Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-620/2024-15

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužiteljice LT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Jurlini, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika GT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. rujna 2025., održane u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te tuženika, 24. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužiteljica LT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], vlasnik kč. br. [katastarska čestica] - oranica sa 6319 m2, koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koja čestica odgovara kč. br. [katastarska čestica] - oranica sa 6219 m2, upisanoj u Pl. 557 k. o. [katastarska općina], što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, sve u roku od 15 dana.

II Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.079,65 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je stvarni vlasnik kč. br. [katastarska čestica] - oranica sa 6219 m2, upisana u Pl. br. 557 k. o. [katastarska općina], a u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kao kč. br. [katastarska čestica]- oranica sa 6319 m2, na kojoj se kao formalni vlasnik vodi tuženik. Predmetnu nekretninu tužiteljici je darovao njezin otac VT još prije 30 godina, tako da ju je tužiteljica nesmetano uživala. Njezin otac je u posjedu predmetne nekretnine bio još od 1957. godine, kada ju je kupio od DT, udane L. Ugovor nikada nije proveden, tako da je nekretnina omaškom upisana na tuženika. Kako je vlasništvo stečeno darovanjem i dosjelošću, tužiteljica ima interes da se uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama te je stoga predložila da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ona vlasnica predmetne nekretnine, a da je tuženik dužan to priznati i trpjeti upis njezinog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da su mu prije oko 30 dana došli u kuću LT i njezin suprug PT te zahtijevali da im darovnim ugovorom daruje predmetnu kč. br. [katastarska čestica] površine 6319 m2, odnosno gruntovnu kč. br. [katastarska čestica] oranica Trovan. Kako mu nisu pokazali vjerodostojni dokument kojim bi se moglo zaključiti da je netko od obitelji LT ili VT (djevojačko) bio vlasnik ili suvlasnik navedene nekretnine odbio je njihov zahtjev. Pokazali su mu gruntovni izvadak (neslužbeni), na kojem se on vodi kao vlasnik 1/1, a kada je tražio katastarski izvadak oni ga nisu imali, no iz tužbe se vidi da se na spornu nekretninu upisala Republika Hrvatska. Iz kopije ugovora nekretninu je kupio njegov djed G u korist svog sina ĐT (otac tuženika), a istu je on naslijedio od svog oca, što je razvidno iz rješenja o nasljeđivanju suda u Orahovici od 27. travnja 1999. Tvrdnja tužiteljice da joj je njezin otac VT darovao predmetnu nekretninu još prije 30 je dvojbena, jer mu taj dokument tužiteljica nije pokazala pri prvom susretu, a njemu je rekla da tek predstoji ostavinska rasprava iza njezinog oca. Tvrdnja tužiteljice da je "omaškom" nekretnina upisana na njega nije točna, jer iz izvornog ugovora se vidi da je nekretninu kupio njegov djed G u ime svog sina ĐT. Oko 2008.-2009. godine razgovarao je sa sada pok. ŠT u vezi pravno nesređenih njiva i koliko se sjeća isti mu je rekao da je to nemoguće i neisplativo. S ocem ĐT je razgovarao negdje 1977. godine o tome kako je djed G došao do vlasništva te parcele i još jedne pored nje, a na upit kako to da drugi obrađuju tu zemlju nije dobio suvisao odgovor, samo se sjeća da je govorio nešto kao preprodaja, zamjena i kako je djed znao zakartati cijelu mirovinu. Nakon 60 godina vlasništva na spornoj nekretnini misli da je tužiteljica trebala tužiti SFRJ jer u to vrijeme je sastavljen ugovor, ili Republiku Hrvatsku.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem izvoda iz Pl. br. 557 k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], identifikaciju predmetne čestice od strane Ureda za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica, uvidom u izvod iz katastarskog plana za predmetnu nekretninu, čitanjem preslike kupoprodajnog ugovora od 31. siječnja 1963., preslike rješenja br. Z-138/63 od 15. ožujka 1963., uvidom u presliku zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], preslike rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici posl. br. O-52/99-4 od 27. travnja 1999., povijesti promjena na katastarskim česticama Područnog ureda za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica od 26. studenoga 2024., preslike tužbe od 10. ožujka 2009. ovdje tuženika, zaprimljena kod Općinskog suda u Orahovici pod posl. br. P-251/09, saslušanjem svjedoka RT, PT i IT te tužiteljice i tuženika u svojstvu stranaka.

4. Nije sporno, a kako je to razvidno iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je na predmetnoj kč. br. [katastarska čestica] – oranica Trovan sa 6319 m2 tuženik upisan kao vlasnik.

5. Nije sporno, a kako je to razvidno iz izvoda iz Pl. br. 557 k. o. [katastarska općina], da je na predmetnoj nekretnini, označena u katastru kao kč. br. [katastarska čestica] -Trovan sa 6219 m2, Republika Hrvatska upisana kao posjednik. Iz identifikacije čestica Područnog ureda za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica, utvrđeno je da je sporna kč. br. [katastarska čestica] – oranica Trovan sa 6319 m2 istovjetna u katastru upisanoj kč. br. [katastarska čestica] - Trovan sa 6219 m2 iz Pl. br. 557 k. o. [katastarska općina].

6. Sporno je da li je predmetna nekretnina, kako tužiteljica tvrdi u tužbi, omaškom upisana u zemljišnim knjigama na tuženika, te da li su u konkretnom slučaju ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini dosjelošću, sukladno odredbi čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN-91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje ZVDSP), kojom je određeno da samostalni posjednik, čiji je posjed barem pošten, stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

7. Na te sporne okolnosti izvedeni su dokazi čitanjem preslike kupoprodajnog ugovora od 31. siječnja 1963., preslike rješenja br. Z-138/63 od 15. ožujka 1963., uvidom u presliku zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], čitanjem preslike rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici posl. br. O-52/99-4 od 27. travnja 1999., povijesti promjena na katastarskim česticama Područnog ureda za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica od 26. studenoga 2024., preslike tužbe od 10. ožujka 2009. ovdje tuženika, zaprimljene kod Općinskog suda u Orahovici pod posl. br. P-251/09, saslušanjem svjedoka RT, PT i IT te saslušanjem tužiteljice i tuženika u svojstvu stranaka.

8. Nije sporno da je u zemljišnim knjigama pravo vlasništva tuženika na predmetnoj nekretnini uknjiženo temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Orahovici posl. br. O-52/99-4 od 27. travnja 1999. (list 17-18), donesenog u ostavinskom postupku iza pok. oca tuženika ĐT.

9. Iz preslike kupoprodajnog ugovora od 31. siječnja 1963. (list 12) utvrđeno je da je ugovor zaključen između tuženikovog oca ĐT, kao kupca, i ĆT iz [adresa], kao prodavatelja, temeljem kojeg je rješenjem Zemljišno - knjižnog odjela Kotarskog suda u Orahovici, br. Z-138/63 od 14. ožujka 1963. (list 13), u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 16) izvršena uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženikovog oca.

10. Iz povijesti promjena na katastarskim česticama Područnog ureda za katastar Virovitica, Ispostava za katastar nekretnina Orahovica od 26. studenoga 2024. utvrđeno je da je predmetna nekretnina (upisana u katastru kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), od revizije katastra 1956. godine bila upisana na posjednika ŽT iz [adresa], da bi 1961. godine kupoprodajnom prešla u posjed PZ Dolci, a 1964. godine integracijom poljoprivrednih zadruga i KPR Zdenci u PPK Orahovica prenosi se u posjed PPK Orahovica. Provođenjem Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN-34/91), po službenoj dužnosti kao posjednik se 2004. godine upisuje Republika Hrvatska, a PP Orahovica kao ovlaštenik – zakupac, da bi 2005. godine na zahtjev PP Orahovica zbog nekorištenja predmetne nekretnine posjed prenesen samo na Republiku Hrvatsku.

11. Svjedok PT, suprug tužiteljice, iskazao je da se s tužiteljicom oženio 1989. godine i otada živi u [adresa], u kući koja je bila vlasništvo njegovog punca, odnosno oca tužiteljice. Iz razgovora i onog što mu je punac govorio zna da je predmetnu česticu isti kupio od gđe. ŽT, nije mu poznato koje točno godine je kupoprodaja izvršena, ali misli da je to bilo 60-ih godina prošlog stoljeća. Njegov punac je i prije nego što se oženio s tužiteljicom tijekom dužeg perioda predmetnu česticu već obrađivao i nitko mu nikada posjed i obradu zemljišta nije branio ili ga u posjedu smetao. Njegov punac je rekao kako predmetno zemljište daje svojoj kćerki, odnosno njegovoj supruzi, a obradu istog je on neposredno preuzeo kada punac to više nije mogao zbog zdravstvenog stanja, odnosno unazad 15 godina prije njegove smrti. Njegov punac ovo zemljište nikada nikome nije prodao pa niti tadašnjem PIK-u. Navedeno zemljište on neposredno obrađuje uz odobrenje i suglasnost njegove supruge. Što se tiče ostavinskog postupka koji je proveden iza smrti njegovog punca, zna da je njegovu imovinu naslijedila njegova punica, no predmetno zemljište nije ušlo u ostavinsku imovinu s obzirom da je tim zemljištem punac još za života raspolagao na način da je zemljište darovao svojoj kćerki, njegovoj supruzi. Ugovor o darovanju nije sastavljen u pisanom obliku već je sve dogovoreno i ugovoreno usmeno. Njegov punac nikada nije govorio da je u svezi predmetnog zemljišta imao kakve probleme s obitelji tuženika. Prošle godine u svezi tog zemljišta bilo je određenih problema jer je na tom zemljištu JT posijao pšenicu, međutim, isti se povukao iz tog posjeda nakon što je bio tužen za smetanje posjeda, opravdavajući se da je u posjed ušao jer je mislio da se radilo o državnom zemljištu s obzirom da se Republika Hrvatska vodila u katastru kao posjednik. Posljednjih 6 - 7 godina poticaje za predmetno zemljište ostvario je JT, nije ništa poduzimao kako bi ga onemogućio da prima poticaje za ovo zemljište, jer nije raspolagao dokumentima o posjedu na svoje ime niti na ime njegove supruge, a niti je mogao dokumentima, odnosno zemljišnoknjižnim izvatkom dokazati da je njegova supruga vlasnica tog zemljišta. Tek je prije 3 - 4 godine saznao je da JT prima poticaj za ovo zemljište, međutim, u to vrijeme prema tada važećim propisima bilo je moguće da državne poticaje prima osoba koja nije vlasnik tog zemljišta, i to bez suglasnosti upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika.

12. Svjedok IT iskazao je da se predmetno zemljište nalazi neposredno uz zemljište njegovih roditelja i njegovog djeda. Otuda ima saznanja da je predmetno zemljište, otkad on pamti, obrađivao VT, koji je to zemljište obrađivao sve dok je mogao, a nakon njega to zemljište je nastavio obrađivati PT, i to otprilike prije 10 godina. Nema nikakvih saznanja da bi predmetno zemljište VT darovao tužiteljici. OT nikada nitko nije smetao u posjedovanju i obradi predmetnog zemljišta. Tuženik ovo zemljište nikada nije obrađivao niti ga je ikada vidio na tom zemljištu. U svezi ovog zemljišta prošle godine bilo je određenih problema jer je netko na tom zemljištu posijao žito, međutim, on to nije vidio i nije znao tko je to učinio, da bi se kasnije saznalo da je to učinio JT. Od svojih roditelja nije ništa čuo o tome da bi VT predmetno zemljište obrađivao u razdoblju prije nego što je on o tome imao saznanja. CT vrši uslugu košnje pšenice za tužiteljičinog supruga, koji i inače za druge osobe radi košnju na njihovom zemljištu.

