Poslovni broj P-1863/19-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, temeljem generalne punomoći broj Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. rujna 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja Davora Radića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika, dana 24. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu, broj ugovora: 418-50-2714488 zaključen dana 17. ožujka 2005.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora i solemniziran od strane JB Nevenke Kekez, u Splitu, dana 22. ožujka 2005.g.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 49.890,05 kn, zajedno s zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, a od 1.08.2015.g. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koja kamata teče:

- na iznos od 1.131,56 kn od 02.11.2010.g.

- na iznos od 2.563,00 kn od 02.12.2010.g.

- na iznos od 2.795,00 kn od 30.12.2010.g.

- na iznos od 2.830,00 kn od 02.02.2011.g.

- na iznos od 2.733,00 kn od 02.03.2011.g.

- na iznos od 2.685,00 kn od 04.04.2011.g.

- na iznos od 2.702,00 kn od 02.05.2011.g.

- na iznos od 2.890,00 kn od 02.06.2011.g.

- na iznos od 2.912,00 kn od 01.07.2011.g.

- na iznos od 3.071,00 kn od 01.08.2011.g.

- na iznos od 2.987,00 kn od 01.09.2011.g.

- na iznos od 2.895,00 kn od 03.10.2011.g.

- na iznos od 2.891,00 kn od 04.11.2011.g.

- na iznos od 2.878,00 kn od 05.12.2011.g.

- na iznos od 2.925,00 kn od 02.01.2012.g.

- na iznos od 2.967,10 kn od 06.02.2012.g.

- na iznos od 6.034,39 kn od 09.02.2012.g., pa sve do konačne isplate."

II. Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu, broj ugovora:

418-50-2714488 zaključenog dana 17. ožujka 2005.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, solemniziranog od strane JB Nevenke Kekez, u Splitu, dana 22. ožujka 2005.g., u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 418-50- 2714488 zaključenog dana 17. ožujka 2005.g. između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, solemniziranog od strane JB Nevenke Kekez, u Splitu, dana 22. ožujka 2005.g. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.600,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:

- na iznos od 2,32 EUR od 22.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,33 EUR od 29.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,22 EUR od 26.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,53 EUR od 26.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,93 EUR od 25.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 7,61 EUR od 20.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 2,11 EUR od 29.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,27 EUR od 27.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,08 EUR od 30.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 2,98 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,23 EUR od 29.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,85 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,79 EUR od 02.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 16,07 EUR od 26.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 14,88 EUR od 29.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 17,20 EUR od 28.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 37,28 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 33,15 EUR od 30.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 45,78 EUR od 31.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,41 EUR od 04.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 34,40 EUR od 02.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,21 EUR od 02.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 68,05 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 54,71 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 59,39 EUR od 02.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 53,44 EUR od 04.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 54,50 EUR od 02.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,77 EUR od 02.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 82,23 EUR od 01.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 103,33 EUR od 01.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 92,49 EUR od 01.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 80,62 EUR od 03.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,35 EUR od 04.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 78,43 EUR od 05.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 84,09 EUR od 02.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 89,03 EUR od 06.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 174,80 EUR od 09.02.2012.g. pa do isplate,

za razdoblje od 22. rujna 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Hrvatska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju KM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 492,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to:

- na iznos od 3,47 EUR od 30.10.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,45 EUR od 30.11.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,51 EUR od 31.12.2007.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,55 EUR od 30.01.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,61 EUR od 29.02.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,52 EUR od 31.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,05 EUR od 30.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,11 EUR od 30.05.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,02 EUR od 30.06.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,02 EUR od 30.07.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,08 EUR od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,49 EUR od 22.09.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,08 EUR od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,57 EUR od 29.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,62 EUR od 26.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,64 EUR od 26.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,22 EUR od 25.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,24 EUR od 20.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,06 EUR od 29.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,92 EUR od 15.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 EUR od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,03 EUR od 27.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,02 EUR od 30.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 9,95 EUR od 29.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,09 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,20 EUR od 29.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,36 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,32 EUR od 02.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,53 EUR od 26.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,49 EUR od 29.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,57 EUR od 28.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,26 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,12 EUR od 30.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,55 EUR od 31.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,40 EUR od 04.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR od 02.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,67 EUR od 02.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,32 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,86 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,02 EUR od 02.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR od 04.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR od 02.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,72 EUR od 02.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,80 EUR od 01.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,09 EUR od 01.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,73 EUR od 01.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,34 EUR od 03.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 12,30 EUR od 04.11.2011.g. pa do isplate,

za razdoblje od 30. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke dana 17. ožujka 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 418-50-2714488, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznosu glavnice od 31.398,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. Navodi da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja gore navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i u narednom razdoblju je bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato. Dapače, predmetni kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF je tužitelju predstavljen kao povoljniji, a CHF (švicarski franak) kao sigurna i stabilna valuta. Ujedno, odredbom čl. 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom samog tuženika, a o kojoj odredbi nije pojedinačno pregovarano te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke nije razumljiva jer ne postoje objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat o kriterijima o kojima bi ovisilo kretanje kamatne stope. Radi navedenog ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelju nije kao potrošaču omogućeno donošenje informirane i valjane odluke jer nije upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, a sama odredba o kamatnoj stopi nije bila razumljiva niti je o istoj odredbi pojedinačno pregovarano, a što je dovelo do značajne neravnoteže o pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Navodi da je o istom po kolektivnoj tužbi udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnesenoj između ostalih i protiv tuženika, pravomoćno odlučeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., preinačenoj presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a gdje bi bilo utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene odnosno ništetne. Stoga, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 81. st. 1. i 2. istog zakona odredbe o valutnoj klauzuli odnosno vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka prema tečaju u vrijeme plaćanja te odredba kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa predstavljaju ništetne ugovorne odredbe, a kako se radi o bitnim sastojcima ugovora bez kojih predmetni ugovor ne može opstati, cjelokupan ugovor o kreditu je ništetan. Naime, novčana valuta u kojoj se ugovara isplata i povrat kredita, te kamatna stopa koja u ugovorima o kreditiranju predstavlja cijenu, predstavljaju bitne sastojke ugovora, pa ništetnost ovih odredbi rezultira i ništetnosti samog ugovora o kreditu. Ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ništetne, te smatra da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 418-50-2714488 zaključen dana 17.03.2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a podredno utvrdi ništetnim i odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u članku 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuju od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22. travnja 2024. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.093,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, čime je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, a sud je ovakvu preinaku tužbe, neovisno o tome što joj se tuženik usprotivio, dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), jer sud takvu preinaku tužbe smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući pri tome u vidu da je tužitelj tužbu preinačio samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa da bez svoje krivnje nije mogao ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu u cijelosti, te se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Priznaje da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 418-50-2714488. Ističe prigovor zastare. Tuženik smatra da je čl. 2. Ugovora kojim se određuje kamatna stopa bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Visina kamatne stope određena je samim Ugovorom, a okolnost „promjenjivosti“ je jasno istaknuta u tekstu čl. 2. Ugovora. Ističe da su uvjeti i način promjene kamate propisani općim aktima tuženika, a gdje je u čl. 9/3 Ugovora tužitelj pristao na njihovu primjenu, a čl. 9/4 Ugovora potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita, efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica. Obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, sukladno ZZP-u nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti, na taj je rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tuženik ističe kako ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije protivno načelu savjesnosti i poštenja a niti primjena promjenjivosti kamatne stope od strane tuženika nije bila u suprotnosti sa navedenim načelom, a teret dokazivanja da tome nije bilo tako, i da je promjenjivost bila nepovoljna za tužitelja je na tužitelju. U odnosu na valutnu klauzulu i postupanje strana pri sklapanju ugovora ističe kako je pri sklapanju ugovora postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je tužitelju dao sve potrebne informacije za donošenje odluke o sklapanju ugovora. Tužitelj je mogao odabrati i kredit uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili u eurima i odlučio se sklopiti ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, a svoju slobodnu i stvarnu volju je potvrdio i pred javnim bilježnikom. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u ugovoru, a prilikom sklapanja ugovora tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe kako je pri sklapanju Ugovora postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Obzirom da su sporne odredbe tužitelju bila jasne, razumljive i lako uočljive, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi one bile nepoštene. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 418-50-2714488 od 17.03.2005.g. (list 6-9 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 11- 17 spisa), zahtjev za kredit od 09.03.2005. (list 48 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke VW kod ovlaštenih prodavatelja (list 49-52 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja kao stranku, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu broj 418-50-2714488 (list 6-9 spisa), kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 17.03.2005. godine i to na iznos od 31.398,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je u čl. 2. ugovorena redovna kamata koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. ovdje tuženika, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,85%, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), te da se kredit odobrava za kupnju novih vozila VW (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit prijevremeno otplaćen prije utuženja.

7. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.

8. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 17.03.2005. sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 31.398,04 CHF na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je bio namijenjen za kupnju vozila kojeg je koristio isključivo za svoje osobne potrebe. Kada je u auto salonu izabrao vozilo pitao je djelatnike auto kuće o mogućnosti realizacije kredita, te su mu djelatnici auto kuće preporučili kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji, tako da je isti i prihvatio. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i bio mu je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitao i bilo mu je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da ga nitko nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, niti je upozoren da bi mu se zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatnije povećati, a da mu je to bilo poznato takav ugovor ne bi prihvatio. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nikada nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta.

9. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao iskren, logičan i životno uvjerljiv.

10. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

11. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

12. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

13. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

14. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

16. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

18. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

20. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Banke su, kao visoko specijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda, bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je u odnosu na prosječnog potrošača superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredaba o kamatnoj stopi, što one nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva.

22. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao klijentu – potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koju propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o njoj nije pojedinačno pregovarano, a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

23. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Sve navedeno dovodi do zaključka da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

26. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

27. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

28. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelje) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

29. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

30. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim i sud nije provodio dokaze predložene po tuženiku kojima u bitnom predlaže utvrditi suprotno onom utvrđenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom odlučeno o povredama koje je činio tijekom zaključenja ugovora, pa tako i predmetnog.

31. Stoga, s obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, te je stoga sud pozivom na odredbu čl. 10., čl. 220. i čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Nevenke Kekez. Ovo tim više jer obveza javnog bilježnika nije bila upozoravanje potrošača na ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF, već je to bila obveza banke. Također saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (pravno shvaćanje iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 01.12.2021.).

32. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje motornog vozila, a ne kupnje stana, te da se odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na auto kredite, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik do okončanja ovog postupka takve posebne okolnosti nije dokazao (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine). Nadalje sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno članka 6. razvidno da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju novih vozila, slijedom čega je za zaključiti da ga je sklopio kao fizička osoba, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

33. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika (točka II. i III. izreke), sve kako to predlaže tužitelj.

34. Međutim, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je čitav ugovor ništetan jer su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, u situaciji kada je čitav ugovor ništetan posljedica je da svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a). Predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, koje su nepoštene i ništetne nisu takvog značaja da bi ništetnošću opteretile čitav ugovor. U konkretnom slučaju i dosuđeni iznos pod točkama IV. i V. izreke temelji se na valjanosti odredbi ugovora o kreditu jer ga je i tužitelj postavio smatrajući valjanim iznos kredita, vraćanje kredita u jednakim anuitetima, iznos početno ugovorene kamatne stope, te valutnu obvezu prema tečaju na dan isplate kredita (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-1455/2021 od 09.06.2021.). Stoga je sud odbio prvotno postavljeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

35. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotnu ugovorenu, jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

36. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i to između početno ugovorene kamatne stope od 5,85% i svih kasnijih povećanja kamatne stope, kao i izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 17. ožujka 2005. godine specificirano po mjesecima i datumima isplate.

37. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 5,85%, iznosi 3.709,97 kn/492,40 EUR, dok visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), iznosi 12.061,38 kn/1.600,82 EUR, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici, te da ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu za utuženo razdoblje iznosi 15.771,35 kn.

38. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je istaknuo da nema matematičkih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, no ističe da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, te smatra da je sud prilikom donošenja odluke dužan uzeti u obzir sve razlike tečaja, ali u tom pravcu nema daljnjih dokaznih prijedloga.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako su po mišljenju ovog suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

40. Sud napominje da su neosnovani navodi tuženika kako treba uvažiti i razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži ("negativne razlike") od onog početnog ugovorenog jer se ovdje ne radi o uzajamnim vraćanjima i to stoga što plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije ni primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanja nečega što nije primio.

41. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18.12.2023., točka 20.).

42. Po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO). Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 13. lipnja 2014. godine glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke odnosno od 14. lipnja 2018. godine glede zahtjeva za povratom novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 8. travnja 2019. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO- a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

43. Podneskom od 22. travnja 2024. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je preinačio tužbu, a sud je preinaku (ranije obrazloženo) dopustio. Tuženik je za preinačeni dio zahtjeva posebno istaknuo prigovor zastare.

44. U konkretnom slučaju tužitelj nije promijenio istovjetnost zahtjeva jer od početka traži preplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a tužbu je podnio dana 8. travnja 2019. godine. Tužitelj je saznao koliko točno iznosi njegova tražbina tek u trenutku kada je vještak konačno izradio nalaz i mišljenje, pa je njegov zahtjev brojčano određen u tom trenutku. Dakle, tužitelj je postupao u skladu s već postavljenim svojim tužbenim zahtjevom tražeći preplatu zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27.05.2024., br. Su-IV-123/2024). Stoga nije nastupila zastara tražbine niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev.

45. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 22. travnja 2024.g. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je obvezan tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO) isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznosa temeljem tečajne razlike iznos od 1.600,82 EUR i na ime preplaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope iznos od 492,40 EUR. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama IV. i V. izreke ove presude.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.5. i čl.155. ZPP-a. Neovisno o tome što je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev odbijen, sud je trošak tužitelju dosudio u cijelosti jer je tuženik tijekom postupka osporavao osnovu čitavog zahtjeva, a radi dijela zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio nisu nastali posebni troškovi (s obzirom na kvantitativni uspjeh tužitelja i činjenicu da je u svakom slučaju riječ o istom tarifnom razredu). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podneska od 14.03.2021.g. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 22.04.2024. 25 bodova (Tbr. 8/4) i za zastupanje na ročištu 04.11.2020. i 09.09.2025.g. po 100 bodova (Tbr.9/1) odnosno ukupno 425 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.062,50 eura. Nadalje, tužitelju je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 112,55 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.440,49 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Napominje se da tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga što tužitelj u ovom postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, nije obveznik plaćanja iste sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23).

47. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 24. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika