REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-364/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja ZN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Ivanoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne i glavne rasprave zaključene 12. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
" I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 166-186/2006 od 19.10.2006. godine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, [adresa], broj ovjere: OU-1780/2006, u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ZN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 10.910,70 EUR (82.206,67 kn).zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana koji slijedi nakon dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31.12.2007. godine, od dana 01.01.2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od 01.01.2023. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve to u roku od 15 dana, od donošenja presude."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 Eur sa zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi kako je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom (tadašnjeg naziva HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.) kao kreditorom dana 19.10.2006. Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, [adresa], broj ovjere: OU-1780/2006, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 186.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, za kupovinu apartmana, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom članka 3. i članka 4. označenog ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita u protuvrijednosti CHF i kamatu po kamatnoj stopi, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,60 % godišnje. Isto tako, odredbom čl. 6. točke 1. ugovora, ugovoreno je kako se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. Nadalje, iz članka 6. točke 3. ugovora nesporno proizlazi kako korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Člankom 4. st.3. ugovora ugovoreno je da se „Kredit otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.044,43 CHF (tisućučetrdesetčetirišvicarskihfranaka i 43/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“ Tužitelj i tuženik su također sklopili Aneks uz ugovor o kreditu broj: 166-186/2006 dana 07.01.2016. godine. Navedene odredbe čl. 6. točke 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (banke) ili drugog akta banke je ništetna. Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata u periodu od 2008. do 2015. godine mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u visini mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Ugovor o kreditu je prethodno sastavio tuženi u formi unaprijed uobličenog tipskog/adheizijskog ugovora te stranke nisu prethodno pojedinačno pregovarale o svim pojedinim odredbama Ugovora o kreditu jer je tužitelj de facto samo mogao prihvatiti tekst Ugovora o kreditu u cijelosti uz ugovaranje iznosa kredita, roka povrata i stopu kamatne stope. Ugovor o kreditu sadrži ništetne odredbe u pogledu primjene promjenjive kamatne stope tj u dijelu u kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika budući da su te odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i predstavljaju nepoštenu trgovačku praksu jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu su ništetne jer su protivne Zakonu o zaštiti potrošača i jer su suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima odnosno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovor o kreditu je dvostranopravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Tako je Tuženik umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,60 % jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Osim gore navedenog i činjenice da tužitelj nije znao iznos kamata koje će biti dužan plaćati tužitelj nije imao niti saznanja koliku će glavnicu plaćati. Naime u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze tužitelja i uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bila tuženiku, ali ne i tužitelju koji nije raspolagao stručnim znanjem, a kako ga djelatnici tuženog kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirali, tužitelj nije bio i nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvarao opću klimu da je za potrošače općenito pa i tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja kao potrošača da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe, odnosno plaćanjem anuiteta u protuvrijednosti CHF nedvojbeno je bila na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja bitnih informacija o samoj valuti CHF, dovelo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja.Također tužitelj ističe da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi se moglo predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Navedenim promjenama kamatne stope, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužitelj ukupno preplatio mjesečne anuitete. Navedeni iznos dobiven je usporedbom početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope. Također je tuženik mijenjao dužni iznos anuiteta zbog promjena u tečaju valute švicarskog franka, a čime je tužitelj ukupno pretplatilo mjesečne anuitete u iznosu od 10.910,70 EUR (82.206,67 kn). Sukladno važećoj sudskoj praksi, svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepoštenom promjenom na štetu tužitelja, slijedom čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve što je tužitelj platilo iznad prvotno ugovorenog mjesečnog anuiteta, sa zakonskim zateznim kamatama,a što je tuženik stekao bez osnove. S obzirom da postoji mogućnost da tužitelj ne posjeduje potpunu dokumentaciju, a tuženik posjeduje svu navedenu dokumentaciju podnosi se i zahtjev da sud službenim putem od tuženika zatraži dostavu sve relevantne dokumentacije potrebne za provođenje financijsko
