REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1876/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Klaudiu Čurinu, odvjetniku iz Zagreba, Ilica 29, protiv tuženika DUKAT d.d. mliječna industrija d.d., Zagreb, Ulica Marijana Čavića 9, OIB: 25457712630, zastupanog po punomoćniku Mojmiru Ostermannu, odvjetniku iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Klaudia Čurina, i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Janka Havaša, dana 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.533,06 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 41,33 eura od dana 9. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 10,23 eura od dana 9. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 23,73 eura od dana 8. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 29,92 eura od dana 8. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 117,49 eura od dana 8. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 56,04 eura od dana 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 54,55 eura od dana 9. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 11,47 eura od dana 8. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 113,41 eura od dana 8. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 71,28 eura od dana 8. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 54,11 eura od dana 8. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 49,12 eura od dana 8. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 129,06 eura od dana 8. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 54,56 eura od dana 8. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 36,08 eura od dana 8. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 79,17 eura od dana 8. ožujka 2023. do isplate,

- na iznos od 24,30 eura od dana 7. travnja 2023. do isplate,

- na iznos od 36,78 eura od dana 9. svibnja 2023. do isplate,

- na iznos od 115,90 eura od dana 8. srpnja 2023. do isplate,

- na iznos od 21,18 eura od dana 8. kolovoza 2023. do isplate,

- na iznos od 71,45 eura od dana 8. rujna 2023. do isplate,

- na iznos od 97,99 eura od dana 7. listopada 2023. do isplate,

- na iznos od 91,39 eura od dana 9. studenog 2023. do isplate,

- na iznos od 142,52 eura od dana 9. travnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u visini od 172,20 eura, koji se odnosi na mjesece svibanj, srpanj i kolovoz 2019., zbog zastare, te zahtjev tužitelja za početkom tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, kako je tužitelj naznačio u konačnom tužbenom zahtjevu, jer je tuženik došao u zakašnjenje prvog idućeg dana nakon isplate plaće za pojedini mjesec.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.057,45 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 24. listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Za iznos od 240,05 eura se tužba smatra povučenom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je radnik zaposlen kod tuženika, te da je tuženik u razdoblju od 2019. do 2024. neispravno obračunavao naknade plaće za godišnji odmor, budući da ih nije obračunavao u skladu s odredbom čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZR).

Naime, odredbom čl. 81. ZR-a propisano je da radnik za vrijeme godišnjeg odmora "… ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). …". Visina naknade plaće ne može se nikakvim drugim aktima (kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i sl.), utvrditi u visini nepovoljnijoj od one koja proizlazi iz odredbe čl. 81. 5. ZR-a, s obzirom na temeljno načelo primjene za radnika najpovoljnijeg prava, uređeno odredbama čl. 9. st. 2. i 3. ZR-a, koje glase, "… (2) Poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih ovim Zakonom, samo ako je ovim ili drugim zakonom to izričito propisano.

(3) Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. …".

Ni jedna odredba ZR-a ne propisuje mogućnost ugovaranja naknade plaće za godišnji odmor na način nepovoljniji od onog koji je propisan odredbama ZR-a (čl. 81. ZR-a). Slijedom izloženog, naknada plaće za godišnji odmor morala je biti obračunata u skladu s citiranom odredbom čl. 81. ZR-a. Naime, tuženik kao poslodavac prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor nije uračunavao sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad u prethodna tri mjeseca, u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a. Uslijed potpuno pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor, tužitelju je u razdoblju od 2019. do obračuna za mjesec ožujak 2024. s dospijećem 8. travnja 2024., manje isplaćen iznos od 1.945,31 eura.

U skladu s navedenim, tužitelj ima pravo na isplatu razlike naknade plaće za navedeni period, u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća za isplatu svake pojedine naknade plaće, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, te u priloženom obračunu razlike naknada za godišnji odmor. Napominje se da su dospijeća pojedinih iznosa i tijek zakonske zatezne kamate određeni u skladu s datumom isplate plaće i naknade plaće evidentiranim na obračunskim listama za pojedine mjesece za koje je naknada plaće za godišnji odmor nezakonito umanjena zbog nepravilnog obračuna. Priloženi obračuni sačinjeni su u skladu s odredbom čl. 81. ZR-a, tj. na bazi isplaćene plaće u prethodna tri mjeseca uzimajući u obzir sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad.

