REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-216/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, kojeg zastupa CT, dipl. iur., protiv tuženika ĐT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Krešimir Vlajčević, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, dana 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ĐT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, isplati iznos od 2.751,88 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 30. svibnja 2018. godine do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ĐT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB 84397956623, naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 11. srpnja 2006. njegov osiguranik DT doživio ozljedu na radu kao radnik tuženika, a navedena ozljeda dogodila se na način da je osiguranik prilikom rada na gradilištu pao s visine od 4 metra pri čemu je zadobio teške tjelesne ozljede te mu je kao posljedica navedene ozljede , u omjeru od 50% i bolesti 50%, priznato pravo na invalidsku mirovinu.

2.Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-5609/2011. od 12. siječnja 2012. naloženo tuženiku da tužitelju isplati naknadu štete iz iste činjenične i pravne osnove za razdoblje od 19. rujna 2009. do 31. siječnja 2011. , te da se iz iste činjenične i pravne osnove pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodi postupak pod posl.br. P-2160/2012. radi isplate invalidske mirovine DT za prethodno razdoblje od 01. veljače 2011. do 31. svibnja 2013., dok se pod brojem P -269/2016. vodi postupak za razdoblje od 01. lipnja 2013. do 31. kolovoza 2015.

3.Kako je tužitelj nastavio s isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku DT, to je nastala nova šteta za razdoblje od 01. rujna 2015. do 30. studenog 2017. u iznosu od 20.734,07 kuna, što je 50% od ukupnog iznosa isplaćene mirovine u utuženom razdoblju. Nadalje navodi da je tuženiku poslao odštetni zahtjev 11. prosinca 2017. kojim ga je pozvao da štetu podmiri u mirnom postupku, a po kojem zahtjevu tuženik nije postupio.

4.Kako je tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu nastalu isplatom invalidske mirovine, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 20.734,07 kuna, što sada po fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kuna iznosi 2.751,88 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe.

5.U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tuženik, kako je naznačen u tužbi (Zidarsko fasadarska radnja – Majsec Stanko) nema pravnu osobnost, jer je obrt fizička osoba te se kao tuženik može naznačiti samo fizička osoba, vlasnik obrta, a ne i obrt. Navodi da je obrt odjavljen 31. listopada 2016. te da tužitelj nije naveo osnovu potraživanja u odnosu na tuženika kao fizičku osobu u odnosu na fizičku osobu vlasnika obrta.

6.Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te dodaje da nije sporno da je 11. srpnja 2006. došlo do štetnog događaja u kojem je stradao DT, ali ističe da do istog nije došlo krivnjom tuženika te da ne postoji pravna osnova za regres tužitelja , jer je tuženik u cijelosti primijenio sve mjere zaštite te je i organizacija gradilišta bila u skladu s pravilima struke i zaštite na radu. Tuženik navodi da je do štetnog događaja došlo isključivo krivnjom samog radnika koji se protivno uputama, jer, iako je njegov radni zadatak bio vezan isključivo radom na tlu, kretao gornjom etažom građevine, stoga tuženik predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom.

7.Na pripremnom ročištu 14. siječnja 2019. tužitelj je ispravio tužbu na način da je kao tuženika naznačio ĐT.

8.Na pripremnom ročištu 03. rujna 2024. tuženik je naveo da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već osnovanost istog.

9.U toku postupka izvršen je uvid u rješenje tužitelja od 18. svibnja 2009., mišljenje stručnog povjerenstva tužitelja za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 16. prosinca 2008., nalaz i mišljenje o invalidnosti sudskog vještaka dr. Žubrinić Orešković Ljerke od 10. prosinca 2008., izvješće s nalazom i mišljenjem liječnika LT od 18. listopada 2008., prijavu ozljede na radu od 17. srpnja 2006. , presudu zbog ogluhe Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-5609/2011. od 12. siječnja 2012., rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-3910/12-3 od 10. listopada 2012., obračun tužitelja od 30. studenog 2017., zahtjev tužitelja upućen tuženiku 11. prosinca 2017. s povratnicom, izvješće o saldu duga od 13. travnja 2018., izvadak iz obrtnog registra, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, P - 2160/2012. od 12. svibnja 2023., u spis Trgovačkog suda u Zagrebu P-2160/2012. te su po suglasnom prijedlogu stranaka pročitani iskazi svjedoka KT i DT iz tog spisa, provedeno je vještačenje po vještaku zaštite na radu Ivici Juričkom i usmeno je saslušan vještak Ivica Jurički.

10.Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

11.Nesporna je činjenica da je DT dana 11. srpnja 2006. doživio ozljedu na radu kao radnik tuženika u njegovom obrtu [obrt].

12.Isto tako nije sporno da je DT rješenjem tužitelja od 18. svibnja 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu i to kao posljedica navedene ozljede u omjeru od 50% i bolesti od 50%.

13.Nadalje, nesporna je činjenica da je pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-5609/2011. od 12. siječnja 2012. i P-2160/2012. od 12. svibnja 2023. tuženiku naloženo da tužitelju isplati naknadu štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine njegovom zaposleniku DT za prethodna razdoblja.

14.Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplaćenu invalidsku mirovinu DT u razdoblju od 01. rujna 2015. do 30. studenog 2017. u iznosu od 2.751,88 EUR, što je 50% od ukupnog iznosa isplaćene mirovine u utuženom razdoblju.

15.Sporno je osnovanost potraživanja tuženika, odnosno da li je do štetnog događaja došlo zbog toga što tuženik kao poslodavac nije primijenio mjere zašite na radu.

16.Temeljem odredbe čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015 i 120/2016, dalje- ZMO) , koji je bio na snazi u vrijeme isplate utuženih iznosa mirovine, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja i 3. troškovi profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

17.Nadalje prema odredbi članka 162. stavak 1.i 2. ZMO-a tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a ako je tu štetu uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno, dok je st. 3. propisano da za navedenu štetu odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana.

18.Kako obrt nema pravnu ni poslovnu sposobnost, to je za obveze obrta pasivno legitimirana fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja dopuštenu gospodarsku djelatnost sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu ( čl. 2. Zakona o obrtu (NN 143/2013, 127/2019 i 41/2020)),, a to je u konkretnom slučaju tuženik ĐT, kod kojeg je DT bio zaposlen.

19.Neodlučno je što je obrt tuženika odjavljen prije pokretanja ovog postupka, dana 31. listopada 2016., budući da, kao što je rečeno, obrt nema ni pravnu, ni poslovnu sposobnost, već fizička osoba, a to je u konkretnom slučaju tuženik, u skladu s čl.2. i 36. st. 1. Zakona o obrtu ,odgovara za sve obveze koje su nastale u obavljanju obrta, pa je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

20.Radi utvrđivanja odgovornosti tuženika, provedeno je vještačenje po vještaku zaštite na radu Ivici Juričkom, koji je temeljem dokumentacije u ovom predmetu, kao i dokumentacije u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P -2160/2012, utvrdio da je DT bio NKV radnik obučar, a da je kod tuženika radio na radnom mjestu armirača i nije bio stručno osposobljen za poslove koje je obavljao prilikom ozljeđivanja, te je utvrdio da nema dokaza da je bio osposobljen za rad na siguran način, jer predočena dokumentacija (broj: 639/4-06 Z) o osposobljavanju radnika za rad na siguran način ima datum izrade 15. rujna 2006., tj. 77 dana nakon štetnog događaja i prema istoj DT je naknadno bio osposobljen za radno mjesto pomoćni građevinski radnik.

21.Stoga, prema mišljenju vještaka DT nije bio osposobljen za rad na siguran način za poslove koje je obavljao prilikom ozljeđivanja. Naime, prilikom ozljeđivanja DT je savijao željezo (armaturu) prema uputama poslodavca na stroju za savijanje željeza, a poslovi savijanja željeza su poslovi armirača te poslovi armirača obuhvaćaju poslove savijanja željeza prema dobivenoj dokumentaciji i postavljanje armature na mjesto gradnje te radnik armirač može raditi samo dio poslova (savijati armaturu prema nacrtima ili ugrađivati armaturu na mjestu ugradnje) ili sve poslove armirača. Vještak navodi da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da li je DT dobio radni zadatak da samo izrađuje armaturu i da je ne postavlja, odnosno da mu je zabranjeno odlaženje na objekat i postavljanje armature.

22.Ako je DT, po nalogu poslodavca, smio raditi samo na tlu, tada mu poslovođa nije smio dozvoliti odlazak na kat objekta u izgradnji. Vještak navodi da Procjena opasnosti poslodavca ima datum izrade lipanj 2006. te u procjeni opasnosti nisu procijenjene opasnosti za radno mjesto armirač na kojem je radio DT.

23.Vještak navodi da je tuženik poduzeo mjere zaštite na način da je postavio propisanu ogradu na mjestu s kojih je postojala opasnost od pada radnika s visine i to na stepenice i na pod međukatne konstrukcije, ali da nije poduzeo sve mjere zaštite na radu jer je dozvolio da DT samostalno obavlja poslove na gradilištu, iako nema dokaza da je prethodno osposobljen za rad na siguran način i stručno osposobljen za poslove koje je obavljao prilikom ozljeđivanja.

24.Da DT nije obavljao posao za koji nije bio stručno osposobljen, a nije bio osposobljen ni za rad na siguran način, isti se ne bi nalazio na objektu u izgradnji, pa ne bi s njega mogao ni pasti.

25.Vještak smatra da je tuženik postupio suprotno čl. 27. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/1996, 94/1996, 114/2003 i 100/2004) prema kojem poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova zaposlenicima koji prethodno nisu osposobljeni da ih obavljaju bez ugrožavanja vlastitog života i zdravlja i čl. 55. istog Zakona prema kojem je poslodavac dužan osigurati da se radovi na privremenim radilištima obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu.

26.Nadalje navodi da DT nije radio s dužnom pozornošću , jer je pao s kata objekta u izgradnji, iako je isti imao postavljenu zaštitnu ogradu propisane visine , čime je postupio suprotno odredbi čl. 77. Zakona o zaštiti na radu , prema kojem je zaposlenik dužan obavljati poslove dužnom pozornošću.

27.Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka na radu, dok je tuženik prigovorio u dijelu gdje je vještak utvrdio da on nije poduzeo sve mjere zaštite na radu jer je dozvolio da DT samostalno obavlja poslove na gradilištu. Tuženik smatra da se njemu ne može stavljati na teret da je došlo do ozljede na radu, jer se štetni događaj dogodio na obavljanju poslova koji uopće nije bio u okviru radnih zadataka DT (nošenje i ugrađivanje armature na kat građevinskog objekta), jer da bi se neka ozljeda kvalificirala kao ozljeda na radu, potrebno je da do takve ozljede dođe u okviru obavljanja poslova za poslodavca za koje je radnik opremljen.

28.Tuženik navodi da je jedini isključivi posao DT bio savijanje željeza na stroju za savijanje, dok su nošenje i postavljanje armature vršili ostali radnici adekvatno opremljeni za obavljanje takvih poslova. Kako je DT postupio samoinicijativno, to je time isključena odgovornost poslodavca jer poslodavac nije dao nalog, niti odobrenje za predmetni posao.Stoga tuženik predlaže da se vještak zaštite na radu usmeno sasluša na glavnoj raspravi .

29.U svom usmenom očitovanju vještak Ivica Jurički u cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja te je ponovio kako je tuženik odgovoran, jer je dozvolio DT da bude prisutan na gradilištu, tj. da obavlja poslove savijanja željeza , iako isti nije bio osposobljen za rad na siguran način. Kako DT nije bio osposobljen za rad na siguran način, to se on nije smio nalaziti na gradilištu kao zaposlenik.

30.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ivice Juričkog upotpunjenog njegovim usmenim očitovanjem na ročištu, jer je isti izrađen od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, jasan je i logičan, a vještak je u svom usmenom očitovanju otklonio sve nejasnoće i odgovorio na pitanja koja je tuženik istaknuo u svom prigovoru.

31.Po suglasnom prijedlogu stranaka pročitani su iskazi svjedoka KT i DT dati u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-2160/2012.

32.Sud ne vjeruje svjedoku KT, koji je bio poslovođa na gradilištu tuženika kritične zgode kada je DT pao, u dijelu gdje isti navodi da se DT te zgode prvi put popeo na kat objekta i da je pao dok je silazio nakon što mu je on rekao da siđe, jer DT nije pao prilikom silaska s kata, već je pao dok se kretao unatrag prilikom spuštanja željezne armature , te DT navodi da je on armaturu na kat nosio više puta, što je sudu logičnije i životnije, od navoda KT koji tvrdi da se taj puta DT prvi put popeo i da je nešto objašnjavao, jer je DT pao preko zaštitne ograde dok se kretao unatrag .

