REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1368/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupanog po punomoćniku Miru Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Domagoja Tomića i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ŠH, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 16/05 od 23. studenog 2005., sklopljenog između korisnika kredita GH i tuženika, i to:

čl. 2. u dijelu koji glasi:

„…sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

čl. 6. u dijelu koji glasi:

„…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II/ Utvrđuje se da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 1.667,80 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snaz i na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 7,81 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,98 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 3,67 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,92 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,10 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 15. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 1,44 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,06 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,02 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR od 17. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,72 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,88 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,01 EUR 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,16 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 29,50 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 31,27 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 39,59 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 40,34 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 37,37 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 39,17 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 39,26 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,73 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,35 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 69,58 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,01 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 61,22 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 53,55 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 52,89 EUR od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 55,12 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 61,74 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 63,87 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 61,56 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 61,23 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 62,33 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,39 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,90 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 61,90 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 58,20 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 63,43 EUR od 25. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 63,43 EUR od 25. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 61,71 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate.

III/ Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 343,53 eur.

IV/ Prebijaju se tražbine utvrđene pod točkama I/ i II/ izreke ove presude u iznosu od 343,53 eur.

V/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.324,27 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 25,22 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 39,17 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 39,26 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 44,73 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,35 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 69,58 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,01 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 61,22 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 53,55 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 52,89 EUR od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 55,12 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 61,74 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 63,87 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 61,56 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 61,23 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 62,33 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,39 EUR od 18. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 61,90 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 61,90 EUR od 14. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 58,20 EUR od 28. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 63,43 EUR od 25. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 63,43 EUR od 25. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 61,71 EUR od 11. prosinca 2012. do isplate.

sve u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 343,53 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim kako slijedi:

- na iznos od 7,81 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,98 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 3,67 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,92 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,10 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,27 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 15. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 1,44 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 6,06 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 9,02 EUR od 15. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 9,08 EUR od 17. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,72 EUR od 17. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,88 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 24,01 EUR 15. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,16 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 29,50 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 31,27 EUR od 15. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 39,59 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 40,34 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR od 15. veljače 2011. do isplate.

VII/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.036,11 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 24. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VIII/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 12. lipnja 2023. navodi da su GH i tuženik **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 22.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. Tužitelj je 7. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita GH kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 23. studenog 2005. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom predlaže utvrditi ništetnom odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak. Nadalje, tužbom potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe ugovora u visini koju da će odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju vezanu uz otplatu kredita, odnosno po provođenju financijskog vještačenja jer da sam nema potrebna stručna znanja kako bi izračunao koji je iznos tuženiku više platio prilikom otplate kredita na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega osporava osnovanost istaknutog manifestacijskog zahtjeva radi dostave isprava potrebnih tužitelju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, osporava osnovanost i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Naime, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku tvrdeći da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Osim toga, smatra da se radi o tražbini koja se protivi prenošenju na drugoga jer se radi o tražbini koja se temelji na odnosu povjerenja između tuženika i korisnika kredita kao klijenta. Naime, tuženik da je u postupku odobravanja kredita morao provjeriti brojne činjenice vezane uz osobu korisnika kredita, a kredit je odobrio upravo korisniku kredita. Nadalje, navodi, u bitnome, da je u postupku kolektive zaštite, iz kojeg tužitelj izvodi svoja prava, zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu . U ovom postupku sudovi da su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, no da nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene. Tvrdi da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu i da se ne može ocjenjivati nepoštenost predmetnih ugovornih odredaba. Tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Nadalje, ističe prigovor zastare. Osporava visinu istaknutog zahtjeva i smatra pri tome da bi sud prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je korisnik kredita bio dužan platiti pod uvjetom ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u obzir trebao uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog koji je primijenjen prilikom isplate kredita (negativne tečajne razlike) . Do zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja po osnovi negativnih razlika, u ukupnom iznosu od 341,14 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obračunatim na pojedine mjesečne anuitete , počevši od 2. siječnja 2006., s time da je, radi utvrđivanja točnog iznosa ove tražbine predložio i provođenje financijskog vještačenja. Ističe prigovor zastare, s obzirom da je od naplate do podnošenja tužbe prošlo više od pet godina. Osporava tijek zateznih kamata i tvrdi da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nije nesavjesni stjecatelj.

3./ Nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine istaknutog zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tužitelj je, podneskom od 2. travnja 2025., u tužbi istaknuti opisni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ispravio na način da je citirao ugovornu odredbu ništetnost koje predlaže utvrditi, pri tome, očitom omaškom pogrešno navodeći, uz ispravan sadržaj osporavane ugovorne odredbe, pogrešan broj članka pod kojim se odredba u Ugovoru nalazi (umjesto ispravno 6. omaškom 7.). Nadalje, tužitelj je u tužbi neodređeno istaknut zahtjev za isplatu odredio, u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, na način da potražuje isplatu iznosa od 1.667,80 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od dana izvršenog plaćanja . Tuženik je, također u skladu s utvrđenjima vještaka, uredio istaknut prigovor radi prebijanja, na način da tražbinu ističe u iznosu od 343,53 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši po 1. siječnja 2006.

4./ Pogrešno je shvaćanje tuženika da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je manifestacijskim zahtjevom u tužbi od tuženika tražio i dostavu isprava za koje je tvrdio da su mu potrebne radi postavljanja određenog zahtjeva za isplatu, pozivajući se na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), međutim, određivanjem zahtjeva za isplatu, tužitelj je od manifestacijskog zahtjeva iz tužbe nedvojbeno odustao, stoga nema mjesta raspravljanju o tuženikovim prigovorima (ne)osnovanosti manifestacijskog zahtjeva. S obzirom da je tužitelj dužan istaknuti određen zahtjeva u pogledu isplate koju potražuje, tužitelj određivanjem tijekom postupka u tužbi neodređenog zahtjeva za isplatu tužbu nije preinačio, već ispravio (razlog iz odredbe čl. 186. st. 1. u vezi s čl. 109. te odredbe čl. 191. ZPP-a).

5./ Tužitelj je osporio osnovanost i visinu tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja. Smatra da tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja ne može isticati prema tužitelju, koji da je stjecatelj tražbine temeljem ustupa. Osim toga, smatra da, s obzirom na tuženikove tvrdnje o manje plaćenom, nema niti prijelaza imovine bez osnove pa stoga niti prava na povrat stečenog bez osnove. Ističe prigovor zastare i smatra da bi prilikom prebijanja sud trebao vršiti uračunavanje ispunjenje namirivanjem najprije kamata pa potom glavnice tužiteljeve tražbine.

6./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), sudska praksa (list 28-64, 66-121, 168-213 spisa), izvod iz edukacijskog materijala (list 65 spisa), ugovor o ustupu tražbine i obavijest (list 140- 148 spisa), stručni članci (list 214-286 spisa), kreditna dokumentacija (list 288-309 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GH, korisnika kredita (list 320-321 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., koji je svoj nalaz i mišljenje dao samo pisanom obliku, bez usmenog iznošenja na ročištu, s obzirom da stranke primjedbi na pravilnost izračuna nisu imale (list 328 spisa).

7./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev osnovan u pretežitom dijelu.

8./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2005., u dijelu čl. 2. i 6.., kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita GH te tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi naknade koristi stečenih manjim plaćanjem anuiteta, posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita (tzv. negativne razlike).

9./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog, zatim, da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom. Nadalje, sporna je visina istaknutog tužbenog zahtjeva te osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja. Konačno, sporna je osnovanost prigovora zastare tražbina koje su predmet spora kao i tijek zateznih kamata.

10./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je tuženika u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, prednika tuženika te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

12./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

14./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

15./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

16./ Ugovorom o kreditu od 23. studenog 2005. tuženik je kao kreditor odobrio GH kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, po srednjem tečaju HNB-a, za kupnju vozila, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,60% godišnje, promjenjivu.

17./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, radi kupnje vozila za osobne potrebe, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

19./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 23. studenog 2005., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

20./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

21./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. GH ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama. Neosnovano tuženik smatra da bi se u konkretnom slučaju, jer prilikom odobravanja kredita provjerava korisnika kredita te kredit odobrava upravo određenom korisniku, radilo o tražbini koja bi se, zbog odnosa povjerenja tuženika s korisnikom kredita, po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga.

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ Kako je u citiranoj presudi ovog suda poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, to nije od utjecaja namjena kredita, kao u konkretnom slučaju, radi kupnje vozila. Odlučno je, s obzirom na sadržaj izreke citirane presude, da se radi o potrošačkom kreditu, dok njegova namjena nije od utjecaja.

25./ U odnosu na shvaćanje tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

26./ Suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti .

27./ Stoga je radi utvrđenja osnovanosti tvrdnje tuženika da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedoka korisnika kredita GH.

28./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da je istom dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.

29./ GH iskazao je da mu je kredit bio potreban radi kupnje vozila za osobne potrebe, a od strane tuženika da mu je ponuđeno kreditiranje uz valutnu klauzulu u EUR i u CHF. S obzirom da je uz odabir valutne klauzule u CHF bila predviđena niža kamatna stopa, to da je ovu opciju odabrao kao, za njega tada, najpovoljniju. Od strane djelatnika banke da nije bio informiran niti upozorena na rizike vezane uz ugovaranje predmetne valutne klauzule u CHF.

30./ Na temelju iskaza korisnika kredita kao svjedoka utvrđeno je da tuženik istom prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može naime iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, već davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača. U odnosu na tuženikove navode da je svojim službenicima davao upute da klijente osvješćuju vezano uz okolnost promjenjivost anuiteta u zavisnosti od promjene tečaja uz koji je obračun anuiteta vezan, sve i kada bi bile osnovane tvrdnje tuženika, da je djelatnik konkretnom potrošaču, u skladu s ovom uputom banke, davao pojašnjenja, što GH u svojem iskazu ne potvrđuje, ne proizlazi, suprotno shvaćanju tuženika, da je potrošača u cijelosti informirao, niti da bi to učinio glede svih potrebnih parametara bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, tuženik je, s obzirom na propisanu razinu potrošačke zaštite, o takvim rizicima bio dužan upozoriti, dajući potrošaču sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku. Navedeno nije ispunjeno ukazivanjem na promjenjivost anuiteta u zavisnosti od promjene tečaja. Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom prilikom solemnizacije, uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke, ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana .

31./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a), jer tuženik nije dokazao odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu čl. 2. i 6. te odlučiti kao pod točkom I/ izreke.

32./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, a na koji niti stranke nisu imale prigovora. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 1.667,80 eur. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, u ukupnom iznosu od 343,53 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim manjim uplatama, ukupno je preplaćen iznos od 1.324,27 eur.

33./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO -a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćene iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, tuženik je nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Nisu stoga osnovani prigovori tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, vezani uz tijek zatezne kamate s obzirom na podnošenje zahtjeva za povrat stečenog bez osnove nakon većeg broja godina, jer je predmetna njegova obveza plaćanja zatezne kamate od stjecanja pripisana zakonom kao posljedica neosnovanog bogaćenja pa nije protivna načelu pravne sigurnosti. S obzirom na različito pravno i činjenično stanje koje je bilo predmet odlučivanja, kao i prethodno izložene okolnosti temeljem kojih je zaključeno o nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja u konkretnom slučaju, nije od utjecaja sudska praksa na koju ukazuje tuženik vezana uz savjesnost neosnovano obogaćenog zajmodavca (VSRH Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.). Stopa zateznih kamata na tužiteljevo potraživanje određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe. Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.

35./ U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene upla te iznosa po osnovi ništetnih odredaba. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da razlika više plaćenog postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 15. siječnja 2009. Međutim, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36./ Stoga je zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

37./ U odnosu na osnovanost tražbine istaknute radi prebijanja, u iznosu od 343,53 eur, a po osnovi koristi koje je korisnik kredita otplaćujući kredit stekao posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, valja navesti sljedeće. Prije svega, neosnovano tužitelj dopuštenost ovog prigovora osporava jer je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo pravovremeno, do zaključenja prethodnog postupka, navodeći po kojoj osnovi ističe ovu tražbinu, određujući njezin iznos (341,14 eur), a ujedno i predlažući, imajući u vidu u ovoj fazi neodređeno postavljen tužiteljev zahtjev za isplatu i predloženo financijsko vještačenja, da po provođenju ovog vještačenja uskladi istaknuti prigovor radi prebijanja . Stoga je dopušteno u daljnjem tijeku postupka uređenje na opisani način istaknutog prigovora radi prebijanja, nakon što je provedeno financijsko vještačenje i nakon što je , u konačnici, i sam tužitelj odredio visinu svojeg dijela tužbenog zahtjeva radi plaćanja, u konačnom iznosu od 343,53 eur (razlog iz odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP-a). Nadalje, nisu osnovani razlozi temeljem kojih tužitelj osporava osnovanost tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja. Po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravozaštitni cilj koji se postiže utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba koje su predmet spora, na način da ove ugovorne odredbe ne ostvaruju učinke, prava i obveze ugovornih strana iz predmetnog Ugovora o kreditu, pa i u vezi s utvrđenjem ništetnosti osporavanih ugovornih odredaba o valutnoj klauzu li u švicarskim francima, valja prosuđivati kao cjelinu. Stoga, kada se jedna ugovorna strana (odnosno tužitelj kao slijednik korisnika kredita) poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba, valja imati u vidu i korist koje stekla zbog spornih odredaba. U konkretnom slučaju ove korist predstavljaju iznos koji je korisnik kredita manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Prema nalazu i mišljenu vještaka radi se o manje plaćenim anuitetima na početku otplate predmetnog kredita, odnosno anuitetima od 1. do 36., koji su plaćeni do zaključno 15. prosinca 2008., kada su dakle stečene korist odnosno dospjela je tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja po osnovi naknade tako stečenih koristi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (za anuitete koji su na plaćanje dospijevali od 1. siječnja 2006. do 1. prosinca 2008.).

38./ S obzirom da utužena tražbina, tužitelja prema tuženiku, odnosno protutražbina istaknuta radi prebijanja, dakle tuženika prema tužitelju, glase na novac i obje su dospjele, to su ispunjenje pretpostavke prijeboja iz odredbe čl. 195. ZOO -a, a s obzirom da je isticanjem prigovora radi prebijanja tuženik dao izjavu o prijeboju, to se smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću (razlog iz odredbe čl. 196. ZOO-a).

39./ Neosnovano tužitelj smatra da izostaje pretpostavka uzajamnosti jer da je on tražbinu po osnovi povrata stečenog na temelju ništetnih odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stekao ustupom od korisnika kredita. Naime, u skladu s odredbom čl. 199. st. 1. ZOO-a, kao posljedica pravila da se položaj dužnika ustupom tražbine ne smije pogoršati, tuženik kao dužnik ustupljene tražbine može prebiti primatelju (tužitelju) one svoje tražbine koje je do obavijesti o ustupu mogao prebiti ustupitelju, dakle korisniku kredita. S obzirom da su tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prebijanja dospjele do zaključno 15. prosinca 2008., a tuženik je, kako proizlazi iz prijamnog štambilja na tužiteljevoj obavijesti, o ustupu obavješten 15. lipnja 2023., to je ispunjenja i pretpostavka za prijeboj s ustupljenom tražbinom, iz citirane odredbe čl. 199. st. 1. ZOO-a. Konačno, neosnovan je tužiteljev prigovor zastare tražbine istaknute radi prebijanja. Naime, u skladu s odredbom čl. 198. st. 1. ZOO -a, dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U trenutku kada su se ispunile pretpostavke prijeboja tražbina koje su predmet spora, iz odredbe čl. 195. st. 1. ZOO- a, dakle kada su se ove tražbine susrele po dospijeću, tuženikova protutražbina nije još bila zastarjela. Naime, na obje se tražbine primjenjuje petogodišnji zastarni rok, jer su obje osnovane na isplati stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe.

40./ U odnosu na uračunavanje ispunjenja povodom prigovora radi prebijanja, kako predlaže tužitelj, za ukazati je da kod prebijanja koje vrši sud povodom prigovora radi prebijanja nema mjesta uračunavanju iz odredbe čl. 172. ZOO-a, već tužitelj, ako je njegova tražbina starija (prije dospjela), nakon prijeboja ima pravo na zatezne kamate na tražbinu koja je prestala od početka tijeka tih zateznih kamata do dospijeća druge tražbine (susreta tražbina – prestanak tužiteljeve tražbine prijebojem). Ako je pak tuženikova tražbina starija, na prebijeni dio tražbine tuženik nema pravo na dosuđivanje zateznih kamata jer je tražbinu istaknu koristeći se procesnim prigovorom radi prebijanja. No, u konkretnom slučaju valja imati u vidu da tuženiku zatezne kamate ne pripadaju, počevši od 1. siječnja 2006. kako potražuje, stoga što se u konkretnom slučaju stjecatelj koristi (korisnik kredita), a na temelju svega prethodno izloženog vezano za utvrđenje ništetnosti, ne može smatrati nepoštenim pa bi tuženik pravo na zatezne kamate mogao imati od isticanja prigovora radi prebijanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a). Stoga tuženik svakako nema pravo na zatezne kamate na tražbinu istaknutu radi prebijanja.

41./ Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da postoji tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 1.667,80 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja, zatim da postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u iznosu od 343,53 eur, a potom je izvršen prijeboj ovih tražbina za iznos od 343,53 eur te je odlučeno kao pod točkama II/., III./ i IV./ izreke presude. Nadalje, tužitelju je, nakon izvršenog prijeboja, dosuđen iznos od 1.324,27 eur, dakle pojedini iznosi više plaćenog svakog pojedinog anuiteta zbog rasta tečaja, iskazani u nalazu i mišljenju vještaka s datumima plaćanja, u preostalom iznosu (dakle djelomično po osnovi plaćanja 62. mjesečnog iznosa), dok je u prebijenom dijelu njegov zahtjev odbijen te je odlučeno kao pod točkama V/. i VI/. izreke presude.

42./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u uspio u pretežitom dijelu, naime, u cijelosti s osnovom kako zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, tako i zahtjeva za povratom plaćenog, dok je s visinom zahtjeva za povrat plaćenog uspio u omjeru od oko 80%. S obzirom da se omjer uspjeha ocjenjuje i vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove, to, po ocjeni ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi pa mu pripada pravo na naknadu potrebnih parničnih troškova u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. st. 2. u vezi s čl. 5. i odredbom čl. 155. ZPP-a

43./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (s obzirom na izmjene vrijednosti predmeta spora, troškovi su obračunati prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 19. listopada 2023. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 2. travnja 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 27. lipnja 2024. (na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima prema T.br. 9/2 Tarife)) u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanja na ročištu 16. prosinca 2024. i 9. rujna 2025. (T.br. 9/1 Tarife)) u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 1.200,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.500,00 eur.

44./ Trošak za sastav podnesaka od 16. srpnja 2024. i 29. travnja 2025. nije priznati jer tužitelj u bitnome ponavlja ranije navode pa nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, odnosno dostavlja isprave i podatke koje je mogao i bio dužan dostaviti ranije tijekom postupka, a svakako je mogao to učiniti i pri poduzimanju radnji za koje mu je naknada troškova priznata (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a).

45./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 eur. U skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,48 eur, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 129,63 eur.

46./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 2.036,11 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

47./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

48./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.