UsI-661/2025-52

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, uz Radojku Ćupurdija, zapisničarku, u upravnom sporu tužiteljice „Trajektne luke Split“ d. d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po opunomoćeniku, prokuristu ŽC, a on po opunomoćeniku Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (ranije: pomorstva, prometa i infrastrukture) Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, zastupanog po zastupniku po zakonu i opunomoćeniku VC, magistru prava i zaposleniku (opća punomoć pohranjena u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-592/15), uz sudjelovanje zainteresirane osobe Lučke uprave Split, [adresa], zastupane po opunomoćeniku Vinku Samardžiću, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12A, radi davanja koncesije na pomorskom dobru, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i tuženika te odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (ranije: pomorstva, prometa i infrastrukture) Republike Hrvatske KLASA: UP/II-342-22/16-01/09, URBROJ: 530-03-2-1-16-4 od 13. listopada 2016. i ono KLASA: UP/II-342-22/16-01/09, URBROJ: 530-03-2-1-16-3 od 13. listopada 2016.

II. Poništavaju se rješenja Lučke uprave Split URBROJ: 4222-233016 od 12. rujna 2016. i URBROJ: 4228-233027 od 12. rujna 2016. te se predmeti vraćaju na ponovni postupak.

III. Dužno je prvostupanjsko javnopravno tijelo, u roku 60 dana od dana primitka pravomoćne ove odluke, u ponovljenim postupcima postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda koji su izraženi u obrazloženju ove presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 4. studenoga 2016. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitosti rješenja tuženika KLASA: UP/II-342-22/16-01/09, URBROJ: 530- 03-2-1-16-4 od 13. listopada 2016. i Lučke uprave Split URBROJ: 4222-233016 od 12. rujna 2016., a kojim je odbijen njezin zahtjev za davanje koncesije na pomorskom dobru za obavljanje lučke djelatnosti prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina na Bazenu Gradska luka. Istom tužbom ona je osporila i zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-342-22/16-01/09, URBROJ: 530-03-2-1-16-3 od 13. listopada 2016. i Lučke uprave Split URBROJ: 4228-233027 od 12. rujna 2016., a kojim je odbijen njezin zahtjev za davanjem koncesije na pomorskom dobru za obavljanje lučke djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata na lučkom području. Osporila je zakonitosti navedenih odluka zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ponajprije, istaknula je prigovor stvarne nenadležnosti tuženika za odlučivanje o njezinoj žalbi. Smatra da je o njoj trebalo odlučiti jedino nadležno tijelo Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave u smislu članka 48. i 49. Zakona o koncesijama.

1.1. Vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatra da nisu bili ispunjeni uvjeti za objavu otvorenog poziva i donošenje odluke o davanju koncesije, budući da prvenstvena koncesija nije istekla, a niti je počela teći zbog potpunog onemogućavanja konzumiranja te koncesije zbog neizvršavanja ugovornih obveza od davateljice koncesije. Smatra i da to nije bilo moguće, jer o njezinom zahtjevu za produženje prvenstvene koncesije od 2. rujna 2016. nije konačno odlučeno. Istaknula je i da otvoreni javni poziv od 24. kolovoza 2016. ali i osporene odluke nisu zakoniti, jer javnopravno tijelo nije donijelo odluku o davanju koncesije na zahtjev, nije pobijanu odluku javno objavilo niti ju joj dostavilo kao prvenstvenom koncesionaru i podnositelju zahtjeva za davanje koncesije te da ono nije donijelo ni odluku o imenovanju stručnog povjerenstva za koncesije. Smatra i da o pravu na redovnu pravnu zaštitu nije moglo biti odlučeno primjenom pravila lex specialis derogat legi gnerali, jer to, tvrdi, nije uređeno ZPDML-om; da se koncesija za osnovne lučke djelatnosti (privez i odvez plovila te prihvat i usmjerenje vozila) trebalo provesti javno, na temelju otvorenog javnog poziva i prikupljanjem ponuda, a ne po zahtjevu osobito ako se uzme u obzir da je riječ o luci otvorenoj za javni promet od osobitog međunarodnog gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku i o pomorskom dobru od interesa za Republiku Hrvatsku; da davateljica koncesije nije obavila ijednu pripremnu radnju za provođenje postupka davanja koncesije za davanje koncesije (postupak utvrđenja je li određena granica pomorskog dobra odnosno je li područje na kojem će se obavljati koncesija određeno i upisano kao pomorsko dobro, utvrdilo jesu li Otvoreni poziv i zahtjevi usklađeni s dokumentima prostornog uređenja, imenovalo stručno povjerenstvo za koncesiju, izrada dokumentacije za nadmetanje odnosno davanje koncesije na zahtjev…), niti se na temelju poziva mogla izraditi odgovarajuća i realna ponuda koncesijske naknade i studija o gospodarskoj opravdanosti obavljanja navedenih lučkih djelatnosti u razdoblju od pet godina, na koje se koncesija daje; da odluka ne sadrži vrstu i opseg gospodarskog korištenja pomorskog dobra za koje se daje koncesija niti su navedene granice lučkog područja na kojima će se lučke djelatnosti obavljati, kao i opseg gospodarskog korištenja te da je koncesija na zahtjev dana s namjerom neopravdanog izbjegavanja primjene propisanog postupka davanja koncesije. Glede sadržaja otvorenog poziva, istaknula je da nije sadržavao ikakve kriterije za odabir ponude, da nije bila dostupna ikakva dokumentacija za nadmetanje iz kojih bi bilo razvidno koji su kriteriji za odabir ponude, da su ti kriteriji morali biti propisani ako se uzme u obzir da je jedan od bitnih uvjeta za podnošenje ponuda bila izrada i prilaganje Studije o gospodarskoj opravdanosti gospodarskog korištenja pomorskog dobra; da mu nije dostavljen zapisnik o pregledu i ocjeni zahtjeva za dodjelu koncesija te da poziv ne sadrži ikakve podatke o procijenjenoj vrijednosti koncesije čije se obavljanje daje u koncesiju, a koja bi se, smatra trebala određivati na osnovnu ekonomske analize ili studije gospodarske opravdanosti. Istaknula je i da je samo ona udovoljavala uvjetima propisanim točkama VI. i VIII. Otvorenog poziva od 24. kolovoza 2016. (dokaz o minimalno 39 radnika zaposlenik na poslovima priveza i odveza plovila težih od 500BT te prihvata i usmjeravanja vozila s minimalno dvije godine radnog iskustva na tim poslovima); da je 40 njezinih radnika dalo nezakonite otkaze; da se Braniteljska zadruga Legio Quarta na otvoreni poziv prijavila s 39 radnika (iako njima radni odnos nije prestao, a niti su oni, tvrdi, bili odjavljeni od nje sa HZMO- a i HZZO-a), iako uz zahtjev nije priložila ugovore o radu za te radnike, obrazac JOPDD i dokaz da je radnicima koji su navedeni u zahtjevu prestao radni odnos s prijašnjim poslodavcem; da je koncesija za obavljanje glavnih lučkih djelatnosti dodijeljena spomenutoj zadruzi, iako ona nije ispunjavala uvjete financijske i poslovne (organizacijske i kadrovske) sposobnosti za obavljanje koncesije; da je davatelj koncesije bio dužan prema načelu jednakosti jednako primijeniti mjerodavne norme pri odlučivanju o zahtjevima za davanje koncesije, s obzirom na to da ni uz zahtjev spomenute braniteljske zadruge nije bila priložena Studija gospodarske opravdanosti; da, prema članku 68. stavku 2. ZPDML-a, uz zahtjev za davanje koncesije iz članka 66. stavka 5. točke 1. i 2. ZPDML-a (koncesije na zahtjev) nije bilo potrebno priložiti dokaz da su podmirene sve obveze iz ranijih koncesija; da joj nisu mogli biti odbijeni zahtjevu samo zbog toga što nije podmirila (nedospjele i sporne) obveze iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji; da niti jednom odredbom ZML-a i ZPDML-a nije propisan uvjet za dodjelu koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti na zahtjev ispunjenje svih obveza koncesionara iz prvenstvene koncesije, a niti da se zahtjev za dodjelu koncesije može odbiti zbog eventualnih obveza iz ranije prvenstvene koncesije ili zbog sadržaja izjave o ispunjenju svih obveza iz ranijeg ugovora o prvenstvenoj koncesiji te da su javnopravna tijela pogrešno protumačila članak 17. stavak 3. točke 4. ZPDML-a, s obzirom na to da njome nije propisan sadržaj izjave o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora ili da je neispunjenje obveza iz postojećeg ugovora bitna činjenica o kojoj ovisi odluka o meritumu stvari, već da je samo propisano da se ta izjava prilaže uz zahtjev za davanje koncesije. Tvrdi i da iz Ugovora o koncesiji br. 698/06 od 8. ožujka 2006., kojeg su sklopili ona kao koncesionar i davateljica koncesije Lučka uprava Split, proizlazi da prvenstvena koncesija traje do 8. ožujka 2018., i to članka 24. Smatra i da su javnopravna tijela pogrešno primijenila, tumačila i shvatila ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2006. S tim u vezi je istaknula da je ugovor o prvenstvenoj koncesiji ništav, budući da je odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004. na temelju koje je on sklopljen poništena presudom ondašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-10744/2004 od 30. studenoga 2005. te budući da je Lučka uprava Split u izvršenju te presude u ponovljenom postupku donijela novu odluku o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. i da je ona, kao davateljica koncesije s njom sklopila novi ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006. Zaključila je u tom dijelu da su novom odlukom i ugovorom zamijenjene odluka od 21. lipnja 2004. i ugovor od 6. rujna 2004. Smatra i da u trenutku donošenja odluke Vrhovnog suda broj Uzz-8/2006 od 16. svibnja 2006. i presude ondašnjeg Upravnog suda broj Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. više nije niti postojala odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2004. te da upravi sud nije niti mogao odlučivati o nepostojećoj odluci protiv koje je prvotno pokrenut upravni spor, a niti je tom presudom osnažena, potvrđena ili oživljena nepostojeća odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2004. Drži da u izloženom ugovor o koncesiji nije istekao 6. rujna 2016. Istaknula je da ZPDML-om, pa ni člankom 31. stavkom 1., nije propisano da se poništenjem odluke o prvenstvenoj koncesiji stavlja izvan snage i ugovor o prvenstvenoj koncesiji (od 8. ožujka 2016.), a da to, tvrdi, nije razvidno ni iz izreke rješenje ministarstva od 11. prosinca 2006. a niti iz presude Visokog upravnog suda broj Uss-119/2014 od 29. siječnja 2015. Smatra i da se prema pravilu lex posterior derogat legi priori ima primijeniti kasnije sklopljeni ugovor o prvenstvenoj koncesiji iako je i kasnija odluka o davanja te koncesije od 23. veljače 2006. poništena. Smatra da je povrijeđeno njezino pravo na konzumiranje prvenstvene koncesije kojeg je ona stekla na temelju ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2016. i članka 59. stavka 5. i članka 62. Zakona o morskim lukama, budući da prestanak važenja toga ugovora ne proizlazi iz ikakvog propisa ili akta. Smatra da je upravo ugovorom od 8. ožujka 2016. i na temelju primopredajnog zapisnika od 21. travnja 2006. stekla pravo iskorištavati koncesiju do 8. ožujka 2018., odnosno 21. travnja 2018. ako se uzme u obzir trenutak ulaska u posjed koncesioniranog područja. Istaknula je i da joj je ugovorom o prvenstvenoj koncesiji dana koncesija radi obavljanja lučkih djelatnosti (privez i odvez plovila, ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila, lučke iskope) te da je ona obvezana na njihovo obavljanje pod prijetnjom oduzimanja koncesije. Tvrdi da je Lučka uprava Split istovremeno Tarifama lučkih naknada iz 2003., 2005., 2013. i 2015. propustila izvršiti svoje ugovorne obveze određivanja posebne tarife lučkih naknada (za privez i odvez plovila, za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila u/sa brodova, za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila, i lučke iskope) i drastično snizila postojeće tarife za privez i odvez plovila i davanje vode i struje brodovima te za privez i odvez brodova. Ocijenila je da je, ne određivanjem tarifa za lučke djelatnosti i nezakonitim snižavanjem postojeće tarife te neangažiranjem tužitelja za poslove lučkih iskopa, Lučka uprava Split postupila protivno odredbama Ugovora o prvenstvenoj koncesiji i potpuno ju onemogućila u gospodarskom iskorištavanju prvenstvene koncesije i stjecanju prihoda u visini naknade za izvršena ulaganja u izgradnju i održavanje objekata podgradnje i nadgradnje. Tvrdi i da je činjenica neispunjenja obveza Lučke uprave Split iz Ugovora o koncesiji pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6898/10 od 20. studenog 2014., ali i Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016. Tvrdi i da je Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. iz svojih poslovnih knjiga isknjižila i predala na upravljanje Lučkoj upravi Split svoju imovinu ukupne knjigovodstvene vrijednosti od 483.192.186,14 kuna, a da joj je kroz prvenstvenu koncesiju omogućeno stjecanje protučinidbe od samo 104.755.678,04 kuna. Ocijenila je i da je vrijednost ulaganja koja su izvršena u pomorsko dobro višestruko veća u odnosu na navodno neplaćene obveze po osnovi koncesijske naknade. Glede njezinih navodnih dospjelih obveza po osnovi koncesijske naknade, smatra da je pogrešno protumačen i primijenjen članak 358. stavak 1. ZOO- a, prema kojoj ona nije bila dužna ispuniti svoje obveze plaćanja koncesijske naknade za 2009. do 2016., jer druga strana ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. istovremeno nije ispunila svoje ugovorene obveze vezano za određivanje posebnih tržišnih tarifa naknada za svaku lučku djelatnost koja je bila predmet koncesije, odnosno da obveze na plaćanje te naknade nisu dospjele, a niti je ona u zakašnjenju dok Lučka uprava Split ne izvrši svoje obveze iz članka 2., 16. i 26. ugovora. Tvrdi da to proizlazi i iz pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6898/10 od 20. studenoga 2004. i presude ovoga suda poslovni broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016., a čime da su javnopravna tijela bila vezana prema odredbi članka 55. stavka 3. ZUP-a. Također smatra da nije ni započeo teći rok za dobrovoljno ispunjenje njezinih obveza po osnovi koncesijske naknade, jer je njihovo dospijeće izrijekom odgođeno prema članku 358. stavku 1. i 2. ZOO-a. Istaknula je i da je platila sve nesporne iznose koncesijske naknade, da se vezano za sporne iznose vode sudski postupci, da su javnopravna tijela pogrešno protumačila odredbe članka 358. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 55. stavkom 1. i 3. ZUP-a, jer su bila dužna utvrditi postoje li ikakve dospjele obveze po osnovi ugovora o prvenstvenoj koncesiji i tko je nadležan za njihovo utvrđenje te da se, s tim u vezi, vode postupci pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Povrv-806/2015 i carinskom upravom pod KLASA: UP/I-471-02/15-09/52 (u kojima je osporio osnovu i visinu obveze po osnovi koncesijske naknade i istakao prigovor istodobnog neispunjenja). Zaključila je da je tijelo prvoga stupnja bilo dužno ili samo riješiti prethodno pitanje ili prekinuti postupak do pravomoćnog rješavanja tog pitanja, a da ono nije napravilo ni jedno ni drugo, osim što je ocijenilo da ona ima dospjelih neplaćenih obveza po osnovi koncesijske naknade. Vezano za osnovu, visinu i dospjelost obveza plaćanja koncesijske naknade, smatra da je pogrešno protumačen i primijenjen ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2006., jer je on ništav i ne proizvodi pravni učinak, što se odnosi i na raniju odluku i ugovor o davanju koncesije iz lipnja odnosno rujna 2004. Smatra i da je pogrešno primijenjena i odredba članak 25. ugovora, jer je ona ništava i suprotna odredbama članka 59. do 62. Zakona o morskim lukama, kojima nije propisana obveza plaćanja koncesijske naknade za dodijeljenu prvenstvenu koncesiju. Istaknula je i da javnopravna tijela pogrešno tumače i primjenjuju odredbe Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004., jer bez obzira što je njime ugovoreno trajanje koncesije od 12 godina od stupanja na snagu, stvaran rok korištenja koncesije počinje teći izvršenjem obveze davatelja koncesije na predaju lučkih djelatnosti i lučkog područja koncesionaru, jer bi se u protivnom otezanjem s predajom izigrala legitimna očekivanja i prava koncesionara na obavljanje lučkih djelatnosti u ugovorenom roku. Iako je sporni Ugovor sklopljen 6. rujna 2004. te da joj se predalo i omogućilo obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekta podgradnje i nadgradnje u luci Split tek 4. veljače 2005., o čemu je sastavljen i primopredajni zapisnik.

1.2. Vezano za bitne povrede upravnog postupka, istaknula je da davatelj koncesije nije mogao objaviti otvoreni poziv i donijeti odluku o davanju koncesije sve dok odluka o odbijanju njezina zahtjeva za produženje prvenstvene koncesije ne postane konačna te da je davatelj koncesije donio odluku o davanju koncesije braniteljskoj zadruzi 6. rujna 2016. bez da je istovremeno ispitao i utvrdio da je na isti poziv zahtjev i ona podnijela i da je odlukom o zahtjevu zadruge odlučio i o njezinim zahtjevima za davanje koncesije koje su bile predmet istoga otvorenog poziva. Istaknula je i da su povrijeđene odredbe članka 30. stavka 1. i 2. i članka 52. stavka 1. i 2. ZUP-a, jer joj nije omogućeno da sudjeluje u postupku te se izjasni o svim bitnim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima. Istaknula je i da prvostupanjsko tijelo bilo dužno prije objave otvorenog poziva zakazati usmenu raspravu i provesti ispitni postupak te joj omogućiti iznošenje činjenica i predlaganje dokaza u okviru ispitnog postupka. Istaknula je i da javnopravna tijela nisu navela ikakve (dostatne, razumljive, argumentirane i logične) razloge rješavanja upravne stvari koji bi bili utemeljenih na činjenicama utvrđenim tijekom postupka te izvedenim dokazima, a osobito vezano za razdoblje početka i prestanka trajanja prvenstvene koncesije, odnosno prestanka ugovora o koncesiji od 6. rujna 2004. i onog od 8. ožujka 2006. Smatra i da su javnopravna tijela povrijedila osnovna načela upravnog postupka (saslušanja stranke, pravičnosti, jednakosti i ravnopravnosti stranaka). Ocijenila je da davatelj koncesije nije imao pravne osnove voditi dva zasebna upravna postupka za dodjelu koncesije na istom dijelu pomorskog dobra i po zahtjevima koji su mu dostavljani po istom otvorenom pozivu; da je riječ supstancijalno o istoj upravnoj stvari; da mu je trebalo omogućiti uvid u zahtjev drugog subjekta koji je zatražio dodjelu koncesiju za istu djelatnost na istom dijelu pomorskog dobra i po istom otvorenom pozivu. Smatra i da je tuženik počinio bitnu procesnu povredu time što se pozvao na činjenice i dokaze izvedene u drugom upravnom postupku, kada te isprave iz drugih postupaka nisu bile raspoložive i kada je njihov sadržaj njoj nepoznat; da je davateljica koncesije povrijedila članak 24. stavak 9. ZK-a, kada je omogućio naknadno upotpunjavanje zahtjeva za davanje koncesije u vidu dostavljanja dokaza o stalnom zapošljavanju 39 radnika, jer je riječ o naknadnoj izmjeni i/ili dostavi traženih dokumenata; da spomenuta zadruga nije uz zahtjev za davanje koncesije priložila prikladne dokaze da je riječ o radnicima koji su stalno zaposleni i koji bi sadržavali vrijeme radnog iskustva na traženim poslovima (da to nije razvidno iz priloženih potvrda HZMO-a); da je riječ o činjenicama koje se mogu dokazati samo dostavljanjem ugovora o radu za u zahtjevu navedene radnike. Smatra da su je davatelj koncesije i tuženik sukladno odredbi članka 49. stavak 4. Ustava RH, članka 67. stavak 6. ZPDML-a, članka 7. ZOO i članka 1038. Pomorskog zakonika morali upozoriti da ima pravo na produženje prvenstvene koncesije za razdoblje dok vrijednost dobiti ostvarene od obavljanja lučkih djelatnosti danih u prvenstvenu koncesiju ne dostigne vrijednost dane činidbe. Ocjenjuje i da se bitna povreda postupka ogleda u tomu da davatelj koncesije nije obavio prethodne radnje za dodjelu koncesije, da nije obavio javno otvaranje ponuda, da on nije obavio pregled i ocjenu ponuda i o tomu sastavilo zapisnik, da nije dokumentacijom za nadmetanje i studijom gospodarske opravdanosti predvidjelo mogućnost davanja koncesije na zahtjev. Ocijenila je i da je ostalo nejasno i neobrazloženo zbog čega prigovor neispunjenja (članak 358. ZOO-a) ne predstavlja prethodno pitanje prema članku 55. ZUP-a, ali i zašto bi obveza plaćanja koncesijske naknade bila osnovana i dospjela.

1.3. Vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istaknula je da su javnopravna tijela zbog pogrešnog pravnog pristupa te tumačenja mjerodavnih odredbi propustila utvrditi ključne činjenice vezano za trajanje ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006., nemogućnost davanja koncesije i ne odlučivanje o tužiteljevima zahtjevima.

1.4. Stoga je zatražila poništiti osporene odluke i predmet vratiti na ponovni postupak.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Osporenim rješenjem KLASA: UP/II-342-22/16-01/09, URBROJ: 530-03- 2-1-16-4 od 13. listopada 2016. odbijena je tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv rješenja Lučke uprave Split URBROJ: 4222-233016 od 12. rujna 2016., a kojim je odbijen njezin zahtjev za davanje koncesije na pomorskom dobru za obavljanje lučke djelatnosti prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina na Bazenu Gradska luka. Pobijanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II- 342-22/16-01/09, URBROJ: 530-03-2-1-16-3 od 13. listopada 2016. odbijena je žalba tužiteljice, koju je ona izjavila protiv odluke Lučke uprave Split URBROJ: 4228-233027 od 12. rujna 2016., a kojim je odbijen njezin zahtjev za davanjem koncesije na pomorskom dobru za obavljanje lučke djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata na lučkom području. Istaknuo je da se ijedan tužbeni navod i razlog ne odnosi na zakonitost osporenih odluka, već da se oni odnose na druge upravne stvari/upravne postupke. Smatra da nisu bitni navodi tužiteljice vezano za prestanak prvenstvene koncesije, davanje koncesije drugih subjektima ili na drugim dijelovima lučkog područja i vezano za produljenje prvenstvene koncesije, ali i valjanost cjenika, odnosno tarifa o najvišim iznosima naknada koje koncesionari mogu naplaćivati. Istaknula je i da je o prigovoru nenadležnosti ministarstva raspravljeno u upravnom sporu pod poslovnim brojem UsIjn-36/16 ali i da je o tomu zauzeo pravno stajalište visoki sud u odluci broj Usž- 462/16-2 od 21. travnja 2016.; da je o postojanju ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2016. raspravljeno i zauzeto pravno stajalište u predmetima ovoga suda pod poslovnim brojem UsIjn-36/16 i UsIjn-43/16; da se o zahtjevu za produljenje prvenstvene koncesije vodi zaseban upravni postupak i upravni spor pod poslovnim brojem UsIjn-36/16; da je o pitanjima nedostataka otvorenog poziva i odluke o davanju koncesije po zahtjevu podnositelja, braniteljske zadruge Legio Quarta odlučeno u predmetu poslovni broj UsIjn-39/16 (uključujući i prigovore vezano za opseg korištenja pomorskog dobra, ne postojanje Studije gospodarske opravdanosti i drugo ) i da ti postupci nemaju ikakve veze s postupcima koji se osporavaju konkretnom tužbom te da je u konkretnoj upravnoj stvari riječ o koncesiji koja ne zahtijeva isključivo korištenje ili izgradnju lučkih objekata i da se shodno tomu ona dodjeljuje na zahtjev prema članku 67. stavku 2. ZPDML-a. Istaknuo je i da je člankom 67. stavak 2. ZPDML propisano da se koncesije koje ne iziskuju isključivo korištenje ili izgradnju lučkih objekata dodjeljuju na zahtjev; da se to odnosi na glavne i sporedne lučke djelatnosti; da djelatnost priveza i odveza plovila ne zahtijeva isključivo korištenje objekata lučke podgradnje i nadgradnje; da sama činjenica da obavljanje neke djelatnosti zahtijeva korištenje objekta (u konkretnom slučaju priveznih bitvi) ne znači da ona zahtijeva isključivo korištenje tih objekta; da isključivo korištenje podrazumijeva da neki objekt tijekom koncesije može koristiti samo jedan koncesionar, uz isključenje drugih, što kod priveznih bitvi nije situacija; da njih za privez i odvez jednog broda može koristiti jedan koncesionar, a za privez i odvez narednog broda drugi. Vezano za neplaćanje koncesijske naknade, drži da svrha prvenstvene koncesije nije stjecanje dobiti u visini vrijednosti objekta podgradnje i nadgradnje koje je izgradio i održavao od svog osnivanja 1961. do izrade Diobene bilance i njihove predaje na upravljanje Lučkoj upravi Split, jer, smatra, prvenstvena koncesija nema za cilj takvu naknadu ulaganja/nadoknade štete, jer je člankom 62. Zakona o morskim lukama propisano da se prvenstvene koncesije daju na rok od 12 godina i ne ovise o visini vrijednosti objekta podgradnje i nadgradnje i ostvarenom prihodu prednika prvenstvenog koncesionara. Vezano za tužiteljičino stajalište da je imala pravo uskratiti plaćanje koncesijske naknade jer druga strana ne ispunjava svoje obveze iz ugovora o koncesiji, istaknuo je da je plaćanje koncesijske naknade zakonska obveza; da ugovor o koncesiji nije klasičan privatno-pravni ugovor, već da je riječ o upravnom ugovoru; da kod tih vrsta ugovora nema mogućnosti isticanja prigovora neispunjenja obveze, već da je u situaciji eventualnog neispunjenja ugovornih obveza od javnopravnog tijela, jedne od ugovornih strana predviđena sankcija te da na dospjelost obveza s osnove koncesijske naknade ne utječu upravni i parnični postupci koji se vode s tim u vezi. Glede stajališta tužiteljice da postojanje nepodmirene obveze iz ranije koncesije ne predstavlja razlog za odbijanje zahtjeva za koncesiju, istaknuo je da je ono pogrešno i suprotno odredbi članka 17. stavka 3. točke 4. u vezi s člankom 73. ZPDML-a te da nepodmirenje obveza iz ranijih ugovora predstavlja negativnu pretpostavku za podnositelja zahtjeva za dodjelu koncesije na pomorskom dobru.

3. U odgovoru na tužbu od 19. siječnja 2017. zainteresirana osoba je istaknula je da je u konkretnom predmetu riječ o dvama postupcima davanja koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti koje ne zahtijevaju isključivo korištenje ili izgradnju lučkih objekata; da je riječ o koncesijama koje se daju na zahtjevu i da nije osnovano sve odluke vezano za njezin zahtjev ali i druge osobe podvoditi pod isti upravni postupak samo na temelju činjenice da su ti zahtjevi zaprimljeni povodom istog otvorenog poziva od 24. kolovoza 2016. Smatra da otvoreni poziv na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci predstavlja samo obavijest zainteresiranim i da on nije dio upravnog postupka davanja koncesije na konkretnom području na zahtjev. Istaknula je i da se u situaciji davanja koncesije na zahtjev ne postoje elementi nadmetanja između više ponuditelja kao što je to slučaj kod davanja koncesija na temelju javnog prikupljanja ponuda. Drži da se u tim vrstama postupaka samo odlučuje o tomu je li podnositelj ispunjava sve propisane uvjete za dodjelu koncesije i je li on priložio sve zakonom propisane dokumente, a što je spomenuta braniteljska zadruga i učinila. Tvrdi i da je tužiteljica imala prvenstvenu koncesiju, koja joj je istekla; da je po isteku te koncesije imala nepodmirenih dospjelih obveza s osnova koncesijske naknade i što je bio glavni razlog odbijanja njezina zahtjeva za dodjelu koncesije Smatra i da tužba nije dopuštena protiv prvostupanjskih odluka, već samo odluka ministarstva. Smatra i da pretežiti dio argumenata i razloga tužbe nemaju ikakve veze s predmetom upravnog spora uključujući i navode vezano za sklapanje i izvršavanje ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. te da sud treba uzeti u obzir samo one navode koji se odnose na davanje koncesije za obavljanje djelatnosti priveza i odveza plovila te djelatnost prihvata i usmjeravanja vozila u splitskoj luci. Istaknula je i da se o produljenju prvenstvene koncesije iz 2004. vodi upravni spor pod brojem UsIjn-36/16; da se o prestanku prvenstvene koncesije vodi upravni spor pod brojem UsIjn-43/16; da se o zakonitosti obavijesti o namjeri davanja koncesije za obavljanje djelatnosti opskrbe plovila strujom i vodom i glede odbacivanja prigovora protiv te obavijesti vodi upravni spor pod brojem UsIjn-38/16; da se o zakonitosti odluke o davanju koncesije za obavljanje djelatnosti opskrbe plovila strujom i vodom vodi spor pod brojem UsIjn-51/16; da se o zakonitosti i valjanosti cjenika (tarife) iz 2013. vodi upravni spor pod brojem UsIjn-34/14, a o zakonitosti i valjanosti tarife iz 2015. spor pod brojem UsIjn-49/15 te da se o zakonitosti odluke i pitanjima nedostataka otvorenog poziva i odluke o davanju koncesije po zahtjevu podnositelja, braniteljske zadruge Legio Quarta vodi upravni spor pod poslovnim brojem UsIjn-39/16 i da ti postupci nemaju ikakve veze s odlukama koje se osporavaju konkretnom tužbom. Vezano za prigovor nenadležnosti ministarstva za odlučivanje o žalbi, egzistiranju ugovora o prvenstvenoj koncesiji do 8. ožujka 2016., o podnesenom zahtjevu za produženje prvenstvene koncesije, navodnim nedostacima otvorenog poziva i odluke o davanju koncesije po zahtjevu spomenute braniteljske zadruge i o neplaćenoj koncesijskoj naknadi kao razlogu za odbijanje zahtjeva za dodjelu koncesije, istaknula je argumentaciju koja je supstancijalno ista svemu onom što je naveo tuženik u odgovoru na tužbu. Glede navodnih nedostataka u samom postupku davanja koncesije, istaknula je da je člankom 67. stavak 2. ZPDML propisano da se koncesije koje ne iziskuju isključivo korištenje ili izgradnju lučkih objekata dodjeljuju na zahtjev; da se to odnosi na glavne i sporedne lučke djelatnosti te da djelatnost priveza i odveza plovila ne zahtijeva isključivo korištenje objekata lučke podgradnje i nadgradnje. Drži i netočnim da odlukom o davanju koncesije nije određen opseg gospodarskog korištenja pomorskog dobra; da ZPDML, u specijalnoj odredbi članka 68. stavka 2. u odnosu na opću odredbu članka 17. stavka 4. kojom je uređeno davanje koncesije na području izvan luka otvorenih za javni promet, ne spominje da je podnositelj zahtjeva za davanje koncesije dužan priložiti uz njega studiju gospodarske opravdanosti te da članak 68. stavak 2. ima prednost u odnosu na članak 17. na temelju odredbe članka 73. ZPDML-a. Tvrdi i da su supstancijalni uvjeti koji se prema članku 17. stavku 4. dokazuju studijom gospodarske opravdanosti (a to su da podnositelj zahtjeva raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za ostvarenje koncesije i da ima jamstvo za ostvarenje plana i programa za ostvarenje koncesije) u konkretnom premetu uzeti u obzir te da je ocijenjeno da spomenuta zadruga ispunjava te uvjete. Smatra i da i u situaciji kada bi studija gospodarske opravdanosti bila zakonom predviđena kao obvezni prilog uz zahtjev za davanje koncesije (što nije), da su elementi koji se po zakonu dokazuju studijom gospodarske opravdanosti uzeti u obzir i u ovom postupku davanja koncesije. Glede ocjene tužiteljice da je riječ o lučkim djelatnostima (tj. privez i odvez plovila te prihvat i usmjeravanje vozila) zahtijevaju korištenje lučkih objekata, istaknula je da se svaka lučka djelatnosti obavlja na lučkom području, ali da samo neke od njih zahtijevaju isključivo korištenje lučkih objekata; da se pod isključivim korištenjem podrazumijeva korištenje kod kojega neki objekt tijekom razdoblja koncesije može koristiti samo jedan koncesionar uz isključenje svih drugih (primjerice kod lučkog skladištenja); da kod navedenih lučkih djelatnosti nema isključivog korištenja lučkih objekata; da se za obavljanje djelatnosti priveza i odveza plovila koriste privezne bitve te da njih za odvez i privez jednog broda može koristiti jedan koncesionar, a za privez i odvez drugog broda drugi koncesionar. Slično smatra i vezano za djelatnost prihvata i usmjeravanja vozila u cilju njihova ukrcaja odnosno iskrcaja s broda. Ocijenila je i pravno irelevantnim navode vezano za neispunjavanje uvjeta za dodjelu koncesije za iste lučke djelatnosti na istom području Braniteljskoj zadruzi Legio Quarta. Najzad, vezano za ostale prigovore glede forme i sadržaja otvorenog poziva i načina provođenja postupka, smatra da su oni zasnovani na pogrešnoj premisi da je otvoreni poziv upravni akt i na tomu da se na konkretni postupak primjenjuje odredbe Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi. Predložila je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu osporavanja zakonitosti odluka ministarstava, a odbaciti tužbu u dijelu osporavanja zakonitosti odluka koje je ona donijela u prvom stupnju.

4. Podneskom od 27. travnja 2017. tužiteljica se očitovala na odgovore na tužbe. Istaknula je netočnim stajalište da ne može tužbom osporavati i prvostupanjske odluke; da ishod postupaka/sporova koji se vode radi prestanka prvenstvene koncesije i glede produženja koncesije jesu prethodno pitanje za ocjenu zakonitosti odluka u konkretnom sporu; da je sud zauzeo pravno stajalište da se zakonitost otvorenog poziva i obavijesti o namjeri davanja koncesije i javno otvaranje ponuda može osporavati samo u sporu koji se vodi radi ocjene zakonitosti odluke o dodjeli koncesije i da u tom smislu nije dopuštena samostalna zasebna pravna zaštita; da javnopravna tijela pogrešno tumače ZK, ZPDML i ZJN kroz aspekt pravila lex specialis derogat legi generali; da nisu pravilna stajališta ni vezano za prestanak koncesije i ugovor od 8. ožujka 2006. i njegov istek; da su ona počinila bitnu povredu postupka, kada su na temelju istoga otvorenog poziva donijeli dvije različite odluke, prvo 6. rujna 2016. odluku o davanju koncesije Braniteljskoj zadruzi Legio Quarta, a potom 12. rujna 2016. odluku o odbijanju njezina zahtjeva za dodjelu iste koncesije; da nije pravilna ocjena da za davanje koncesije za obavljanje konkretnih lučkih djelatnosti ne zahtijeva isključivo korištenje ili izgradnja novih lučkih objekata (iako su tuženik i davateljica koncesije od nje za dodjelu prvenstvene koncesije i za produženje prvenstvene koncesije za iste lučke djelatnosti priveza i odveza plovila te ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila zahtijevali Studiju gospodarske opravdanosti; da je davateljica koncesije, ako je smatrala da postojanje dospjelih obveza s osnova koncesijske naknade predstavlja ključan razlog za odbijanje zahtjeva, bila dužna pravilno, potpuno i određeno utvrditi pravnu osnovu na temelju koje je nastala, visinu te obveze i trenutak njezina dospijeća; da tuženik nije odgovorio i objasnio zbog čega je od nje za dodjelu iste koncesije i za istu djelatnosti traženo da se dostavi studiju gospodarske opravdanosti, a to isto nije traženo od spomenute zadruge; da su pravo na prvenstvenu koncesiju i pravo na njezino produženje nesporno prava stečena ulaganjem kapitala (sredstava) društvenih poduzeća luka u izgradnji, održavanje i upravljanje nekretninama na pomorskom dobru; da je tuženik "zaboravio" da je obveza određivanja Tarifa lučkih naknada za svaku lučku djelatnost dana u koncesiju propisana zakonom i da se postavlja pitanje zbog čega bi ona trebala plaćati koncesijsku naknadu za lučke djelatnosti dane u koncesiju od kojih uopće ne može ostvarivati prihode; da obveza plaćanja koncesijske naknade za prvenstvenu koncesiju nije utvrđena pravomoćnom odlukom; da su postojale dospjele obveze s osnova koncesijske naknade onda bi, smatra, davateljica koncesije donijela akt, rješenje o jednostranom raskidu ugovora o prvenstvenoj koncesiji, a što nikada nije učinjeno (od 2009. do 2016.) te da se sporovi vezano za plaćanje koncesijske naknade vode pred trgovačkim sudom ali i u carinskoj upravi i da te obveze nisu pravomoćno utvrđene. Istaknula je nevjerojatnim zaključak suprotstavljenih stranaka da se, pri razmatranju njezina zahtjeva, uzimaju u obzir odredbe članka 17. ZPDML-a, a da se, pri razmatranju zahtjeva podnositelja Braniteljske zadruge Legio Quarta, te opće odredbe članka 17. istoga zakona ne primjenjuju, već odredba članka 68. stavka 4. ZPDML-a koja ne predviđa obvezu dostave studije gospodarske opravdanosti. Zaključila je u tom dijelu da člankom 68. stavkom 4. ZPDML-a ne propisuje obvezu dostavljanja Studije gospodarske opravdanosti, ali isto tako ne propisuje niti obvezu dostavljanja izjave o podmirenju obveza iz ranije koncesije te da tuženika i prvostupanjsko tijelo ne jednako tumače pravni propis u odnosu na iste adresate pravne norme i na njezinu štetu.

5. Podneskom od 17. svibnja 2017. tužiteljica je dostavila i odluku tuženika KLASA: UP/II-342-22/17-05/12 od 24. travnja 2017. te zapisnik o provedenom nadzoru od 24. travnja 2017. vezano za davanje koncesije na pomorskom dobru na predjelu Zlatni rat, iz kojeg, tvrdi, proizlazi stajalište da se na postupak davanja koncesije na pomorskom dobru primjenjuju odredbe Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi i to glede rokova za dostavu ponuda i obveze davatelja koncesije kao javnog naručitelja da osnovnu dokumentaciju, odgovore na postavljena pitanja, dodatne informacije i pojašnjenja objavi i stavi na raspolaganje svima na internetskim stranicama na kojima je objavljena i obavijest/otvoreni poziv. Ocijenila je da postoje tuženikova oprečna pravna shvaćanja o istim dvojbenim pravnim pitanjima.

6. Podneskom od 30. lipnja 2017. tužiteljica je istaknula i da je Vrhovni sud, rješenjem broj Revt-103/15 od 1. ožujka 2017. odbacio nedopuštenom reviziju Lučke uprave Split, koja je podnijeta protiv presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6898/10 od 20. studenoga 2014., a kojim je utvrđeno da navedena lučka uprava nije izvršila obveze iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji te joj je naloženo da donese cjenik(tarifu) za obavljanje lučke djelatnosti ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila uključujući i parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila. Ponovila je da je pravomoćnom presudom trgovačkog suda naloženo lučkoj upravi da ispuni svoje obveze iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji, dok njoj nije utvrđena ni osnova, ni visina ni dospjelost svake pojedine obveze s osnova koncesijske naknade. Smatra i da ista javnopravna tijela u istim ili sličnim upravnim stvarima donose različite odluke i zauzimaju različita pravna stajališta, a što se kosi s temeljnim načelom vladavine prava i pravne sigurnosti, pri čemu je ukazala na odluku Ustavnog suda broj U-III-3256/2011 od 1. prosinca 2014. Ne iznose se preostali navodi iz toga podneska, budući da su oni suštinski iznijeti u tužbi i ranijim podnescima.

7. Rješenjem suda broj UsIjn-44/2016-34 od 19. siječnja 2018. prekinut je spor do pravomoćnog završetka spora koji se vodio pod poslovnim brojem UsIjn-43/16.

8. Sud je, rješenjem od 1. travnja 2025. nastavio konkretni spor, nakon što je upravni spor poslovni broj UsIjn-43/16 pravomoćno završen, tako što je, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1116/22-3 od 15. veljače 2024. odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj UsIjn-43/2016-62 od 19. ožujka 2021.

8.1. Konkretni postupak je nastavljen pod novim poslovnim brojem UsI-661/25.

9. U dokaznom postupku čitani su: otvoreni poziv na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u Splitskoj luci, rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342- 22/16-01/09, Urbroj:530-03-2-1-16-4. od 13. 10. 2016., rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342-22/16-01/09, Urbroj:530-03-2-1-16-3. od 13. 10. 2016. godine 3. Odluka Upravnog vijeća Lučke uprave Split ur.broj: 4222-233016 od 12. 09. 2016., odluka Upravnog vijeća Lučke uprave Split ur.broj: 4228-233027 od 12. 09. 2016.g. 4. Rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342-22/16-01/08 od 05. 10. 2016., rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342-22/16-01/08 od 04. 10. 2016., rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342-22/16-01/07 od 09. 09. 2016., zahtjev TLS-a za dodjelu koncesije za privez i odvez brodova od 02. 09. 2016., zahtjev TLS-a za dodjelu koncesije za prihvat i usmjeravanje vozila od 02. 09. 2016., otvoreni poziv na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci Lučke uprave Split iz [adresa]. od 24. 08. 2016., podnesak Lučke uprave Split kao tužitelja od 11. srpnja 2016., ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 08. 03. 2006., primopredajni zapisnik sastavljen dana 21. 04. 2006., zapisnik sa sastanaka o primopredaji od 21. travnja 2006., odluka Lučke uprave Split o dodjeli prvenstvene koncesije br. 594. od 23. 02. 2006., presuda Trgovačkog suda u Splitu br. IX P-1869/04 od 01. 08. 2005., rješenje Visokog trgovačkog suda RH br. VI P2-1521/07-3 od 19. lipnja 2007., odluka Lučke uprave Split od 12. 09. 2016.g. o odbijanju Zahtjeva za produženje prvenstvene koncesije, žalba Trajektne luke Split d.d. protiv Odluka Lučke uprave Split od 12. 09. 2016.g. o odbijanju Zahtjeva za produženje prvenstvene koncesije, obavijest o namjeri davanja koncesije objavljenu u e-oglasniku javne nabave dana 25. 08. 2016., odluku Lučke uprave Split o raspisivanju javnog prikupljanja ponuda za davanje koncesije za obavljanje djelatnosti skladištenja uz korištenje i održavanje postojećih objekata lučke nadgradnje i podgradnje na dijelu lučkog područja Vranjičkog bazena - Sjeverna luka ur. br.: 4035- 158424 od 24. 09. 2014., obavijest Lučke uprave Split broj 4425-234137 od 23. 09. 2016.g. naslovljena kao „Zahtjev za uvid u natječajnu dokumentaciju, pristigle ponude, te za preslik ponude obavijest, rješenje ravnatelja Lučke uprave Split ur.broj: 4454- 234436 od 26. 09. 2016.g. 23. Račun dobiti i gubitka, te Bilanca Trajektne luke Split d.d. za 2015., ugovor o dugoročnom kreditu od 28. 03. 2014., sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, dodatak br. 1. Ugovoru o dugoročnom kreditu od 01. 12. 2014., dodatak br. 2. Ugovoru o dugoročnom kreditu od 26. 06. 2015., ugovor o zajmu od 29. 05. 2015., ugovor o zajmu od 22. 05. 2015., odgovor na tužbu tuženika od 23. siječnja 2017., podnesak zainteresirane osobe od 19. siječnja 2017., rješenje od 27. veljače 2017., odgovor na tužbu zainteresirane osobe od 10. travnja 2017., podnesak tužitelja od 27. travnja 2017, podnesak tužitelja od 17. svibnja 2017. u prilogu rješenje tuženika KLASA: UP/II-342-22/17-05/12 od 24. travnja 2017., podnesak tužitelja od 30. lipnja 2017. u prilogu odluke Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske, podnesak zainteresirane osobe od 7. srpnja 2017., zapisnik od 29. rujna 2017., presuda od 3. srpnja 2017., zapisnik od 9. listopada 2017., odluka Lučke uprave Split, URBROJ: 4220-233014 od 12. rujna 2016., rješenje Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, KLASA: UP/II-342-22/16-01/07 od 26. rujna 2016., rješenje od 19. siječnja 2018., žalba tužitelja od 8. veljače 2018., rješenje Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž-3386/18-2 od 16. siječnja 2019., presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIn-43/16-62 od 19. ožujka 2021., presuda Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž-1116/2022-3 od 15. veljače 2024., rješenje od 1. travnja 2025. i spisi predmeta upravnog tijela Lučke kapetanije Split, URBROJ: 4228-233/007 i URBROJ: 4222-233016.

9.1. Tužiteljica je predložila izvesti i dokaz čitanjem spisa ovoga suda poslovni broj UsIjn-36/16 i UsIjn-39/16 ali i dokaz uviđajem na licu mjesta te financijsko- knjigovodstvenim i građevinskim vještačenjem na okolnost vrijednosti, odnosno visine ulaganja izvršenih na pomorskom dobru i predanih na upravljanje Lučkoj upravi Split te na okolnost ukupnih prihoda ostvarenih u razdoblju prvenstvene koncesije i visine koncesijske naknade te visine štete prouzročene produženjem prvenstvene koncesije. Predložila je izvesti i dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost na okolnost primitaka, prihoda koje je ostvarila od obavljanja lučkih djelatnosti na temelju ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 2004. do 2016. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta upravnog tijela i ocjenom ostalih izvedenih dokaza te budući da su oni predloženi radi razjašnjenja okolnosti i činjenica koje nisu ni bitne za suđenje u ovom sporu. Tuženik i zainteresirana osoba nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti raspravu.

10. Tužiteljica i zainteresirana osoba su popisale troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka javnopravnih tijela, koje su donijete po zahtjevima podnositeljice, tužiteljice za davanjem koncesije na pomorskom dobro za obavljanje lučkih djelatnosti: a) prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila na lučkom području trajektne luke Split i b) priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata na lučkom području.

13. Između stranaka, u biti, nije sporno: a) da je Lučka uprava Split, davateljica koncesije, odlukom dodijelila tužiteljici prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenja i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. godine za obavljanje lučkih djelatnosti navedenih u članku 3. navedene odluke; b) da su tužiteljica, ovlaštenica prvenstvene koncesije i Lučka uprava Split, davateljica koncesije, sklopili 6. rujna 2004. ugovor o prvenstvenoj koncesiji (u daljnjem tekstu: Ugovor o koncesiji), kojim su regulirale međusobna prava i obveze povodom prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenja objekata lučke podgradnje i nadogradnje u luci Split, s time da odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2014. godine čini sastavni dio toga ugovora te c) da su ugovorne stranke, člankom 3. Ugovora o koncesiji, stipulirale da se koncesija daje za obavljanje djelatnosti: 1) privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazen Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), 2) ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (bazen Gradska luka) te 3) ostale gospodarske djelatnosti i to: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (Gat Sv. Nikole i Obala Lazerata u bazenu Gradske luke) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski).

14. No, pokazalo se spornim je li tuženik stvarno nadležan odlučivati o tužiteljičinoj žalbi, koju je ona izjavila protiv odluke o (ne)davanju koncesije na pomorskom dobru. Pokazalo se spornim i je li tužiteljica imala pravo gospodarski koristiti konkretni dio pomorskog dobra u trenutku pokretanja postupka davanja koncesije. Drugačije izneseno, pokazalo se spornim je li tužiteljica imala valjanu pravnu osnovu posjedovanja i gospodarskog korištenja pomorskog dobra. S tim u vezi se pokazalo dvojbenim i je li i (ako jest) kada je prestala prvenstvena koncesija.

14.1. Pokazalo se dvojbenim i je li zakonito proveden postupak davanja koncesije za obavljanje konkretnih lučkih djelatnosti. Stranke imaju suprotstavljeno stajalište je li riječ o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra koja se daje na temelju provedenoga javnog prikupljanja ponuda ili na zahtjev tražitelja koncesije.

14.2. Pokazalo se spornim i je li tužiteljica ispunjavala sve kumulativno propisane uvjete za dodjelu tražene koncesije i je li ona uz zahtjev priložila svu tzv. obvezatnu dokumentaciju. Konkretno se pokazalo spornim je li tužiteljica ispunjavala uvjet da je podmirila sve obveze iz ranijih koncesija, je li to uopće uvjet za davanje koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku i je li se opće odredbe članka 17. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/13., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19., u daljnjem tekstu: ZPDML) primjenjuju pri razmatranju zahtjeva za davanje koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet, a s obzirom na specijalne odredbe članka 68. ZPDML-a a u smislu članka 73. istoga zakona.

15. Pravni režim koncesija na pomorskom dobru u hrvatskom pravnom sustavu, promatrano na zakonskoj razini, uređen je dvojako. Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12.; bio na snazi od 28. prosinca 2012. do 22. srpnja 2017., u daljnjem tekstu: ZK), kao opći normativni zakon ( lex generalis) uređuje područje koncesija, a ZPDML, kao specijalni propis (lex specialis), uređuje davanje koncesija na pomorskom dobru. S obzirom na to da je postupak davanja koncesija na pomorskom dobru upravni postupak, u njemu se supsidijarno primjenjuju i odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP).

15.1. Na podzakonskoj razini, postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade i kriteriji za ocjenu ponuda, uređeni su ponajprije Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17., u daljnjem tekstu: Uredba).

16. Stoga sud smatra da se na postupak davanja i ugovaranja koncesija na pomorskom dobru ali i vezano za (ne)postojanje pravne osnove korištenja i gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra, primjenom općih načela primjene prava lex specialis derogat legi generali te lex superior derogat legi inferior, primarno primjenjuju odredbe ZPDML-a kao specijalnoga zakonskog propisa u pogledu koncesija na pomorskom dobru, a podredno odredbe ZK-a kao općega zakonskog propisa koji uređuje područje koncesija, a zatim odredbe ZUP-a, kao još općenitijeg zakonskog propisa koji uređuje upravni postupak općenito, a, posljednje, odredbe Uredbe, budući da je riječ o propisu niže, podzakonske pravne snage.

17. Sud smatra i da je, pri provođenju postupka davanja koncesije, davatelj koncesije obvezan, u odnosu na sve gospodarske subjekte, poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana, načelo slobode pružanja usluga, načelo učinkovitosti, kao i ostala temeljna načela iz Ustava Republike Hrvatske te Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kao što su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnost (članak 20. ZK-a).

17.1. Naime, svrha odredbi ZPDML-a i ZK-a i na tim zakonima utemeljenih podzakonskih propisa sastoji se, u prvom redu, u zaštiti ravnopravnosti „natjecatelja“ u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru i zaštiti javnog interesa, koji se, između ostaloga, očituje i u transparentnosti postupka vezanog za angažiranje javnih financijskih sredstava, prevenciji zlouporabe od davatelja koncesije te općenito u zaštiti objektivne zakonitosti.

18. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.

19. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZPDML-a pomorsko dobro je opće dobro do interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu posebnu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom, dok je člankom 7. stavkom toga zakona propisano da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

19.1. ZPDML, u članku 6., upotrebu pomorskog dobra određuje kroz opću i posebnu upotrebu te gospodarsko korištenje. Opća upotreba podrazumijeva da se svatko ima pravo služiti pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni (stavak 3.), dok je posebna upotreba svaka ona koja nije opća upotreba ni gospodarsko korištenje pomorskog dobra (stavak 4.). Gospodarsko korištenje pomorskog dobra je korištenje za obavljanje gospodarskih djelatnosti, sa ili bez korištenja postojećih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru, te sa ili bez gradnje novih građevina i drugih objekata na pomorskom dobru (stavak 5.).

19.2. Odredbom članka 16. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, dok prema stavku 2. toga članka prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama toga zakona i propisa donesenih na temelju toga zakona (članak 16. stavak 3. ZPDML-a).

19.3. Člankom 25. stavkom 1. ZPDML-a je propisano da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji.

19.4. Ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje se bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, visina i način plaćanja naknade za koncesiju, jamstva ovlaštenika koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije (članak 25. stavak 2. ZPDML-a).

19.5. Člankom 27. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da je za raspravljanje svih pitanja i rješavanje svih sporova u svezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom ili izmjenom odluka o koncesiji na pomorskom dobru nadležno je ministarstvo nadležno za poslove pomorstva, dok, prema stavku 2. toga članka, protiv rješenja ministarstva ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

20. Ponajprije, iščitavajući odredbu članka 27. stavka 1. i 2. ZPDML-a samu za sebe i zajedno s odredbom članka 1. stavka 7. ZK-a, sud smatra da je za odlučivanje o žalbi protiv odluka odnosno akata donesenih u postupcima davanja koncesije na pomorskom dobru nadležno ministarstvo nadležno za poslove pomorstva, a ne Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave. Pritom pod izrazom „spor“ koji je sadržan u članku 27. stavku 1. ZPDML-a valja razumjeti ne samo upravni spor, već i postupak koji je pokrenut po žalbi stranke u upravnom postupku.

21. Vezano za drugo dvojbeno, valja navesti da nije sporno da se u predmetu poslovni broj UsIjn-43/16 odlučivalo o tomu je li (uopće) prestala prvenstvena koncesija na temelju kojeg tužiteljica upotrebljava pomorsko dobro – lučko područje luke Split koje je pod upravom Lučke uprave Split i kada je ona prestala (ako je prestala). Zbog toga je sud ocijenio da ishod spora koji se vodi vezano za prestanak prvenstvene koncesije predstavlja zasebno pravno i prejudicijelno (prethodno) pitanje (o kojem još nije odlučeno), a bez čijeg rješavanja nije moguće riješiti upravnu stvar vezano za ocjenu (ne)zakonitosti izdane inspekcijske mjere. Sud je smatrao da, ako se pravomoćno utvrdi da prvenstvena koncesija nije prestala odnosno da Ugovor o koncesiji nije istekao, tada ne bi bili ni ispunjeni zakonski uvjeti za pokretanje postupka po zahtjevu za davanje tzv. nove koncesije na istom dijelu pomorskog dobra.

22. Iz sadržaja pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj 16 UsIjn-43/16 od 19. ožujka 2021. razvidno je sljedeće: Iz stanja spisa proizlazi kako je: tužitelj kao trgovačko društvo nastao pretvorbom društvenog poduzeća Održavanje i izgradnja luka Split te je od 1999. upisan u registar Trgovačkog suda u Splitu kao dioničko društvo za obavljanje lučkih djelatnosti. Prema odredbama tada važećeg Zakona o morskom lukama, tužitelj je iz svojih poslovnih knjiga isknjižio i predao na upravljanje Lučkoj upravi Split, ovdje zainteresiranoj osobi pod 1) imovinu i osnovna sredstva. To je učinjeno Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. kojom je ukupna knjigovodstvena vrijednost od 483.192,14 HRK (64.878.537,56 EUR) predana Lučkoj upravi Split; - po zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije 25. travnja 2003. donesena je Odluka o dodjeli koncesije, koja je poništena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 19. veljače 2004. zbog formalnih razloga; - nakon toga zainteresirana osoba pod 1) donijela je 21. lipnja 2004. Odluku o dodjeli prvenstvene koncesije na temelju koje je 6. rujna 2004. sklopljen Ugovor o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje lučkih djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodova i plutajućih objekata i lučkih iskopa (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, ostale gospodarske djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području, davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (gat sv. Nikole i obala Lazereta u bazenu Gradska luka); - Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije iz 2004. po tužbi tužitelja, koji je smatrao da mu prvenstvena koncesija nije dodijeljena na čitavom području kao ni za sve lučke djelatnosti, poništena je presudom Upravnog suda RH (Us-10744/04 od 30. studenog 2005.). Za razliku od upravnih tijela Sud je izrazio stav kako se tužitelju prvenstvena koncesija mora dodijeliti bez ikakvog ograničenja; - tu je presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika ukinuo Vrhovni sud RH (rješenje Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006.), uz obrazloženje kako odredbe tada važećeg Zakona o morskim lukama ne daju osnovu za zaključak da tužitelju prvenstvenu koncesiju treba dati bez ikakvih ograničenja; - u ponovljenom postupku Upravni sud RH presudom Us-8033/06-20 od 30. kolovoza 2006., prihvaćajući stav Vrhovnog suda RH odbio je tužiteljevu tužbu. Ta je presuda, zbog nedostataka u obrazloženju, ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-3579/2006. od 27. listopada 2010.; - u nastavku Upravni sud RH presudom br. Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. poništio je Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2004, dajući za pravu tužitelju kao podnositelju zahtjeva, i izrazio stav kako odredbe Zakona o morskim lukama nigdje ne ograničavaju dodjelu prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekata na lučkom području. Paralelno i u međuvremenu (u izvršavanju presude Upravnog suda RH br. Us-10744/2004-6 od 30. studenog 2005.);

- zainteresirana osoba pod 1) 23. veljače 2006. donijela je novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji. Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2006. donesena je prije rješenja Vrhovnog suda Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006. (kojom je poništena presuda Upravnog suda Us- 10744/04); - nakon što je Vrhovni sud RH poništio presudu Upravnog suda od 30. studenog 2005., tuženik je rješenjem 11. prosinca 2006. poništio novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2006, međutim, i to je rješenje poništeno presudom Upravnog suda RH br. Us-2006/07 od 8. lipnja 2011., a tuženiku naloženo donošenje nove odluke o prvenstvenoj koncesiji. - zainteresirana osoba pod 1) podnijela je dvije odvojene ustavne tužbe protiv presuda Upravnog suda Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. i Us- 2006/07 od 8. lipnja 2011.; - presude su ukinute Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III- 1202/2011 i U-III-969/2017 od 13. studenog 2014.;- u izvršenju te odluke Ustavnog suda RH, presudom Visokog upravnog suda RH Uss-120/2014 od 29. siječnja 2015. potvrđeno je rješenje tuženika kojim se Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2004. mijenja tako da glasi „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok ostale odredbe Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. ostaju neizmijenjene.; - konačno, odlukom Ustavnog suda br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. odbijena je ustavna tužba tužitelja na tu presudu. (…) Odluka o prvenstvenoj koncesiji 2176 od 21. lipnja 2004. o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području Luke Split, povodom tužiteljeve žalba rješenjem tuženika Klasa:

UP/II-342-01/04-01/176 Ur.br: 530-04-04-3 od 29. studenog 2004. izmijenja je tako da glasi: „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Rješenje tuženika od 29. studenog 2004. potvrđeno je presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-120/14-17 od 29. siječnja 2015. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu koja je odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. Drugo, Odluka o prvenstvenoj koncesiji br. 594 od 23. veljače 2006. poništena je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-01/06-01/31 Ur.br: 530-04-04-3 sp od 11. prosinca 2006. Presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-119/14-14 od 29. siječnja 2015. odbijena je tužiteljeva žalba. U izloženim okolnostima javnopravna tijela utvrđuju kako je koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina od stupanja na snagu Ugovora o prvenstvenoj koncesiji sklopljenog 6. rujna 2004. temeljem Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. (…) Iako iz izloženog proizlazi kako se među strankama ni ne nazire rješavanje spornih pitanja koja proizlaze kako iz samog opsega predmeta koncesije tako i izvršavanja preuzetih ugovornih obveza, stajalište je suda kako je osporenim rješenjima konkretno pravilno utvrđeno kako je tužitelju koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina u kojem je tužitelj konzumirao prvenstvenu koncesiju prema Ugovoru sklopljenom 6. rujna 2004. Opravdanost ovakvog zaključka proizlazi iz odredbe članka 31. stavak 1. točka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, prema kojem koncesija prestaje istekom vremena za koje je dana. Prema članku 12. Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004 postupak i uvjeti za prestanak, oduzimanje i opoziv prvenstvene koncesije za obavljanje djelatnosti detaljnije utvrdit će se Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji. Prema Ugovoru o prvenstvenoj koncesiji iz 2004. ugovorne strane suglasno utvrđuju da se Ugovor i Odluka imaju tumačiti kao cjelina. U slučaju ikakvih nesuglasja između odredbi Odluke i odredbi Ugovora, prednost u primjeni imaju odredbe Ugovora (članak 33.), Ugovor se zaključuje za razdoblje od 12 godina, računajući od dana njegova stupanja na snagu (članak 24.), a Ugovor stupa na snagu njegovim potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana odnosno 6. rujna 2004. (članak 36.).

22.1. Izložena pravna shvaćanja i ocjene ali i ključna utvrđenja ovoga suda su u cijelosti potvrđena i prihvaćena zakonitim i pravilnim od Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koji je presudom poslovni broj Usž-1116/2022-3 od 15. veljače 2024. odbio tužiteljičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku.

22.2. Viši sud je, u presudi broj Usž-1116/2022, istaknuo: Žalbeni prigovor da odluka i ugovor iz 2004. godine nisu na snazi već odluka i ugovor iz 2006. nije osnovan je isto ne proizlazi iz stanja spisa predmeta kako to pravilno ukazuje tuženik i prvostupanjski sud. Naime, tužitelj je podnio prijedlog za obnovu upravnog spora dovršenog presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. i upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., nakon što je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trajektna luka Split d.d. protiv Hrvatske (zahtjev br. 23472/15) dana 28. travnja 2022., proglasio prigovor koji se odnosi na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. - proč.tekst, 8/99.-ispr., 14/02. i 1/06., dalje u tekstu: Konvencija) dopuštenim, a preostali dio zahtjeva nedopuštenim (točka I presude) i presudio da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije zbog nepravičnog postupka pred Ustavnim sudom (točka II. presude) te je presudio da nema potrebe za ispitivanjem osnovanosti preostalih prigovora podnositelja u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije (točka III presude) te odbacio zahtjev podnositelja za pravednu naknadu (točka IV. presude). Ovaj Sud je presudom, posl.br. Uss-5/22 od 21. rujna 2022., dopustio obnovu upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015., te stavio izvan snage navedenu presudu (točke I. i II. izreke) te je točkom III. izreke tužbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tuženika od 29. studenog 2004. odbio kao neosnovanu. Kao što je već naprijed rečeno tim rješenjem tuženika je u povodu žalbe tužitelja djelomično izmijenjena odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2004. tako da glasi: "davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)" dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Nadalje, presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-4/22 od 21. rujna 2022., dopuštena je obnova spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., te ista presuda stavljena van snage (točka I. i II. izreke) te je točkom III. odbijena tužba tužitelja izjavljena protiv rješenja tuženika od 11. prosinca 2006., kojim je poništena odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. U tom postupku je utvrđeno da je presudom Upravnog suda RH, posl.br. Uss-8033/06 od 30. kolovoza 2006., postala pravomoćna odluka od 21. lipnja 2004. pa nije postojala zakonska mogućnost ponovno odlučivati o zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije odlukom od 23. veljače 2006. Dakle, navedenom presudom je ostalo i dalje na snazi rješenje tuženika od 23. veljače 2006. kojim je poništena odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2006., pa je neosnovan žalbeni navod da je ista na snazi odnosno ugovor iz 2006. sklopljen temeljem te odluke. Odluka iz 2006. godine je donesena prije rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. svibnja 2006., kojim je uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuta presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Us-10744/04 od 30. studenog 2005., kojim je bila poništena odluka iz 2004. godine. Kako je neprijeporno utvrđeno da je odluka o koncesiji iz 2004., postala pravomoćna odnosno da je na snazi slijedom čega je pravomoćno poništena odluka iz 2006., to za predmetnu upravnu stvar nisu od utjecaja na drugačiju odluku žalbeni prigovori kojim tužitelj osporava pravilnost takvog utvrđenja.11. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i procesnih povreda u upravnom postupku, ovaj Sud smatra osnovanim zaključak prvostupanjskog suda i tuženika da je odluka prvostupanjskog tijela donesena pravilnom primjenom članka 31. stavak 1. točke 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a imajući u vidu članak 12. odluke iz 2004. te odredbe ugovora iz 2004., koji je zaključen za razdoblje od 12 godina računajući do dana njegovog stupanja na snagu i koji stupa na snagu potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana, što je konkretno 6. rujan 2004., slijedom čega je u smislu navedene zakonske odredbe pravilno utvrđeno da je koncesija istekla 6. rujna 2016. Pri tome osnovano tuženik ukazuje da se radi o deklaratornoj odluci kojom se utvrđuje odnosno konstatira da je koncesija prestala po sili zakona 6. rujna 2016. Stoga ovaj Sud niti ne nalazi povreda na štetu tužitelja jer prethodno nije proveden ispitni postupak, a pravnu zaštitu protiv navedene odluke tužitelj je ostvario u žalbenom postupku kao i u upravnom sporu. 12. Imajući u vidu naprijed neprijeporno utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud ne nalazi ni ostale žalbene navode pravno relevantnim za drugačiju odluku u ovoj stvari, a na što je ukazao i prvostupanjski sud ističući da se u odnosu na prigovor kršenja ugovornih obveza od strane ovlaštenika koncesije već vodi spor pred nadležnim Trgovačkim sudom u Splitu. Prigovori tužitelja u pogledu visine koncesijske naknade nisu pravno relevantni za predmetnu upravnu stvar, a ovaj Sud napominje da je o istom već pravomoćno odlučeno u postupku odnosno upravnom sporu pod poslovnim brojem Uss-5/22.

22.3. Može se zaključiti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske o ključnom dvojbenom prethodnom pravnom pitanju zauzeo pravno stajalište i da je ono u ovom stadiju pravomoćno raspravljeno i razmotreno. Sud je i uzeo kao dostatno raspravljene i utvrđene iznesene ključne činjenice koje su sadržane u navedenim pravomoćnim presudama, kojim vjeruje kao objektivnim i vjerodostojnim dokazima, budući da je riječ o javnim ispravama i pravomoćnim sudskim odlukama.

23. Treće, vezano za pitanje je li riječ o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra koja se daje temeljem provedenog javnog prikupljanja ponuda ili na zahtjev tražitelja koncesije te je li tužiteljica ispunjavala uvjet da je podmirila sve obveze iz ranijih koncesija, je li to uopće uvjet za davanje koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku, valja istaknuti sljedeće.

24. Člankom 66. stavkom 1. ZPDML-a je propisano da se pravo na obavljanje lučkih djelatnosti, korištenje postojeće podgradnje i nadgradnje, te gradnje novih građevina i drugih objekata nadgradnje i podgradnje stječe na temelju koncesije

24.1. Vrste koncesija su: 1. koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti, koja ne zahtijeva isključivo korištenje postojećih niti gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 2. koncesija za obavljanje ostalih gospodarskih djelatnosti iz članka 65. stavka 1. točke 5. ovog Zakona, koje ne zahtijevaju isključivo korištenje postojećih niti gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 3. koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti, koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, 4. koncesija za obavljanje ostalih gospodarskih djelatnosti koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području (članak 66. stavak 5. ZPDML-a).

24.2. Prema odredbi članka 67. ZPDML-a koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 1. i 2. toga zakona daje lučka uprava na zahtjev tražitelja koncesije na rok do 10 godina (stavak 2.), a koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 3. i 4. toga zakona daje lučka uprava na temelju javnog prikupljanja ponuda na rok do 99 godina (stavak 3.).

24.3. U skladu s regulacijom članka 68. ZPDML-a za dobivanje koncesije pravna i fizička osoba moraju ispunjavati uvjete propisane odredbom članka 17. stavka 3. i 4. toga zakona (stavak 1.), s time da je podnositelj zahtjeva za koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 1. i 2. toga zakona dužan uz zahtjev za davanje koncesije priložiti: 1. prijedlog o vrsti i opsegu obavljanja lučke djelatnosti, 2. dokaz da raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za obavljanje lučke djelatnosti za koju traži koncesiju, 3. dokaz da je pravna osoba registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti, 4. dokaz da je fizička osoba (obrtnik) registriran za obavljanje lučkih djelatnosti.

24.4. Odredbom članka 17. stavka 3. ZPDML-a propisano je da za dobivanje koncesije za gospodarsko korištenje pomorskog dobra iz stavka 1. toga članka pravna i fizička osoba mora ispunjavati sljedeće uvjete: 1. da je registrirana za obavljanje gospodarske djelatnosti za koju traži koncesiju, 2. da raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za ostvarenje koncesije, 3. da ima jamstvo za ostvarenje plana i programa za ostvarenje koncesije, 4. da su do sada podmirene sve obveze iz ranijih koncesija i 5. da su do sada nije oduzimana koncesija iz članka 30. toga zakona. Prema stavku 4. toga članka ispunjavanje uvjeta iz točke 2. i 3. toga članka dokazuje se studijom o gospodarskoj opravdanosti, koja sadrži visinu ulaganja i način amortizacije.

24.5. Na sva pitanja koja se odnose na koncesije u lukama otvorenim za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku, koja nisu uređena u poglavlju II. toga zakona, odgovarajuće se primjenjuju odredbe toga zakona o koncesijama na pomorskom dobru (članak 73. ZPDML-a).

24.6. Odredbom članka 40. stavka 1. Uredbe pravna osoba ili fizička osoba registrirana za obavljanje obrta podnosi davatelju koncesije zahtjev za davanje koncesije u svrhu obavljanja lučkih djelatnosti i ostalih gospodarskih djelatnosti koje ne zahtijevaju korištenje postojećih i/ili izgradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, dok prema stavku 2. toga članka ravnatelj davatelja koncesije u roku 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva pisanim putem obavještava podnositelja zahtjeva o potrebi da zahtjev dopuni prilozima, iz članka 68. stavka 2. Zakona, ukoliko nisu podneseni uz zahtjev ili su nepotpuni, te o roku u kojem je to dužan učiniti.

24.7. U skladu s člankom 41. Uredbe o zahtjevu odlučuje upravno vijeće davatelja koncesije odlukom u roku 60 dana od dana zaprimanja zahtjeva (stavak 1.), s time da se odluka iz stavka 1. toga članka mora temeljiti na iskazanim potrebama korisnika luke, potrebama odvijanja tehničko-tehnoloških procesa u luci, pokazateljima prometa, razvojnim planovima i sl. (stavak 2.).

24.8. Ravnatelj davatelja koncesije može, ukoliko ocijeni da vrsta i značaj djelatnosti za obavljanje koje je podnesen zahtjev iziskuju temeljitiju obradu, osnovati povjerenstvo za ocjenu zahtjeva (stavak 1.); povjerenstvo je dužno, u roku 20 dana od dana zaprimanja zahtjeva, dostaviti ravnatelju pisanu ocjenu s obrazloženim prijedlogom za davanje koncesije ili za odbijanje zahtjeva (članak 42. Uredbe).

25. Iz sadržaja odluka URBROJ: 4222-233016 i URBROJ: 4228-233027 od 12. rujna 2016. proizlazi da su tužiteljičini zahtjevi za davanje koncesija na pomorskom dobro za obavljanje lučkih djelatnosti: a) prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina na Bazenu Gradska luka i b) priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata za sve lučke bazene pod upravljanjem Lučke uprave Split odbijeni, s obrazloženjem da je podnositeljica zahtjeva bila prvenstveni koncesionar, da joj je ugovor o prvenstvenoj koncesiji istekao 6. rujna 2016. te da, prema knjigovodstvenim evidencijama Lučke uprave Split i obavijesti Ministarstva financija, tijela koje vodi registar koncesija od 8. rujna 2016., tužiteljica, tražiteljica koncesije ima nepodmireni dug s osnova koncesijske naknade u ukupnom iznosu od 4.164.559,01 kuna (odnosi se na varijabilni dio koncesijske naknade za 2009. i 2010. te fiksni i varijabilni dio koncesijske naknade za 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015. te fiksni dio koncesijske naknade za 2016. ). Prvostupanjsko tijelo je ocijenilo da je riječ o negativnoj pretpostavci, okolnosti koja ju diskvalificira da joj se dade tražena koncesija. Smatra i da obveza podnošenja izjave i podmirenju svih obveza iz postojećeg ugovora ne predstavlja tek obvezu formalne prirode koja se sastoji u pukoj dostavi izjave, nego ona podrazumijeva supstancijalni uvjet, koji se sastoji u tomu da se ne može dati koncesija ako podnositelj imao ima dospjelih a nepodmirenih obveza iz ranijih ugovora o koncesiji. Pritom, smatra da je za ocjenu postojanja dospjelih, a ne podmirenih obveza bitno stanje i podaci iz službene evidencije, Registra koncesija. Ocijenilo je i da se (ne)dospjelost neke obveze ne može ocjenjivati po tomu je li u odnosu na nju ovlaštenik koncesije istaknuo prigovor neispunjenja ugovora ili pokrenuo sudski spor, kako je to, tvrdi, učinila tražiteljica produženja u priloženoj izjavi. Zaključilo je da podnositelj zahtjeva za davanje koncesije ne smije imati dospjelih a nepodmirenih obveza iz ranijih ugovora o koncesiji i da on mora u tom smislu dati i priložiti jasnu i bezuvjetnu izjavu o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora o koncesiji (financijskih i činidbenih). Stoga su zahtjevi odbijeni, jer tužiteljica ne ispunjava uvjet za dodjelu koncesije iz članka 17. stavka 3. točke 4. u vezi s člankom 68. stavkom 1. ZPDML-a.

25.1. Prema izloženom sadržaju obrazloženja može se zaključiti da su osporene prvostupanjske odluke o (ne)davanju koncesije na pomorskom dobru, odnosno odbijanju tužiteljičinih zahtjeva za davanje koncesije za obavljanje navedenih lučkih djelatnosti donijete primjenom citiranih odredbi članka 66., 67. i 68. u vezi s člankom 17. stavkom 3. ZPDML-a te članka 40. do 42. Uredbe.

25.2. Može se zaključiti i da su tužiteljičini zahtjevi odbijeni samo zbog toga što ona ne ispunjava jedan od kumulativno propisanih uvjeta i to onaj iz članka 17. stavka 3. točke 4. ZPDML-a, odnosno budući da ona nije dokazala da je do sada (trenutka podnošenja zahtjeva za davanje koncesije) podmirila sve obveze iz ranije (prvenstvene) koncesije koja joj prestala/istekla 6. rujna 2016.

25.3. U tom dijelu nije, u biti, dvojbeno da je tužiteljica uz zahtjeve od 2. rujna 2016. priložila Izjavu "Split, 1. rujna 2016.", kojom je izjavila da joj do sada nije oduzimana koncesija, te da je podmirila sve obveze iz ranijih koncesija koje su nesporne i dospjele te o kojima se ne vode sudski ili drugi slični postupci, odnosno da nema nepodmirenih obveza po važećim ugovorima o koncesiji koje su nesporne i dospjele te o kojima se ne vode sudski ili drugi slični postupci. Iz nje je razvidno i da je ta izjava dana samo u svrhu podnošenja zahtjeva za davanje koncesije na pomorskom dobru za obavljanje lučke djelatnosti prihvata i usmjeravanja vozila s uređenih lučkih površina u splitskoj luci na temelju Otvorenog poziva na dostavu zahtjeva za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci Lučke uprave Split od 24. kolovoza 2016. Izjavu je dala i s obzirom na to da prema članku 358. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima eventualne obveze Trajektne luke Split d. d. po osnovi plaćanja koncesijske naknade iz postojećih ugovora o prvenstvenoj koncesiji koje je sklopio s Lučkom upravom Split nisu dospjele, jer lučka uprava nije ispunila svoje obveze određivanja naknade (tarife) za svaku lučku djelatnost, a što joj pravomoćno utvrđeno i naloženo da učini presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6898/10 od 20. studenog 2014. i Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016. te s obzirom na to da se vezano za navedene obveze vodi spor pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Povrv-806/2015 i upravni postupak pred Carinskom upravom, Područnim carinskim uredom u Splitu pod KLASA: UP/I-471- 02/15-09/52 (koji nisu ni konačni, a niti pravomoćno dovršeni) i da je u tim postupcima istaknula prigovor neispunjenja obveza Lučke uprave Split, odnosno prigovor istodobnog ispunjenja obveza po ugovoru o prvenstvenoj koncesiji.

26. Tuženik je odbio žalbe tužiteljice, prihvaćajući supstancijalno pravilnim i zakonitom osnovni razlog odbijanja konkretnih zahtjeva za davanje koncesije na pomorskom dobru, a kojeg je iznijelo prvostupanjsko tijelo.

27. Iz sadržaja obrazloženja osporenih drugostupanjskih odluka razvidno je i da tuženik nije konkretno a ni dostatno pravnorazumljivo i obrazloženo odgovorio, odnosno ocijenio (ne)osnovanim navode/prigovore podnositeljice zahtjeva, žaliteljice vezano za:

a) je li riječ o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra koja se daje na temelju provedenoga javnog prikupljanja ponuda ili na zahtjev tražitelja koncesije,

b) manjkavosti i nezakonitosti sadržaja otvorenog poziva na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci,

c) je li taj otvoreni poziv trebao sadržavati i obvezu podnositelja zahtjeva za davanje koncesije da uz zahtjev priloži i Studiju gospodarske opravdanosti koja bi sadržavala te kojom se dokazuje ispunjavanje uvjeta za davanje koncesije iz članka 17. stavka 2. i 3. ZPDML-a (da raspolaže odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za ostvarenje koncesije, 3. da ima jamstvo za ostvarenje plana i programa za ostvarenje koncesije),

d) da davatelj koncesije nije imao pravne osnove voditi dva zasebna upravna postupka za dodjelu koncesije na istom dijelu/području pomorskog dobra i po zahtjevima koji su mu dostavljani po istom otvorenom pozivu (te činjenice tuženik i zainteresirana osoba nisu ni osporile) i da je riječ supstancijalno o istoj upravnoj stvari te

e) da ispunjava i uvjet da je podmirila sve obveze iz ranijih koncesija, s obzirom na prigovor vezano za pravilo istodobnog ispunjenja ranijeg ugovora o koncesiji.

28. Nije sporno niti da tuženik, ocjenjujući obvezatnost traženja Studije gospodarske opravdanosti od podnositelja zahtjeva, smatra da u konkretnom predmetu nije trebalo primijeniti odredbe članka 17. stavka 3. i 4. ZPDML-a, već specijalne odredbe članka 68. stavka 2. ZPDML-a na temelju odredbe članka 73. istoga zakona.

29. Iz sadržaja Otvorenog poziva na dostavu zahtjeva za davanje koncesija za obavljanje određenih lučkih djelatnosti u splitskoj luci (koju tuženik smatra samo javnom obavijesti zainteresiranim subjektima), konkretno, lučke djelatnosti prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina koja se odnosi na bazen Gradska luka proizlazi da se koncesije koje su predmet toga poziva mogu dati pravnoj odnosno fizičkoj osobi registriranoj za obavljanje obrta koje ispunjava uvjete propisane Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, a osobito člankom 17. stavci 3. do 5. te ako kod tih osoba ne postoje zakonom predviđene smetnje za dodjelu koncesije te da je podnositelj zahtjeva dužan uz zahtjev za davanje koncesije priložiti 1. prijedlog o vrsti i opsegu obavljanja lučke djelatnosti, 2. dokaz da raspolaže odgovarajućim, stručnim i organizacijskim sposobnostima za obavljanje lučke djelatnosti za koju se traži koncesija, 3. dokaz da je pravna osoba registrirana za obavljanje lučkih djelatnosti odnosno da je fizička osoba (obrtnik) registriran za obavljanje lučkih djelatnosti; 4. javnobilježnički ovjerenu izjavu podnositelja zahtjeva, kojom pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuje da mu do sada nije oduzeta koncesija te da nema nepodmirenih obveza po važećim ugovorima o koncesiji. Točkom VIII. je propisano da se u odnosu na lučku djelatnost prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja ili iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina pod dokazom o odgovarajućim tehničkim, stručnim i organizacijskim sposobnostima podrazumijeva: (a) najmanje 9 djelatnika, od kojih svaki ima najmanje dvije godine radnog iskustva na poslovima prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja i iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina i b) dokaz o kadrovskoj i organizacijskoj spremnosti za pružanje usluga prihvata i usmjeravanja vozila u svrhu ukrcaja i iskrcaja vozila s uređenih lučkih površina u bazenu Gradska luka Split pod upravljanjem Lučke uprave Split i to tijekom cijele godine.

29.1. Nije sporno ni da davatelj koncesije, ovdje zainteresirana osoba nije, Otvorenim pozivom, obvezao potencijalne podnositelje zahtjeva da su dužni uz zahtjev priložiti i Studiju o gospodarskoj opravdanosti.

30. Nije sporno ni da je isto javnopravno tijelo, po istom Otvorenom pozivu, zaprimilo dva zahtjeva za davanje koncesije na istom dijelu pomorskog dobra i za obavljanje istih lučkih djelatnosti i da je o njima odlučivala u odvojenim upravnim postupcima.

31. Uvidom u zaprimljene spise javnopravnog tijela, davatelja koncesije URBROJ: 4228-233/007 i URBROJ: 4222-233016, sud je opazio i da njemu nisu sadržani ikakvi dokazi, pisana dokumentacija iz koje bi se moglo zaključiti je li riječ o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra, odnosno za obavljanje lučkih djelatnosti koje se daju na temelju javnog prikupljanja ponuda ili na zahtjev tražitelja koncesije, a niti je to razvidno i iz Otvorenog poziva.

32. U izloženom, a ako se osobito uzmu o obzir manjkava obrazloženja osporenih odluka ali i selektivne i kontradiktorne pravne ocjene i tumačenja tuženika, ali i selektivna primjena odredbi članka 17. stavka 3. i 4. ZPDML-a od davatelja koncesije, sud mora primijetiti da su javnopravna tijela u konkretnom predmetu postupila arbitrarno i da je riječ o nerazumljivim i proturječnim odlukama. Tumačenje i primjena materijalnog propisa izvan konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline i bez uzimanja u obzir posebnosti konkretnog predmeta i bez da je tuženik iznio dostatne i pravno relevantne razloge osobito one koji su ključni za ocjenu navoda žaliteljice/tužiteljice ne bi bili u suglasju ni s argumentom zdravog razuma. Sud mora primijetiti i da je ocjena o tomu da je riječ o lučkim djelatnostima koje se daju na zahtjev proturječna sadržaju spisa predmeta davatelja koncesije te ako se uzme u obzir vrsta lučkih djelatnosti za koje se daje koncesija ali i ako se uzme u obzir veličina i značaj konkretne luke (koja je otvorena za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku). Time su povrijeđene odredbe članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. ZUP-a.

33. Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 117. stavka 1., u vezi s člankom 47. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), a s obzirom na prirodu upravne stvari i s obzirom na to da sud u ovom stadiju postupka nije mogao s izvjesnošću utvrditi ključne dvojbene činjenice, poništiti osporene odluke te predmete vratiti na ponovni postupak te obvezati javnopravno tijelo da je dužno postupiti u skladu s izraženim pravnim shvaćanjima i primjedbama suda, odnosno presuditi kao u izreci.

33.1. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je dužno, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi pravo stanje stvari, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog propisa, odlučiti (ne)davanju koncesije za obavljanje konkretnih lučkih djelatnosti po konkretnim zahtjevima ili eventualno na temelju javnog prikupljanja ponuda te ocijeniti (ne)osnovanim navode podnositeljice zahtjeva vezano za zakonitost provođenja postupka dodjele koncesije ali i vezano za urednost zahtjeva ali i vezano za (ne)ispunjavanje uvjeta za dodjelu konkretnih koncesija pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s odredbama članka 119. stavka 4. i članka 151. stavka 2. ZUS-a.

34. Vezano za navode/prigovore tužiteljice koji se odnose na kršenja ugovornih obveza od davateljice koncesije ali i vezano za eventualnu naknadu štete koja za nju kao koncesionara proizašla iz izvršavanja Ugovora o koncesiji, uzimajući u obzir stajališta i ocjene Visokog upravnog suda iz presude broj Usž-1116/22, sud ocjenjuje da oni nisu bitni i da oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporenih odluka, jer to nije predmet ovoga upravnog spora. To se odnosi i na njezine prigovore vezano za (ne)produžavanje koncesije po zahtjevima. Valja skrenuti pozornost tužiteljici i da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je ona donesena.

35. O troškovima upravnog spora će se odlučiti posebnim rješenjem u skladu s odredbom članka 148. stavka 4. ZUS-a.

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 24. listopada 2025.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nije dopuštena žalba na temelju članka 127. ZUS-a.

DNA:

- opunomoćeniku tužiteljice Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12,

- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, Prisavlje 14, uz spise predmeta javnopravnog tijela URBROJ: 4228-233/007 i URBROJ:

4222-233016,

- opunomoćeniku zainteresirane osobe Vinku Samardžiću, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12A,

- u spis.