Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-23/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu toga suda Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužitelja SU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici SUK, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave dana 11. rujna 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632234763 da isplati tužitelju OU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.474,51 € (slovima;sedamnaesttisućačetiristotinesedamdesetčetirieuraipedesetjedaneurocent) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koje teku od 18. prosinca 2015. kao dana zaključenja Dodatka ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 929632234763 da isplati tužitelju OU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.489,04 € (četiritisućečetiristotineosamdesetdeveteura i četirieurocenta), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.825,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude 24. listopada 2025. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj SU iz [adresa], podnio je putem svog punomoćnika Općinskom sudu u Bjelovaru tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. dana 12. lipnja 2019.

1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom dana 23. studenog 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 469/05 kojim mu je tuženik omogućio korištenje kredita u kunskoj protuvrijednosti od 134.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a s rokom otplate od 210 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 943,91 CHF. Člankom 2. Ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,90% godišnje koja je tijekom trajanja Ugovora promjenjiva u skladu s odlukama o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženika.

1. 2. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promijene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Osim toga, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, nije sadržavao kriterij temeljem kojeg bi se predmet obveze mogao odrediti, a još manje kriterij koji bi prosječan potrošač mogao razumjeti. O nerazumljivosti navedenih odredbi očitovao se i Vrhovni sud RH u odluci posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Visoki Trgovački sud u odluci posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.

1. 3. Tužitelj navodi da se kamatna stopa u više navrata mijenjala na njegovu štetu, a kako mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora, tužitelj smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi posljedica nepoštene poslovne prakse te se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

1.4. Obzirom da su navedene odluke donijete po tužbi potrošača, tužitelj smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud.

1.5. Nadalje tužitelj smatra da je i odredba o valutnoj klauzuli , obzirom da nije bio upoznat sa svim mogućim rizicima od strane tuženika, nepoštena odredba ugovora, pa samim time ništetna, tužitelj smatra da ove odredbe treba utvrditi ništetnima.

1.6. Tužitelj navodi da mu je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ponudio mogućnost konverzije iz valute CHF u valutu EUR, što je tužitelj i prihvatio, te je 18. prosinca 2015. zaključio Dodatak ugovora o kreditu broj 01/2015. U okviru provedene konverzije, tuženik je tužitelju priznao postojanje preplate, međutim, kako u vrijeme zaključenja Dodatka ugovora o kreditu još nije bila donijeta odluka Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, ta činjenica nije uzeta u obzir, te je iznos preplate utvrđen daleko manjim nego što je trebao biti. Iako je kredit konvertiran, sukladno odluci Vrhovnog suda posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika na ime nepoštenih, a time i ništenih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

1.7. Tužitelj smatra da potpisivanje Dodatka ugovora nije od značaja, budući da niti odredbama ZIDZPK/2015, a niti navedenim Dodatkom se izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa. Ne spominje se niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF.

1.8. Tužitelj smatra, da mu je tuženik dužan vratiti iznose koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 9. rujna 2025. precizirao je tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 6.077,02 €, s osnove više plaćenih anuiteta uslijed jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope, s zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, zatim potražuje 11.397,48€, s osnove više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, također s zateznim kamatama na svaki pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate. Također potražuje i razliku između podmirenih i nepodmirenih zateznih kamata na više plaćene iznose uslijed promijene tečaja i ugovorene kamate, a koje je iznose vještak uglavničio sa danom zaključenja Dodatka ugovoru (konverzije).

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, a i sam tijek zateznih kamata. Tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi o CHF kreditima smatrajući da se takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita, pozivajući se na presudu Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, pa se slijedom toga i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. , a smatra da tužitelj nije dokazao niti da je potrošač, kao niti da se dio nekretnine kupljene sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.1. Nadalje tuženik ukazuje da je predmetni kredit konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s obzirom da su stranke dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope i tečaja uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i uračunate u otplatu usporednog EUR kredita skladu s odredbama Zakona.

2.2. Tuženik je sukladno čl. 19. ZIDZKP/2015 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna, te takvo mišljenje objaviti na mrežnim stranicama, pa postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom što je potvrdio i neovisni revizor.

2.3. Tuženik tvrdi da tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, a koja je činjenica od odlučne važnosti za ovaj spor jer je tužitelj imao mogućnost izbora te je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita. Konverzija je, naime, bila na dispoziciji tuženika, kao i ostalih potrošača, pa ukoliko nije prihvaćena, zadržana su prava iz osnovnog ugovora, a ako pak jest, ugovor je od početka zamijenjen drugim.

2.4. Tuženik smatra da bi se pri utvrđivanju njegove eventualne obveze trebalo uzeti u obzir i tzv. „negativnu razliku“, odnosno manje plaćene anuitete od početnih uslijed nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja na dan realizacije kredita.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je tužitelj preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba sadržanih u izvornom Ugovoru o kreditu što ga je zaključio s tuženikom 23. studenog 2005., sa kamatom na svaki pojedini više plaćeni iznos uslijed jednostrane promijene kamatne stope i uslijed promijene tečaja CHF u odnosu na inicijalni tečaj, te razliku priznatih i nepriznatih m+kamata prilikom sklapanja Dodatka ugovoru od 18. prosinca 2015.

4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu ( str. 10-19), efektivna kamatna stopa ( 20-26), pregled promjena kamatnih stopa ( str. 27), ispis prometa po kreditu ( str. 28-35), obavijest o izračunu efekta konverzije ( str. 36), dodatak ugovor o kreditu ( str. 37-43), dopis tuženika tužitelju ( str. 55), izračun konverzije ( str. 57-62), informativni sažetak izračuna ( str. 63-64), pregled otvorenih stavki po kreditu ( str. 65), prijedlog izmjene ugovora o kreditu ( str. 67), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije ( str. 68- 70), rješenje o prekidu postupka Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. P-899/19-12 od 22. ožujka 2021., rješenje o nastavku postupka posl. br. P-899/19-14 od 19. listopada 2022., rješenje predsjednika Županijskog suda o delegaciji ( str. 335, 336) nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ( str. 360-425) očitovanje vještaka na podnesak tužitelja ( str. 479-484) podnesak tužitelja s preciziranim tužbenim zahtjevom ( str. 493-499), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ( str. 350-351).

5. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev je pretežno osnovan.

7. Tijekom postupka nije sporno da je tužitelj 18. prosinca 2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje protuvrijednost od 134.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita sa rokom vraćanja od 210 mjeseci, niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora. .

7.1. Nije sporno niti da su stranke 18. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je Dodatkom kreditor priznao preplatu dijela više plaćenih kamata i glavnice.

8. Sporno je, može li se na potraživanje tužitelja primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, a sporno je treba li pri utvrđivanju preplaćenih a ne konvertiranih kredita uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF ili kamate na dan plaćanja.

8. 1. Sporno je i svojstvo potrošača, te da li je potraživanje tužitelja nastupila zastara.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.

9. 1. Iskaz tužitelja sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje o razlozima zaključenja Ugovora o kreditu, ulaganju sredstava ostvarenih kreditom, te okolnostima sklapanja Dodatka ugovora i odnosa službenika banke prema njemu.

9. 2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužitelj za pojedini anuitet platio u slučaju da nije došlo do promjene kamate jednostranom odlukom tuženika i promijene tečaja. Tako je vještak utvrdio da je do dana konverzije zbog jednostrane promijene kamatne stope, više plaćeno 45.787,29 kuna odnosno 6.077,02 €, dok je uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora do konverzije više plaćeno 85.874,04 kune odnosno 11.397,49 €.

9. 3. Vještak je na svaki više plaćeni iznos zbog promjene kamate i tečaja izračunao i kamatu od dana plaćanja svake pojedine rate pa do konverzije, te u nalazu i mišljenju naznačio da je na dan konverzije kamata na više plaćene iznose iznosila 58.117,11 kuna, dakle vještak je u svom nalazu uglavničio kamatu za preplate po dvije osnove (kamatna stopa i valuta). Od tog iznosa (58.117,11kn) tužitelju je priznata preplata od 24.294,32 kune, slijedom čega razlika kamata koje nisu priznate iznosi 33.822,79 kuna / 4.489,04 €.

9. 4. Također je vještak utvrdio, da razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30. 9. 2015. iznosi 38.962,00 kuna odnosno 5.171,15 €, no razlika glavnice nije predmet spora.

10. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice;

- da je tužitelj dana 23. studenog 2005. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 6. predmetnog Ugovora, tj. kupnja dijela nekretnine. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 134.000,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 17,5 godina, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, na temelju Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je 18. prosinca 2015. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 23. studenog 2005. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 20.858,32 kune, te će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu u trenutku kada mu je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,783575 kn za 1 CHF, iznosilo 948.287,49 kune (glavnica od 640.999,05 kn i kamata od 307.288,44 kn),

- da je u periodu od isplate kredita pa do 30. rujna 2015., tuženik tužitelju na dan dospijeća naplatio 642.247,31 kn, na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili 528.364,32 kn, što čini razliku od 113.882,99 kn

- da je razlika u kamatama koje je tužitelj trebao platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 7.605,79 CHF , a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 36.382,87 kn. Više plaćene kamate iznose 45.787,33 kn,(6.077,02€, točka I tužbenog zahtjeva) a manje plaćene kamate iznose 9.404,46 kn.

- da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja platio ukupno 634.385,77 kn, a da je tečaj bio isti kao u vrijeme sklapanja ugovora te bi anuitete platio 556.367,56 kn. ukupna tečajna razlika u korist tužitelja iznosi 85.874,06kn,(11.397,49€, točka II tužbenog zahtjeva) dok u korist tuženika tečajna razlika iznosi -7.855,85 kn,

- da su do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu (18. 12. 2015.), uglavničene zatezne kamate na više plaćene iznosile 58.117,11kn, a tužitelju su priznate preplate u iznosu od 24.294,32kn, dok iznos od 33.822,79 kn, tužitelju nije podmiren, ( 4.489,04€, točka III tužbenog zahtjeva).

11. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. Lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.

12. O postojanju pravnog interesa

12. 1. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovoga spora.

12. 2. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZIDZPK-a, kojim su izmijenile odredbe Ugovora u pogledu valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužitelj kao korisnik kredita nema pravni interes tražiti povrat preplaćenih iznosa pri čemu se pitanje ništetnosti odredbi prvotnog ugovora razmatra kao prethodno pitanje o svojstvu potrošača. Ovakvo shvaćanje ovoga suda u skladu je s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda RH, izraženim u odluci Rev-2868/2018-2, od 12. veljače 2019.

13. O svojstvu potrošača

13. 1. Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj u svojstvu potrošača dana 23. studenog 2005. zaključio ugovor o namjenskom kreditu za potrebe svoje obitelji, konkretno smještaja djece tijekom školovanja, dakle nije postupao niti kao predstavnik trgovačkog društva, obrtnik, nositelj OPG-a, a niti je namjena kredita bila neka privredna svrha, već isključivo privatne potrebe. Na koncu, zaključenjem Dodatka ugovora temeljem ZID ZPK-a kojeg su stranke zaključile 18. prosinca 2015. i sam je tuženik priznao tužitelju svojstvo potrošača, pa ovim prigovorom punomoćnik tuženika nepotrebno opterećuje postupak.

14. O preinačenju tužbenog zahtjeva

14. 1. Iako se tuženik tijekom postupka protivio konačno postavljenom zahtjevu navodeći da se protivi preinaci tužbe, sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 11. rujna 2025. Preinaka tužbe, nakon provedenog financijskog vještačenja i zaključenja prethodnog postupka, dozvoljena je i dopuštena obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana. Ovakvo postupanje suda sukladno je pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. poslovni broj Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14. 2. Osim toga pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a.

15. Konverzija i pravo restitucije za nepoštene ugovorne odredbe

15. 1. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno je pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja.

15. 2. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

15. 3. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. 4. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

15. 5. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (vidi točku 8 Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

15. 6. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač pretplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

15. 7. U konačnom prijedlogu ZIDZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne ravnoteže na štetu potrošača.

15. 8. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

15. 9. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatio kredit u iznosu od 85.874,06 kuna (11.397,49 eura), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznosu od 36.382,87 kuna (6.077,02eura).

15. 10. Dakle zaključak je ovoga suda, da se tužitelj iako je zaključio Dodatak ugovora o kreditu, nije odrekao prava potrošača koja mu pripadaju zbog ništetnih odredbi Ugovora, niti se takav zaključak može izvesti iz odredbi ZID ZPK, niti teksta Dodatka ugovora.

15. 11. Tako pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

15. 12. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.

15. 13. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.

15. 14. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

16. Utvrđenja iz kolektivnog spora- valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa

16. 1. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da su ovoj parnici prethodile parnice u kolektivnim sporovima vođene u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07).

16. 2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. 6. 2014., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zg od 4. 7. 2013. br. P-1401/12, u dijelu kojom se utvrđuje da su tuženici, uključujući i ovdje tuženika u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008. povrijedili interese potrošača ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke.

16. 3. Odlukom VTS broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zg broj P-1401/12 od 4. 7. 2013.kojom je utvrđeno da su tuženici (uključujući i ovdje tuženu) u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući valutna način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF

16. 4. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Obzirom da predmetnu parnicu pokreće potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, a sud je, sukladno odredbi, čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

16. 5. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 23. studenog 2005., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

16. 6. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

16. 7. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

16.8. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

16. 9. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

16. 10. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile Ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP- a u dosegu sudova RH.

16. 11. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

16. 12. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

16. 13. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka, ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

16. 14. U konkretnom slučaju, na osnovu iskaza tužitelja (raspravni zapisnik od 27, veljače 2025., str.349-350) utvrđeno je, da mu kao potrošaču tuženik u procesu pojedinačnog pregovaranja nije na odgovarajući način izložio sve relevantne okolnosti, već mu je predmetni ugovor prezentiran kao jedan od najpovoljnijih i najsigurnijih kredita obzirom na stabilnost zemlje iz koje valuta dolazi.

16. 15. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik promijene kamatnih stopa i intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik kod fiksne kamatne stope i u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

16. 16. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo.

16. 17. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. 18. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

16. 19. Dakle, uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, došlo je do stjecanja bez osnove na strani tuženika i obveze tuženika da stečene iznose vrati tužitelju.

16. 20. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je, kako je na strani tuženika zbog jednostrane izmjene odnosno povećanja kamatne stope , tužitelj u razdoblju od zaključenja ugovora pa do 30. rujna 2015. odnosno do stupanja na snagu ZID ZKP više platio 36.382,87 kuna/6.077,02 € dok je uslijed promjene tečaja više platio 85.874,06 kuna/11.397,49 €, što ukupno iznosi 17.474,51€i i taj je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju, sa zateznim kamatama, obzirom da se kao trgovac smatra nesavjesnim stjecateljem.

16. 21. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao i kamatu za svaki pojedini iznos u razdoblju od plaćanja do 30. rujna 2015., koju je izrazio u uglavničenom iznosu od 58.117,11 kuna. Tuženik je prilikom zaključenja Dodatka ugovora priznao preplatu kamata u iznosu od 24.294,32 kune, a iznos od 33.822,79 kuna/4.489,04 € ostao je nepodmiren, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev sud našao osnovanim.

16. 22. Dakle, tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan platiti zatezne kamate na iznose stečene po osnovi nepoštene kamatne i valutne klauzule, koje su utvrđene u uglavničenom iznosu do dana konverzije. Stoga dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do dana konverzije (18. studeni 2015.) nije osnovanim jer bi se usvajanjem tako postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju dosudila kama na kamatu što je protivno odredbama čl. 27. i 28. ZOO- a. Tužitelju na iznos preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (4.489,04 €+11.397,49€ = 17.474,51€) pripadaju kamate od 19. studenog 2015., do isplate

16. 23. Razlika između utvrđene (i uglavničene kamate) u iznosu od 58.117.11 kn i u konverziji priznate kamate u iznosu od 24.294,32kn, a koja iznosi utuženih 33.822,79kn/4.489,04EUR-a je po svojoj financijskoj osnovi ono što sam naziv govori – kamata. Stoga zahtjev tužitelja da mu se dosudi kamata na kamatu nije osnovan, već i ma pravo samo na isplatu nepriznate razlike kamata.

17. O prigovoru zastare

17. 1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

17. 2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 7. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

17. 3. Nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom navedenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

18. O negativnoj razlici

18. 1. Nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a. Kako tuženik tijekom postupka nije postupio na navedeni način, nije bilo mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja s tzv. negativnim razlikama.

19. Troškovi postupka

19. 1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a.

19. 2. Obzirom da je tužitelj gotovo u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi troškove postupka koji su bili opravdani i nužni za vođenje postupka, a odnose se na trošak punomoćnika i trošak vještačenja.

19. 3. Punomoćniku tužitelja za sastav tužbe, obzirom na vrijednost predmeta spora, sukladno Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( u daljnjem tekstu; Tarife) po tbr. 7. točka 1. pripada nagrada od 500,00 €.

19. 4. Punomoćniku tužitelja za sastav obrazloženog podneska od 4. prosinca 2019. po tbr. 8. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 €.

19. 5. Punomoćniku tužitelja za zastupanje na ročištu od 6. veljače 2020. po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 €, kao i za zastupanje na ročištu od 21. listopada 2020. i 27. veljače 2024.

19. 6. Punomoćniku tužitelja za sastav obrazloženog podneska od 6. ožujka 2025. i 9. rujna 2025. po tbr. 8. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 €,

19. 7. Za zastupanje na ročištu od 11. rujna 2025. , punomoćniku tužitelja po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 500,00 €.

19. 8. Ukupni troškovi tužitelja koji se odnose na zastupanje po punomoćniku a nisu izazvani delegacijom suda u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznose 3.500,00 €, što sa PDV-om od 875,00 € ukupno iznosi 4.375,00 €.

19. 9. Naknada troškova izazvanih delegacijom suda, nije obveza tuženika već Republike Hrvatske, o čemu će se odlučiti posebnom odlukom.

19. 10. Kao opravdan i nužan trošak javlja se i trošak vještačenja tijekom parničnog postupka bio je opravdan i nužan u iznosu od 450,00 €, tako da ukupni troškovi parničnog postupka koje je dužan naknaditi tuženik tužitelju iznose 4.825,00 €.

20. Slijedom iznijetog riješeno je kao u izreci.

U Virovitici 24. listopada 2025.

Sudac:

Zoran Mandić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja punomoćnica SUK, odvjetnica iz [adresa],

2. Za tuženika Odvjetničko društvo Porobija & Porobija iz Zagreba