– knjigovodstvenog vještačenja nakon čega će tužitelj po potrebi urediti tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 186.b.st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predlaže naslovnom sudu da obaveže rješenjem tuženika na dostavu sve relevantne dokumentacije, za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe spornog Ugovora o kreditu broj 166-186/2006 od 19.10.2006. u dijelu u kojemu je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 10.910,70 EUR (82.206,67 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sve uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 166-186/2006 od 19. listopada 2006.g. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 166- 186/2006 od 7. siječnja 2016.g. (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sporazumom o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio. Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C- 118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g., cit.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) 1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima2. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost 1 Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača3, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula Z i dr. protiv Banca Românească SA, C- 186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra Paula Z i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu.Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično).Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije u predmetu C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018.g., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.“ Primjerice u glasilu „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“; „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“; plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. Primjerice radijskoj emisiji na radiju 101 pod nazivom Aktualni 101 od dana 8. srpnja 2005. g. (dostupan na stranicama HNB-a); intervju koji je guverner AN dao HRT-u u emisiji Javna stvar (dostupan na web stranicama HRT- a); dokumentu Odgovora na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku objavljen na stranicama HNB-a. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može se smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, podredno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u obavijest o dospijeću prvog anuiteta od 26.10.2066. (list 6 spisa), otplatni plan (list 7-15, 18-28, 32-35, 41-44, 49-52, 56- 64, 66, 69-72, 142-145 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita br 25320263 (list 16, 17, 31, 48, 65, 68, 73 spisa), izvod po kreditu (list 30, 36-39, 53, 75-86 spisa), obavijest o provedbi moratorija (list 40, 55 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (list 45 i 46, 67 spisa), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 47 spisa), Ugovor od 19.10.2006. g., Aneks uz ugovor o kreditu br. 166-186/2006 od 7. siječnja 2016. (list 104-107 spisa), izvadak iz sudskog registra za M.G. PLAN d.o.o. (list 108 spisa), presliku Izračuna konverzije (list 112-114 spisa), simulirani otplatni plan u Eur (list 116-124 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 130 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih za švicarski franak (list 132 i 133 spisa), specifikacija uplata (list 134 - 139 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 140 i 141 spisa); preslika Hypo times članaka (list 146-157 spisa), presliku Tablice G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule o kojima vodi evidenciju Hrvatska Narodna Banka.
4. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 19.02.2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ignaca Vugera dok je u podnesku od 14.07.2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ON.
5. Sud primjenom odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da sud odlučuje koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i to stoga što je sud utvrdio, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a, kako je moguće utvrditi odlučne činjenice za rješenje konkretnog spora bez izvođenja navedenih dokaza.
6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u spornom Ugovoru o kreditu kao i zahtjev za isplatom novčanog iznosa na ime razlike povećanja mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli.
8. Između stranaka nije sporno kako je tužitelj korisnik kredita sklopio s prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. kao kreditorom 19.10.2006. Ugovor o kreditu broj 166-186/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Ignaca Vugera, [adresa], broj ovjere: OU-1780/2006, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 186.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, vrsta kredita – stambeni kredit. Odredbom članka 3. i članka 4. ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita u protuvrijednosti CHF i kamatu po kamatnoj stopi, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,60 % godišnje. Isto tako, odredbom čl. 6. točke 1. ugovora, ugovoreno je kako se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika. Nadalje, iz članka 6. točke 3. ugovora proizlazi kako korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Člankom 4. st.3. ugovora ugovoreno je da se „Kredit otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.044,43 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Tužitelj i tuženik su, također, sklopili Aneks uz ugovor o kreditu broj: 166-186/2006 dana 07.01.2016. - Sporazum o konverziji.
9. Među parničnim strankama je sporno predstavljaju li gore navedene odredbe nepoštene i ništetne odredbe na temelju kojih bi tužitelj imao pravo na povrat preplaćenih iznosa no prije svega sporno je predstavlja li predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor.
10. Za primjenu propisa kojima je uređena zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, sud je kao prethodno pitanje dužan nedvojbeno utvrditi tužiteljevo svojstvo potrošača odnosno je li predmetni ugovor - potrošački ugovor. O tom utvrđenju ovisi hoće li se predmetni odnos između parničnih stranaka prosuđivati prema Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP/03), kao jednom glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba - ili odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO), budući da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena ne samo u ZZP, već djelomično i u odredbe članka 295. i 296. ZOO.
11. Ovdje je potrebno navesti i to da se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.
12. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. Dakle da bi se tužitelj mogao pozivati na navedene zakonske odredbe, pa i utvrđenja iz kolektivnih presuda, potrebno je da u sklapanju pravnog posla, konkretno Ugovora o kreditu sudjeluje kao potrošač. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, da bi u pojedinom pravnom poslu ugovorna strana mogla polučiti zaštitu koju osigurava ZZP, nije dovoljno da sklapa pravni posao kao fizička osoba, već je nužno da taj pravni posao nije namijenjen njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Također i iz čl.2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ proizlazi da se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.
14. Tužitelj ZN je u svom iskazu naveo kako je 2006.g. odn. u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, bio vlasnik društva MG plan d.o.o. te društva Inovagram d.o.o., odnosno da je u navedenim društvima je bio odgovorna osoba društva, direktor koji je bio ovlašten zastupati društva samostalno i kao takav upisan u Sudskom registru. Naveo je kako su tada kao društvo gradili jedan objekt te su zbog financijskih poteškoća pokušali doći do obrtnih sredstava kako bi mogli završiti započetu gradnju. Tako su saznali da bi on kao fizička osoba mogao doći do potrebnih sredstava na način da sklopi ugovor o kreditu radi kupnje stambenog prostora. Kako su tada poslovali sa Addiko bankom službene osobe u banci su im ukazale kako je jedina mogućnost da se zaključi ugovor o kreditu u valuti CHF. Na to su pristali nesvjesni onoga u što su se upustili odn. onoga što je kasnije uslijedilo. Pročitao je osnovne odredbe ugovora koje su se odnosile npr. na rok i kamatu, cijeli ugovor nije čitao jer nije bilo nikakve sumnje. Ono što je predstavnik banke govorio je da je to bilo jedino što se moglo napraviti te nije bilo drugih opcija, odn. da je bilo "uzmi ili ostavi" i to nam je tada bio jedini izlaz iz poslovnih poteškoća i teške financijske situacije. Od strane predstavnika banke nije bilo nikakvih upozorenja i sve mu je, s obzirom da se radilo o "švicarcima" zvučalo sigurno. Sredstva koja su ishođena realizacijom ugovora o kreditu su utrošena u završetak objekta gdje je stan kupljen jer na drugi način nisu mogli doći do potrebnih sredstava. Na upit kada je sklapao ugovor o kreditu da li je bio upozoren na određene rizike ili pak na promjenjivu kamatnu stopu naveo je kako samim time što je ugovarano u stranoj valuti mu je bilo jasno da se radi o stranoj valuti i valutnoj klauzuli dok nije bilo riječi o promjenjivoj kamatnoj stopi niti je na išta posebno upozoren. Na upit koliko je iznosila početna rata u odnosu na rate koje su uslijedile kasnije ne može se sjetiti koliko je točno iznosila, samo znam da je nakon 8 godina otplate kredita glavnica bila veća nego u vrijeme kada smo zaključili ugovor o kreditu. Na poseban upit pun. tuženika od koga je kupio stan naveo je kako ga je kupio od društva Inovagram d.o.o., odn. od društva čiji je bio vlasnik i direktor. Htio je zadržati taj stan u privatnom vlasništvu. Kada ste iskazali da su sredstva utrošena u dovršetak objekta, o kakvom se radilo objektu, naveo je kako se radilo o stambenoj zgradi u kojoj se i nalazio taj kupljeni stan. Za koje namjene je korišten stan te da li je u njemu ikada živio naveo je kako je stan kasnije prodan, nije ostao u obitelji, a u njemu nije nikada živio. Nije od djelatnika banke tražio da mupojasne neke odredbe ugovora koje su bile nejasne jer se bazirao primarno na odredbe o kamati, valutnoj klauzuli i rati kredita. Na upit kada ste primijetili da tečaj raste da li ste otišli u banku ili išta pokušavali navodim kako nismo ništa mogli, plaćali smo do iznemoglosti, kredit je u konačnici i otplaćen.
15. Kraj utvrđene činjenice da je tužitelj 2006.g. odnosno u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, bio vlasnik društva MG plan d.o.o. te društva Inovagram d.o.o. te je u navedenim društvima je bio odgovorna osoba društva te direktor koji je bio ovlašten zastupati društva samostalno i kao takav upisan u Sudskom registru, da su tada kao društvo gradili objekt te su zbog financijskih poteškoća pokušali doći do obrtnih sredstava kako bi mogli završiti započetu gradnju i tako saznali da bi on kao fizička osoba mogao doći do potrebnih sredstava za završetak započete gradnje stambene zgrade na način da sklopi ugovor o kreditu radi kupnje stambenog prostora. Kako su tada poslovali sa Addiko bankom službene osobe u banci su im ukazale kako je jedina mogućnost da se zaključi ugovor o kreditu u valuti CHF te nije bilo drugih opcija, odn. da je bilo "uzmi ili ostavi" i to nam je tada bio jedini izlaz iz poslovnih poteškoća i teške financijske situacije; da su sredstva koja su ishođena realizacijom ugovora o kreditu su utrošena u završetak objekta gdje je stan kupljen jer na drugi način nisu mogli doći do potrebnih sredstava, a stan je kupljen od društva Inovagram d.o.o., odn. od društva čiji je bio vlasnik i direktor te se nalazio u stambenoj zgradi čija je gradnja dovršena sredstvima kredita te da tužitelj u stanu nikada nije živio te je stan kasnije prodan jasnim proizlazi kako tužitelj predmetni ugovor nije sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o potrošačima već u gospodarske svrhe – za dovršetak gradnje stambene zgrade čiji izvođač je bilo društvo Inovagram d.o.o., čiji je bio vlasnik i direktor jer inače bez navedenih sredstava ne bi mogao završiti započetu gradnju objekta, odnosno u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti. Pri tome je neodlučno što je tužitelj ugovor zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj trgovačke djelatnosti, jer je odlučna činjenica zanimanje i poslovna aktivnost tužitelja. Naime, po ocjeni ovoga suda pojam „potrošač“ treba usko tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovorom, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivni položaj pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih, a koji pravni stav je zauzeo i Sud Europske unije u presudi broj C-630/2017.
16. Slijedom navedenog, u situaciji kada se tužitelj ne može smatrati potrošačem, to ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivom na odredbu iz članka 502.c ZPP-a (odnosno pozivom na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a ZPP-a).
17. Odredbom iz čl. 322. ZOO-a normirano da je ništetan svaki ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ukoliko cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
18. Pri tome valja naglasiti da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, ali je vezan činjenicama na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Tužitelj je u tužbi iznio činjenice temeljem kojih tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne prema Zakonu o zaštiti potrošača i pritom se poziva na odredbu članka 96. i 97. i članka 102. ZZP i na pravna utvrđenja iz presuda o kolektivnom sporu. Dakle, činjenice na kojima je tužitelj kao prethodno pitanje temeljio ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-a i ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe. Naime, sud odlučuje o ništetnosti ugovornih odredbi kao o prethodnom pitanju ili o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi samo u okviru činjenica iznijetih u tužbi ili do kraja prethodnog postupka, a kako tužitelj do tada nije iznosio druge činjenice na kojima bi prvostupanjski sud mogao utvrditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu iz drugih razloga, a ne iz razloga koji propisuje Zakon o zaštiti potrošača, a na koje činjenice se tužitelj pozivao isključivo tijekom ove parnice.
19. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji, kako je to već ranije isticano tijekom obrazloženja, isključivo na proširenom djelovanju granica pravomoćnosti po kolektivnoj tužbi iz članka 502.c ZPP-a. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj na okolnosti ništetnosti Ugovora (ništetnost u smislu citirane odredbe iz članka 322. ZOO-a) ponudio dokaze, a niti tvrdio bilo što u tom smislu.
20. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a. Kako je tuženik u cijelosti ostvario uspjeh u sporu to je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe, podnesaka od 15.12.2023. i 10.05.2024. u iznosu od po 200,00 Eur za svaki (Tbr 7/1 i 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/23; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 19.2.2025., 13.05.2025. i 12.9.2025. u iznosu od po 200,00 Eur za svako ročište (Tbr 9/1 Tarife) što uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.500,00 Eur
21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude
U Sesvetama 24. listopada 2025.
Sudac
Iva Raos
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
