REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] J 5

Poslovni broj: Us I-827/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja JE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/24-03/03304506449, URBROJ: 341-99-06/2- 24-7605 od 26. ožujka 2025. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-02/24-03/03304506449, URBROJ: 341-25-06/2-24-168942 od 25. studenog 2024.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak ovog spora u iznosu od 109,20 eura (slovima: stotinu i devet eura i dvadeset centi) u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-02/24-03/03304506449, URBROJ: 341-25-06/2-24-1689427605 od 25. studenog 2024., tužitelju kao korisniku invalidske mirovine, obustavljena je isplata mirovine za razdoblje od 19. rujna 2016. do 15. prosinca 2022.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/24-03/03304506449, URBROJ: 341-99-06/2-24-7605 od 26. ožujka 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj je Upravnom sudu u Zagrebu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je korisnik invalidske mirovine u Hrvatskoj prema rješenju HZMO, Područna služba u Zagrebu od 27. veljače 2017. s datumom priznanja prava od 19. rujna 2016., jer da mu je zbog bolesti (100%) utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, na temelju razdoblja osiguranja u Hrvatskoj u trajanju 12 godina, 3 mjeseca i 5 dana, bez pribrajanja nizozemskih razdoblja osiguranja temeljem zakonitog prebivanja. Uz navedeno, da je sudionik domovinskog rata od 1991. do 1992., da od 1992. ima zakonito prebivalište u [adresa] gdje se oženio i osnovao obitelj, iako tamo da nikada nije bio ni zaposlen niti samozaposlen. Nevezano s navedenim ostvarivanjem prava na mirovinu temeljenu na hrvatskim razdobljima osiguranja, da je ostvario pravo na nizozemsku starosnu mirovinu ispunivši uvjet za priznanje prava prema nizozemskim propisima, zakonu o starosnim mirovinama-AOW, nakon navršenih 66 godina i 6 mjeseci. Zahtjev za nizozemsku starosnu mirovinu da nije niti podnosio, već da mu je nizozemski zavod za mirovinsko osiguranje automatski poslao obavijest da će mu biti priznato pravo na starosnu mirovinu ispunjenjem uvjeta, sa 66 i pol godina. U citiranom žalbenom rješenju HZMO da se navodi da je u Kraljevini Nizozemskoj, prema obavijesti nizozemskog nositelja mirovinskog osiguranja od 19. rujna 2016. (dan ostvarivanja prava na hrvatsku invalidsku mirovinu) do 15. prosinca 2022. (dan ostvarivanja prava na nizozemsku starosnu mirovinu) bio u radnom odnosu, pa moli lijepo da se i njemu pojasni od i do kada, i kod kojeg to nizozemskog poslodavca sam bio u radnom odnosu u Nizozemskoj, jer nalazi da se radi o potpuno neutemeljenom i neispravnom navodu, budući da u navedenom razdoblju nije bio u radnom odnosu i to iz dolje navedenih razloga. Prvi razlog je da- Nizozemska ima univerzalni sustav osiguranja, pa slijedom toga nizozemski mirovinski zavod Sociale Verzekeringsbank u svojoj nadležnosti da ne vodi nikakvu evidenciju o „radnom odnosu”, zaposlenju ili samo-zaposlenju u Nizozemskoj, što implicira da se takav navod u obavijesti nizozemskog zavoda sigurno odnosi na razdoblje isključivo zakonitog prebivanja a ne zaposlenja u Nizozemskoj. Drugi razlog da je da u Nizozemskoj s obitelji imam status zakonitog prebivanja od 1992. Iz rješenja kojim je njegova žalba odbijena da proizlazi da HZMO nije upoznat sa sustavom osnovnog-univerzalnog-socijalnog osiguranja u Nizozemskoj, koji se temelji na prebivalištu a ne na uplati doprinosa, kao što je slučaj u Republici Hrvatskoj, jer svaka osoba koja zakonito prebiva u [adresa] da je osigurana prema AOW- zakonu o starosnim mirovinama, tako da joj se za svaku godinu prebivanja određuje 2% od porezne osnovice propisane odlukom njihove porezne uprave i ministarstva financija, neovisno o tome da li je takva osoba uz prebivanje zaposlena ili samozaposlena. Primjerice, u najviše 50 godina zakonitog prebivanja prema nizozemskom zakonu, između svoje 17. i 67. navršene godine, ukupno da se može ostvariti 100% osnovice za izračun osnovne starosne mirovine, što je automatski ispunjen uvjet za ostvarivanje prava na minimalnu starosnu (AOW) mirovinu. Eventualno zaposlenje ili samo-zaposlenje u navedenom razdoblju ili bilo kojem dijelu tog razdoblja osiguranja nije relevantno za donošenje rješenja za osnovnu starosnu mirovinu-(AOW) Prema Uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti 883/2004, i to njenih članaka 50. stavak 1., 2., 3. i 4., te članak 52.- samo ta razdoblja zakonitog prebivanja se s nizozemske strane koordiniraju prema drugim članicama Europske unije, što HZMO u svom rješenju kojim je moja žalba odbijena nije niti spomenuo. U situaciji kada se mogu preklopiti razdoblja nizozemskog osiguranja temeljem prebivanja i hrvatskih razdoblja osiguranja temeljem uplate doprinosa u Hrvatskoj da se odlučuje prema članku 55. Uredbe o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti 883/2004. U Nizozemskoj da se mirovinski sustav temelji na 3 različita principa: l. Osnovna državna mirovina (AOW); Il. Profesionalna mirovina, kad poslodavac uplaćuje doprinose u posebne, strukovne fondove; III. Dobrovoljna osobna štednja. Razvidno je da je HZMO u svom rješenju bez ikakvog pravno opravdanog razloga utemeljenog na ranije spominjanim europskim uredbama o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti odlučivao i o nekom mojem imaginarnom zaposlenju na području Nizozemske, umjesto samo prvom gore navedenom principu- Osnovna državna mirovina u Nizozemskoj koji je jedini u koordinaciji prema EU uredbama 883/2004 i 987/2009. Kako je iz gore navedenoga vidljivo, u Nizozemskoj postoje i profesionalne mirovine, o kojima se odlučuje nevezano za osnovne državne mirovine (SVB —AOW mirovine) prema zaposlenju ili samo-zaposlenju, jer u tu svrhu postoje njihovi posebni granski mirovinski fondovi, primjerice Fond arhitekata i građevinara, Fond državnih službenika i slično. U te fondove nizozemski poslodavac svom zaposleniku može uplaćivati doprinose, slično onome kako je koncipiran sustav u Hrvatskoj, no iz tih fondova da se mirovina izračunata kroz uplatu doprinosa ostvaruje u prijelaznom razdoblju počevši već sa 60 navršenih godina života, no profesionalne mirovine iz nizozemskog doprinosnog sustava da se ne koordiniraiu prema prethodno navedenim europskim uredbama EU 883/2004 i 987/2009. Tako korisnici redovne starosne mirovine ostvarene na temelju prebivanja, koji su uz navedeno njihovi nizozemski poslodavci uplaćivali i doprinose iz plaće u Nizozemskoj mogu ostvariti i drugu mirovinu iz opisanog drugog principa temeljenog na uplati doprinosa. Takve mirovine su odlukom Kraljevine Nizozemske izvan koordinacije europskih propisa, pa nisu relevantne za ovu tužbu a i tako nikada nisam bio zaposlen u toj državi. Navodi da se radi o različitosti sustava mirovinskog osiguranja temeljenim u Hrvatskoj prema njemačkoj pravnoj školi, dakle uplati doprinosa — Bismarckova škola, dok je nizozemski sustav osiguranja temeljen prema Beveridge-u, u kojem da se svakom čovjeku pravo na dostojan život u starosti omogućuje kroz izravnu državnu intervenciju zbog same činjenice zakonitog prebivanja, što da nije vezano za postojanje ili ne postojanje uplate doprinosa iz zaposlenja ili samo-zaposlenja(u Nizozemskoj). Smatra da baš zbog toga HZMO prilikom odlučivanja o žalbi, pravu i isplati hrvatske mirovine ne može osobu koja je koristila jedno od temeljnih načela EU predviđenih navedenim izvorima prava, a to je slobodu kretanja između različitih država Članica svojim rješenjem stavljati u nepovoljniji položaj samo iz razloga različitih sustava u dvije države Europske unije. Izreka navedenog rješenja kojim je žalba odbijena da predstavlja izravnu diskriminaciju te da je izričito zabranjena temeljem izvora prava na razini EU i to Ugovorom o EU (TEU), Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (TFEU), Uredbama o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti kao i presudama Europskog suda pravde u Luksemburgu (ECJ), posebice presude C 3/08 N, gdje da u zaključku sud navodi da se ne može, zbog različitih sustava predviđenih nacionalnim zakonodavstvom pojedine države članice radnika staviti u nepovoljniji položaj od onoga koji nije koristio načelo slobode kretanja unutar EU, već mu je pravo priznato samo prema svom zakonodavstvu. Slično da je i u presudi C 165/91 O, te još izričitije u presudi C 24/75 D, gdje sud uvodi načelo favorabilnosti (Principle of favourability). U presudi Europskog suda pravde C-287/05 I da je pojašnjena razlika između nedoprinosnih i doprinosnih davanja na razini Europske unije, a o tome da se i ovdje radi jer nizozemska razdoblja osiguranja u njegovu slučaju da se temelje na razdoblju zakonitog prebivanja za koje da nije moguće uplaćivati doprinose-to davanje da se isplaćuje isključivo iz svota naplaćenih poreza nizozemske porezne uprave. Napominje da se citati u navedenim presudama spominju i u mnogim drugim presudama koje rješavaju o istoj ili sličnoj stvari kao „obiter dictum". Presude europskog suda da su obvezujuće za sve iste ili pravno slične situacije i za ubuduće u svim državama EU, a ne samo u onima koje su pokrenule postupak. Ustav Republike Hrvatske da potvrđuje da su europski propisi, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju dio nacionalnog prava, a po snazi iznad hrvatskih propisa. Na taj način da se ljudima koji su koristili slobodu kretanja između država članica EU omogućava zaštita od diskriminacije prema onima koji tu slobodu nisu koristili, odnosno pripadali su samo sustavu socijalnog osiguranja jedne države članice. Budući da je HZMO, na temelju obavijesti nizozemskog nositelja mirovinskog osiguranja, pogrešno zaključio da je bio u radnom odnosu za vrijeme spornog razdoblja, kao dokaz predlaže da suci, ukoliko smatra da na temelju propisa koje je naveo u ovoj tužbi, ne može donijeti cjelovitu odluku, od nizozemskog nositelja mirovinskog osiguranja zatraži dodatno očitovanje je li se radilo o radnom odnosu, ili se radi, a što je nesporna činjenica, o sustavu osnovnog-univerzalnog-socijalnog osiguranja u Nizozemskoj, koji se temelji na prebivalištu, odnosno samo na prebivanju, a ne na uplati doprinosa, kojih od moje strane nikada nije niti bilo, kao što je slučaj u Republici Hrvatskoj. Osobno da nije u mogućnosti priložiti ovaj dokaz, jer da se ovakva očitovanja mogu dostavljati samo službenim tijelima određene države, pa radi toga predlaže da to učini sud po službenoj dužnosti, budući da niti tuženik, odnosno HZMO to zasigurno neće učiniti, iako time krši osnovna načela Zakona o općem upravnom postupku, a u prvom redu članka 7., načelo pomoći stranci, te članka 8., načelo utvrđivanja materijalne istine. Smatra uvažavanje ovih tužbenih navoda jedino ispravnim, a napominje da je, kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata zadnjih nekoliko godina izuzetno lošeg zdravstvenog stanja uslijed bolesti i moždanog udara, te da se jedva kreće zbog navedene situacije i predlaže da se poništi rješenje tuženika.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana jer da nizozemski nositelj osiguranja (SVB) , 8. prosinca 2022. dostavlja zahtjev za starosnu mirovinu (tiskanica P2000), pregled razdoblja osiguranja /prebivanja navršenih u Kraljevini Nizozemskoj (P 5000) i odluku o mirovini (P6000). Prema potvrdi nizozemskog nositelja socijalnog osiguranja, tiskanici P 5000 od 8. prosinca 2022., tužitelj da je bio u obveznom osiguranju u Kraljevini Nizozemskoj (šifra 10) u razdoblju od 19. rujna 2016. do 15. prosinca 2022. Od 16. prosinca 2022. da je ostvario pravo na nacionalnu starosnu mirovinu prema nizozemskom općem zakonu o starosnoj mirovini – AOW sa navršenih 66 godina i 06 mjeseci života. Odredbom članka 99. stavka 1. ZOMO da je propisano je da korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, isplata mirovine se obustavlja. Razdoblja osiguranja na tiskanici P 5000 koja se odnose na radno aktivne osiguranike označena su šiframa 10 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa), 11 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa- zaposleni ) i 12 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa - samozaposleni). Razdoblja osiguranja koja je inozemna ustanova na tiskanici P 5000, u rubrici vrsta osiguranja, označila šiframa koje se odnose na radno aktivne osobe da predstavljaju razlog za obustavu isplate mirovine iz hrvatskog osiguranja. S obzirom da je na tiskanici P 5000 od 8. prosinca 2022. razdoblje osiguranja od 19. rujna 2016. do 15. prosinca 2022. nizozemski nositelj označio šifrom 10 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa), koja se odnosi na osiguranike koji imaju status radno aktivne osobe uslijed čega im se mirovina obustavlja. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 8. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i službenih osoba tuženika, čime je strankama, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. Tužitelj je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i napominje kako je 2. rujna 2025. dobio odgovor od SVB iz Nizozemske iz kojeg da proizlazi da on nikad nije bio zaposlen u Nizozemskoj, pa niti u razdoblju od 2016. do 2023. i predlaže da se izvrši uvid u predmetni dopis za koji se obvezuje dostaviti prijevod na hrvatski jezik.

7. Službena osoba tuženika je ostala pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu i napominje kako su 3. rujna 2025. opet zaprimili tiskanicu P5000 iz koje da proizlazi da je tužitelj u navedenom razdoblju bio u invalidskoj mirovini.

8. Dana 20. listopada 2025. održano je novo ročište na kojemu tužitelj i dalje ustraje kod svih iznijetih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra da je dokazao da nije nikad radio u Nizozemskoj.

9. Službena osoba tuženika je ostala pri svim navodima i obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, kao i kod svih navoda iznijetih u dosadašnjem tijeku spora.

10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem su donesena osporavana rješenja tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Izvršen je uvid i u podnesak od 12. rujna 2025.

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Odredbom članka 99. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje Zakon), propisano je da korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja.

13. Odredbom članka 102. Zakona, propisano je da su korisnik prava, opunomoćenik, centar za socijalnu skrb, odnosno ustanova za zbrinjavanje starijih i nemoćnih osoba iz članka 101. ovoga Zakona dužni u roku od 15 dana prijaviti Zavodu svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava.

14. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelju od 19. rujna 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti i određena je isplata mirovine. Nizozemski nositelj osiguranja (SVB) 8. prosinca 2022. dostavlja zahtjev za starosnu mirovinu (tiskanica P2000), pregled razdoblja osiguranja/prebivanja navršenih u Kraljevini Nizozemskoj (tiskanica P5000) i odluku o mirovini (tiskanica P6000).

15. Iz priložene Elektroničke razmjene informacija o socijalnom osiguranju (EESSI Jina), odnosno iz tiskanice P5000 proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 19. rujna 2016. do 15. prosinca 2022. bio u obveznom osiguranju u Kraljevini Nizozemskoj, te da je od 16. prosinca 2022. ostvario pravo na nacionalnu starosnu mirovinu prema nizozemskom općem zakonu o starosnoj mirovini.

16. Tuženik navodi kako se Razdoblja osiguranja/prebivanja, prema tiskanici P5000, odnosi na radno aktivne osiguranike označene šiframa 10 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa), 11 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa-zaposleni) i 12 (razdoblje plaćanja obveznih doprinosa-samozaposleni).

17. Ovaj Sud smatra da se ovdje ne misli isključivo na doprinose radno aktivne osobe (poput zaposlenika), već općenito na obvezne doprinose (mirovinski, zdravstveni i sl.) i time se ne dokazuje radni odnos. Nizozemski nositelj osiguranja je na tiskanici P 5000 razdoblje osiguranja od 19. rujna 2016. do 15. prosinca 2022. označio šifrom 10 – Razdoblja plaćanja obveznih doprinosa. To znači da je za dotično razdoblje uplaćen barem jedan od zakonom propisanih doprinosa (mirovinsko ili zdravstveno) i time se ne dokazuje radni odnos, jer se mogu uplatiti i doprinosi kao samozaposlena osoba, paušalac ili kroz druga osiguranja, državni programi i sl.

18. U prilog navedenom ide svakako podnesak Nizozemskog zavoda za socijalno osiguranje od 3. rujna 2025., kojim isti navodi, na traženje tužitelja, kako su poslali nove dokumente nadležnom tijelu u Hrvatskoj pri čemu su naznačili da tužitelj nije radio u Nizozemskoj u razdoblju od 2016. do 2020. Također navode da tužitelj i dalje ima pravo na invalidsku mirovinu u Hrvatskoj.

19. Stoga slijedom svega gore navedenoga, Sud smatra da je tužitelj dokazao da nikada nije radio u Nizozemskoj i da i dalje ima pravo na invalidsku mirovinu u Republici Hrvatskoj.

20. Kako je ovom presudom poništeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje doneseno u upravnom postupku, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, čime je Sud sam meritorno riješio predmetnu upravnu stvar, to se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

21. Slijedom svega navedenoga, to je odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud poništio osporavano tuženikovo rješenje.

22. Tužitelj je zatražio naknadu putnog troška nastalog u vezi dolaska na ročišta od 8. rujna i 20. listopada 2025., kao i naknadu troška prijevoda dokumenta po ovlaštenom sudskom tumaču. Tom prilikom je priložio autobusnu kartu i račun prevođenja, te mu je priznat trošak prijevoza Zagreb-Rijeka-Zagreb u iznosu od 59,20 eura, kao i materijalni trošak prijevoda po ovlaštenom sudskom tumaču u iznosu 50,00 eura, koji trošak Sud smatra opravdanim izdatkom učinjen tijekom spora. Stoga, tužitelju pripada pravo na trošak u ukupnom iznosu od 109,20 eura, kako je to opisano pod točkom II. izreke presude.

U Rijeci 24. listopada 2025.

S u t k i nj a

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- tužitelju JE iz [adresa]

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Zagreb,

A. Mihanovića 3