Poslovni broj P.411/2020
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja LJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermarkishe Bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica iz Zagreba, radi ništetnosti i brisanja upisa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, i zamjenice punomoćnika tuženika Katije Njirić, odvjetnice u Dubrovniku, dana 24. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„1.Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES-723/07 od dana 5. srpnja 2007. godine sklopljen između pok. NJ iz [adresa] (kao protivnika osiguranja)i Erste&Steiermarkishe Bank d.d. iz Rijeke (kao vjerovnika) te Ecoterre iz Dubrovnika (kao dužnika) koji je zavedeno na dan 19. srpnja 2007. pod Z.5193/07 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku.
2. Nalaže se brisanje zabilježbe Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 723/07 od dana 5. srpnja 2007. pod poslovnim brojem Z.5193/07 u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku.
3. Nalaže se tuženiku u ovom sporu da snosi troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama.“
II. Nalaže se tužitelju platiti tužiteniku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj ĆJ (dalje: tužitelj) u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 2. lipnja 2020., kao tada jedan od dvaju tužitelja uz društvo Integra d.o.o., navodi da tužbu podnosi radi utvrđivanja ništetnosti Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES-723/07 od 5. srpnja 2007., kao i radi nedopuštenosti ovrhe koja se pred ovim sudom vodi pod posl.br. Ovr.631/13. U tužbi se ističe kako isticanje ništetnosti ne zastarjeva, te kako se na nju mogu pozvati ne samo ugovorne strane, već i svaka zainteresirana osoba i državni odvjetnik. Tužitelj navodi da njegov pravni interes proizlazi iz činjenice da je on nasljednik pok. NJ. Sporni Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES-723/07 sklopljen je 5. srpnja 2007., između tuženika, pok. NJ i društva Ecoterra d.o.o. (koje je kasnije brisano iz Sudskog registra) kao sredstvo osiguranja radi plasmana kreditnih sredstava tuženika sukladno Ugovoru o dugoročnom kreditu br.2402006-1031262160 koji je potpisan dana 6. srpnja 2007. Nakon što je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju proveden u zemljišnim knjigama, tuženik je dana 17. lipnja 2008. izdao brisovno očitovanje za uknjižbu založnog prava pod brojem Z.3916/08 ostvarenog temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju zasnivanjem zajedničkog založnog prava (simultane hipoteke) na nekretninama ES-426/05 sklopljen između tužitelja i tuženika na dan 23. lipnja 2005. pod Z.3545/05. Dana 20. prosinca 2011. Općinski sud u Dubrovniku donosi presudu pod poslovnim brojem P.1137/11, a tom se presudom utvrđuje ništetnost Ugovora o diobi od 25. listopada 2006. Između Integre d.o.o. i NJ, a kojom diobom je pok. NJ postao vlasnik, a Integra d.o.o. postala vlasnik nekretnine koja je predmetom ovršnog postupka – poslovnog prostora površine 68,94 m2 oznake B-36 čest. zgr. [katastarska čestica], čest,zem. 627/2 z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tom presudom je tuženiku NJ naloženo trpjeti uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora u zemljišnim knjigama. Tuženik je kao vjerovnik i protivnik osiguranja ishodio rješenje o ovrsi od dana 23. kolovoza 2013. pod posl.br.Ovr.631/2013 i ta je ovrha zabilježena u zemljišnim knjigama, radi naplate duga prodajom nekretnina, a ovršni postupak je akcesorni postupak koji se pravno temelji na pravnom poslu sklopljenom u srpnju 2007. Tužitelj ističe da tuženik nije imao relevantnu stranku kao suugovaratelja za potpis spornog ugovora br. ES-723/07, da pok. NJ s obzirom na presudu P.1137/11 nikako nije mogao biti protivnik osiguranja niti davati punomoći i druga ovlaštenja za sklapanje spornog ugovora, da je tuženik trebao steći uvid u promjene vlasništva te u slučaju sumnje pristupiti naknadnoj konvalidaciji ugovora sa prednikom predmetne nekretnine, a ne sklapati ugovor o osiguranju sa neovlaštenim protivnikom osiguranja, te je trebao ostaviti na snazi ranije sklopljen ugovor pod brojem ES-426/05 kao sredstvo osiguranja. Tužitelj dalje navodi da se pred Općinskim sudom u Rijeci vodi spor radi utvrđenja ništetnosti ugovora o solidarnom jamstvu broj: 5103611937. Predlaže se sudu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku plaćanje parničnih troškova.
1.2. U podnesku zaprimljenom u spis dana 24. studenog 2020.g. tužitelj (tada tužitelji) navode da smatraju da je ovaj sud nadležan za odluku u ovoj pravnoj stvari i da taj stav potvrđuje i odluka P.2046/2018 Općinskog suda u Rijeci. Svoj pravni interes za podnošenje tužbe tada kao I tužitelj opravdava navodima kao i u tužbi, dok vezano za dio tužbe koji se odnosi na proglašenje ovrhe nedopuštenom tužitelji navode da su u postupku kod prigovora treće osobe bili upućeni u parnicu rješenjem od dana 12. travnja 2014. Sudu su poznati razlozi zbog kojih je tužitelj odustao od ranije podnesenih tužbi, pa drži da nema potrebe o tome ulaziti u raspravljanje, a vezano za navode o obijesnom parničenju navodi da ukazuje tuženiku da je spor moguće riješiti priznanjem tužbenog zahtjeva. Dostavlja isprave na kojima temelji svoj zahtjev i navodi da smatra da je neuvjerljiva tvrdnja tuženika da bi tužitelj morao dokazivati išta više od onog što je već dokazao, a što je sve vidljivo i dostupno iz javnih arhiva i registara. Ističe da je u zemljišnih knjigama vidljiva zabilježba pod posl.br.Z.5064/13 po prijedlogu tada II tužitelja za upisom prava vlasništva na nekretninama, pa time smatra dokazanim pravni interes za stjecanje i sadržaj takvog prava. Osim toga ne može shvatiti stav tuženika koji odbija shvatiti da je sud pravomoćno odlučio da je pravni posao ništetan, a da opravda svoje postupke upire prstom u korisnika kredita i fizičku osobu koja sa sudskim postupcima nije imala nikakvih iskustava. Ponavlja da je pred Općinskim sudom u Rijeci pokrenut postupak radi utvrđenja ništetnosti drugog ugovora koji je realiziran paralelno sa ovim, koji je ništetan iz razloga jer se njegovim odredbama krše zakoni RH u pogledu zakonskih odredbi koje govore o neodredivosti činidbe radi promjenjivih kamatnih stopa kao cijene kredita. Isti navodi se ponavljaju i dodatno argumentiraju u podnesku tužitelja od dana 11. proisnca 2023. (stranica 104-106 spisa).
1.3. Tužitelj (tada tužitelji) uređuje tužbeni zahtjev podneskom od dana 13. veljače 2024. gdje uz ranije istaknute zahtjeve u toč.1. istog traži da sud po službenoj dužnosti utvrdi ništetnost Ugovora o dugoročnom kreditu br.2402006-1031262160 koji je sklopljen između LJ i tuženika kao instrument osiguranja, te akcesorno Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5103611937 koji je sklopljen između LJ iz [adresa] (jamac-platac) i ovdje tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke (Banka) na dan 6. srpnja 2007.. Takav zahtje ističe jer je navedenim ugovorom u čl. 8 ugovorena promijenjiva kamatna stopa, gdje je ugovaranje promjenjive kamatne stope kao činidba neodređena i neodrediva. Tokom korištenja kredita kamatna stopa se ugovorno odredila na razini obiju strana na iznos EURIBOR + 3,3 % da bi banka jednostranom činidbom, bez jasnih i egzaktinih parametara za njezinu primjenu u Ugovoru, i to bez savjetovanja i znanja korisnika kredita mogla povećala istu kamatu temeljem diskrecijske odluke banke opisanih u Općim uvjetima i Informacijama o vrsti i načinu promjene kamatnih stopa. Navedeno je i učinila te je jednostranom odlukom bez znanja korisnika kredita povećala kamatnu stopu na EURIBOR + 4,55 %, čime se jasno dolazi do zaključka da je mijenjanje promjenjivog dijela kamatne stope (osim Euribora), kao činidba neodrediva i neodređena, te je stoga takav ugovor o kreditu (kao i ugovor o solidarnom jamstvu) ništetan u svojoj srži. L je jasno da je dio odredbe čl. 8. Ugovora o dugoročnom kreditu ništetan, a s obzirom da je odredba o kamatnoj stopi, kao cijena kredita, bitan sastojak ugovora o kreditu, i da to stoga za sobom povlači ništetnost cijelog ugovora o dugoročnom kreditu. Integralni dio ugovora o kreditu su Opći uvjeti poslovanja i Informacije o vrsti i načinu promjene/obračuna kamatnih stopa tuženika u kojima se definira sastav i način mijenjanja promjenjive kamatne stope koja se mijenja kao administrativna kamatna stopa gdje se administrativni dio promjenjive kamatne stope mijenja na način opisan u Informacijama "..znači da Banka može na temelju svoje interne diskrecijske ocjene povećati ili smanjiti iznos kamatne stope te da ne postoji nikakav automatizam koji Banku obvezuje na smanjenje ili povećanje kamatnih stopa po svima ili po pojedinim vrstama proizvoda ….“ Tek je, pod pritiskom sudskih presuda, 2022. godine Banka usvojila nova pravila ponašanja te je od 1. siječnja 2023. godine u Općim uvjetima poslovanja ESB d.d. s poslovnim subjektima te Informacija o vrsti i načinu promjene/obračuna kamatnih stopa-poslovanje ESB d.d. s poslovnim subjektima naznačila daće promjenu administrativnog dijela promjenjive kamatne stope usuglasiti sa korisnicima kredita. Stoga je Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160 iz 2007. godine protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima (Zakonu o obveznim odnosima) i moralu društva. Niti korisnik kredita ni jamac nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu korisnika kredita i jamca- platca, u ovom slučaju tužitelja, pa je time time Tuženik, Erste banka, postupala protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj tvrdi da ugovor o dugoročnom kreditu ništetan u cijelosti jer je bitan sastojak ugovora (kamata kredita kao cijena i sama razmjernost i neodredivost činidbi u naplati) nezakonit i nepošten. zaključak da je ugovaranje promjenjive naknade je bila odlučujuća pobuda i uvjet – kao bitan sastojak ugovora - jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, kroz kamatu kao cijenu posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na dulje vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine- zaključi ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom. Kako odlučujuća pobuda i uvjet - motiv ugovorna odredba o promjenjivoj naknadi po Odluci banaka kad ugovor ne sadrži odredbe o promjenjivom parametru, tko određuje taj promjenjivi parametar, o čemu ovisi vrijednost toga parametra i koji je način usklađivanja naknade s ugovorenim parametrom. trenutak kada se vrši usklađivanje, vrijednost promjenjivog parametra koja se uzima prilikom usklađivanja te referentna razdoblja na koja će se usklađivanje odnositi, smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom - radi čega je činidba neodrediva i neodređena, a ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Zbog navedenog se tužba preinačava na način da je dodana nova toč.1. tužbenog zahtjeva kojom se traži utvrđenje da je ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160 te akcesorno Ugovora o solidarnom jamstvu br. 5103611937 koji je sklopljen između TJ iz [adresa] (jamac-platac) i Erste&Steiermarkhische Bank d.d. iz Rijeke (Banka) na dan 6. srpnja 2007. Svoje argumente dalje pojašnjava u podnescima od 19. ožujka 2024 ( stranica 286-290 spisa) i 2. lipnja 2025.g. (stranica 388- spisa) te dostavlja sudsku praksu domaćih i EU sudova koju smatra relevantnom za rješenje ovog spora.
2.1. Tuženik se u odgovoru na tužbu najprije ističe prigovor mjesne nenandležnosti smatrajući da je za postupanje u ovom postupku nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, dok pozivanje tuženika na odredbe čl. 63 ZPP-a smatraju nesnovanim budući da za dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe tužiteljima nedostaje pravni intetes jer nikada nisu iz ovršnog postupka upućeni u parnicu. Ukazuje na obijesno parničenje od strane tužitelja. Dalje, opreza radi, u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve prvotužitelja i drugotužitelja, njihov pravni interes kao i činjenične navode na kojima tužitelji temelje svoje tužbene zahtjeve. Što se tiče toč. I. tada postavljenog tužbenog zahtjeva, a kojim tužbenim zahtjevom tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnim Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 723/07 od 5. srpnja 2007., tuženik ističe kako niti prvotužitelj niti drugotužitelj ne bi bili aktivno legitimirani za podnošenje takve tužbe. Naime, tužitelji nisu nikada u bilo kojem smislu sudjelovali kao stranke navedenog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 723/07. Nesporno je da su tuženik kao vjerovnik i predlagatelj osiguranja s jedne strane te društvo ECOTERRA d.o.o., [adresa], OIB: 13788717255 kao dužnik i NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao protivnik osiguranja s druge strane, sklopili 5. srpnja 2007. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 723/07-1 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić iz Dubrovnika, Vukovarska 24 pod posl. brojem OV 8665/07 dana 18.07.2007. godine. Iz navedenog jasno proizlazi kako stranke cit. Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 723/07 nisu niti prvotužitelj niti drugotužitelj, a niti su tužitelji na bilo koji način zaista dokazali svoj pravni interes kojim bi opravdali podnošenje tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora ništetnim. Osim navedenog, u tužbi se ne navodi niti jedan razlog zbog kojeg bi tužitelji uopće smatrali da bi predmetni Ugovor bio ništetan već samo iznose paušalne i pravno neutemeljene navode iza kojih ne postoji pravna osnova, te postupanje tužitelja time ocjenjuje objesnim parničenjem. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva gdje se traži da se ovrha proglasi nedopuštenom ističe da je temeljna procesna pretpostavka za vođenje takvog postupka uputa ovršnog suda, kojom je vezana osoba koja je u parnicu upućena i parnični sud, te pošto tužitelji nisu upućeni u takvu parnicu nemaju pravni interes za proglašenje ovrhe nedopuštenom. Smatra da točke III. i IV. tužbenog zahtjeva kojima tužitelji u potpunosti pravno neutemeljeno traže brisanje zabilježbe predmetnog ugovora i rješenja o ovrsi također treba odbaciti kao nedopuštene. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu kao nedopuštenu u odnosu na toč. II., III. i IV. tužbenog zahtjeva. Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga ne odbaci tužbu tužitelja, tuženik se nadalje očituje kako navodi drugotužitelja kako je predmetna nekretnina u njegovom izvanknjižnom vlasništvu od 2011. i to temeljem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod posl. br. 1137/2011 od 20. prosinca 2011., a kojom je utvrđen ništetnim Ugovor o diobi između NJ i drugotužitelja od 25. listopada 2006. te da se time nalaže NJ trpjeti uspostavu zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe Ugovora u diobi nisu ničim dokazani. Naime, tuženik ističe da postojanje prava koje sprječava provedbu ovrhe mora biti nesporno dokazano te da to pravo mora biti konkretizirano i nazivom i sadržajem, dok iz predmetne presude koja je dostavljena uz tužbu ne proizlazi da bi se ona na bilo koji način i u bilo kojoj vezi odnosila upravo na predmetnu nekretninu. Nadalje, očito je kako drugotužitelj nije u niti jednom trenutku poduzeo pravne radnje u vidu uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, a kojima bi prema trećima učinio vidljivim da na predmetnoj nekretnini opravdano polaže stvarno pravo. Ukoliko tužitelj smatra da ima neko pravo na nekretnini, potrebno je da dokaže pravni temelj, stjecanje i sadržaj takvog prava, a ne da se poziva na presudu (iz koje ne proizlazi o kojoj bi se nekretnini uopće radilo) i ugovor (koji ne prileži spisu) temeljem kojih očito do danas nije upisan u zemljišne knjige. Ukoliko tužitelj smatra da ima neko pravo na nekretnini, potrebno je da dokaže pravni temelj, stjecanje i sadržaj takvog prava, a ne da se poziva na presudu (iz koje ne proizlazi o kojoj bi se nekretnini uopće radilo) i ugovor (koji ne prileži spisu) temeljem kojih očito do danas nije upisan u zemljišne knjige. Sukladno odredbi članka 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasništvo nekretnine stječe se upisom u zemljišne knjige, ako zakonom nije drugačije određeno, a kako drugotužitelj nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine u trenutku pokretanja ovršnog postupka, a niti je to ni danas, njegovi navodi da na predmetnu nekretninu polaže pravo vlasništva koje sprječava ovrhu, ukazuju se u cijelosti neutemeljenima. U čl. 6. st. 3. Ugovora Dužnik (društvo ECOTERRA d.o.o.) i Protivnik osiguranja (NJ) pod kaznenom i materijanom odgovornošću su potpisom Ugovora jamčili da na predmetnoj nekretnini ne postoje nikakvi drugi knjižni ili izvanknjižni tereti osim zaloga tuženika, kao niti nikakva prava trećih osoba koja bi na bilo koji način umanjivala ili ograničvala pravo vlasništva. Ističe da su u čl. 7. Ugovora društvo ECOTERRA d.o.o. kao dužnik i NJ kao protivnik osiguranja izričito izjavili da zemljišno-knjižni izvadak koji je sastavni dio Ugovora, potpuno i istinito odražava činjenično i pravno stanje nekretnine.
2.2. Iz svega navedenog smatra da jasno proizlazi da je tuženik prilikom stjecanja založnog prava na predmetnoj nekretnini postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga pa stoga uživa zaštitu glede stjecanja založnog prava sukladno čl. 123 i čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i sukladno čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama. Tuženik je sukladno odredbama čl. 298. st. 1., a u vezi s čl. 304. Ovršnog zakona, uknjižbom založnog prava stekao pravo da ovrhu na predmetnoj nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja tu nekretninu kasnije stekne. Stoga, iako do današnjeg dana drugotužitelj nije podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva, sve kada bi on to i učinio, ne postoji niti jedan zakonom utemeljeni razlog koji bi tuženika kao ovrhovoditelja sprječio da provede ovrhu na predmetnoj nekretnini. Također valja istaknuti da je ovrha Ovr-631/2013 zabilježena dana 13. rujna 2013. godine stoga pokušaji prvotužitelja i drugotužitelja da ovom tužbom spriječe provođenje ovrhe, ne mogu imati utjecaja na pravo tuženika kao ovrhovoditelja da se namiri iz vrijednosti dobivene prodajom predmetne nekretnine. Na kraju ponovno predlaže odbacivanje tužbenog zahtjeva, podredno njihovo odbijanje, te da se tužitelje obveže snositi troškove ovog postupka.
3. Kako je tijekom postupka nad društvom Integra d.o.o. najprije otvoren stečajni postupak, to je sud rješenjem od dana 30. kolovoza 2024. prekinuo postupak u odnosu na drugotužitelja, pozvao stečajnog upravitelja na preuzimanje postupka, te je određeno da će se postupak nastaviti nakon dostave tog rješenja stečajnom upravitelju drugotuženika. Nakon donošenja navedenog rješenja drugotuženik je brisan iz Sudskog registra, pa je rješenjem od dana 27. rujna 2024. ponovno određen prekid postupka, te je određeno da će se postupak nastaviti kada pravni sljednik tuženika preuzme postupak odnosno kada ga sud na prijedlog suprotne strane ili po službenoj dužnosti pozove na preuzimanje postupka, a ukoliko se to ne dogodi u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti predmetnog rješenja postupak će se u odnosu na drugotužitelja obustaviti. Kako u predviđenom roku pravni slijednik nije preuzeo postupak rješenjem od dana 27. siječnja 2025. postupak je u odnosu na drugotužitelja obustavljen.
4.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti koji u odgovoru na tužbu ističe tuženik, sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Nadležnost suda propisana je odredbama čl. 46. Zakona o parničnom postupku (53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) gdje stoji da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, osim u slučajevima predviđenim u tom zakonu kada je za suđenje osim suda općemjesne nadležnosti nadležan i drugi određeni sud, dok čl. 48. ZPP-a propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Iznimke od navedenog općeg načela predviđene su u daljnjim člancima pa tako odredbe čl. 63 ZPP-a određuje da je za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnoga ovršnog postupka odnosno u tijeku i u povodu stečajnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili stečajni postupak odnosno sud na čijem se području provodi upravna ovrha. Osim toga čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
4.2. Ovdje treba imati na umu da su tužbu kojom je postupak započeo podnijela dva tužitelja (ĆJ, sada jedini tužitelj i Integra d.o.o.) te da je tužba podnesena radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja br. ES-723/07 i radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Time je tužbeni zahtjev u dijelu bio onaj na kojeg se odnosi iznimka iz čl. 63 ZPP-a jer se radi o suđenju u povodu sudskog ovršnog postupka i to postupka koji je započeo pod posl.br.Ovr.631/2013 i za koji bi isključivo bio nadležan ovaj sud, bez obzira na krajnju sudbinu toga zahtjeva. Također Ugovor za kojeg se traži da se utvrdi ništetnim je sklopljen od strane poslovnice tuženika u Dubrovniku, stoga je uz sud koji je općemjesno nadležan za tuženika (što bi bio Općinski sud u Rijeci) nadležan i ovaj sud kao sud na čijem području se nalazi poslovnica tuženika gdje je ugovor sklopljen. Poradi svega navedenog postupak je nastavljen i proveden pred ovim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim.
5.1. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 723/07-01 sklopljen dana 5. srpnja 2007. solemnizoran od strane Javnog bilježnika Lucije Carić iz Dubrovnika pod posl.br.OV-8665/07 dana 18. srpnja 2007. (stranica 5-10 spisa), rješenje pod posl.br.Z.4967/13 Zemljišnoknjižnog odjela suda od 13. rujna 2013. (stranica 11 spisa), rješenje o ovrsi posl.br. Ovr.631/2013 od 23. kolovoza 2013. (stranica 12-15 spisa), rješenje o nasljeđivanju pod posl.br.O.551/18 Javnog bilježnika Luce Bronzan kao sudskog povjerenika od 11. lipnja 2018. (stranica 17-18 spisa), rješenje Zemljišnoknjižnog odjela suda pod posl.br. Z.6923/2006 od 18. siječnja 2007. (stranica 19 spisa), povijesni izvadak iz zemljišne knjige za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 20 spisa), presudu na temelju priznanja ovog suda od 20. Prosinca 2011. Pod posl.br.P.1137/2011 (stranica 23 spisa), podnesak Općinskom sudu u Rijeci na predmet posl.br.P.3424/2019 (stranica 25-28 spisa), tužbu tužitelja koja je primljena na Općinskom sudu u Rijeci dana 22. kolovoza 2018. (stranica 51-53 spisa), rješenje ovog suda pod posl.br.P.13/2019 od 17. kolovoza 2020. (stranica 54-55 spisa), tužbu tužitelja koja je primljena na ovom sudu dana 2. prosinca 2019. u predmetu P.1565/2019 (stranica 56-58 spisa), obavijest o povlačenju tužbe u predmetu P.1565/2019 (stranica 59 spisa), izvadak iz Sudskog registra (stranica 60 spisa), zemljišnoknjižni izbadak za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 71-76, 87-90), Ugovor o cesiji br. ESB-36 od 10. veljače 2024. (stranica 122 spisa) i obavijest tuženiku kao cesusu od istog dana (stranica 123 spisa), Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160/ 51016607-5103611937 od 6. srpnja 2007. (stranica 130-133, 291-294 spisa), obavijest tuženika Ecoterra-i d.o.o. o promjeni kamatne stope (stranica 130, 337 spisa), Informaciju o vrsti i načinu promjene/obračuna kamatnih stopa Poslovanje Erste&Steiermarkische Bank d.d. sa poslovnim subjektima (stranica 135-136, 148-149, 295-296 spisa), Opći uvjeti poslovanja Erste&Steiermarkische Bank d.d. sa poslovnim subjektima (stranica 137-143, 297- 303 spisa), Informacije o vrsti i načinu promjene/obračuna kamatnih stopa Poslovanje Erste&Steiermarkische Bank d.d. sa poslovnim subjektima- u primjeni od 1.1.2023. (stranica 144-147 spisa), priručnik Pravosudne akademije "Stjecanje bez osnove, ništetnost, pobojnost i raskid ugovora i prigovor zastare u parničnom postupku" (stranica 150-262 spisa), Ugovor o solidarnom jamstvu br. 5103611937 od 6. srpnja 2007. (stranica 342 spisa), Odluku Hrvatskog sabora o proglašenju Zakona o provedbi Uredbe (EU) 2016/2011 o indeksima koji se upotrebljavaju kao referentne vrijednosti (stranica 402-419), dopis Općinskog suda u Rijeci od 8. listopada 2024. (stranica 377 spisa), pregledao priloženu kopiju ovosudnog spisa Ovr.46/2021 (ranije Ovr.631/2013) i izvršio uvid u predmet P.282/2024 i P.1292/2016 Općinskog suda u Rijeci putem sustava e-spisa (radi se o aktivnim spisima pa se iz navedenog razloga nije tražilo prilaganje spisa ovome), saslušao tužitelja kao parničnu stranku (stranica 767 spisa) te je pregledao od strane stranaka u postupku dostavljenu sudska praksa
(stranica 63-70, 77-82, 265-275, 304-336, 420-748)
5.2. Sud je odbio prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka BJ i LJB jer su okolnost na koju su predloženi kao svjedoci – to da su suci Vrhovnog suda RH i da su sudjelovali u donošenju odluka koje tužitelj smatra bitnima – nije okolnost na koju je potrebno saslušati ih u ovom postupku. Također je odbijen prijedlog za uvid u spise drugih sudova (P.90/25 Trgovačkog suda u Osijeku) jer je uvid u iste sudu predložen kako bi sud izvidio kako izgledaju spisi u kojima se po mišljenju tužitelja dobro sudilo, te prijedlog da se od Ministarstva vanjskih poslova zatraži dostava prijevoda presude Vrhovnog suda Italije pod brojem Kas-m-12007/24 u kojoj je odlučeno o ništetnosti EURIBOR-a, s obzirom da takva odluka nema nikakav utjecaj na ovaj spor. Sud je inicijalno prihvatio prijedlog tužitelja da se tuženiku naloži dostava dokumentacije vezane za sklapanje ugovora koji su predmetom tužbenog zahtjeva (što je i zatraženo rješenjem od 17. lipnja 2025.) te saslušanjem svjedoka NJB, AJ, VJ, UJ, ĐJ i PJ.
5.3. Sud je dopisom od 27. rujna 2024. (stranica 372 spisa) zatražio od Općinskog suda u Rijeci obavijest o tome da li je u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod posl.br.P.282/2024 postavljen isti tužbeni zahtjev kao i u ovom predmetu (ranije je tom sudu dostavljena kopija spisa ovog predmeta radi postupanja). Općinski sud u Rijeci odgovorio je dopisom od dana 8. listopada 2024. U kojem navodi da se parnica pred tim sudom vodi u vezi tužbenog zahtjeva upravljenog na utvrđenje da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o solidarnom jamstvu br.5103611937 od dana 6. srpnja 2007. (stranica 377 spisa). Međutim, kako su navodi stranaka u postupku bili oprečni takvom očitovanju sud je izvršio uvid u predmet putem sustava e-spisa (tuženik je predložio uvid u spis kao dokaz, no kako je predmet bio aktivan, a u međuvremenu je u njemu donesena nepravomoćna odluka bilo je moguće izvršiti pregled spisa kroz sustav). Uvidom u navedeni utvrđeno je da je presudom i rješenjem od 12. lipnja 2025.g. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja LJ kojim je traženo da se utvrdi da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006-1031262160 sklopljen između tuženika i društva Ecoterra d.o.o. dana 6. srpnja 2007. Rješenjem su odbačeni zahtjevi koji glase „Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke Ugovor o solidarnom jamstvu br. 5103611937 od dana 6. srpnja 2007. sklopljen između LJ iz [adresa] (Jamac-platac) i Erste&Steiermarhikche bank iz Rijeke (Banka), te „Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranjuu broj ES 723/07 od 5. srpnja 2007. sklopljen između pok. NJ iz [adresa] (kao protivnika osiguranja) i Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke te ECOTERRE d.o.o. iz Dubrovnika (kao dužnika).“ Kako je iz izreke odluke iz odluke P.282/2024 (uvod, izreka i obrazloženje presude) Općinskog suda u Rijeci jasno da u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160, povrijeđeno pravilo o zabrani dvostruke litispendencije, sud je rješenjem od dana 15. rujna 2025. odbacio tužbu u odnosu na navedeni zahtjev i u odnosu na zahtjev vezano za Ugovor o solidarnom jamstvu. U odnosu na taj zahtjev tužba je već od strane Općinskog suda u Rijeci odbačena radi prigovora već presuđene stvari. Općinski sud u Rijeci u obrazloženju navodi da je u odnosu na iste parnične stranke i tužbeni zahtjev već donesena pravomoćna presuda u postupku koji se pred tim sudom vodio pod poslovnim brojem P-1292/16, te da je uvidom u navedeni predmet utvrđeno da je presudom od dana 26. srpnja 2017. odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tog ugovora, a presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Varaždinu- Stalna služba u Koprivnici posl.br.Gž.4444/18 od 10. siječnja 2019.
5.4. Istim ovosudnim rješenjem odbačena je tužba u dijelu u kojem se njome traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, a to s obzirom da je pravni interes na podnošenje takve tužbe odnosno ovlaštenje (koje je procesna pretpostavka podnošenja takve tužbe) imalo isključivo društvo Integra d.o.o. koje je povodom prigovora treće osobe rješenjem upućeno u parnicu, a u odnosu na koje je ovaj postupak obustavljen. Tužitelj ĆJ, a ni njegov pravni prednik NJ, nikada nisu upućeni u parnicu iz ovršnog postupka, stoga on sam – sada kao jedini tužitelj, nije ovlašten na postavljanje takvog zahtjeva.
5.5. Sud je na ročištu dana 17. rujna 2025. (zapisnik stranica 766-768) saslušao tužitelja LJ vezano za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na koji tužba ranije nije odbačena te isti navodi da ostaje pri svemu što je iznio u tužbi, svojim podnescima koje dostavio u spis i u kojima je detaljno obrazložio svoje argumente. Osim navedenog smatra da je svjedoke koje je predložio (a koji su kao direktori, članovi uprave i zaposlenici tuženika sudjelovali u kreiranju poslovne politike i uvjeta kreditiranja) nužno da bi se raspravilo pitanje temeljne pobude banke za sklapanjem ovakvog ugovora. U odnosu na dio tužbe i podnesaka u kojima traži da se ovaj ugovor utvrdi ništetnim na temelju odluke ovog suda P.1137/2011 na upit suda tužitelj navodi da je od toga odustao, te da je shvatio da nema pravnog utemeljenja.
5.6. Nakon što je izveo dokaz saslušanjem tužitelja sud je našao da je provođenje daljnjih dokaza, a prijedlog izvođenja kojih je ranije prihvaćen, jer su isti suvišni, odnosno da je materija dovoljno raspravljena da se u predmetu može donijeti odluka bez izvođenja tih dokaza (razlozi čega će detaljnije biti obrazloženi u daljnjem dijelu odluke).
6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev, neosnovan.
7. Uvidom u predmetni Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES- 723/07 kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između tuženika kao vjerovnika i predlagatelja osiguranja, Ecoterra-e d.o.o. (zastupane po ovdje tužitelju kao direktoru) kao dužnika i NJ kao protivnika osiguranja dana 5. srpnja 2007., a kojim ugovorom je na temelju odluke koju je Banka donijela 29. lipnja 2007. Ugovoreno da će Banka u skladu sa svojom poslovnom politikom i načelom sigurnosti novčanih plasmana, te potrebama dužnika odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjima pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti Banke do ukupnog iznosa od 200.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja. Tražbina banke uvećava se za ugovorene kamate, kamate korisnika garancije, ugovorene kamate za zakašnjenje u plaćanju odnosno zakonske zatezne kamate ukoliko budu veće, te naknade i troškove prisilne naplate. Banka i dužnik će za svaki pojedinačni posao sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke sklopiti poseban ugovor kojim će regulirati pojedinosti istog, a do iznosa koji je utvrđen čl. 1 tog ugovora. Tražbina banke dospjeva u roku određenom u svakom pojedinačnom ugovoru, a najkasnije 31. prosinca 2020. Dužnik se obvezuje pravovremeno dostaviti banci zahtjev za sklapanjem svakog pojedinačnog ugovora i ispuniti svoje obveze iz tog ugovora, a u slučaju nepridržavanja navedenog banka može jednostrano raskinuti ugovor. Radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršenja obveza ugovoreni su instrumenti osiguranja i to izdavanje tri vlastite mjenice od strane dužnika, izjave u skladu sa čl. 183 Ovršnog zakona te upis založnog prava na korist banke i to na nekretnini upisanoj u z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu protivnika osiguranja. Tuženik i protivnik osiguranja pod materijalnom i kaznenom odgovornošću jamče da na nekretnini nema izvanknjižnog vlasništva ili prava trećih koja bi ograničavala upisana prava, te da kao teret nekretnina ima samo ranije upisano založno pravo u korist iste banke, te da zemljišnoknjižni izvadak koji je sastavni dio ugovora odražava stvarno stanje. Naposlijetku ugovoreno je pravo banke da na temelju tog sporazuma radi naplate tražbine prema dužniku pokrenuti ovršni postupak na nekretnini po izdavanju klauzule ovršnosti na ugovoru.
8.1. Među strankama nije sporan tekst navedenog ugovora, te tko su bile ugovorne strane u navedenom odnosu, kao ni upis pod poslovnim brojem Z.5193/07 u zemljišnim knjigama.
8.2. Među strankama je sporno da li je tužitelj ovlašten na podnošenje tužbe u ovom postupku, te da li je Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju ES-723/07 ništetan i ne proizvodi pravne učinke, te da li je osnovan zahtjev za brisanjem zabilježbe tog ugovora u zemljišnim knjigama.
9. Prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324 ZOO).
10.1. Aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba (čl. 327 ZOO-a). Kada tužitelj nije ugovorna strana niti je dokazao da ugovor na njega ima pravni učinak on ne spada u krug zainteresiranih osoba koje u smislu navedenog članka imaju pravni interes za podnošenje tužbe odnosno materijalnopravnu legitimaciju (VSRH Revt-362/18 od 10. listopada 2018.). Zainteresirane osobe u smislu navedenog članka jesu ugovorne strane, njihovi univerzalni nasljednici, pod određenim pretpostavkama i vjerovnici ugovornih stranaka i njihovi singularni sukcesori u odnosu na pravo koje je predmetom ugovora i za koje se zahtjeva utvrđenje ništetnosti. U krugu zainteresiranih osoba su i treće osobe koje nisu sklopile ugovor, ali on na njih proizvodi učinak, pod kojim se smatra svako njegovo posredno i neposredno djelovanje na ekonomski položaj trećih (Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba Koprivnica Gž.1321/22 od 31. listopada 2022.).
10.2. S obzirom na navedeno neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Iako osobno nije bio ugovorna strana, nasljednik je pok. NJ koji je u sklapanju navedenog ugovora sudjelovao kao založni dužnik, te je na nekretnini koja je sada upisana kao njegovo vlasništvo temeljem nasljeđivanja upisano založno pravno koje je sredstvo osiguranja iz spornog ugovora, a i na toj nekretnini se temeljem istog ugovora provodi ovrha. Time on kao nasljednik ugovorne stranke, a i kao osoba na čiji položaj taj ugovor proizvodi učinak ima ovlaštenje na podnošenje ovakve tužbe.
11.1. Prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud svoju odluku smije temeljiti samo na činjeničnoj osnovi na koju se pozvao tužitelj. Tužitelj u ovom postupku u bitnom (kako je naveo i u svom iskazu) smatra da je sporni ugovor ništetan jer su povrijeđena zakonska pravila ZOO-a koja reguliraju odredivost činidbe jer je ugovorena stopa EURRIBOR kao referentna kamata, zbog metodologije izračuna kamate i metodologije izračuna srednjeg tečaja. Smatra da parametri koji su tada ugovoreni nisu bili inkorporirani u hrvatsko zakonodavstvo, te da isti nisu jasno određeni a oni utječu na visinu tražbine koju banka ima prema njemu. Osim navedenog drži da je temeljna pobuda banke ta da zaradi novaca što više može, a to realizira putem kamate, koja je kao cijena bitan sastojak ugovora i on bez nje može opstati samo ako je pobuda za sklapanje ugovora dopuštena, a ovdje to nije slučaj. Na okolnost pobude tuženika za sklapanje ugovora je i predložio saslušanje svjedoka jer njima treba postaviti pitanje da li bi ugovor bio sklopljen ako njime ne bi bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, EURIBOR i primjena Općih uvjeta i Informacija banke. Banka je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu što je dovelo do neravnoteže odnosa prava i obveza ugovornih stranaka što je po recentnoj sudskoj praksi razlog za ništetnost. Što se tiče pozivanja na postojanje presude P.1137/2011 tužitelj sam navodi da je od tog argumenta odustao i da je shvatio da „nema pravnog utemeljenja“.
11.2. Objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269 st.1. i 2 ZOO). Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270.st.1. ZOO), a to je jedan od razloga na koji se poziva tužitelj. Međutim kada se razmotri tekst ugovora utvrđenje čije ništetnosti se traži tužbom vidljivo je da je činidba koja je ugovorena istim zapravo sklapanje daljnjih pojedinačnih ugovora o kreditu i izdavanje drugih alata kreditiranja do maksimalnog iznosa koji je određen tim ugovorom. Navedeni sporazum je kako mu i sam naziv kaže okvirni ugovor, kojim se stranke obvezuju sklopiti nove ugovore te ugovaraju isključivo maksimalni iznos sredstava koje je banka dužna plasirati i sredstva osiguranja kojima se od strane dužnika i založnog vjerovnika jamči za ispunjenje obveza iz sklopljenih ugovora. Navedeni ugovor kamatu spominje samo uzgred na način da je ugovoreno da banka ima pravo na naplatu kamata, ali istim nije ugovorena konkretna kamata – fiksna ili promijenjiva, njena stopa niti način na koji se ona ima obračunati. Sva daljnja argumentacija tužitelja odnosi se isključivo na kamatu i njenu relevantnost u samom ugovoru, kao i njen utjecaj na prava i obveze stranaka i sudionika, dok konkretni ugovor nema odredbi kojima se ona uređuje. Sud smatra da bi ulazak u daljnje raspravljanje i uopće razmatranje argumenata vezano za kamatu, iako ne formalno, ali da suštinski, predstavljalo povredu načela ne bis in idem. To stoga jer je ugovor koji je kao pojedinačni ugovor sklopljen temeljem ovog ugovora o okvirnom zaduženju – Ugovor o dugoročnom kreditu br. 2402006- 1031262160/ 51016607-5103611937 od 6. srpnja 2007.g., a kojim je kamata ugovorena i regulirana bio predmetom posebnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl.br.P.282/2024 i gdje je tužbeni zahtjev sa identičnom argumentacijom odbijen presudom donesenom 12. lipnja 2025.
11.3. Nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora kao i okolnost da je ugovor sklopljen suprotno moralu društva jesu razlozi za ništetnost ugovora (VSRH Rev- 1029/17 od 14. srpnja 2020.), Međutim stjecanje što veće zarade ako govorimo o tuženiku koji je banka, dakle novčarska institucija kojoj je plasman novčanih sredstava i zarada na taj način osnovna djelatnost, nikako se ne može podvesti pod pojam nedopuštene pobude, niti je suprotno moralu društva. Odgovor na pitanje koje postavlja tužitelj i koje smatra da je nužno razjasniti saslušanjem svjedoka (direktora, članova uprave i djelatnika tuženika) da li bi banka sklopila ugovor bez uglavaka o kamati je notoran. Naravno da ne bi. Banka od toga zarađuje, time se financira, ugovaranje kamate je zakonito i legitimno i kada se posluje sa bankom podrazumijeva se. Kreditiranje bez kamata moguće je samo u fondovima za uzajamnu pomoć, drugdje (pogotovo u bankama) ne. Zato je sud odustao od saslušanja predloženih svjedoka čije je saslušanje kao dokaz ranije prihvatio, s obzirom da njihov iskaz i okolnosti o kojima bi oni mogli iskazivati ne bi imale utjecaja na krajnji rezultat spora, kao ni dokumentacija za koju je zatražena dostava. U dijelu svoje argumentacije tužitelj uzgred spominje i neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i promjene u zakonodavstvu i praksi vezano za ništetnost iz tog razloga. Spomenute promjene (a kojima se samo određene ugovorne odredbe utvrđuju ništetnim) odnose se na potrošačko kreditiranje i time nisu primjenjive na tužitelja jer se ovdje radilo o ugovoru koji su sklopile pravne osobe, a i jer je jer je u Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jasno navedeno da se potrošačem smatra fizička osoba koja je sklopila ugovor o jamstvu ili ugovor o osiguranju sa kreditnom institucijom radi osiguranja ugovornih obveza koje je prema kreditnoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu u slučaju kada jamac djeluje za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća ili profesije, i ni na koji način nije funkcionalno povezan sa tim društvom. Tužitelj je kao osoba koja je u sklapanju pravnog posla sudjelovala kao zakonski zastupnik dužnika (Ecoterra d.o.o.) izrijekom isključen kao uživatelj zaštite kao potrošač.
12. Zahtjev da se briše zabilježba Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES- 723/07 od 5. srpnja 2007. provedena pod Z.5193/07 predstavlja akcesorni zahtjev koji ovisi o odluci po toč.I. Ovdje sud s obzirom na odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovora nije posebno ulazio niti smatra da je potrebno posebno obrazlagati odbijanje ovog dijela zahtjeva.
13. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim predmetnog Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES- 723/07 od 5. srpnja 2007. Kao i akcesorni zahtjev da se briše zabilježba te odlučio kao u točki I. izreke presude.
14.1. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.
14.2. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav odgovora na tužbu 75 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištima od 14. veljače 2024., 3. lipnja 2025. i 17. rujna 2025., u iznosu od po 75 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 300 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 600,00 EUR- a, odnosno uvećano za PDV od 25 % iznosi ukupno 750,00 EUR-a. Sud se prilikom odluke o naknadi troškova kretao u okviru postavljenog zahtjeva stranke (s obzirom da je naznačena vrijednost predmeta spora 1.327,23 EUR, a tuženik je trošak tražio po tarifi za vps do 1.327,00 EUR). Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava podneska od 15. rujna 2025. jer se ne radi o podnesku za čiju je dostavu traženo dopuštenje suda, niti je sam podnesak bitan za vođenje postupka (dostavlja se zapisnik o saslušanju zamolbenim putem predložene svjedokinje u ovom predmetu iz drugog predmeta) u iznosu od 187,50 EUR (75 bod*2 EUR-150 EUR + PDV 37,50 EUR), zastupanja na ročištu za objavu odluke 37,5 bodova (Tbr.9/3) jer na navedeno ročište nije nitko pristupio za tuženika, te trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 EUR s obzirom da kod uspjeha u sporu trošak takve pristojbe tuženik ne snosi, pa nema pravo ni na naknadu istog.
14.3.. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, istom su priznati ukupni troškovi u iznosu od 843,75 EUR. Na tako utvrđeni iznos troška tuženiku su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP- a.
U Dubrovniku 24. listopada 2025.
Sutkinja
Ana Poljanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. tužitelj – i rješenje o pristojbi na odluku
2. punomoćnik tuženika