33.Ovakvi navodi poslovođe tuženika KT, očito su usmjereni na umanjenje odgovornosti njegovog poslodavca i sud ih nije prihvatio, tim više što KT nije smio dopustiti da DT ide na kat, ako je njegov posao bio samo savijanje armature na zemlji. Prihvaćeni su navodi DT da je on i ranije nosio armaturu na kat, jer je vještak Jurički rekao da posao armirača obuhvaća kako poslove savijanja željeza, tako i postavljanja, odnosno ugradnje armature.

34.Neovisno o tome, sve da je DT kritične zgode samoinicijativno nosio armaturu na kat, u čemu ga nitko nije spriječio, te da je do njegovog pada došlo jer nije radio s dužnom pozornošću, to ne isključuje odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju, jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da DT nije bio osposobljen za rad na siguran način te nije bio osposobljen za poslove armirača, slijedom čega on nije smio niti biti prisutan na gradilištu kao zaposlenik, niti je smio raditi poslove savijanja željeza ni na zemlji.

35.Naime da DT nije bio prisutan na gradilištu kao zaposlenik, on ne bi stradao. Stoga je tuženik kao poslodavac postupio suprotno odredbi čl. 27. st. 1. u vezi sa čl. 44. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, jer je poslodavac dužan proces rada planirati, pripremiti i provoditi na način da se osigura što djelotvornija zaštita radnika i poslodavac ne smije dozvoliti samostalno obavljanje poslova radnicima koji prethodno nisu osposobljeni da ih obavljaju bez ugrožavanja vlastitog života i zdravlja ljudi te života i zdravlja drugih radnika, a u konkretnom slučaju tuženik je kao poslodavac to dopustio , te je DT evidentno radio samostalno kao armirač na gradilištima ,bez da je bio osposobljen za rad na siguran način te za posao armirača.

36.Slijedom navedenog neosnovan je tuženikov prigovor odgovornosti DT nastanku štete njegovim samoinicijativnim radnjama, jer DT nije smio niti biti prisutan na gradilištu kao zaposlenik, niti je smio raditi poslove armirača .

37.Stoga je sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, utvrdio da je tuženik kao poslodavac odgovoran za nastalu štetu tužitelju, jer nije organizirao odvijanje radnog procesa na siguran način te nije poduzeo mjere da se osigura zaštita života i zdravlja njegovih radnika, budući da je njegov radnik DT radio poslove armirača za koje nije bio stručno osposobljen te nije bio osposobljen ni za rad na siguran način, pa stoga tuženik kao poslodavac odgovara tuženiku prema čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/2023 –ZOO-a), po načelu presumirane krivnje, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da je šteta nastala unatoč tome što je on poduzeo sve odgovarajuće mjere zaštite na radu.

38.Među strankama nije sporno da je tužitelj svojem osiguraniku DT u razdoblju od 01.09.2015. do 30.11.2017. isplatio iznos od 2.751,88 EUR, što predstavlja 50% od ukupnog iznosa isplaćene mirovine u tom razdoblju, a što je posljedica navedene ozljede na radu, pa je tuženik dužan tužitelju na ime naknade štete temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i odredb i čl. 161.st.1.i 2., 162. st. 1. i 3. ZMO-a isplatiti iznos od 2.751,88 EUR, sa zateznom kamatom koju tužitelj potražuje od dana podnošenja tužbe, a što je u interesu tuženika, budući da tužitelj u skladu sa čl. 165. st. 3. ZMO-a ima pravo na zateznu kamatu koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu, odnosno od primitka odštetnog zahtjeva.

39.Odluka o visini stope zatezne kamate određena je prema čl. 29. st. 2. ZOO -a.

40.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92,112/99,117/03. 88/05., 84/08., 57/11,148/11 i 25/13, 89/14,70/19,80/22,114/22,155/23- dalje ZPP-a), a troškovi tužitelja odnose se na troškove vještačenja po vještaku zaštite na radu u iznosu od 500,00 EUR.

41.Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 24. listopada 2025.

S u d a c

Jelena Habulin

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. tužitelj

2. pun. tuženika