po osnovi tečajnih razlika odbija se kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.877,31 EUR (sedamtisućaosamstosedamdesetsedameuratridesetjedancent) sa zateznom kamatom počev od 24. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
III a U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 4.236,84 EUR (četiritisućedvjestotridesetšesteuraosamdesetčetiricena) i zateznom kamatom od 24. listopada 2025. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 22. ožujka 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana pod brojem: 3208675815, Šifra namjene: D01, Partija broj:
7103565586, u iznosu od 266.000,00 CHF, na rok otplate od 11 godina / 132 mjesečna anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ( u daljnjem tekstu: HNB) na dan plasmana tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,40 % godišnje uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 2.534,48 CHF, a prema navedenim početno ugovorenim uvjetima. Istakao je da su se naknadno kamatne stope i anuiteti mijenjali i to od strane tuženika, te dodatno uz primjenu srednjem tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja kredita. Stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 2.534,48 CHF trebao je biti primijenjen u svih 132 anuiteta, kao i redovne kamatne stope.
2. Navedeni Ugovor o namjenskom kreditu u točki 1 je izmijenjen Dodatkom kojom je utvrđena glavnica u valuti euro koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 54.258,50 EUR i nakon učinjene konverzije on je kao korisnik kredita dužan otplaćivati kredit do 1. srpnja 2033. u mjesečnim anuitetima od 401,13 EUR.
3. U tužbi koju je tužitelj podnio 5. lipnja 2019. istakao je da ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetna jer tuženik kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Ovom presudom, istakao je tužitelj, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita , zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a sve to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s time da je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03 te i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
4. Tužitelj ocjenjuje kako je ništetna i odredba iz rečenog Ugovora vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, a što također proizlazi iz presude trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013, a takav pravni stav da je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. povodom izjavljene revizije. Dakle, tužitelj ističe kako je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujan 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita tako što je u Potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa, a koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega je ta ugovorna odredba ništetna.
5. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a po izjavljenoj reviziji u predmetu broj Rev-2868/2018, a u kojoj je najviši sud Republike Hrvatske utvrdio kako sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje ZZK/15), a što znači ako su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro kojom su se odredbe osnovnog Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice te i ako je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, to da još uvijek ne znači da potrošači tj. korisnici kredita nemaju pravni interes utvrđivati da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer tvrde da im u cijelosti nije podmiren dug i zbog toga postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom, a ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan Ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Radi toga tužitelj ocjenjuje da ima pravni interes podnijeti tužbu radi vraćanja onog što je tuženi primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to kada je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te i ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Kako se radi o restituciji iz članka 323. ZOO/05 tužitelj je postavio tužbeni zahtjev po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tako da je od tuženika zahtjevao 238.088,42 HRK i to tako da je na pojedinačne novčane iznose, kako stoji u tužbenom zahtjevu (stranica 6 spisa) zahtjevao zateznu kamatu od preplaćenih svako mjesečnih iznosa pa do isplate, a po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi zahtjevao je iznos od 78.059,19 HRK, također sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose koji su preplaćeni određenog dana u mjesecu pa sve do isplate (stranica 5 i 6 spisa). Dakle, tužitelj je od tuženika zahtijevao ukupno 316.147,61 HRK i trošak parničnog postupka koji je zahtjevao da mu tuženik isplati sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.
6. Kako je nakon podnošenja tužbe tijekom dokaznog postupka sud izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, nakon pribavljenog pisanog nalaza i mišljenja tužitelj je u podnesku od 25. kolovoza 2025. specificirao tužbeni zahtjev (stranice 188 – 192 spisa) tako da je po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevao 7.565,64 EUR, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zahtijevao je 29.126,13 EUR i to tako da je na pojedinačne novčane iznose zahtijevao zateznu kamatu od dana preplate pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka na koji je zahtjevao zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate. Dakle, tužitelj je od tuženika zahtjevao ukupno 36.691,77 EUR.
7. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.
8. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač, a da je na tužitelju dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 7. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužitelj, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.
9. Kao bitno tuženik je istakao da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i onda je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac ukrao i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužitelju nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužiteljica i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
10. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.
11. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.
12. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 22. ožujka 2007., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.
Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.
13. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu od 22. ožujka 2007. broj 3208675815 kreditna partija broj: 7103565586, u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i odredbu o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 7. siječnja 2016.
14. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. ožujka 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 266.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 11 godina, za kupovinu stana. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 7. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu valutne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužitelju priznata pretplata po konverziji u iznosu od 122.873,17 HRK te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom.
15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016.
16. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 22. ožujka 2007., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,40 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03), a jer iako je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen u srpnju 2006.
17. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
18. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
20. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.
21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.
22. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.
29. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
23. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Tužitelj bi imao pravo (da je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti posebno deklarirao) za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
24. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 7. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 22. ožujka 2007. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 22. ožujka 2007. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,40 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.
25. Saslušan na glavnoj raspravi održanoj 26. travnja 2024. tužitelj je istakao da je inače klijent Zagrebačke banke d.d., plaća mu se isplaćuje na tekući račun u toj banci, a prije realizacije kredita došao je u poslovnicu Zagrebačke banke d.d. u Požegi i interesirao se za kredit u iznosu od oko 200.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna. Određeno je istakao da je u banci spomenuo taj iznos zbog toga što je smatrao da za ovaj iznos kredita može kupiti stan u [adresa]. Sve to je priopćio službenoj osobi u banci i službena osoba u banci mu je priopćila kako je njemu, a s obzirom na svu obrađenu dokumentaciju moguće zaključiti Ugovor o namjenskom kreditu i u valuti CHF i u valuti EUR. Nakon što mu je službena osoba banke predala otplatni plan u jednoj i drugoj valuti tužitelj se odlučio sklopiti Ugovor o kreditu u valuti CHF zato što je utvrđeni otplatni plan bio povoljniji u valuti CHF negoli u valuti EUR. Naglasio je da stan nikada nije iznajmljivao, nikada nije imao bilo kakav Obrt ili da je bio vlasnik Trgovačkog društva. Također je istakao da ga u banci nitko nije upozoravao da je CHF rizična valuta i da može doći do značajnog skoka tečaja. Zaključno je istakao kako je dobio otiskani tj. formularni Ugovor o namjenskom kreditu i da je upućen da s Ugovorom ode kod javnog bilježnika radi potvrđivanja. Također je tužitelj određeno istakao kako je u Ugovoru o namjenskom kreditu za njega bilo prihvatljivo ono što je utvrđeno, a to znači, da je ocijenio kako će moći vraćati mjesečni anuitet u iznosu koji je utvrđen u Ugovoru, uz napomenu da je mislio kako će tečaj CHF i redovna kamatna stopa možda biti minimalno povećane tijekom otplate kredita. Međutim, tužitelj nije očekivao da će tečaj CHF i promjenjiva kamatna stopa biti u onim omjerima kakvi su bili tijekom otplate kredita do zaključenja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu.
26. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio iskreno, objektivno i životno.
Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 22. ožujka 2007. broj 3208675815, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl.81. stavak 1. ZZP/03 i čl.87.stavak 1. ZZP/03.
27. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).
28. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.
Tužbu je tužitelj vezano za restitucijski zahtjev i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (članak 1. i članak 2. Ugovora) o namjenskom kreditu od 22. ožujka 2007. podnio 5. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a niti u odnosu na valutnu klauzulu jer je tužba podnesena unutar roka od 5 godina koji se računa za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike, jer je tužbu podnio 5. lipnja 2019.
29. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 7. siječnja 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužitelj vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).
30. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 29. rujna 2025. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208675815 kreditna partija broj: 7103565586, od 22. ožujka 2007., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:
- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao redit u iznosu od 266.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),
- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;
- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;
- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 122.873,17 HRK na dan 30. rujna 2015., a jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR;
- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
31. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, Vidovci, Sv. Ane 8, 34000 Požega, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju istakao da je vještačenje proveo nakon što je utvrdio i pregledao pisanu dokumentaciju u sudskom spisu. Naglasio je da je na temelju te dokumentacije mogao utvrditi da su tužitelj i tuženik 22. ožujka 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, da je šifra namjene bila: D01, da je tužitelju odobren kredit u iznosu od 266.000,00 CHF na rok otplate od 11 godina / 132 mjesečna anuiteta i sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana ona od 4,40 % godišnje uz ugovoreni mjesečni anuitet od 2.534,48 CHF a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika. Stvarno primijenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 2.534,48 CHF primijenjen je za prvih 6 anuiteta, a nakon toga su redovne kamatne stope promijenjene. U odnosu na početno ugovorene uvjete i ročnost otplate, uvećana je otplata glavnice kredita 2 puta i to 24. lipnja 2011. u iznosu uvećane otplaćene glavnice kredita od 33.004,30 CHF i dana 23. rujna 2011. u iznosu uvećane otplaćene glavnice kredita od 20.428,26 CHF. Također, u periodu od 1. siječnja 20103. do 30. lipnja 2013. realiziran je poček u otplati kredita te su troškovi moratorija iznosili 965,76 CHF i pripisani glavnici kredita. Nakon isteka moratorija u otplati kredita produžena je ročnost u otplati kredita sa tada preostalih 63 anuiteta na 240 anuiteta, a što je obračunato 1. srpnja 2013.
32. Odgovarajući na upit suda iz rješenja radi utvrđenja pozitivnih razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po Ugovoru o namjenskom kreditu od 22. ožujka 2007. uz Dodatak Ugovoru koji su stranke kao kreditor i korisnik kredita zaključili 20. rujna 2013., vještak je trebao utvrditi eventualnu preplatu po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope za razdoblje od realizacije kredita do 1. siječnja 2014. uz primjenu početno ugovorene kamatne stope kao fiksne tijekom otplate kredita, utvrditi eventualne preplate po osnovi ništetne valutne klauzule CHF za razdoblje od časa realizacije kredita do časa potpisivanja Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju – dalje ZID ZPK/15 i u nastavku konverziju kredita uz valutnu klauzulu od 7. siječnja 2016. a sve uz primjenu tečaja CHF u trenutku realizacije kredita. Također je zaključno vještak trebao odgovoriti je li na dan konverzije postoji razlika neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenoj tj. početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan izvršene konverzije.
33. U pisanom nalazu i mišljenju vještak je istakao da zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 4,40 % samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta utvrđeni su i izračunati u periodu od 30. ožujka 2007. do 31. prosinca 2013. i iznose ukupno samo više plaćeno 10.734,56 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od više plaćenog u iznosu od 57.003,36 HRK, a što je 7.565,64 EUR. Navedeni pojedinačni iznosi prikazani su po svakom anuitetu pojedinačno i zbrojno s izračunatim razlikama u CHF, kunama i EUR u koloni 15, 15a i 15b u Prilogu 1 (P-1) na rednim brojevima anuiteta od 1 do 75 (stranica 180 – 181 spisa).
34. Vještak je utvrdio da iznos ukupno samo više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. valutne klauzule, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita iznosi 276.454,19 HRK i taj novčani iznos je umanjen za iznos priznate pretplate tužitelju prema dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u EUR, a u iznosu od 122.873,17 HRK te tako umanjena razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 153.581,02 HRK. Zbrojno proizlazi: 276.454,19 – 122.873,17 = 153.581,02 HRK, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije za 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi da je više plaćeno 20.383,70 EUR. Razlike po svakom pojedinačnom anuitetu navedene su u Tablici 9 u kolonama 4 do 8 (stranice 176 – 177 spisa). Dakle, u Tablici broj 9 vještak utvrđuje izračun više plaćenih anuiteta izračunat zbog primjene promjenjive kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene tzv. valutne klauzule, odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, umanjeno za iznos priznate preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR.
35. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti argumentiran i stručan, a vještak je sva činjenična utvrđenja potkrijepio stručnim obrazloženjima i tabličnim prikazima (Tablica 1, Tablica 2, Tablica 3, Tablica 4, Tablica 5, Tablica 6, Tablica 7, Tablica 8 i Tablica 9).
36. Pravilno tuženik u podnesku od 9. rujna 2025. ističe kako tužitelj samoinicijativno mijenja nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da u potpunosti izbacuje i "ignorira" preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije kao i izračun vještaka koji u sebi sadrži navedenu preplatu.
37. Naime, vještak je određeno istakao da je utvrđeni iznos preplate 122.873,17 HRK, te je ukupno više uplaćeni zbir anuiteta od 276.454,19 HRK trebalo umanjiti za utvrđeni iznos preplate, a onda izračunata umanjena razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika iznosi 153.581,02 HRK, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije za 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi više plaćeno 20.383,70 EUR, a što je utvrđeno u Tablici 9 u koloni 8 (stranica 176 – 177 spisa).
38. Treba istaći da se preplata iz konverzije kredita iz CHF u EUR, a koja je provedena sukladno ZID ZPK/15 odnosi isključivo na valutnu klauzulu i prilagodbu glavnice i uplaćenih anuiteta prema valutnom tečaju i ta preplata nije povezana s preplaćenim kamatama zbog jednostranih promjena kamatnih stopa, koje su bile predmet kolektivnog spora i pravomoćne presude o ništetnosti takvih odredbi.
39. Zato je u pravu tuženik koji je istakao prigovor dvostrukog beneficiranja, a što znači da potrošači koji imaju pravo na preplaćene iznose imaju pravo dobiti ih od tuženika, ali se izlaz preplate utvrđen u konverziji ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštene i ništetne odredbe u Potrošačkom ugovoru. Dakle, kako i stoji u revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 1096/22-2 tužitelj kao potrošač ima pravo samo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem. Financijskim vještačenjem su utvrđeni iznosi na restituciju zbog nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a što znači da je sud tužitelju po osnovi nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi dosudio ukupno 7.565,64 EUR i 20.383,70 EUR po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a jer je upravo zbog činjenice da se iznos preplate utvrđen u konverziji ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli tj. s viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.742,43 EUR valjalo je tužitelja odbiti jer je taj iznos neosnovano zatražen.
40. Ocjena je ovog suda da tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev jer je ukupno u tužbi zahtijevao u odnosu na ništetnu promjenjivu kamatnu stopu preplaćeni iznos od 78.059,19 HRK (10.360,23 EUR), a po osnovi ništetne valutne klauzule zahtjevao je preplaćeni iznos od 238.088,43 HRK (31.599,77 EUR), a što znači da je u tužbi zahtjevao više novčanih sredstava negoli je to bilo nakon što je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 25. kolovoza 2025. kada je zahtjevao ukupno 36.691,77 EUR.
41. Iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 proizlazi da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon ne određuje nešto drugo. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja većih novčanih iznosa po osnovi navedenog kredita nego što bi bio u obvezi da je kredit otplaćivao prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju valute CHF koji je bio na snazi u času sklapanja Ugovora o kreditu.
42. Tužitelju navedeni novčani iznosi pripadaju sukladno odredbi članka 1111. stavak 1. ZOO/05, a kako je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno, tada je sud tužitelju dosudio one novčane iznose koje je utvrdio vještak u svom izračunu i to u Tablici broj 9, koloni 8. Na pojedinačne novčane iznose sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj.
43. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a jer je tužitelj djelomično uspio u parnici i onda je sud u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a najprije utvrdio postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeo postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga je utvrđen iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke tj. tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u parnici, a koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te je sud tužitelju odmjerio naknadu djela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici sud je ocijenio prema konačno utvrđenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, imajući u vidu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 36.691,77 EUR, a sud je tužitelju dosudio ukupno 27.949,34 EUR proizlazi da je tužitelj uspio sa 76 % od postavljenog zahtjeva, a tuženik sa 24 %. Ovaj rezultat se dobije i ako se prihvati da je tužitelj uspio s osnovom u 100 % iznosu, a jer 100 + 76 daje 176 i kada se 176 podijeli sa 2 dobije se iznos od 88. U tom slučaju preostaje zaključiti da je uspjeh tuženika 12 % i kada se iznos od 88 umanji za 12 dobije se iznos od 76 %.
44. Kako je tužitelja zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.
45. Naime, odredbom članka 151. stavak 1. i 2. ZPP-a propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika kojima Zakon priznaje pravo na nagradu. Dakle, tužitelj je imao izdatke koji su nastali zbog plaćanja nagrade svom odvjetniku u zastupanju u ovoj parnici, ali su se izdaci očitovali i u plaćanju sudske pristojbe na tužbu , u vrijeme podnošenja tužbe, a jer u to vrijeme tužitelji kao potrošači nisu bili oslobođeni pristojbene obveze.
46. Zakon o izmjeni Zakona o sudskim pristojbama donesen u svibnju 2023. je potrošače u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobodio obveze plaćanja sudskih pristojbi, a kako proizlazi iz odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 - u daljnjem tekstu: ZSP/18).
47. Tužitelj je imao izdatak u vidu plaćanja troška vještačenja u iznosu od 398,17 eura a imajući u vidu da je opunomoćenik tužitelja tužitelju sastavio tužbu, obrazloženi podnesak od 20. svibnja 2020., obrazloženi podnesak od 31. listopada 2023. i obrazloženi podnesak u kojem je uređen tužbeni zahtjev od 25. kolovoza 2025. tužitelj je u obvezi svom opunomoćeniku isplatiti nagradu na koju opunomoćenik ima pravo za sastav tužbe temeljem Tbr. 7 točka 1. Tarife i temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife, a prema vrijednosti predmeta spora od 36.691,77 EUR (29.126,13 EUR + 7.565,64 EUR = 36.691,77 EUR), a u iznosima od po 1.000,00 EUR jer je vrijednost predmeta spora iznad 33.181,01 EUR i u tom slučaju odvjetnik ima pravo zahtijevati 500,00 EUR za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka jer je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife). Opunomoćenik tužitelja je nazočio pripremnom ročištu od 6. studenog 2023. i kako je pripremno ročište odgođeno, a to znači na istom se raspravljalo samo o procesnim pitanjima tada je opunomoćeniku tužitelja priznata nagrada u iznosu od 50 % nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tarife. Za pripremno ročište održano 19. veljače 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak opunomoćeniku tužitelja je priznata nagrada u iznosu od 1.000,00 EUR kao i za ročišta za glavnu raspravu kojima je opunomoćenik nazočio 26. travnja 2024. i 29. rujna 2025. Osnovica za obračun PDV-a je 7.500,00 EUR, PDV po stopi od 25 % iznosi 1.875,00 EUR pa je sud ukupan trošak zastupanja utvrdio iznosom od 9.375,00 EUR, a kako je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 465,98 EUR tada je ukupan trošak koji podliježe umanjenju utvrđen iznosom od 9.840,98 EUR pa zbog uspjeha tužitelja u parnici od 76 % dobije se iznos od 7.479,14 EUR. Trošak vještačenja je bio nužan trošak i iznosi 398,17 EUR pa je ukupno priznati trošak tužitelju u iznosu od 7.877,31 EUR i taj novčani iznos je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, a jer je zateznu kamatu tužitelj zahtijevao uz smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.
48. Kako je tužitelj zahtjevao ukupan trošak u iznosu od 12.114,15 EUR tada je u preostalom dijelu iznad iznosa od 7.877,31 EUR zahtjev tužitelja u iznosu od 4.236,84 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.
49. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 24. listopada 2025.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, S. i A. Radića 15, [adresa] Sisak
2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb
