UsI-659/2025-25
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Radojki Ćupurdija, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice „Trajektne luke Split“ d. d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po opunomoćeniku, prokuristu TJ, a on po opunomoćeniku Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra, Zagreb, Prisavlje 14, zastupanog po zastupniku po zakonu i opunomoćeniku ĆJ, magistru prava i zaposleniku (opća punomoć pohranjena u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-592/15), radi zabrane upotrebe i korištenja pomorskog dobra, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika stranaka, 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Uprave pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra KLASA: UP/II-342- 22/16-01/11, URBROJ: 530-03-2-1-16-4 od 21. studenoga 2016. i Lučke kapetanije u Splitu KLASA: UP/I-342-24/16-03/763, URBROJ: 530-04-4-6- 2-16-3 od 6. listopada 2016. kao neosnovan.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je pravovremeno 3. siječnja 2017. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-342-22/16-01/11, URBROJ: 530-03-2-1-16-4 od 21. studenoga 2016. i Lučke kapetanije u Splitu KLASA: UP/I-342-24/16-03/763, URBROJ: 530-04-4-6-2-16-3 od 6. listopada 2016. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da joj je navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjena upotreba pomorskog dobra u prirodi lučkog područja Gradske luke Split radi korištenja lučke infrastrukture i obavljanje gospodarske djelatnosti opskrbe plovila vodom i strujom.
1.1. Vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatra da prvenstvena koncesija nije istekla, a niti je počela teći zbog potpunog onemogućavanja konzumiranja te koncesije zbog neizvršavanja ugovornih obveza od davateljice koncesije. Tvrdi i da iz Ugovora o koncesiji br. 698/06 od 8. ožujka 2006., kojeg su sklopili ona kao koncesionar i davateljica koncesije Lučka uprava Split, proizlazi da prvenstvena koncesija traje do 8. ožujka 2018., i to članka 24. Smatra i da su javnopravna tijela pogrešno primijenila, tumačila i shvatila ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2006. S tim u vezi je istaknula da je ugovor o prvenstvenoj koncesiji ništav, budući da je odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004. na temelju koje je on sklopljen poništena presudom ondašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-10744/2004 od 30. studenoga 2005. te budući da je Lučka uprava Split u izvršenju te presude u ponovljenom postupku donijela novu odluku o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. i da je ona, kao davateljica koncesije s njom sklopila novi ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. Zaključila je u tom dijelu da su novom odlukom i ugovorom zamijenjene odluka od 21. lipnja 2004. i ugovor od 6. rujna 2004. Smatra i da u trenutku donošenja odluke Vrhovnog suda broj Uzz-8/2006 od 16. svibnja 2006. i presude ondašnjeg Upravnog suda broj Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. više nije niti postojala odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2004. te da upravi sud nije niti mogao odlučivati o nepostojećoj odluci protiv koje je prvotno pokrenut upravni spor, a niti je tom presudom osnažena, potvrđena ili oživljena nepostojeća odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2004. Drži da u izloženom ugovor o koncesiji nije istekao 6. rujna 2016. Istaknula je da ZPDML- om, pa ni člankom 31. stavkom 1., nije propisano da se poništenjem odluke o prvenstvenoj koncesiji stavlja izvan snage i ugovor o prvenstvenoj koncesiji (od 8. ožujka 2016.), a da to, tvrdi, nije razvidno ni iz izreke rješenje ministarstva od 11. prosinca 2006. a niti iz presude Visokog upravnog suda broj Uss-119/2014 od 29. siječnja 2015. Smatra i da se prema pravilu lex posterior derogat legi priori ima primijeniti kasnije sklopljeni ugovor o prvenstvenoj koncesiji iako je i kasnija odluka o davanja te koncesije od 23. veljače 2006. poništena. Smatra da je povrijeđeno njezino pravo na konzumiranje prvenstvene koncesije kojeg je ona stekla na temelju ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2016. i članka 59. stavka 5. i članka 62. Zakona o morskim lukama, budući da prestanak važenja toga ugovora ne proizlazi iz ikakvog propisa ili akta. Smatra da je upravo ugovorom od 8. ožujka 2016. i na temelju primopredajnog zapisnika od 21. travnja 2006. stekla pravo iskorištavati koncesiju do 8. ožujka 2018., odnosno 21. travnja 2018. ako se uzme u obzir trenutak ulaska u posjed koncesioniranog područja. Istaknula je i da joj je ugovorom o prvenstvenoj koncesiji dana koncesija radi obavljanja lučkih djelatnosti (privez i odvez plovila, ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila, lučke iskope) te da je ona obvezana na njihovo obavljanje pod prijetnjom oduzimanja koncesije. Tvrdi da je Lučka uprava Split istovremeno Tarifama lučkih naknada iz 2003., 2005., 2013. i 2015. propustila izvršiti svoje ugovorne obveze određivanja posebne tarife lučkih naknada (za privez i odvez plovila, za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila u/sa brodova, za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, i lučke iskope) i drastično snizila postojeće tarife za privez i odvez plovila i davanje vode i struje brodovima te za privez i odvez brodova. Ocijenila je da je, ne određivanjem tarifa za lučke djelatnosti i nezakonitim snižavanjem postojeće tarife te neangažiranjem tužitelja za poslove lučkih iskopa, Lučka uprava Split postupila protivno odredbama Ugovora o prvenstvenoj koncesiji i potpuno ju onemogućila u gospodarskom iskorištavanju prvenstvene koncesije i stjecanju prihoda u visini naknade za izvršena ulaganja u izgradnju i održavanje objekata podgradnje i nadgradnje. Tvrdi i da je činjenica neispunjenja obveza Lučke uprave Split iz Ugovora o koncesiji pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6898/10 od 20. studenog 2014., ali i Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016. Tvrdi i da je Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. iz svojih poslovnih knjiga isknjižila i predala na upravljanje Lučkoj upravi Split svoju imovinu ukupne knjigovodstvene vrijednosti od 483.192.186,14 kuna, a da joj je kroz prvenstvenu koncesiju omogućeno stjecanje protučinidbe od samo 104.755.678,04 kuna. Zaključila je da javnopravna tijela pogrešno tumače i primjenjuju odredbe Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004., jer bez obzira što je njime ugovoreno trajanje koncesije od 12 godina od stupanja na snagu, stvaran rok korištenja koncesije počinje teći izvršenjem obveze davatelja koncesije na predaju lučkih djelatnosti i lučkog područja koncesionaru, jer bi se u protivnom otezanjem s predajom izigrala legitimna očekivanja i prava koncesionara na obavljanje lučkih djelatnosti u ugovorenom roku. Iako je sporni Ugovor sklopljen 6. rujna 2004., tvrdi se predalo i omogućilo obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekta podgradnje i nadgradnje u luci Split tek 4. veljače 2005., o čemu je sastavljen i primopredajni zapisnik.
1.2. Vezano za bitne povrede upravnog postupka, istaknula je da su povrijeđene odredbe članka 30. stavka 1. i 2. i članka 52. stavka 1. i 2. ZUP-a, jer joj nije omogućeno da sudjeluje u postupku te se izjasni o svim bitnim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima. Istaknula je i da prvostupanjsko tijelo bilo dužno obavijestiti ju o mjestu i vremenu nadzora, pozvati ju da sudjeluje u nadzoru te joj omogućiti iznošenje činjenica i predlaganje dokaza u okviru ispitnog postupka. Istaknula je i da javnopravna tijela svoja pravna stajališta nisu utemeljila na ikakvom pravnom propisu ili aktu; da je luka Split od osobitog međunarodnog gospodarskog interesa zbog čega, tvrdi, u njoj ne smije doći do prekida pravnog kontinuiteta obavljanja lučkih djelatnosti i pružanja usluga brodovima, putnicima i vozilima u cilju osiguranja sigurnosti plovidbe; da iz osporenih odluka nije razvidno tko je umjesto nje kao prvenstvenog koncesionara bio ovlašten i trebao u razdoblju od 6. rujna do 6. listopada 2016. obavljati lučke djelatnosti; da javnopravna tijela nisu navela ikakve (dostatne, razumljive, argumentirane i logične) razloge rješavanja upravne stvari koji bi bili utemeljenih na činjenicama utvrđenim tijekom postupka te izvedenim dokazima, a osobito vezano za razdoblje početka i prestanka trajanja prvenstvene koncesije, odnosno prestanka ugovora o koncesiji od 6. rujna 2004. i onog od 8. ožujka 2006. te da su time povrijeđena osnovna načela upravnog postupka (saslušanja stranke, pravičnosti, jednakosti i ravnopravnosti stranaka). Smatra i da je tuženik počinio bitnu povrede time što se pozvao na činjenice i dokaze izvedene u drugom upravnom postupku povodom njezine žalbe, koju je izjavila protiv odluke o prestanku prvenstvene koncesije od 12. rujna 2006, a s obzirom na to da su ti dokazi izvedenih u tom drugom postupku i u situaciji kada joj nije omogućeno da se o tim dokazima i utvrđenom izjasni u konkretnom upravnom postupku. Smatra da su je davatelj koncesije i tuženik sukladno odredbi članka 49. stavak 4. Ustava RH, članka 67. stavak 6. ZPDML-a, članka 7. ZOO i članka 1038. Pomorskog zakonika morali upozoriti da ima pravo na produženje prvenstvene koncesije za razdoblje dok vrijednost dobiti ostvarene od obavljanja lučkih djelatnosti danih u prvenstvenu koncesiju ne dostigne vrijednost dane činidbe. Ocjenjuje i da se bitna povreda postupka ogleda u tomu da javnopravna tijela nisu razmotrila njezine prigovore/navode ali ni dokaze koje je predložila čitati tijekom dokaznog postupka, što se osobito odnosi na ugovor o koncesiji od 8. ožujka 2006. Smatra da su time povrijeđene odredbe članka 5., 8., 9. i 13. ZUP-a, kojima su propisana osnovna načela upravnog postupka. Ocjenjuje i da tuženik nije postupio prema odredbama članka 115. stavka 3. i članka 117. stavka 1. točke 1. ZUP-a, budući da, kao drugostupanjsko tijelo nije upotpunilo upravni postupak i utvrdilo pravo stanje stvari. Tvrdi i da tuženik nije razmotrio njezin navod da ne postoji ijedna odluka o davanju koncesije i ocjenu da prvenstvena koncesija nije ni počela teći a kamoli istekla, budući da je prvotna od 21. lipnja 2004. zamijenjena onom od 23. veljače 2006., a da je potonja po pravu nadzora poništena rješenjem ministarstva od 11. prosinca 2006. U tom dijelu je istaknula i da je javnopravno tijelo prvoga stupnja, pri sastavljanju zapisnika i provođenju nadzora, povrijedilo odredbu članka 76. ZUP-a, jer ne sadrži tzv. obvezatne elemente koje mora imati zapisnik u upravnom postupku pri obavljanju službene radnje te da mu je on dostavljen tek uz osporeno prvostupanjsko rješenje (čime je, ponavlja, onemogućena u sudjelovanju u postupku te izjašnjavanju o ključnim činjenicama i pravnim pitanjima).
1.3. Vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istaknula je da su javnopravna tijela propustila utvrditi da je ona osnovana 1961. od kada neprekidno obavlja lučke djelatnosti, održava i ulaže u objekte podgradnje i nadgradnje na lučkom području koje je pomorsko dobro; da je iz svojih poslovnih knjiga isknjižila i predala na upravljanje Lučkoj upravi Split imovinu stečenu ulaganjem vlastitog kapitala; da je Odlukom Lučke uprave Split br. 1351 od 28. travnja 2003. tužitelju kao ovlašteniku prvenstvene koncesije snižena postojeća tarifa/cjenik naknada za lučke djelatnosti priveza i odveza brodova te opskrbe brodova vodom i strujom za 50%; da je joj je propušteno odrediti posebne tarife za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila i putnika; da je tako ona potpuno onemogućena u gospodarskom iskorištavanju prvenstvene koncesije. Iako je putnički promet u luci Split udvostručen, tvrdi da je njezin prihod od priveza i odveza brodova snižen (od 11.703.826,00 kn u 2002. na iznos od 8.317.550,00 kn u 2011.), iako je zbog povećanja prometa trebao rasti. Istaknula je i da Luci d.d. Split, kao ni drugim ovlaštenicima prvenstvene koncesije nisu snižene tarife lučkih naknada te iznosi usporedne podatke o prihodima drugih ovlaštenika prvenstvene koncesije, kojima su produžene prvenstvene koncesije za 30 do 50 godina, iako su isti ostvarili znatno veće prihode od prvenstvene koncesije. Ocijenila da je propušteno utvrditi i da je Upravno vijeće Lučke uprave Split cjenikom (Tarifom) naknada uz koja trgovačka društva – ovlaštenici koncesija – pružaju usluge korisnicima luke Ur.br. 1018-169987 od 24. veljače 2015. samo njoj kao ovlaštenici prvenstvene koncesije drastično snizilo postojeću Tarifu/Cjenik naknada za lučku djelatnost priveza i odveza brodova za 50% (u odnosu na 2015.) te ponovno propustilo odrediti posebnu tarifu lučkih naknada za lučku djelatnost ukrcaja i iskrcaja putnika te parkirališnu djelatnost, čime je postupila protivno nalogu Visokog trgovačkog suda iz pravomoćne presude br. 60 Pž-6898/10 od 20. studenog 2014. Kako su razdoblju od 2004. do 2016. ostvareni prihodi koji su za gotovo četiri puta manji od vrijednosti imovine koju je ona predala na upravljanje Lučkoj upravi Split, ocijenila je da postoji nerazmjer uzajamnih činidbi iz koje proizlazi ništetnost Ugovora o koncesiji. Grubim kršenjem ugovornih obveza prvostupanjsko tijelo, tvrdi da je dovedena u višegodišnji neravnopravan položaj u odnosu na ostale gospodarske subjekte koji obavljaju iste djelatnosti. U situaciji da osporene odluke ostanu na snazi, tvrdi i da bi izgubila svaku mogućnost ostvarivanja prihoda i nastavljanja poslovanja, a što bi dovelo do nemogućnosti plaćanja radnika i gubitka radnih mjesta, nemogućnost plaćanja i gubitka dobavljača i poslovnih partnera, gubitka uplata poreza, prireza, doprinosa u proračun te u konačnici stečaj. Kako je nezakonitim utvrđivanjem prestanka prvenstvene koncesije i dodjelom koncesije zainteresiranoj osobi onemogućen u redovnom obavljanju prvenstvene koncesije na temelju važećeg Ugovora, potražuje i naknadu štete, za koju odgovaraju Lučka uprava Split i Republika Hrvatska koja je prema Odluci o osnivanju Lučke uprave Split i prema izvatku iz sudskog registra solidarno odgovorna za obveze prvostupanjskog tijela.
1.4. Stoga je zatražila poništiti osporene odluke i predmet vratiti na ponovni postupak.
2. Tuženik, iako mu je ona uredno dostavljena 17. veljače 2017. nije odgovorio na tužbu, a niti je sudu dostavio spise predmeta koji se odnose na predmet spora. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-342-22/16-01/11, URBROJ: 530-03-2-1- 16-4 od 21. studenoga 2016. odbijena je tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv rješenja Lučke kapetanije u Splitu KLASA: UP/I-342-24/16-03/763, URBROJ: 530-04- 4-6-2-16-3 od 6. listopada 2016. Tim prvostupanjskim rješenjem joj je zabranjena upotreba pomorskog dobra u prirodi lučkog područja Gradske luke Split radi korištenja lučke infrastrukture i obavljanje gospodarskih djelatnosti.
3. Rješenjem suda broj UsIjn-1/2017-12 od 19. siječnja 2018. prekinut je spor do pravomoćnog završetka spora koji se vodio pod poslovnim brojem UsIjn-43/16.
4. Sud je, rješenjem od 1. travnja 2025. nastavio konkretni spor, nakon što je upravni spor poslovni broj UsIjn-43/16 pravomoćno završen, tako što je, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1116/22-3 od 15. veljače 2024. odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj UsIjn-43/2016-62 od 19. ožujka 2021.
4.1. Konkretni postupak je nastavljen pod novim poslovnim brojem UsI-659/25.
5. U dokaznom postupku čitani su: presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-10744/2004-6 od 30. studenog 2005., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006., presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us-8033/2006-20 od 30. kolovoza 2006., rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, KLASA: UP/II-342-01/06-01/31, URBROJ: 530-04-04-3 od 11. prosinca 2006., presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Uss- 120/14-17 od 29. siječnja 2015., nalaz i mišljenje (Izvješće) stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Jere Brkana iz svibnja 2015. (list 59 do 118), primopredajni zapisnik od 21. travnja 2006., račun dobitaka i gubitaka, te bilanca Trajektne luke Split d. d. za 2015. godinu, ugovor o dugoročnom kreditu od 28. ožujka 2014., sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, dodatak br. 1. ugovoru o dugoročnom kreditu od 1. prosinca 2014, dodatak br. 2. ugovoru o dugoročnom kreditu od 26. lipnja 2015., ugovor o zajmu od 29. svibnja 2015., ugovor o zajmu od 22. svibnja 2015. uz anekse od 29. svibnja 2015. i 7. prosinca 2015., rješenje Upravnog suda u Splitu, broj UsIjn-36/16 od 25. listopada 2016., zahtjevi za postupanje po rješenju Upravnog suda u Splitu, broj UsIjn-36/16 od 25. listopada 2016. (list 155 do 161), rješenje o izvršenju Upravnog suda u Splitu broj Usi-9/16 od 20. listopada 2016., presuda Upravnog suda u Splitu broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016., rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture KLASA: UP/II-342-01/06-01/93, URBROJ: 530-03-2-1-16-1 od 28. listopada 2006., zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu KLASA: UP/I-342-24/16-03/763, URBROJ: 530-04-4-6-2-16-2 od 5. listopada 2016., presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1116/22-3 od 15. veljače 2024., presuda ovoga suda poslovni broj UsIjn-43/2016-62 od 19. ožujka 2021., rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (ranije: pomorstva, prometa i infrastrukture) KLASA: UP/II-342-22/16-01/07, URBROJ: 530-03-2-1-16-17 od 26. rujna 2016., odluka prvostupanjskoga tijela Lučke uprave Split URBROJ: 4220-233014 od 12. rujna 2016. i spis predmeta upravnog tijela KLASA: UP/I-342-24/16-03/763 u preslici koji je sastavni dio odgovora Lučke kapetanije u Splitu od (list 196 do 201).
5.1. Tužiteljica je predložila izvesti dokaz saslušanjem službene osobe javnopravnog tijela SJ i svojih zakonskih zastupnika, člana uprave NJ i TJ na okolnost da nije upozorena od službenih osoba na ostvarivanje svojih prava i obveze koje ima. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta poreznog tijela i ocjenom ostalih izvedenih dokaza te budući da su oni predloženi radi razjašnjenja okolnosti i činjenica koje nisu ni bitne za suđenje u ovom sporu. Tuženik nije imao ikakvih drugih dokaznih prijedloga te je predložio zaključiti raspravu.
6. Tužiteljica je popisala troškove spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka javnopravnih tijela, koje su donijete u postupku inspekcijskog nadzora korištenja i upotrebe pomorskog dobra i u kojem je tužiteljici zabranjena upotreba pomorskog dobra u prirodi lučkog područja Gradske luke Split u svrhu korištenja lučke infrastrukture i obavljanja gospodarske djelatnosti opskrbe plovila vodom i strujom.
9. Između stranaka, u biti, nisu sporne sljedeće ključne činjenice: a) da je Lučka uprava Split, davateljica koncesije, odlukom dodijelila tužiteljici prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenja i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. godine za obavljanje lučkih djelatnosti navedenih u članku 3. navedene odluke; b) da su tužiteljica, ovlaštenica prvenstvene koncesije i Lučka uprava Split, davateljica koncesije, sklopili 6. rujna 2004. ugovor o prvenstvenoj koncesiji (u daljnjem tekstu: Ugovor o koncesiji), kojim su regulirale međusobna prava i obveze povodom prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenja objekata lučke podgradnje i nadogradnje u luci Split, s time da odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2014. godine čini sastavni dio toga ugovora te c) da su ugovorne stranke, člankom 3. Ugovora o koncesiji, stipulirale da se koncesija daje za obavljanje djelatnosti: 1) privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazen Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), 2) ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (bazen Gradska luka) te 3) ostale gospodarske djelatnosti i to: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (Gat Sv. Nikole i Obala Lazerata u bazenu Gradske luke) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski).
9.1. Nije, u biti, sporno ni da je tužiteljica u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora (na 5. listopada 2016.) gospodarski koristila konkretni dio pomorskog dobra.
10. Pokazalo se supstancijalno spornim je li tužiteljica imala pravo gospodarski koristiti konkretni dio pomorskog dobra u trenutku nadzora i donošenja osporene prvostupanjske odluke o zabrani upotrebe pomorskog dobra. Drugačije izneseno, pokazalo se spornim je li tužiteljica imala valjanu pravnu osnovu posjedovanja i gospodarskog korištenja pomorskog dobra. S tim u vezi se pokazalo dvojbenim i je li i (ako jest) kada je prestala prvenstvena koncesija.
11. Pravni režim koncesija na pomorskom dobru u hrvatskom pravnom sustavu, promatrano na zakonskoj razini, uređen je dvojako. Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12.; bio na snazi od 28. prosinca 2012. do 22. srpnja 2017., u daljnjem tekstu: ZK), kao opći normativni zakon ( lex generalis) uređuje područje koncesija, a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/13., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19., u daljnjem tekstu: ZPDML), kao specijalni propis (lex specialis), uređuje davanje koncesija na pomorskom dobru. S obzirom na to da je postupak davanja koncesija na pomorskom dobru upravni postupak, u njemu se supsidijarno primjenjuju i odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP).
11.1. Na podzakonskoj razini, postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade i kriteriji za ocjenu ponuda, uređeni su ponajprije Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17., u daljnjem tekstu: Uredba).
12. Stoga sud smatra da se na postupak davanja i ugovaranja koncesija na pomorskom dobru ali i vezano za (ne)postojanje pravne osnove korištenja i gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra, primjenom općih načela primjene prava lex specialis derogat legi generali te lex superior derogat legi inferior, primarno primjenjuju odredbe ZPDML-a kao specijalnoga zakonskog propisa u pogledu koncesija na pomorskom dobru, a podredno odredbe ZK-a kao općega zakonskog propisa koji uređuje područje koncesija, a zatim odredbe ZUP-a, kao još općenitijeg zakonskog propisa koji uređuje upravni postupak općenito, a, posljednje, odredbe Uredbe, budući da je riječ o propisu niže, podzakonske pravne snage.
13. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.
14. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZPDML-a pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom, dok je člankom 7. stavkom toga zakona propisano da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.
14.1. ZPDML, u članku 6., upotrebu pomorskog dobra određuje kroz opću i posebnu upotrebu te gospodarsko korištenje (stavak 2.). Opća upotreba podrazumijeva da se svatko ima pravo služiti pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni (stavak 3.), dok je posebna upotreba svaka ona koja nije opća upotreba ni gospodarsko korištenje pomorskog dobra (stavak 4.). Gospodarsko korištenje pomorskog dobra je korištenje za obavljanje gospodarskih djelatnosti, sa ili bez korištenja postojećih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru, te sa ili bez gradnje novih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru (stavak 5.).
14.2. Odredbom članka 16. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, dok prema stavku 2. toga članka prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama toga zakona i propisa donesenih na temelju toga zakona (članak 16. stavak 3. ZPDML-a).
14.3. Člankom 25. stavkom 1. ZPDML-a je propisano da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji.
14.4. Ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje se bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, visina i način plaćanja naknade za koncesiju, jamstva ovlaštenika koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije (članak 25. stavak 2. ZPDML-a).
14.5. Upravni nadzor nad provedbom odredaba toga zakona provode ovlašteni državni službenici Ministarstva i ureda državne uprave u županiji sukladno Zakonu o sustavu državne uprave, a inspekcijski nadzor nad provedbom odredaba toga zakona i drugih na tom zakonu utemeljenih propisa obavljaju inspektori pomorskog dobra ministarstva nadležnog za poslove pomorstva i inspektori lučke kapetanije prema članku 94. ZPDML-a.
14.6. Poslovi inspekcijskog nadzora pomorskog dobra obuhvaćaju osobito: nadzor nad stanjem objekata na pomorskom dobru, nadzor nad održavanjem reda u luci, nadzor nad korištenjem, upotrebom i gradnjom na pomorskom dobru, u pogledu udovoljavanja uvjetima iz odluke i ugovora o dodjeli koncesije, nadzor nad obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, u pogledu udovoljavanja uvjetima iz odluke i ugovora o dodjeli koncesije, te nadzor nad općom upotrebom pomorskog dobra (članak 96. ZPDML-a).
14.7. Ovlasti i obveze koje inspektor ima u obavljanju inspekcijskog nadzora ako utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis propisane su u članku 101. ZPDML-a. Inspektor ima pravo i obvezu: 1. narediti otklanjanje utvrđene nepravilnosti određujući rok u kojem se nepravilnost mora otkloniti, 2. privremeno oduzeti predmete, 3. izdati prekršajni nalog, 4. podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, 5. zabraniti daljnju upotrebu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra, 6. narediti uklanjanje posljedica koje su nastale upotrebom pomorskog dobra protivno njegovoj namjeni, te 7. poduzeti druge mjere, odnosno izvršiti druge radnje za koje je ovlašten tim zakonom, zakonom kojim se uređuju prekršaji i drugim propisima.
15. Nije dvojbeno ni da se u predmetu poslovni broj UsIjn-43/16 odlučivalo o tomu je li (uopće) prestala prvenstvena koncesija na temelju kojeg tužiteljica upotrebljava pomorsko dobro – lučko područje luke Split koje je pod upravom Lučke uprave Split i kada je ona prestala (ako je prestala). Zbog toga je sud ocijenio da ishod spora koji se vodi vezano za prestanak prvenstvene koncesije predstavlja zasebno pravno i prejudicijelno (prethodno) pitanje (o kojem još nije odlučeno), a bez čijeg rješavanja nije moguće riješiti upravnu stvar vezano za ocjenu (ne)zakonitosti izdane inspekcijske mjere. Sud je smatrao da, ako se pravomoćno utvrdi da prvenstvena koncesija nije prestala odnosno da Ugovor o koncesiji nije istekao, tada ne bi bili ni ispunjeni zakonski uvjeti za izdavanje tužiteljici mjere zabrane upotrebe lučkog područja luke Split unutar postupka inspekcijskog nadzora korištenja i upotrebe pomorskog dobra.
16. Iz sadržaja pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj 16 UsIjn-43/16 od 19. ožujka 2021. razvidno je sljedeće: Iz stanja spisa proizlazi kako je: tužitelj kao trgovačko društvo nastao pretvorbom društvenog poduzeća Održavanje i izgradnja luka Split te je od 1999. upisan u registar Trgovačkog suda u Splitu kao dioničko društvo za obavljanje lučkih djelatnosti. Prema odredbama tada važećeg Zakona o morskom lukama, tužitelj je iz svojih poslovnih knjiga isknjižio i predao na upravljanje Lučkoj upravi Split, ovdje zainteresiranoj osobi pod 1) imovinu i osnovna sredstva. To je učinjeno Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. kojom je ukupna knjigovodstvena vrijednost od 483.192,14 HRK (64.878.537,56 EUR) predana Lučkoj upravi Split; - po zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije 25. travnja 2003. donesena je Odluka o dodjeli koncesije, koja je poništena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 19. veljače 2004. zbog formalnih razloga; - nakon toga zainteresirana osoba pod 1) donijela je 21. lipnja 2004. Odluku o dodjeli prvenstvene koncesije na temelju koje je 6. rujna 2004. sklopljen Ugovor o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje lučkih djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodova i plutajućih objekata i lučkih iskopa (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, ostale gospodarske djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području, davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (gat sv. Nikole i obala Lazereta u bazenu Gradska luka); - Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije iz 2004. po tužbi tužitelja, koji je smatrao da mu prvenstvena koncesija nije dodijeljena na čitavom području kao ni za sve lučke djelatnosti, poništena je presudom Upravnog suda RH (Us-10744/04 od 30. studenog 2005.). Za razliku od upravnih tijela Sud je izrazio stav kako se tužitelju prvenstvena koncesija mora dodijeliti bez ikakvog ograničenja; - tu je presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika ukinuo Vrhovni sud RH (rješenje Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006.), uz obrazloženje kako odredbe tada važećeg Zakona o morskim lukama ne daju osnovu za zaključak da tužitelju prvenstvenu koncesiju treba dati bez ikakvih ograničenja; - u ponovljenom postupku Upravni sud RH presudom Us-8033/06-20 od 30. kolovoza 2006., prihvaćajući stav Vrhovnog suda RH odbio je tužiteljevu tužbu. Ta je presuda, zbog nedostataka u obrazloženju, ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-3579/2006. od 27. listopada 2010.; - u nastavku Upravni sud RH presudom br. Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. poništio je Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2004, dajući za pravu tužitelju kao podnositelju zahtjeva, i izrazio stav kako odredbe Zakona o morskim lukama nigdje ne ograničavaju dodjelu prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekata na lučkom području. Paralelno i u međuvremenu (u izvršavanju presude Upravnog suda RH br. Us-10744/2004-6 od 30. studenog 2005.);
- zainteresirana osoba pod 1) 23. veljače 2006. donijela je novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji. Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2006. donesena je prije rješenja Vrhovnog suda Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006. (kojom je poništena presuda Upravnog suda Us- 10744/04); - nakon što je Vrhovni sud RH poništio presudu Upravnog suda od 30. studenog 2005., tuženik je rješenjem 11. prosinca 2006. poništio novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2006, međutim, i to je rješenje poništeno presudom Upravnog suda RH br. Us-2006/07 od 8. lipnja 2011., a tuženiku naloženo donošenje nove odluke o prvenstvenoj koncesiji. - zainteresirana osoba pod 1) podnijela je dvije odvojene ustavne tužbe protiv presuda Upravnog suda Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. i Us- 2006/07 od 8. lipnja 2011.; - presude su ukinute Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III- 1202/2011 i U-III-969/2017 od 13. studenog 2014.;- u izvršenju te odluke Ustavnog suda RH, presudom Visokog upravnog suda RH Uss-120/2014 od 29. siječnja 2015. potvrđeno je rješenje tuženika kojim se Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2004. mijenja tako da glasi „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok ostale odredbe Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. ostaju neizmijenjene.; - konačno, odlukom Ustavnog suda br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. odbijena je ustavna tužba tužitelja na tu presudu. (…) Odluka o prvenstvenoj koncesiji 2176 od 21. lipnja 2004. o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području Luke Split, povodom tužiteljeve žalba rješenjem tuženika Klasa:
UP/II-342-01/04-01/176 Ur.br: 530-04-04-3 od 29. studenog 2004. izmijenja je tako da glasi: „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Rješenje tuženika od 29. studenog 2004. potvrđeno je presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-120/14-17 od 29. siječnja 2015. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu koja je odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. Drugo, Odluka o prvenstvenoj koncesiji br. 594 od 23. veljače 2006. poništena je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-01/06-01/31 Ur.br: 530-04-04-3 sp od 11. prosinca 2006. Presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-119/14-14 od 29. siječnja 2015. odbijena je tužiteljeva žalba. U izloženim okolnostima javnopravna tijela utvrđuju kako je koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina od stupanja na snagu Ugovora o prvenstvenoj koncesiji sklopljenog 6. rujna 2004. temeljem Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. (…) Iako iz izloženog proizlazi kako se među strankama ni ne nazire rješavanje spornih pitanja koja proizlaze kako iz samog opsega predmeta koncesije tako i izvršavanja preuzetih ugovornih obveza, stajalište je suda kako je osporenim rješenjima konkretno pravilno utvrđeno kako je tužitelju koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina u kojem je tužitelj konzumirao prvenstvenu koncesiju prema Ugovoru sklopljenom 6. rujna 2004. Opravdanost ovakvog zaključka proizlazi iz odredbe članka 31. stavak 1. točka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, prema kojem koncesija prestaje istekom vremena za koje je dana. Prema članku 12. Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004 postupak i uvjeti za prestanak, oduzimanje i opoziv prvenstvene koncesije za obavljanje djelatnosti detaljnije utvrdit će se Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji. Prema Ugovoru o prvenstvenoj koncesiji iz 2004. ugovorne strane suglasno utvrđuju da se Ugovor i Odluka imaju tumačiti kao cjelina. U slučaju ikakvih nesuglasja između odredbi Odluke i odredbi Ugovora, prednost u primjeni imaju odredbe Ugovora (članak 33.), Ugovor se zaključuje za razdoblje od 12 godina, računajući od dana njegova stupanja na snagu (članak 24.), a Ugovor stupa na snagu njegovim potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana odnosno 6. rujna 2004. (članak 36.).
16.1. Izložena pravna shvaćanja i ocjene ali i ključna utvrđenja ovoga suda su u cijelosti potvrđena i prihvaćena zakonitim i pravilnim od Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koji je presudom poslovni broj Usž-1116/2022-3 od 15. veljače 2024. odbio tužiteljičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku.
16.2. Viši sud je, u presudi broj Usž-1116/2022, istaknuo: Žalbeni prigovor da odluka i ugovor iz 2004. godine nisu na snazi već odluka i ugovor iz 2006. nije osnovan je isto ne proizlazi iz stanja spisa predmeta kako to pravilno ukazuje tuženik i prvostupanjski sud. Naime, tužitelj je podnio prijedlog za obnovu upravnog spora dovršenog presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. i upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., nakon što je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trajektna luka Split d.d. protiv Hrvatske (zahtjev br. 23472/15) dana 28. travnja 2022., proglasio prigovor koji se odnosi na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. - proč.tekst, 8/99.-ispr., 14/02. i 1/06., dalje u tekstu: Konvencija) dopuštenim, a preostali dio zahtjeva nedopuštenim (točka I presude) i presudio da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije zbog nepravičnog postupka pred Ustavnim sudom (točka II. presude) te je presudio da nema potrebe za ispitivanjem osnovanosti preostalih prigovora podnositelja u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije (točka III presude) te odbacio zahtjev podnositelja za pravednu naknadu (točka IV. presude). Ovaj Sud je presudom, posl.br. Uss-5/22 od 21. rujna 2022., dopustio obnovu upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015., te stavio izvan snage navedenu presudu (točke I. i II. izreke) te je točkom III. izreke tužbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tuženika od 29. studenog 2004. odbio kao neosnovanu. Kao što je već naprijed rečeno tim rješenjem tuženika je u povodu žalbe tužitelja djelomično izmijenjena odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2004. tako da glasi: "davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)" dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Nadalje, presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-4/22 od 21. rujna 2022., dopuštena je obnova spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., te ista presuda stavljena van snage (točka I. i II. izreke) te je točkom III. odbijena tužba tužitelja izjavljena protiv rješenja tuženika od 11. prosinca 2006., kojim je poništena odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. U tom postupku je utvrđeno da je presudom Upravnog suda RH, posl.br. Uss-8033/06 od 30. kolovoza 2006., postala pravomoćna odluka od 21. lipnja 2004. pa nije postojala zakonska mogućnost ponovno odlučivati o zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije odlukom od 23. veljače 2006. Dakle, navedenom presudom je ostalo i dalje na snazi rješenje tuženika od 23. veljače 2006. kojim je poništena odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2006., pa je neosnovan žalbeni navod da je ista na snazi odnosno ugovor iz 2006. sklopljen temeljem te odluke. Odluka iz 2006. godine je donesena prije rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. svibnja 2006., kojim je uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuta presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Us-10744/04 od 30. studenog 2005., kojim je bila poništena odluka iz 2004. godine. Kako je neprijeporno utvrđeno da je odluka o koncesiji iz 2004., postala pravomoćna odnosno da je na snazi slijedom čega je pravomoćno poništena odluka iz 2006., to za predmetnu upravnu stvar nisu od utjecaja na drugačiju odluku žalbeni prigovori kojim tužitelj osporava pravilnost takvog utvrđenja.11. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i procesnih povreda u upravnom postupku, ovaj Sud smatra osnovanim zaključak prvostupanjskog suda i tuženika da je odluka prvostupanjskog tijela donesena pravilnom primjenom članka 31. stavak 1. točke 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a imajući u vidu članak 12. odluke iz 2004. te odredbe ugovora iz 2004., koji je zaključen za razdoblje od 12 godina računajući do dana njegovog stupanja na snagu i koji stupa na snagu potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana, što je konkretno 6. rujan 2004., slijedom čega je u smislu navedene zakonske odredbe pravilno utvrđeno da je koncesija istekla 6. rujna 2016. Pri tome osnovano tuženik ukazuje da se radi o deklaratornoj odluci kojom se utvrđuje odnosno konstatira da je koncesija prestala po sili zakona 6. rujna 2016. Stoga ovaj Sud niti ne nalazi povreda na štetu tužitelja jer prethodno nije proveden ispitni postupak, a pravnu zaštitu protiv navedene odluke tužitelj je ostvario u žalbenom postupku kao i u upravnom sporu. 12. Imajući u vidu naprijed neprijeporno utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud ne nalazi ni ostale žalbene navode pravno relevantnim za drugačiju odluku u ovoj stvari, a na što je ukazao i prvostupanjski sud ističući da se u odnosu na prigovor kršenja ugovornih obveza od strane ovlaštenika koncesije već vodi spor pred nadležnim Trgovačkim sudom u Splitu. Prigovori tužitelja u pogledu visine koncesijske naknade nisu pravno relevantni za predmetnu upravnu stvar, a ovaj Sud napominje da je o istom već pravomoćno odlučeno u postupku odnosno upravnom sporu pod poslovnim brojem Uss-5/22.
16.3. Može se zaključiti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske o ključnom dvojbenom prethodnom pravnom pitanju zauzeo pravno stajalište i da je ono u ovom stadiju pravomoćno raspravljeno i razmotreno. Ako se potanko razmotre navodi tužiteljice, riječ je o ključnom njezinom prigovoru na kojem je ona utemeljila tužbeni zahtjev. Sud je i uzeo kao dostatno raspravljene i utvrđene iznesene ključne činjenice koje su sadržane u navedenim pravomoćnim presudama, kojim vjeruje kao objektivnim i vjerodostojnim dokazima, budući da je riječ o javnim ispravama i pravomoćnim sudskim odlukama.
17. U izloženom je zakonito postupilo tijelo prvoga stupnja, kada je nakon što je pravilno i potpuno utvrdilo pravo stanje stvari i pravilnom primjenom materijalnog propisa, zabranilo tužiteljici daljnju upotrebu konkretnog dijela pomorskog dobra, s obzirom na to da joj je 6. rujna 2016., dakle prije trenutka provođenja inspekcijskog nadzora prestala prvenstvena koncesija.
18. Vezano za navode/prigovore tužiteljice koji se odnose na kršenja ugovornih obveza od davateljice koncesije ali i vezano za eventualnu naknadu štete koja za nju kao koncesionara proizašla iz izvršavanja Ugovora o koncesiji, uzimajući u obzir stajališta i ocjene Visokog upravnog suda iz presude broj Usž-1116/22, sud ocjenjuje da oni nisu bitni i da oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporenih odluka, jer to nije predmet ovog upravnog spora. Valja skrenuti pozornost da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je ona donesena.
19. Stoga, a budući da su osporene odluke zakonite i budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke.
20. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela u sporu, trebalo je, na temelju odredbi članka 148. stavka 1. i 4. u vezi s člankom 147. ZUS-a, odbiti njezin zahtjev za naknadom troška spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke.
U Splitu 24. listopada 2025.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6., članak 127., 128. stavak 1. i 3. u vezi s člankom 148. stavkom 5. i 6. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužiteljice Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12,
- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra, Zagreb, Prisavlje
14,
- u spis.