13. Tužiteljica je iskazala da je njezin otac VT predmetnu nekretninu stekao kupoprodajom od DT negdje 1962. godine, od kada je predmetno zemljište koristio sve dok ga je zdravlje služilo. Njezinog oca nitko nikada nije smetao u posjedu niti mu je taj posjed branio. Predmetno zemljište njezin otac je usmenim darovanjem prenio na nju, i to dvije do tri godine prije svoje smrti, a umro je prije dvije godine. Njezin otac u vezi ovog zemljišta nikada nije imao nikakve probleme s tuženikom, nikada nije čula da bi tuženik tražio od njezinog oca predaju ovog zemljišta u posjed, niti su se oni oko tog zemljišta svađali. Na području gdje se nalazi predmetna nekretnina okolno zemljište je vlasništvo fizičkih osoba i to sve do poljskog puta, iza kojeg se nalazi državno zemljište. Njezin otac pitanje uknjižbe vlasništva na ovom zemljištu za svog života nije rješavao, nakon što je umro pitanje vlasništva sada je prisiljena ona rješavati s obzirom da je zemljište stekla darovanjem od svog oca. Ne raspolaže pisanom dokumentacijom o prodaji ovog zemljišta njezinom ocu, niti raspolaže dokumentacijom kojom je njezin otac to zemljište njoj darovao. Ne zna ništa o tome da bi njezin otac ovo zemljište za života prodao trećoj osobi. Upitana iz kojeg razloga nije kontaktirala tuženika vezano za poticaje koje je na tom zemljištu ostvario JT, navela je da ovo pitanje smatra nebitnim jer tko je primao poticaje za ovo zemljište i zašto o tome tuženik nije obavješten nema nikakve veze sa stjecanjem vlasništva. JT počeo je primati poticaje za ovo zemljište još za života njezinog oca, i to otprilike 2-3 godine prije njegove smrti, a u posjed ovog zemljišta je JT ušao prošle godine, kada je bio tužen zbog smetanja posjeda i kada je isti priznao tužbeni zahtjev. Od vremena kada je njezin suprug predmetno zemljište počeo obrađivati tuženik nju ili njezinog supruga nikada nije kontaktirao u svezi tog zemljišta, niti je ikada čula da bi u svezi ovog zemljišta tuženik kontaktirao njezinog oca.

14. Tuženik je iskazao da je predmetna nekretnina u naravi oranica i nalazi se iznad sela [adresa], površina te čestice je nešto veća od 1 kj. Tu je česticu naslijedio 2009. godine od svog oca ĐT, koji je istu stekao darovanjem od svoga oca V, koji je umro 1977. godine, a koji je istu oranicu stekao kupoprodajom od Zvonka Poznika 1963. godine. Djed je predmetnu oranicu kupio za svog sina, njegovog oca ĐT. Niti on, a niti prethodno njegov otac i djed, nikada nisu uživali predmetnu oranicu jer im je stupanje u posjed i vršenje vlasničkih ovlaštenja i posjedovnih čini onemogućio VT (otac tužiteljice). Nikada on, niti njegov otac, a niti djed, nisu tužili OT za smetanje posjeda ili radi predaju posjeda predmetne nekretnine. PP Orahovica nije uživalo predmetnu oranicu, što mu je poznato jer je 35 godina bio zaposlenik ovog poduzeća. Tužiteljica osobno nikada nije vršila vlasnička ovlaštenja i posjedovne čini na predmetnoj oranici, pretpostavlja da je ovu oranicu obrađivao njezin suprug. VT je uživao ovu oranicu sve do svoje smrti, a to je bilo nedavno, misli prošle godine. NT i njegov sin JT stupili su u posjed predmetne oranice neposredno nakon što je VT umro. Obitelj VT je ovu oranicu neprekidno uživala više od 60 godina. Poznato mu je da je periodično, u razdoblju od 1951. godine pa nadalje, vršena zamjena zemljišta radi okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu PZ Dolci, PP Orahovica i Republike Hrvatske. Predmetna oranica se nalazi na području gdje su vlasnici fizičke osobe, a to područje od preostalog predjela, gdje se nalaze čestice Republike Hrvatske, dijeli željeznička pruga i put.

15. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđeno je da se tužiteljica nalazi, računajući vrijeme posjeda svog oca OT, u samostalnom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od 60 godina, čime su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću utvrđene odredbom čl. 159. st. 3. ZVDSP.

15.1. Naime, iskaze svjedoka PT i IT te tužiteljice sud u cijelosti prihvaća jer su logični, uvjerljivi i međusobno suglasni te nisu u suprotnosti sa utvrđenjima koja proizlaze iz drugih provedenih dokaza. Navedeni svjedoci potvrdili su u bitnom činjenične navode tužbe da se u posjedu predmetne nekretnine tužiteljica nalazi, računajući posjed svog oca, više od 60 godina. Ove činjenice potvrdio je i tuženik u svom iskazu, navodeći da on, a niti prethodno njegov otac i djed, nikada nisu uživali predmetnu oranicu jer im je stupanje u posjed i vršenje vlasničkih ovlaštenja i posjedovnih čini onemogućio VT (otac tužiteljice), koji je uživao ovu oranicu sve do svoje smrti, istaknuvši da je obitelj VT ovu oranicu neprekidno uživala više od 60 godina.

16. Tužiteljičin posjed predmetne nekretnine ima se smatrati poštenim, primjenom oborive zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 18. st. 5. ZVDSP, kojom je određeno da se posjed smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Tuženik na okolnost ne/poštenja tužiteljičinog posjeda nije predložio nikakve dokaze, osim što je u svom iskazu naveo da je stupanje u posjed i vršenje vlasničkih ovlaštenja i posjedovnih čini na predmetnoj nekretnini njegovom djedu, ocu i njemu osobno onemogućio otac tužiteljice, međutim, ove navode tuženik ničim nije dokazao niti je na te okolnosti predložio izvođenje odgovarajućih dokaza. Sama činjenica da bi tužiteljica, ili njezin otac, u vrijeme stjecanja posjeda znali, ili mogli znati, da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo tuženikovog oca, ne čini posjed tužiteljice i/ili njezinog oca nepoštenim i nesavjesnim. Ovo stoga, što tužiteljici i njezinom ocu za cijelo razdoblje posjedovanja predmetne nikada nitko nikada nije osporavao posjed predmetne nekretnine, pa niti tuženik ili njegov otac, odnosno djed, niti su isti protiv tužiteljičinog oca pokretali sudske postupke radi predaje predmetne nekretnine u posjed, dok otac tužiteljice na predmetnoj nekretnini cijelo vrijeme posjeda imao faktičku vlast i vršio vlasničkopravna ovlaštenja, odnosno postupajući s uvjerenjem da je njezin stvarni vlasnik, na način da je, kako to u svom iskazu tvrdi tuženik, onemogućio pravnim prednicima tuženika stupanje u posjed i vršenje vlasničkih ovlaštenja i posjedovnih čini na predmetnoj nekretnini.

16.1. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-494/21-2 od 11. svibnja 2021., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da činjenica da su „… prednici tužitelja i tužitelj kao posjednici nekretnina mogli znati ili pak znali za upis u zemljišnim knjigama, konkretno da su te nekretnine u tim knjigama u svom razdoblju njihova posjedovanja bile upisane kao vlasništvo tuženika ili njegovih prednika, ne čini samo za sebe posjed prednika tužitelja i tužitelja nesavjesnim ili nepoštenim, ako prednicima tužitelja i samom tužitelju za razdoblje posjedovanja nitko nikada nije osporavao posjed, i ako su na nekretninama vršili i vlasničkopravna ovlaštenja.“.

17. Što se tiče kupoprodajnog ugovora od 31. siječnja 1963. (list 12), zaključenog između tuženikovog oca, kao kupca, i ĆT iz [adresa], kao prodavatelja, temeljem kojeg je u zemljišnim knjigama izvršena uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine u korist tuženikovog oca (zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], list 16), sud smatra da se radi samo o formalno upisanom vlasništvu. Naime, tuženik u tužbi od 10. ožujka 2009. koju je podnio protiv više tuženika, između kojih i protiv tužiteljičina oca OT kao II tuženika u tom predmetu, koja tužba je zaprimljena kod Općinskog suda u Slatini, Stalna služba u Orahovici pod posl. br. P-251/09, u toč. IV činjeničnih navoda tužbe, izrijekom navodi da je njegov otac ĐT od prodavatelja Zvonka Poznika 1963. godine kupio kč. br. [katastarska čestica] (gruntovni br. 840), koja je tuženikovom ocu ĐT predana u posjed i za koju je isti isplatio cijenu, no da je u ugovoru kao predmet kupoprodaje pogrešno označena zemljišna čestica, navođenjem da se prodaje kč. br. [katastarska čestica] i predmetna kč. br. [katastarska čestica], zbog čega se na ocu tužiteljice OT vodi čestica koju on ne posjeduje i na koju ne polaže vlasnička prava, kao što se na u tom predmetu tužitelju (ovdje tuženiku) vodila čestica koja je vlasništvo OT. Dakle, istaknutim navodima tuženik je faktički učinio nespornim da se radi o pogrešnom upisu sporne nekretnine na ime i vlasništvo njegovog oca ĐT te izrijekom priznaje da je predmetna kč. br. [katastarska čestica] - oranica sa 6319 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vlasništvo tužiteljičina oca OT.

18. Činjenice da je na predmetnoj nekretnini, u Pl. br. 557 k. o. [katastarska općina] (označena kč. br. [katastarska čestica] -Trovan sa 6219 m2), Republika Hrvatska upisana kao posjednik nije od relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu, budući da iz iskaza svjedoka RT proizlazi da se radi samo o formalnom upisu posjeda. Naime, svjedok je iskazao da posljednjih više od 38 godina radi u PP Orahovica kao geodeta te da na temelju podataka tvrtke može potvrditi da PP Orahovica nikada nije imala posjed predmetne čestice te da se ista ne nalazi u tabli poljoprivrednog zemljišta koju uživa PP Orahovica. Iz navedenog proizlazi da Republika Hrvatska nikada nije bila stvarni neposredni, a niti posredni posjednik predmetne nekretnine, niti je dakle ikada imala faktičku vlast na predmetnom nekretninom, te stoga nema sumnje da se radi samo o formalnom upisu posjeda Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini.

19. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da se tužiteljica nalazi, računajući i vrijeme posjeda njezinog oca, u neprekidnom samostalnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine više od 60 godina, utvrđeno je da je tužiteljica vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekla dosjelošću, slijedom čega je sud, temeljem odredbe čl. 159. st. 3. ZVDSP, usvojio tužbeni zahtjev te presudio kao u izreci.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od ukupno 866,46 EUR, i to, s obzirom na u podnesku tužiteljice od 9. siječnja 2025. naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.459,95 EUR, za sastav tužbe 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), za sastav obrazloženog podneska od 9. siječnja 2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. Tarife), za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 5. ožujka i 11. rujna 2025. ukupno 400,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), na ime PDV-a od 25 % iznos o 200,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), te u troškovniku zatraženi iznos od 79,65 EUR za sudsku pristojbu na tužbu i presudu.

U Slatini, 24. listopada 2025.

S u d a c :

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Branko Jurlina, odvjetnik iz Slatine - punomoćnik tužiteljice.

2. GT, [adresa] - tuženik.