REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-249/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206367363, sklopljenog između korisnika kredita JŠ i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, od dana 21. ožujka 2006., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, iznos od 431,89 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 01. travnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu:

- iznosa od 140,88 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 22. ožujka 2006. do isplate,

- zateznih kamata na iznos od 431,89 EUR koje teku od 22. ožujka 2006. do 31. ožujka 2006. , te zateznih kamata na dosuđeni iznos od 01. travnja 2006. do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom. II. izreke ove presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.599,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su JŠ kao korisnik kredita i tuženik dana 21. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu (broj: 3206367363, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), da je u članku 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, da je u tom smislu korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 572,77 EUR, da je Ugovor o kreditu potrošački tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 22. srpnja 2025. tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 431,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 01. travnja 2007.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 12. ožujka 2025. prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Pored navedenog, smatra da nije osnovan manifestacijski zahtjev (čl. 186.b ZPP) jer tužitelj od tuženika nikad nije zahtijevao dostavu dokumentacije.

3. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga u smislu čl. 80. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. , dalje: ZOO). Osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva . Tuženik također navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača kod korisnika kredita, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. U odnosu na naknadu za obradu kredita ističe da je ta ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a tuženik je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te je korisnik kredita mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Zaključno, tuženik ne smatra da sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te ističe prigovor zastare.

4. Tužitelj se podneskom od 07. srpnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu, te je konačno specificirao tužbeni zahtjev u odnosu na točku I. i isti sada glasi: „Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206367363, sklopljenog između korisnika kredita JŠ i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 21. ožujka 2006., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

5. Uz podnesak od 16. srpnja 2025. tuženik je dostavio potvrdu o naplaćenoj za obradu kredita nakon čega je tužitelj u podnesku od 22. srpnja 2025. u skladu s navedenom potvrdom postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 431,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. travnja 2006. do isplate.

6. Predmetna je isprava u spis dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen 15. srpnja 2025.), međutim sud je istu uzeo u razmatranje prilikom odlučivanja s obzirom da je nedvojbeno, kada se ima u vidu datum sastavljanja navedene isprave i datum zaključenja prethodnog postupka i da je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao dostaviti u spis prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. ZPP).

7. Tužitelj je dakle podneskom od 22. srpnja 2025. djelomično povukao tužbu jer se smanjenje tužbenog zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe. Kako je tužba djelomično povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, za povlačenje je potreban njegov pristanak (čl. 193. st. 2. ZPP). Kako se tuženik podneskom od 29. kolovoza 2025., u roku iz čl. 193. st. 2. ZPP, protivio djelomičnom povlačenju, nije bilo mjesta donošenju rješenja kojom bi se utvrdilo da je tužba djelomično povučena, već je i o tom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno presudom.

8. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj u tužbi u odnosu na isplatu utuženog iznosa potraživao zatezne kamate tekuće od 22. ožujka 2006., dok u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu zateznu kamatu potražuje od 01. travnja 2006. Sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci, odnosno smanjenju tužbenog zahtjeva, budući je tužitelj zahtjev za zatezne kamate, odnosno početak tijeka, samo uskladio sa potvrdom koju je dostavio tuženik.

9. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan svjedok JŠ (list 136 spisa).

10. Tužitelj je odustao od predloženog financijskog vještačenja.

11. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3206367363 od 21. ožujka 2006. koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 572,77 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

13. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita JŠ i tuženik kao kreditor 21. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 3206367363 (list 9-14 spisa) za iznos kredita od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 1. i čl. 6. Ugovora).

14. Između stranaka su sporni aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača kod korisnika kredita, ništetnost sporne ugovorne odredbe, odnosno je li ista korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je li nastupila zastara.

15. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita JŠ i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa namjenom kupnje stana (čl. 1. i čl. 6. Ugovora). U članku 2. ugovoreno je, među ostalim, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

18. Uvidom u potvrdu tuženika od 15. srpnja 2025. (list 126 spisa) utvrđeno je da je tuženik potvrdio da je korisniku kredita 31. ožujka 2026. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.254,09 kn (431,89 EUR).

19. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 19-23 spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita JŠ kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 3206367363 od 21. ožujka 2006. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

20. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 7-8 spisa).

21. U odnosu na sporno pitanje aktivne legitimacije, ističe se slijedeće.

22. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

23. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

24. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. Neosnovani su tuženikovi navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač. Naime, već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2006. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena kupnja stana (čl. 6. Ugovora o kreditu), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi kupnje stana.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

26. Svjedok JŠ u svom je iskazu također naveo da je ugovor pripremila banka, da ga je banka sastavila, a on samo potpisao, da mu banka nije nudila mogućnost pregovora o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako ni o odredbi o plaćanju naknade, kao niti način kako je naknada obračunata, kao ni na koji način je regulirana naknada po Odluci o tarifi o naknada za usluge kreditora, a nije mu jasno ni obrazloženo koliko točno ta naknada iznosi niti mu je predočena bilo kakva specifikacija.

27. Iz navedenog proizlazi da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita, ali ne i da bi mu djelatnik banke dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina.

28. Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametri na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

29. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (čl. 96. st. 3.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4.).

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98. ZZP).

31. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2).

32. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka JŠ proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu prema Odluci o Tarifi naknada za usluge banke.

33. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

35. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnika kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozivao na izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima- osnovna uputa, no međutim tuženik takvu uputu nije dostavio u spis, a iz iskaza svjedoka JŠ ne proizlazi da je dobio bilo kakvu uputu niti da bi mu djelatnici banke takvu uputu spominjali i na nju se pozivali, uz to tuženik nje predložio provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza na okolnosti da se sa prednikom tužitelja uopće pregovaralo, a pogotovo da su mu sporne odredbe razjašnjene. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

36. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

37. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

38. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za odobrenje kredita ništetna je sukladno čl. 102. st. 1., u vezi čl. 96. i čl. 98. ZZP. 22. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

39. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 431,89 EUR, čija visina proizlazi iz potvrde samog tuženika na listu 126 spisa. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu previsoko je postavljen i time je neosnovan.

41. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 31. ožujka 2006. (koja činjenica također proizlazi iz tuženikove potvrde), stoga je tužitelju dosuđen iznos naplaćene naknade u iznosu od 431,89 EUR, dok je odbije sa zahtjevom za isplatom iznosa od 140,88 EUR. Tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od 01. travnja 2006. kako to tužitelj i potražuje-

43. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora. Preko visine te kamatne stope tužbeni zahtjev nije osnovan.

44. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

45. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Tužitelj je u sporu u cijelosti uspio u odnosu na osnovu te djelomično u omjeru od 75,40% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. Time je njegov ukupan uspjeh u sporu 87,70%, dok je uspjeh tuženika 12,20%, pa tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u omjeru od 75,50% (87,70-12,20%).

46. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.205,83 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od 572,77 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP).

47. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podnesaka od 07. srpnja 2025., 22. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, te troškovi zastupanja na ročištima 15. srpnja 2025. i 16. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.500,00 EUR-a, te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,18 EUR i za presudu u iznosu od 66,36 EUR ukupno iznosi 1.353,78 EUR, a od tog je iznosa tužitelju dosuđeno 68,38%, odnosno iznos od 1.599,54 EUR.

48. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 1. ZOO.

49. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 24. listopada 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.