Tužitelj podneskom od 1. srpnja 2025. uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje bruto iznos od 1.705,26 eura, kao i parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužba se u bitnom temelji na tvrdnji tužitelja da tuženik kao poslodavac prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor nije uračunavao sva primanja u novcu koja predstavljaju naknadu za rad u prethodna tri mjeseca i da je time postupao protivno odredbi čl. 81. Zakona o radu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da odredba čl. 81. Zakona o radu iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora veže uz iznos prosječne mjesečne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca. Dakle, prilikom obračuna naknade plaće uzimaju se u obzir samo ona primanja koja se isplaćuju na mjesečnoj razini i koja imaju karakter plaće. Odredbom čl. 90.a Zakona o radu definirani su primici radnika na temelju radnog odnosa koji se ne smatraju plaćom i koji stoga ne ulaze u obračun naknade plaće za godišnji odmor, što tužitelj nije uzeo u obzir. Radi izbjegavanja dvojbe, tuženik ističe da osporava pravilnost privatno izrađenog obračuna (tabličnog prikaza) navodne razlike naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora.

Budući da je tužitelj podnio tužbu 31. prosinca 2024., a da između ostalog utužuje razlike naknade plaće za svibanj, srpanj i kolovoz 2019., tuženik ističe i prigovor zastare.

Nadalje, tuženik ističe da je tužitelj u tužbenom zahtjevu pogrešno postavio zahtjev za isplatu zateznih kamata na utužene iznose. Naime, kad bi i postojala razlika naknade plaće, ista bi dospijevala 15. dan u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 92. Zakona o radu), zbog čega zatezna kamata može početi teći tek od 16. dana u mjesecu za prethodni mjesec, a ne od dana isplate plaće i naknade plaće kako je to zatražio tužitelj. Dodatno se napominje da prema poreznim propisima tužitelj nema pravo tražiti zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza sadržane u utuženim bruto iznosima (tako i Vrhovni sud u presudi Rev-805/2021 od 29. ožujka 2022.).

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i naknaditi mu parnični trošak s zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, platne liste, obračune razlike naknade za godišnji odmor (str. 6- 145 spisa), sudsku praksu (str. 178-185 spisa), kao što je provedeno i financijsko vještačenje po vještaku ing. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (nalaz i mišljenje od 20.05.2025., str. 158-162 spisa, usmeno očitovanje na ročištu od 09.09.2025., str. 186-188 spisa) te je izvršen uvid i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,- dalje: ZPP). Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju od svibnja 2019. do ožujka 2024., sve zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Među parničnim strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika u utuženom razdoblju dok je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju pravilno obračunavao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

7. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio u tužbi postavljenu visinu tužbenog zahtjeva na prijedlog stranaka provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku ing. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba.

8. U svom nalazu i mišljenju od 20. svibnja 2025. (str. 158-162 spisa) sudski vještak ing. Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. navodi, a u skladu s postavljenim zadatkom, kao i na temelju pregledane dokumentacije, te prema utvrđenjima i izračunima iz nalaza, da proizlazi kako visina neisplaćene bruto plaće tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 30. travnja 2024. s osnova naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora iznosi ukupno 1.705,26 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) te su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k’ Tabele 1. iz nalaza. Datumi dospijeća pojedinih iznosa razlika dani su u stupcu ‘l’ Tabele 1. iz nalaza (str. 162 spisa).

9. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 1. srpnja 2025., navodeći kako je s istim suglasna u cijelosti, te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka konačno uredio tužbeni zahtjev naprijed citiranim podneskom od 1. srpnja 2025. godine.

10. Nalazu i mišljenju vještaka prigovarao je tuženik podneskom od 11. lipnja 2025. navodeći da je zadatak vještaka bio previše neprecizno definiran, što je dovelo do situacije u kojoj je vještak morao zadirati u pravna pitanja, osobito u utvrđivanje koja primanja s platne liste predstavljaju plaću i naknadu plaće. Nadalje navodi da iz sadržaja nalaza i mišljenja nije razvidno kojom se metodologijom vještak koristio pri izračunu potencijalne naknade plaće, niti je detaljno objasnio na temelju kojih kriterija je određena primanja uključio u izračun. Tuženik tako navodi da se čini da je upravo zbog nedovoljno definiranog zadatka vještak obračunom obuhvatio i pojedine iznose koji po prirodi stvari nikako ne predstavljaju naknadu za rad jer se radi o primanjima koja se ne isplaćuju na redovnoj, mjesečnoj razini, kao što je to slučaj s jednokratnom isplatom nagrade, koja se nikako ne može smatrati naknadom za rad u smislu odredbe čl. 81. Zakona o radu.

11. Povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sud je pozvao vještaka na ročište dana 9. rujna 2025. koji je iskazao da je podneskom od 11. lipnja 2025. tuženik prigovorio nalazu i mišljenju izrađenom u ovom predmetu ističući s jedne strane da je zadatak bio neprecizno definiran pogotovo u dijelu toga koja primanja iskazana na platnim listama predstavljanju plaću ili naknadu plaće, a osim toga tuženik prigovara da u danom nalazu i mišljenju nije razvidna metodologija kojom se služio prilikom izračuna potencijalne naknade plaće.

U odgovoru na navedeno, vještak je istaknuo kako je u danom nalazu i mišljenju jasno naveo kako će prosjeke plaća isplaćenih u prethodnom mjesecu, a koji su temelj za izračun potencijalnih naknada plaća za godišnji odmor, izračunati na temelju isplaćenih bruto plaća, dakle ukupnog iznosa bruto plaća na koje su obračunani obvezni doprinosi.

Navodi da prigovori tuženika zapravo idu za time da bez obzira što je tužitelju u jednom mjesecu obračunata bruto plaća u nespornom iznosu koji podliježe obračunu doprinosa, poreza i prireza, da takav polazni podatak nije nužno adekvatan za izračun potencijalnih naknada plaća za godišnji odmor, pri čemu tuženik ukazuje na pojedine odredbe Zakona o radu.

Kako se dakle zapravo radi o prigovoru koji stavlja u koliziju definiciju plaće za određeni rad prema Zakonu o radu sa definicijom plaće sa poreznim propisima, navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem bi trebao odlučiti sud, pa ako se utvrde elementi s obračunskih lista plaća tužitelja koji u pojedinim mjesecima jesu bili iskazani u sklopu bruto plaće u smislu poreznih propisa, a s druge strane ne predstavljaju naknadu za rad tog mjeseca (npr. jubilarne nagrade u oporezivom iznosu, isplaćene jednokratne ili slične naknade i pomoći u oporezivom iznosu i dr.) dakle nakon identifikacije takvih iznosa odnosno osnova koje bi trebalo izuzeti iz izračuna prosjeka na temelju kojeg se utvrđuje naknada plaće za vrijeme godišnjih odmora, tada po točnom preciziranju tih elementa koje treba izdvojiti, bi bio u mogućnosti sačiniti dodatni izračun u tom smislu.

Na upit punomoćnika tuženika da vještak pojasni napomene koje se tiču situacije u kojoj je radnik prije mjeseca korištenja godišnjeg odmora bio na bolovanju zašto nije u takvoj situaciji izračunata pretpostavljena plaća koju bi radnik ostvario da je radio, vještak je naveo kako je tome pristupio na način da je uzeo u obzir one mjesece u kojima postoje podaci o isplaćenoj plaći, te da naknada za bolovanje nije plaća. Što se tiče prijedloga tuženika da se u toj situaciji radi izračun pretpostavljene plaće koju bi radnik ostvario, ističe kako bi taj izračun trebao uzeti u obzir sve oblike rada koje je tužitelj uobičajeno ostvario u mjesecima kada je radio, pa bi se dakle ta pretpostavljena plaća mogla izračuna na bazi prosjeka tri mjeseca ili šest mjeseci koje je tužitelj ostvario prije nego je bio na bolovanju, što bi po mišljenju vještaka dovelo do gotovo identičnog izračuna kakav je i sačinio.

12. I nakon saslušanja vještaka tuženik je ostao kod svojih svih navoda i prigovora, ali nije predlagao da se eventualno provede dokaz novim financijskim vještačenjem, pa sud u tom smislu nije odredio provođenje dokaza.

13. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 20. svibnja 2025., kao i usmeno očitovanje, prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije, te u skladu s pravilima struke. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom izvršio izračun potraživanja tužitelja, te je podrobno u nalazu i mišljenju, kao i usmenom očitovanju, objasnio na koji način je izvršen izračun, pri čemu je koristio dokumentaciju u spisu uključujući isplatne liste tužitelja za utuženo razdoblje.

14. U ovom postupku je nadalje utvrđeno da je u čl. 81. Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje: ZR) propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili Ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna 3 mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

15. U čl. 90. Zakona o radu propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema čl. 92. st. 4. Zakona o radu propisano je, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do 15. -og dana u idućem mjesecu. Plaća i naknada plaće, u smislu tog Zakona, je plaća i naknada plaće u bruto iznosu (čl. 95. st. 8. Zakona o radu).

16. Iako tuženik i nadalje prigovara nalazu i mišljenju vještaka, po stavu ovog suda ti su prigovori neosnovani jer je vještak detaljno obrazložio kojom se metodologijom koristio prilikom izračuna tužiteljeva potraživanja u ovom postupku, a što je dodatno obrazložio i u usmenom očitovanju na prigovore tuženika.

17. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Čl. 139. st. 1. Zakona o radu/14 propisano je da potraživanje iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, ako tim zakonom ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba u ovom predmetu je podnesena 31.12.2024. slijedom čega su sva potraživanja nastala prije 31.12.2019. u zastari.

18. Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a što je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I. Početak tijeka zateznih kamata na dospjele mjesečne iznose razlike naknade plaće je prvi idući dan iza dana u kojem je plaća tužitelju bila isplaćena za prethodni mjesec. Po tom obrascu naznačen je početak tijeka zateznih kamata na svaki mjesečni iznos razlike naknade plaće jer ako je plaća isplaćena dana x, onda je poslodavac u zakašnjenju od dana koji slijedi nakon dana x, bez obzira što u Zakonu o radu/14 stoji da se plaća može isplatiti do 15. -og u mjesecu, za prethodni mjesec (točka II izreke).

19. Obzirom na čl. 45. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04 i drugi), te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05 i drugi), plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, a što je pobliže označeno u izreci presude pod I " izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak".

20. Kako je podneskom od 11.06.2025. tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 1.705,26 (a u tužbi je potraživao iznos od 1.945,31 eur) sa zakonskim zateznim kamatama, a prema pravnom shvaćanju VSRH Broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika", a tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe to je za djelomično povučeni dio tužbenog zahtjeva valjalo temeljem odredbe iz čl. 193. ZPP- a, utvrditi da se tužba smatra povučenom.

21. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09) sukladno kojoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je uspjela u većoj mjeri oduzeti postotak one stranke koja je uspjela u manjoj mjeri te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela ukupnih troškova koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, a koji dio odgovara postotku u kojem je ta stranka uspjela u postupku, pri čemu treba voditi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Odvjetničkoj tarifi i zatraženom trošku i to: za sastav tužbe od 31.12.2024. (100 bodova po tbr. 7/1 OTH), za pristup na ročište održano 24.02.2025. (100 bodova po tbr. 7/1 OTH), za sastav podneska od 02.07.2025. (100 bodova po tbr. 8/1 OTH), za pristup na ročište održano 09.09.2025. (100 bodova po tbr. 9/1 OTH), te za pristup na ročište za objavu 24.10.2025. (50 bodova po tbr. 9/5 OTH), što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% u skladu s tbr. 42. OTH iznosi 1.125,00 eura.

Tužitelj je djelomično uspio u ovom sporu. Naime, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom je tužitelj potraživao isplatu iznosa od 1.705,26 eura dok mu je ovom presudom dosuđen iznos od 1.533,06 eura. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj uspio u sporu sa 89,90%, a da je uspjeh tuženika 10,10%. Sukladno čl. 154. st. 2., od postotka tužitelja koji je uspio u ovoj parnici u većoj mjeri treba oduzeti postotak tuženika koji je uspio u ovoj parnici u manjoj mjeri. Kad se to učini odnosno kad se od 89,90% oduzme 10,10% dobije se konačni uspjeh tužitelja od 79,80%. Slijedom navedenog tužitelju pripada iznos od 897,50 eura.

Nadalje tužitelju je u cijelosti priznat trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, jer je provođenje tog dokaza bilo neophodno za rješenje ove parnice. Dakle, sveukupno je tužitelju, sukladno njegovom uspjehu u ovome sporu, priznat trošak ove parnice u iznosu od 1.297,50 eura.

23. U odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva od 240,05 eura trošak pripada tuženiku sukladno čl. 158. st. 1. ZPP-a, za radnje poduzete do povlačenja tj. sniženja zahtjeva (razmjerno vrijednosti povučenog dijela tužbenog zahtjeva) i to za sastav odgovora na tužbu (25 bodova po tbr. 8/1 OTH), za zastupanje na ročištu od 24.02.2025. (25 bodova po tbr. 9/1 OTH) i za sastav podnesaka od 11.06.2025. i 17.07.2025. (25 bodova po tbr. 8/1 OTH) po svakom podnesku što sveukupno iznosi 200,00 eura, a uvećano za PDV 250,00 eura.

24. Dakle, trošak tužitelja iznosi 1.297,50 eura, a trošak tuženika 240,05 eura iz čega proizlazi da je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 1.057,45 eura.

23. Tužitelj je zatražio i zatezne kamate na trošak. Temeljem čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12,25/13,93/14 i 55/16) takav zahtjev tužitelja je osnovan, pa mu je sud na dosuđeni trošak dosudio i zatezne kamate koje teku od 24. listopada 2025., do isplate. Visina stope zatezne kamate propisana je čl 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a pobliže je označena u izreci.

Zagreb, 24. listopada 2025.

Suda c

Siniša Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika