REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3890/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 24. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102513392, sklopljenog dana 8. srpnja 2005. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja PO kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.10.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 05.06.2025. tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 8. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404627-5102513392 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je tuženik odobrio kredit - iznos od 38.737,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za njegove osobne potrebe. Točkom 10. Ugovora, određeno je: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ Tuženik je tužitelju dana 8. srpnja 2005. obračunao, a dana 18. srpnja 2005. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.541,70 kn. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 10. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

2. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti bit će obveza tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepoštetni stjecatelj. Radi svega navedenog, tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102513392, sklopljenog dana 8. srpnja 2005. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužitelja PO kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 2,500 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora;

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenju pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.''

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 31.07.2025. navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,500 % od iznosa kredita (točka I tužbenog zahtjeva). Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tuženik, a o nedostatku pravnog interesa, ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud potvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti. Istog je mišljenja i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 588/1998-2 od dana 13. svibnja 1998. godine u kojoj navodi: „Drugostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu za utvrđenje postojanja tužiteljičinog prava na jubilarnu nagradu. Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske također obrazlaže i navodi da je pravni interes kod tužbe za utvrđenje procesna pretpostavka za dopuštenost tužbe pa u odluci Revt 81/2005-2: „Zbog toga su pravilno nižestupanjski sudovi smatrali da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje i da nije ispunjena osnovna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u smislu čl. 187. st. 2. ZPP, pa nisu osnovani prigovori revidentice u tom pravcu.“ Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbaciti tužbu tužitelja budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje.

4. Tuženik, a o statusu tužitelja kao potrošača, navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik, a o naknadi za obradu kredita, navodi da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,500 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe.

5. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Paket «Iz minusa u plus» bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,500% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

6. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

7. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi- list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje IO prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

8. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (MO protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

9. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

10. Tuženik smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

11. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3.; 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

12. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

13. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze podložene po strankama, te je izvršio uvid u pregled prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 12.07.2005. do 22.05.2014. (list 4 – 5 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627- 5102513392 od 08.07.2005. (list 6 – 9 spisa), tuženikov prikaz procesa obrade kredita u razdoblju od 2004. do 2011. (list 33 – 34 spisa) i u letak tuženika naslova ''Paket Iz minusa u plus" (list 48 – 49 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 70 – 71 spisa).

14. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102513392 od 08.07.2005. (list 6 – 9 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 08.07.2005. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102513392 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) u iznosu od 38.737,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 144 mjeseca, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 7,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu, u članku 10., sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.''

16. Iako je odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu određeno da za sve što tim ugovorom nije određeno, primjenjivati će se važeći pozitivni propisi i opći akti banke, tj. tuženika, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi važeću odluku banke o kamatnim stopama, kao niti opće akte Banke, tj. tuženika predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći akti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

17. Uvidom u pregled prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 12.07.2005. do 22.05.2014. (list 4 – 5 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku dana 18.07.2005. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.541,70 kn, odnosno sada 602,79 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).

18. Uvidom u letak tuženika naslova ''Paket Iz minusa u plus" (list 48 – 49 spisa) sud je utvrdio da se u istom letku tuženika, a u odnosu na kredite ''Iz minusa u plus'' u valuti CHF navodi da ''naknada'' iznosi 2,5 %, no iz ovog letka nije jasno koja se to usluga tuženika plaća pobijanom naknadom koja iznosi 2,5 % (jer to nije navedeno), kao niti kako se ova naknada obračunava (tj. od kojeg iznosa se uzima 2,5 %), a niti je iz ovog letka tuženika jasno kada je isti nastao (tj. da li prije sklapanja ovdje spornog Ugovora o kreditu), a niti je tuženik dokazao da je tužitelja upoznao sa sadržajem istog prije sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga, sud uvidom u letak tuženika naslova ''Paket Iz minusa u plus" (list 48 – 49 spisa) nije moga utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu.

19. Uvidom u tuženikov prikaz procesa obrade kredita u razdoblju od 2004. do 2011. (list 33 – 34 spisa) sud je utvrdio da je u istome dokumentu tuženik popisao radnje koje obavljaju djelatnici tuženika prilikom obrade kredita, kao i vrijeme koje im je potrebno za obavljanje ovih radnji. No, iz ovog dokumenta, a suprotno tvrdnji tuženika, ne proizlazi da bi se radilo o radnjama koje prelaze okvire redovnog i uobičajenog bankarskog poslovanja s građanstvom, a niti proizlazi da bi tuženik bilo svojim djelatnicima, bilo trećoj osobi morao posebno platiti za obavljanje ovih radnji.

20. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 70 – 71 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da on o pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije imao mogućnost pregovarati s bankom, kao i da tužitelju nije bilo objašnjeno prije zaključenja Ugovora o kreditu na što se odnosi ta naknada, te da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u MORH-u kao voditelj jednog pododsjeka, a sredstva odobrenog kredita iskoristio je za dovršenje i uređenje obiteljske kuće u kojoj od uzimanja kredita pa do danas tužitelj živi sa suprugom, a s njima je živjela i njihova kći do udaje.

22. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 10. Ugovora o kreditu, navodi da ista iznosi ''02,500 % … na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora.'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

23. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobitu uvidom u tuženikov prikaz procesa obrade kredita u razdoblju od 2004. do 2011. (list 33 – 34 spisa), a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 2,50 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

24. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u MORH-u kao voditelj jednog pododsjeka, a sredstva odobrenog kredita iskoristio je za dovršenje i uređenje obiteljske kuće u kojoj od uzimanja kredita pa do danas tužitelj živi s obitelji, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

25. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

26. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita.

27. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 10. Ugovora o kreditu dana 18.07.2005. iznos od 4.541,70 kn, odnosno sada 602,79 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna, pa je sud stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.'' ništetna.

28. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 18.07.2005. iznos od 4.541,70 kn, odnosno sada 602,79 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno iznos u visini većoj od dvije početne mjesečne rate kredita (jer je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određena je visina mjesečnog anuiteta u iznosu od 419,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a iz pregleda prometa po kreditu tužitelja za razdoblje od 12.07.2005. do 22.05.2014. (list 4 – 5 spisa) proizlazi da je visina početno ugovorenog mjesečnog anuiteta iznosila 2.053,59 kn), dakle apsolutno i relativno velik novčani iznos, pa je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

29. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.400,00 EUR, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 25.08.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 226.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 856,18 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

30. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da na istom ročištu tužitelj nije iznosio nikakve navode.

31. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 24. listopada 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje - nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika