Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-156/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Devčić Merzel, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa DI, diplomirana pravnica, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupa ŽI, diplomirana pravnica, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-148/2023-4 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-148/2023-4 od 15. siječnja 2024. u točki I. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod točkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 125,71 eur.
II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova prihvaćen za iznos od 530,89 eur na način da se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u tom dijelu odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 5.944,03 eur s kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 656,60 eur (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Razmatrajući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud ne nalazi da bi pobijana presuda bila zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, ali ni bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 221.a ZPP, na koju žalbom ukazuje tužitelj. Protivno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kada je, unatoč sadržaju rješenja tužitelja o priznanju prava na invalidsku mirovinu oštećenika i obračunu iznosa invalidske mirovine koji su mu u utuženom razdoblju isplaćeni, tužbeni zahtjev odbio zbog nedokazane visine zahtjeva.
5.1. Naime, neovisno o tome što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10. i 130/10. - dalje: ZMO), tužitelju bi naknada štete pripadala u visini utvrđenoj prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - dalje: ZOOP), pa je na tužitelju bio teret dokaza visine stvarne štete (razmjernog iznosa mirovine koji se određuje u skladu s odredbom članka 27. stavak 3. ZOOP) koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete nastale uslijed isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja ŠI u razdoblju od 31. svibnja 2017. do 29. veljače 2020.
7. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:
- da je osiguranik tužitelja stradao u štetnom događaju od 16. veljače 2015., kada je zadobio višestruke tjelesne ozljede,
- da je predmetnu prometnu nezgodu skrivio osiguranik tuženika, s time da je i sam osiguranik tužitelja doprinio nastanku štete u omjeru od 25 %,
- da postoji direktna uzročno - posljedična veza između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u predmetnom štetnom događaju i njegove invalidnosti, zbog čega mu je rješenjem tužitelja od 20. lipnja 2017. zbog ozljede izvan rada 100 % priznato pravo na invalidsku mirovinu,
- da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 31. svibnja 2017. do 29. veljače 2020. isplatio ukupno 59.713,55 kn, što umanjeno za doprinos osiguranika tužitelja od 25 % iznosi 44.785,30 kn.
8. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud smatra da bi tužitelju, prema odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, pripadala šteta u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja od 20. lipnja 2017. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, ako takva razlika postoji, što tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao. Zbog navedenoga, prvostupanjski sud zaključuje da na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) visinu tužbenog zahtjeva nije moguće utvrditi, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
9. Neosnovano tužitelj žalbom opetovano problematizira primjenu ZOOP kao mjerodavnog materijalnopravnog propisa za razrješenje konkretnog pravnog odnosa, budući da su prema sada već ujednačenoj, stabilnoj i dosljednoj praksi redovnih sudova u Republici Hrvatskoj za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine mjerodavne upravo odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u vrijeme kada su isplate izvršene. O tom se pravnom pitanju – primjene mjerodavnog propisa na konkretan pravni odnos – Vrhovni sud Republike Hrvatske nedvosmisleno izjasnio u brojnim svojim odlukama (primjerice Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev- 909/2021 od 8. rujna 2021., Rev-901/2021 od 27. rujna 2022., Rev-1180/2022 od 6. prosinca 2022., Rev-663/2022 od 23. svibnja 2023.).
10. To stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP i to članak 27. ZOOP koji uređuje "subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja" koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
10.1. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP, kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
11. Budući da se visina štete ne utvrđuje prema kriterijima propisanim u članku 161. stavak 2. ZOMO, prema kojim kriterijima je konkretni tužbeni zahtjev postavljen, već prema odredbi članka 27. stavak 3. ZOOP, na tužitelju je bio teret dokaza postojanja razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe. Tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da bi odredba članka 27. stavak 3. ZOOP bila izmijenjena ili ukinuta u za to predviđenom postupku, slijedom čega stvarnu štetu koju tužitelj ima pravo naknaditi od osiguratelja štetnika predstavlja razmjerni iznos mirovine odnosno razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
12. Budući da tužitelj visinu stvarne štete nije dokazao, pravilno je prvostupanjski sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221a ZPP u vezi članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP, tužbeni zahtjev tužitelja odbio.
13. Zbog navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u odluci o glavnoj stvari potvrditi.
14. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 155. ZPP isti ostvaruje pravo na naknadu parničnih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
14.1. S tim u vezi, osnovano je pobijanom odlukom o troškovima postupka tuženiku priznato pravo na trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 125,71 eur (Tar.br. 3. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – "Narodne novine" broj 37/2023).
14.2. Međutim, imajući na umu da tuženik nije uspio dokazati osnovanost prigovora nepostojanja uzročno posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u štetnom događaju od 16. veljače 2015. i nastanka invalidnosti prema rješenju tužitelja od 20. lipnja 2017. (list 3-5 spisa), osnovano tužitelj žalbom ukazuje da trošak vještačenja po vještaku specijalisti medicine rada od 25. travnja 2021. u iznosu od 530,89 eur, koji je proveden u ovom postupku na prijedlog tuženika i pobijanom odlukom priznat tuženiku, nije bio potreban za vođenje ove parnice.
14.3. Slijedom navedenoga, odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom II. izreke pobijane presude je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP djelomično valjalo potvrditi (za iznos od 125,71 eur), dok je u preostalom dijelu, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP, žalbu tužitelja valjalo djelomično uvažiti i odluku o troškovima postupka za iznos od 530,89 eur preinačiti odbijanjem zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka u tom iznosu.
U Sisku 24. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Alenka Lešić
