Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-571/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., stavka 10. Ugovora o kreditu broj 3229253353, broj kreditne partije: 7105750417, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 02. listopada 2012., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora." .
II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 178,58 EUR-a (stosedamdesetosameura-pedesetosamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 04. listopada 2012. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., stavka 1.e), točke 1. Ugovora o kreditu broj 3233610913 broj kreditne partije: 7106205362, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11. rujna 2013., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.".
IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 79,77 EUR-a (sedamdesetdeveteura-sedamdesetsedamcenti) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 13. rujna 2013. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
V/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2., stavka 1.e), točke 1. Ugovora o kreditu broj 3236607629, broj kreditne partije: 7106473703, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 09. travnja 2014., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."
VI/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 132,72 EUR-a (stotridesetdvaeura-sedamdesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. travnja 2014. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
VII/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 470,68 EUR-a (četristosedamdeseteura- šezdesetosamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 02. listopada 2012. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 3229253353, broj kreditne partije: 7105750417, prema kojem joj je tuženik, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 67.000,00 kn, na rok od 72 mjeseca, te da je 3. listopada 2012., tuženik naplatio na ime naknade za obradu kredita iznos od 1.340,00 kn, odnosno 178,58 eura. Nadalje, užiteljica je u tužbi navela da je dana 11. rujna 2013. s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 3233610913 broj kreditne partije: 7106205362, prema kojem joj je tuženik, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 30.050,00 kn na rok od 72 mjeseca, te da joj je tuženik 12. rujna 2013. naplatio na ime predmetne naknade iznos od 601,00 kn, odnosno 79,77 eura. Nadalje, 9. travnja 2014., tuženik joj je naplatio na ime predmetne naknade iznos od 1.000,00 kn, odnosno 132,72 eura. Tužiteljica je navela da joj je tuženik prethodno navedenim trima ugovorima naplatio ukupan iznos naknade za obradu kredita od 391,07 EUR-a. Nadalje, istaknula je da su predmetne odredbe Ugovora o kreditima nepoštene prema čl. 96.ZZP/07 i ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP/07, te da su ugovori o kreditu ništetni u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i da se predmetna odredba među strankama ne može primijeniti i da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, a sukladno članku 323. u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik joj je dužan vratiti ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Isto tako, navela je da uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13.02.2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem nje na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time ju, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, a shodno čemu joj je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, sve sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.
1.1. Tijekom postupka, u podnesku od 16. svibnja 2025., tužiteljica je navela da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti, kao i da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja jer je zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, ističe da sporne odredbe o naknadama za obradu kredita, bile one uočljive ili ne, svakako ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu, tako da se ni u kojem slučaju ovdje ne radi o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Nadalje, tužitelj podsjeća da se prema članku 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik u konkretnom slučaju niti ne tvrdi da se o spornoj odredbi pregovaralo prilikom odobravanja i sklapanja kredita, što dakle čini tu činjenicu nepregovaranja nespornom. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo na ovopredmetnu naknadu. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati predmetnih naknada, njihove razloge i svrhu, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je predao tužitelju na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati, tada ne bi realizirao kredit. Nadalje, navodi da je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Bankarski službenik nije dobivao provizije za obrađene zahtjeve za kredit, već je sve to radio kao svakodnevni posao za fiksnu plaću, pa i to ide u prilog tome da naplaćeni trošak obrade zahtjeva za kredit i obrade kredita ne može predstavljati stvarni trošak. Tuženik prilikom ugovaranja kredita nije obrazlagao strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Tužitelj je sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično sam snosio mimo toga. Tuženik međutim u odgovoru na tužbu konačno navodi nekakav proizvoljan popis troškova, s kojeg popisa je jasno da niti jedna stavka ne može predstavljati stvarni trošak tuženika, već se sve redom nabrojano odnosi na klasične odnosno redovne troškove poslovanja (koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade) a što nedvojbeno ulazi u osnovnu djelatnost jednog gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Jednako tako, sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši).
2. U odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, te tuženik prigovora vrijednosti predmeta spora. Nadalje, tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, navodi da Ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita su jasne, razumljive i lako uočljive. Osim toga, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Nadalje, navodi da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer su naknade naplaćene 2012., 2013. te 2014. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2012., 2013. te 2014., od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 11 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako, navodi da ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) kako je to navedeno u odgovoru na tužbu, jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Također, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu 3233610913 (list spisa 7-11), Ugovor o kreditu 3229253353 (list spisa 12-14), Ugovor o kreditu 3236607629 (list spisa 15-19), Ispis kalkulatora za drugi, treći i prvi ugovor (list spisa 20-22), Potvrde banke od 1.4.2025. (list spisa 23-25), Izvadak iz upute - Obvezne radnje pri odobravanja kredita (list spisa 40-41) te je saslušao tužiteljicu.
4. Sud je nije proveo dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer je tužiteljica na ročištu 18. rujna 2025. navela da povlači dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ 79/2007.,125/2007.,79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., 41/ 2014., u nastavku:ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).
5.1. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 13. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.
5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.
6. Na raspravi koja je održana 18. rujna 2025. sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 391,07 EUR-a, odnosno u visini zbroja kondemnatornih zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 391,07 EUR- a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.
9. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li došlo do zastare tužiteljičinih potraživanja, te je li tužiteljica bila potrošač u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10. Ugovora o kreditu 3229253353 (list spisa 12-14), od 2. listopada 2012. proizlazi da su ugovorne strane ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
11. Iz Ugovor o kreditu 3233610913 (list spisa 7-11) od 11. rujna 2013. proizlazi da su ugovorne strane ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
12. Iz Ugovor o kreditu 3236607629 (list spisa 15-19) od 9. travnja 2014. proizlazi da su ugovorne strane ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.
13. Iz potvrda banke od 1.4.2025. (list spisa 23-25) proizlazi da je po kreditnoj partiji broj 7106473703, 9. travnja 2014. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 kn, da je 12. rujna 2013. po kreditnoj partiji broj 7106205362 naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 601,00 kn, kao i da je 3. listopada 2012. po kreditnoj partiji broj 7105750417 napaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.340,00 kn.
14. Izvadak iz upute - Obvezne radnje pri odobravanja kredita (list spisa 40-41) proizlazi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge.
15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je isto izgledalo sklapanje sva tri ugovora o kreditu. Sjeća se da je imala financijskih problema, te da je došla u banku, kod koje je prethodno bila 22 godine klijent, tražiti kredit. Banka je sastavila sva tri ugovora o kreditu te joj prilikom potpisivanja ugovora nisu objašnjavali odredbe ugovora o kreditu niti odredbu o naknadi za obradu kredita. Dali su joj papire na pregled prije nego ih je nosila kod javnog bilježnika, ona ih je pregledala, ali nju je zanimao samo iznos kredita i visina anuiteta. Nije uočila odredbu o ulaznoj naknadi, a djelatnici banke joj nisu objašnjavali niti su ju obavijestili da će platiti naknade za obradu kredita. Nije znala da će iste platiti niti zna kako su naplaćene. Nije tražila pojašnjenja, jer nije znala može li uopće pregovarati, a njoj je u cilju bilo samo da dobije kredit. Budući da joj nisu rekli da će naplatiti naknadu za obradu kredita, nisu niti obrazložili što čini naknade, odnosno koje troškove plaća plaćanjem naknade niti koja je svrha navedene naknade. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Namjena kredita je bila refinanciranje prethodnih kredita. Išla je kod javnog bilježnika i nije joj ništa objašnjavao nego se samo potpisala u neku njegovu knjigu. U toj banci je dizala kredit jer je 22 godine bila klijent banke, te od kada se zaposlila imala je tamo račun i primala plaću. Imala je i povjerenje u banku.
15.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.
16. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade za obradu kredita odnose (iz sva tri predmetna ugovora o kreditu), te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da su predmetni ugovori bili unaprijed sastavljeni i da je u njima bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici za sva tri predmetna ugovora o kreditu obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.
17. Člankom 74. ZZP-a propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam
1 0
odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
18. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st.1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
19. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te su odredbe bile nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
20. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetne ugovore o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.
21. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadama za obradu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.
22. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na
1 1
navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
23. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
24. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
24.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 2., stavka 10. Ugovora o kreditu broj 3229253353, broj kreditne partije: 7105750417, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 02. listopada 2012., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.", te da je nepoštena odredba članka 2., stavka 1.e), točke 1. Ugovora o kreditu broj 3233610913 broj kreditne partije: 7106205362, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 11. rujna 2013., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.", kao i odredba članka 2., stavka 1.e), točke 1. Ugovora o kreditu broj 3236607629, broj kreditne partije: 7106473703, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 09. travnja 2014., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.", te sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetne, odlučeno je kao pod toč. I/, III/ i V/ izreke.
25. Budući da je prethodno navedene odredbe nepoštene i ništetne te odredbe se među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovorenih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da su naknade za obradu kredita naplaćene i to po kreditnoj partiji broj 7106473703, 9. travnja 2014. naplaćena
1 2
naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.000,00 kn, da je 12. rujna 2013. po kreditnoj partiji broj 7106205362 naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 601,00 kn, kao i da je 3. listopada 2012. po kreditnoj partiji broj 7105750417 napaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.340,00 kn.
26. Nadalje, tužitelju na dosuđene iznose pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja, naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II, IV i VI/ izreke.
27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
28. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).
28.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 18. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 391,07 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 6 obrazloženja).
28.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 18. rujna 2025. u iznosu od 00,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 13. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a, što ukupno iznosi 300,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 350,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 437,50 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR-a, što sveukupno iznosi 470,68 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. VII/ izreke.
1 3
28.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.
29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, ne pripada mu naknada troška postupka.
Osijek, 24. listopada 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
