Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-344/2019-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], KC, [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Švaco, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 23. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sklopljen 18. lipnja 2007. između Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 kao pravnom slijedniku Hypo Alpe-Adria–Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, kao kreditora i LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], Sveta [adresa], kao korisnika kredita i to ugovorna odredba članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], KC [adresa], isplati iznos od 7.876,28 eura (slovima: sedam tisuća osamsto sedamdeset šest eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 206,27 eura od 31. srpnja 2012.

- 209,59 eura od 31. kolovoza 2012.

- 195,65 eura od 30. rujna 2012.

- 342,18 eura od 31. listopada 2012.

- 194,33 eura od 30. studenoga 2012.

- 194,33 eura od 31. prosinca 2012.

- 191,27 eura od 31. siječnja 2013.

- 201,76 eura od 28. veljače 2013.

- 220,87 eura od 31. ožujka 2013.

- 207,60 eura od 30. travnja 2013.

- 189,95 eura od 31. svibnja 2013.

- 111,04 eura od 30. rujna 2013.

- 215,56 eura od 31. listopada 2013.

- 220,87 eura od 30. studenoga 2013.

- 207,60 eura od 31. prosinca 2013.

- 204,28 eura od 31. siječnja 2014.

- 888,47 eura od 28. veljače 2014.

- 214,23 eura od 31. ožujka 2014.

- 662,61 eura od 30. lipnja 2014.

- 214,23 eura od 31. srpnja 2014.

- 177,13 eura od 30. studenoga 2014.

- 21,79 eura od 31. prosinca 2014.

- 569,91 eura od 31. siječnja 2015.

- 235,47 eura od 28. veljače 2015.

- 227,51 eura od 31. ožujka 2015.

- 227,51 eura od 30. travnja 2015.

- 227,51 eura od 31. svibnja 2015.

- 227,51 eura od 30. lipnja 2015.

- 227,51 eura od 31. srpnja 2015.

- 220,87 eura od 31. kolovoza 2015.

- 220,87 eura od 30. rujna 2015., u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je djelomično ništetan Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 18. siječnja 2016. i to ugovorna odredba članka 2. i članka 4. kojim je ugovorena konverzija valute CHF u EUR te valutna klauzula vezana uz EUR, kao i u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 2.322,89 eura.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], KC [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.150,00 eura (slovima: dvije tisuće sto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. lipnja 2019. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., kao pravnog slijednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, radi utvrđenja djelomično ništetnim Ugovora o kreditu broj 166-241/2007 sklopljenog 18. lipnja 2007. i to ugovornih odredbi članka 4. i članka 6. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zatim ugovornih odredbi Aneksa Ugovora o kreditu broj 166- 241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 18. siječnja 2016. između tužitelja i prednika tuženika i to članka 2. i članka 4. kojima je ugovorena konverzija valute CHF u EUR te valutna klauzula vezana uz EUR, kao i radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom 18. lipnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 166-241/2007, a prema kojem je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 70.691,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Banke, a tužitelj se obvezao vratiti predmetni kredit uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama. Prema citiranom Ugovoru o kreditu ugovorena je otplata kredita u anuitetima uz redovne kamate koje su promjenjive prema Odluci o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja citiranog Ugovora iznosile su 6,50% godišnje. Osim toga tužitelj je obvezan platiti interkalarnu kamatu. Između stranaka je ugovoren rok otplate kredita od 120 mjesečnih anuiteta odnosno 10 godina te tražbina po citiranom Ugovoru dospijeva najkasnije 30. lipnja 2017. Na iznos kredita koji je stavljen u otplatu ugovorene su redovne kamate koje se obračunavaju za cijelo vrijeme trajanja ugovora od dana stavljanja kredita u otplatu. Otplata kredita je ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 802,69 CHF prema srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamate obračunate temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja citiranog Ugovora, a u slučaju izmjene kamatne stope, prema kamatnoj stopi prema Odluci tuženika kao kreditora (članak 6. Ugovora). Anuiteti prema citiranom Ugovoru dospijevaju uzastopno, time da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

1.2. Nadalje navodi kako su tužitelj i prednik tuženika 18. siječnja 2016. zaključili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je izvršena konverzija valute iz Ugovora, dakle CHF (švicarskog franka) u euro.

1.3. Tužitelj navodi kako je nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj 166- 241/2007 od 18. lipnja 2007. tuženik je jednostrano povećao kamatnu stopu, a koju je obračunavao po kreditu. Mijenjanjem visine kamatne stope od 1. siječnja 2016. promijenjena je i valuta u euro.

1.4. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, ugovoreni srednji tečaj HNB-a za švicarski franak (CHF) iznosio je 4,434489 kuna za 1 CHF, a nakon toga je kontinuirano rastao do 7,489238 kuna za 1 CHF. Od 2010. pa nadalje tečaj CHF prema hrvatskoj kuni je značajno porastao, a što tužitelju nije bilo poznato i nije moglo biti poznato jer nema nikakvog ekonomskog obrazovanja niti je upućen u ekonomska zbivanja na monetarnom tržištu. S druge strane tuženik je banka koja je dio svjetskog monetarnog tržišta, pruža financijske usluge fizičkim i pravnim osobama i zasigurno joj je moglo biti poznato, ili barem poznato u većoj mjeri nego tužitelju kako će se kretati trendovi tečaja na domaćem monetarnom tržištu. Zbog takve nepredvidive razlike u tečaju tužitelj je plaćao povećane anuitete kredita u odnosu na ugovoreni anuitet odnosno tečaj.

1.5. Prema mišljenju tužitelja, prednik tuženika je u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Time tužitelj upućuje na presudu broj P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. Smatra kako je takvo postupanje tuženika kod sklapanja predmetnog ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF također suprotno odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis.

1.6. Nadalje navodi kako je ugovaranje redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i u sudskoj praksi ocijenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Pri tome, ugovorne odredbe u spornom ugovoru u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nisu bile razumljive. Stoga, primjenom testa poštenosti sporne odredbe ugovora, kojem takve nerazumljive ugovorne odredbe podliježu u smislu odredbe članka 85. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno članka 99. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, sporna ugovorna odredba je nepoštena, posljedica čega je njezina ništetnost, sve u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. odnosno članka 102. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Upućuje i na odluku Suda Europske unije broj C- 472/10 (Nemzeti Fogyastovedelmi L v. Invitel Tavkozlesi Zrt).

1.7. Iz izloženih razloga tužitelj smatra da su ugovorne odredbe članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu broj 166-241/2007 sklopljenog 18. lipnja 2007. i članka 2. i 4. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 18. siječnja 2016., ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju HNB-a za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja stranke stavlja u neravnopravni položaj s obzirom da je samo tuženiku ostavljena mogućnost da promijeni kamatnu stopu. Po mišljenju tužitelja na taj način tuženik je stekao nepripadnu korist s osnove djelomično ništetnog Ugovora o kreditu te je primjenom pravila o stjecanju bez osnove stečeno bez osnove dužan vratiti tužitelju. Predlaže da sud utvrdi ništetnim navedene odredbe Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu.

1.8. Prema izračunu tužitelja, tužitelj je preplatio kredit zbog utjecaja porasta kamate za iznos od 1.324,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan isplate te zbog utjecaja porasta tečaja za iznos od 69.525,47 kuna pa traži od tuženika povrat tog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.9. Ukoliko sud nađe da prethodno istaknuti tužbeni zahtjev nije osnovan, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev kojim zbog utjecaja porasta kamate potražuje iznos od 1.324,87 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke odnosno iznos od 7.320,18 kuna te zbog utjecaja porasta tečaja iznos od 69.525,47 kuna, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu i visinu utuženog potraživanja.

2.1. Tuženik osporava tužitelju pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe te ukazuje na Presudu Županijskog suda u Varaždinu Gž-3317/15 od 7. srpnja 2017. Smatra kako je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.

2.2.Tuženik osporava da bi odredbe osnovnog ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i vezanje glavnice uz valutu CHF bile ništetne, no pitanje vraćanja iznosa koje tužitelj traži da je konačno i sporazumno riješeno temeljem Aneksa ugovora sklopljenog između stranaka. Postupak konverzije da je proveden sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i tužitelj da je obeštećen za iznose koje potražuje tužbom. Tužitelju su plaćene odnosno priznate preplaćene svote u navedenom iznosu na način da su iskorištene za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu.

2.3. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina navodeći da je sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, nastupila zastara protekom roka od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Zastara da je nastupila i ukoliko se potraživanje osniva na stjecanju bez osnove.

2.4. Tuženik navodi i da tužitelj nakon izvršene konverzije nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru. Isti je prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora te je time ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u euro na način kao da je u svim aspektima i bio sklopljen u euro od samog početka. Konverzijom je prvotni CHF ugovor prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Korisnik kredita doveden je u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u euro. Aneksom, odnosno novim ugovorom utvrđen je novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita te da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, pa da se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove.

2.5. Tuženik nadalje ističe da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valjane, odnosno da tužitelj ničim ne dokazuje da bi sporne odredbe bile ništetne. Sporne odredbe da više ne postoje pa da tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti istih. Konverzijom su prestala postojati prava i obveze, a time i obveznopravni odnos između stranaka temeljem spornih odredaba osnovnog ugovora. Nakon sklapanja aneksa između stranaka postoji obveznopravni odnos isključivo temeljem aneksa.

2.6. Kolektivnom tužbom da se štite prava građana na apstraktan način i podnositelj kolektivne tužbe da ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača. Cilj kolektivne zaštite je preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. Činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora da ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Pri ocjeni ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta.

2.7. Zakon o obveznim odnosima izričito dozvoljava ugovaranje valutne klauzule u članku 22. stavak 1. i ugovaranjem iste stranke su dobrovoljno pristale na rizik promjenjivosti tečaja. Valutna klauzula da je u osnovnom ugovoru uočljiva, jasna i razumljiva te ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. O istoj se između stranaka pojedinačno pregovaralo te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tuženik tvrdi da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.8. Tuženik ističe da ni odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, nije zabranjena niti je protivna ijednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO-a, a što ovdje nije slučaj. Visina ugovorene kamatne stope je unutar granica predviđenih zakonom. I ove odredbe da su uočljive, jasne i razumljive, o istima se pojedinačno raspravljalo te ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope.

2.9. Naposljetku, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tužitelj je podneskom od 8. siječnja 2024. (stranica 811 spisa) povukao tužbu u dijelu u kojem traži da se utvrdi da je djelomično ništetan Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 18. siječnja 2016. i to ugovorna odredba članka 2. i članka 4. kojim je ugovorena konverzija valute CHF u EUR te valutna klauzula vezana uz EUR. Nadalje, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 6. svibnja 2025. (977-979 spisa), na način da je točku II. tužbenog zahtjeva uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te zatražio isplatu iznosa od 7.876,28 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Obzirom da je navedenim podnescima od 8. siječnja 2024. i 6. svibnja 2025. snižen tužbeni zahtjev od 10. lipnja 2019. u opisanom deklaratornom dijelu te u kondemnatornom dijelu koji je iznosio 10.199,17 eura (971,55+9.227,62) / 76.845,65 kuna[1] (7.320,18+69.525,47), a sada iznosi 7.876,28 eura to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem povlačenju se tuženik izričito usprotivio podnescima od 18. siječnja 2024. (deklaratorni dio tužbenog zahtjeva) i podneskom od 23. svibnja 2025. (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva). U procesnoj situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu, a tuženik se usprotivio tom povlačenju tužbe, sud mora meritorno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju i sudsku praksu tužitelja dostavljenu uz tužbu i tijekom postupka (list 8-36, 235-310, stranica 381-383 i 998- 1007 spisa) te dokumentaciju i sudsku praksu tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu i tijekom postupka (list 60-191, stranica 202-231, 238-242, 253-762, 766-769, 779-785, 818-860, 877-887 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić te proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta na okolnost jesu li odredbe ugovora bile jasno protumačene tužitelju jer je isti neprikladan. Naime, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (citirana odluka Ustavnog suda broj U-III/4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Sud nije prihvatio da se umjesto saslušanja pročita izjava LCN od 24. kolovoza 2020. iz razloga jer bi u tom slučaju bilo povrijeđeno načelo neposrednosti kao i načelo ravnopravnosti stranaka budući da sud neposredno saslušava svjedoke te tužitelju na taj način ne bi bilo omogućeno postavljanje pitanja i prigovora. Sud nije proveo niti dokaz saslušanjem djelatnice tuženika JC jer je tuženik u konačnici odustao od izvođenja navedenog ranije predloženog personalnog dokaza. Nije proveden ni dokaz pribavom podatka od Agencije za plaćanje u poljoprivredi da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio nositelj OPG-a jer tužitelj navedeno nije osporavao.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP), u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da su ništetni dijelovi odredbi članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu sklopljenog 18. lipnja 2007. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

7. Tijekom postupka nije bila sporna činjenica da je tuženik pravni slijednik Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: broj 166- 241/2007 dana 18. lipnja 2007, potvrđen 19. lipnja 2007. po Javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, pod poslovnim brojem: OV-13652/2007 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 70.691,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita s rokom otplate od 10 godina. Nadalje, nesporno je da je ugovorena kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povećavala. Također nesporno je da je ugovorena otplata kredita jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća i prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora te sukladno kojoj je tužitelj očekivao kretanje anuiteta kredita.

8. Nije sporno ni to da je 18. siječnja 2016. između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb sklopljen Aneks uz Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.216,13 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika za euro te da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 66.568,22 kuna / 8.835,12 eura.

9. Među strankama je sporno svojstvo potrošača na strani tužitelja, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu otplaćenih iznosa temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, kao i pitanje pripada li tužitelju s obzirom na izvršenu konverziju kredita pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10. Tužitelj LC saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za kupnju poljoprivredne mehanizacije kao fizička osoba. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je evidentiran kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva te je navedena poljoprivredna mehanizacija evidentirana kao imovina poljoprivrednog gospodarstva. Budući da se kao obitelj nisu mogli uzdržavati od poljoprivrednog gospodarstva, supruga i on su povremeno radili za nadnicu. Ističe da je poljoprivredno gospodarstvo kojeg je bio nositelj isporučivalo mlijeko društvu Natura Agro, međutim, u konačnici su mu ostali dužni 10.000,00 eura. Tijekom 2007. odlučio je kupiti poljoprivrednu mehanizaciju te se obratio tvrtki Jurval d.o.o. Vrbovec, koja se bavila prodajom poljoprivredne mehanizacije. Budući da nije imao dovoljno sredstava za kupovinu istih, djelatnik tvrtke Jurval d.o.o. mu je preporučio sklapanje ugovora o kreditu i to s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Poslovnica Sesvete s kojom je tvrtka Jurval d.o.o. poslovala. Djelatnik mu je prezentirao ugovore o kreditu u eurima i CHF, time da je preporučio sklapanje ugovora o kreditu u CHF kao najsigurniju i najpovoljniju opciju. Također mu je dao popis dokumentacije potrebne za sklapanje ugovora o kreditu. Nakon što je prikupio svu dokumentaciju, istu je prema dogovoru s djelatnikom tvrtke Jurval d.o.o. dostavio u sjedište tvrtke te su oni prema dogovoru s bankom svu dokumentaciju dostavili banci. Nakon što mu je kredit odobren, u banci je preuzeo ugovor o kreditu i upute kako doći do javnog bilježnika s kojim je banka poslovala. Djelatnica banke predala mu je dokumentaciju, odnosno ugovor o kreditu te ga uputila da isti ovjeri kod javnog bilježnika. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora. S djelatnicom banke nije razgovarao o pojedinoj odredbi ugovora pa tako niti o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Sve informacije vezano uz ugovor o kreditu dobio je od djelatnika tvrtke Jurval d.o.o., u banci o odredbama ugovora nije razgovarao s djelatnicom banke, niti ga ista upozorila na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Kod javnog bilježnika mu je ugovor pročitan i samo ukratko objašnjen vezano uz rok, isplatu i osiguranja. Ugovor je pročitao, provjerio je iznos i rok u kojem je u obvezi isti otplatiti. Odredbe ugovora u pogledu valutne klauzule su mu bile jasne, odnosno razumio je da se tečaj CHF može promijeniti, ali nije mogao predvidjeti da će se promijeniti u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnica tuženika na to upozorila. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu početna rata kredita je iznosila 3.600,00 kuna da bi kasnije dosezala iznos od 5.400,00 kuna. Svakom promjenom kamatne stope, uz obavijest o promjeni kamatne stope, tuženik je dostavio i novi otplatni plan. Budući da je od banke redovito primao obavijesti o promjeni kamatne stope koja se u pravilu povećavala, tijekom 2015. obratio se tuženiku vezano uz navedene obavijesti, a tuženik mu je ponudio mogućnost sklapanja Aneksa ugovoru na način da se isti konvertira u valutu euro te bi time u cijelosti otplatio dug i dobio povrat dijela iznosa. Pristao je na sklapanje Aneksa jer je jedva čekao da skine tu omču oko vrata. Tuženik je pripremio Aneks ugovora, nije propitkivao pojedine odredbe Aneksa niti pregovarao o bilo kojoj odredbi. Sklapanjem Aneksa ugovora ni u kom slučaju nije smatrao da se odrekao potraživanja iz osnovnog ugovora.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. Budući da je tuženik na pripremnom ročištu održanom 24. siječnja 2024. osporio tužitelju svojstvo potrošača navodeći da je tužitelj bio evidentiran u upisniku poljoprivrednika kao nositelj OPG-a od 10. siječnja 2003. do 10. svibnja 2019., sud je ponajprije utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

12.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio za kupnju poljoprivredne mehanizacije kao fizička osoba. Sud je pročitao Ugovor o kreditu, posebice članak 2., 9. i 10. Ugovora o kreditu, kao i Izjavu o zapljeni primanja od 18. lipnja 2007. (list 8-12 spisa) te je utvrđeno da je tužitelju, kao korisniku kredita, odobren potrošački kredit, kao i da su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz predmetnog ugovora prijenos prava vlasništva na pokretninama (poljoprivredna mehanizacija) u korist Banke, Izjava o zapljeni primanja tužitelja kao korisnika kredita, sukladno odredbama ranije važećeg Ovršnog zakona (članak 178. i članak 179.) te zadužnica tužitelja kao korisnika kredita.

12.3. Dakle, nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru odnosno da je isti sklopljen za potrebe poljoprivrednog gospodarstva, a teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, pri čemu sama činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu bio nositelj poljoprivrednog gospodarstva te da je nakon sklapanja ugovora poljoprivredna mehanizacija evidentirana kao imovina poljoprivrednog gospodarstva, nije od značaja za tužiteljev status potrošača u vrijeme sklapanja ugovora. Stoga se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

12.4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Analizirajući iskaz tužitelja LC te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali samo to nije dovoljno da bi se navedena ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C- 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

14. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužitelj u tužbi poziva, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

17. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" i u tom dijelu predmet je vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

18. Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

19. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Zaključno, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

22. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

23. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

23.1. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud Republike Hrvatske obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

23.2 Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim. Obzirom je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi.

24. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik je na navedene okolnosti predložio saslušanje osobnog bankara JC, međutim, tijekom dokaznog postupka je od navedenog dokaznog prijedloga odustao.

25. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

26. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

27. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

28. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

29. Bitno je istaknuti kako je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužitelj je snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak 50% više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

30. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 4. i članka 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju prednika tuženika za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

31. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

32. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u dalje: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za tužitelja kao potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale. Stoga tužitelju pripada pravo na povrat iznosa koji je preplatio po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog bez utjecaja su navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

33. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

34. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenuta presuda odnosi i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 6,50 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavka 1. u svezi sa člankom 1111. stavkom 1. ZOO.

35. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), ima li tužitelj pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i jesu li sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Aneksa ugovora primjenom ZID ZPK/15 otklonjene posljedice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

36. Naime, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je sklapanjem Aneksa ugovoru tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.

37. Stav tužene banke da tužitelj zato što je sklopio Aneks ugovoru o kreditu tj. konvertirao kredit, ne bi imao pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može se prihvatiti.

38. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID ZPK/15, a što potvrđuje i vještakinja u svom nalazu.

39. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

40. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u valuti euro na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom euro (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

41. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti euro izvršena na temelju ZID ZPK/15 odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu.

42. Iz Aneksa Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati.

43. Aneks ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

44. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK/15 Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15.).

45. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

46. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

47. Međutim Vrhovni sud Republike Hrvatske apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.

48. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz valutu euro.

49. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 ĆC protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

50. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., C-452/18, protiv Ibercaja Banco,SA, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Aneksa Ugovora o kreditu), a koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Stoga, suprotno mišljenju tuženika, tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

51. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

52. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli budući da konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženik sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i s valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz odredbi Aneksa ugovoru. Uostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK/15 je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještakinja u ovom postupku utvrdila, a što će biti detaljnije izloženo u nastavku.

53. Spisu prileži velik broj sudskih odluka s različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

54. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno radi utvrđenja činjenice je li iznosom preplate utvrđene u konverziji tužitelj kao potrošač obeštećen i za preplaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu, na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa na dan 30. rujna 2015. s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz članka 3. Ugovora i srednji tečaj Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita, kao i da preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 66.568,22 kuna prebije s potraživanjem korisnika kredita na način da izračuna zakonsku zateznu kamatu na pojedine preplaćene anuitete na dan 30. rujna 2015. te preplaćeni iznos kredita utvrđen konverzijom prebije s potraživanjem korisnika kredita, time da se prvo zatvara zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015., a potom glavnični iznos preplate kredita.

55. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 2. travnja 2025. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjenu tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita te traži da mu prizna razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i promjene vrijednosti (tečaja) CHF u odnosu na HRK (kunu) u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. Navela je da je Ugovorom o kreditu Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) odobrila korisniku kredita LC kredit po slijedećim uvjetima: - iznos kredita:

70.691,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita; - redovna kamatna stopa: 6,50% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 120 jednaka mjesečna anuiteta. Obračun se radi do 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje navodi kako je uvidom u obračun konverzije Nalazom utvrđeno da je kredit isplaćen 21. lipnja 2007. i da je kredit isplaćen po tečaju koji je iznosio 4,405000 kuna za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 311.393,87 kuna. Prvi anuitet dospio je na naplatu 31. srpnja 2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen višak uplata u iznosu od 66.568,22 kuna / 8.835,12 eura. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se koristi slijedeća metodologija: utvrđuje se iznos anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i po tečaju CHF na dan isplate kredita, utvrđuju se uplaćeni iznosi od tužitelja do dana 30. rujna 2015., utvrđuju se više plaćeni iznosi po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, utvrđuju se više plaćeni iznosi po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF (skupno), utvrđuje se iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, izračuna se zakonska zatezna kamata na najstarije utvrđene razlike. Zatezna kamata će se obračunati do 30. rujna 2015. Preplatom koju je tuženik priznao (CHF-EUR) zatvara se prvo zatezna kamata, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa, do visine preplate u skladu sa člankom 172. ZOO te se utvrđuje preostali iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF i specificiraju pojedinačni iznosi. U tabeli 1 prikazala je izračun anuiteta po početnim parametrima. Nadalje, u tabeli 2 je prikazala izračun razlike anuiteta te u nastavku specifikaciju pojedinačnih iznosa s datumom uplate pojedinog iznosa. U tabeli 3 je prikazala obračun zatezne kamate do 30. rujna 2015. na razlike utvrđene do 30. lipnja 2012. U Nalazu je nadalje navela da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 8.835,12 eura te je u tabeli 4 prikazala pregled zatvaranja utvrđenih razlika preplatom u konverziji. Zaključno, vještakinja navodi kako je zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više plaćeno 13.488,88 eura. Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 1. i 2. Nalaza. Nadalje navodi kako je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 8.835,12 eura. Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 3.222,52 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 5.612,60 EUR te preostala razlika više plaćenog iznosi 7.876,28 eura (13.488,88- 5.612,60). Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 3. i 4. Nalaza. Preostalu razliku više plaćenog od 7.876,28 eura iskazala je u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

56. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

57. Tuženik je u podnesku od 15. rujna 2025. osporio nalaz i mišljenje vještaka. Smatra da čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, da je tada zapravo riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Sukladno tomu, dolazi se do zaključka da je eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila upravo za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Za razliku od toga, smatra kako ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Ističe kako je općepoznato da je kamatna stopa na kunske kredite veća nego na kredite s valutnom klauzulom i da je kredit s fiksnom kamatnom stopom (u startu) skuplji bankarski proizvod od kredita s promjenjivom kamatnom stopom. Iz navedenih razloga tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

57.1. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 23. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja u pisanom obliku. Navodi kako je konverzija kredita s financijsko – računovodstvenog aspekta provedena u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Glavnica kredita pretvorena je valutu euro, sve uplate tužitelja preračunate su u valutu euro te je utvrđen višak uplata i nedospjela glavnica za otplatu u valuti euro. Naposljetku navodi kako je otplata kredita vršena i u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita te da u izračunu nisu uočene negativne tečajne razlike iz razloga što je tužitelj i u tom periodu plaćao više nego što je iznosio obračunati anuitet.

58. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je vještakinja sve prigovore tuženika valjano i logički obrazložila zbog čega sud smatra da je na taj način otklonila prigovore tuženika te je sud isti prihvatio i kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke. Vještakinja je u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložila na jasan i detaljan način te je na jasan i pregledan način prikazala obračun za cijelo razdoblje otplate kredita. Sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju. Vještakinja se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodila uputom suda po kojoj je trebala primijeniti početnu kamatnu stopu i tečaj CHF na dan isplate kredita. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni početna kamatna stopa i tečaj CHF na dan isplate kredita jer su tužitelj i prednik tuženika zaključili kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti, a ne kunski kredit. U pogledu negativnih tečajnih razlika i njihovog eventualnog uračunavanja, kako je to tijekom postupka predlagao tuženik, valja reći kako je vještakinja u svom nalazu utvrdila da u izračunu nisu uočene negativne tečajne razlike iz razloga što je tužitelj i u tom periodu plaćao više nego što je iznosio obračunati anuitet te se tuženikov zahtjev u pogledu uračunavanja negativnih tečajnih razlika ukazuje neosnovanim.

59. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

60. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, a sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute, to takvo utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz tuženik nakon usmenog očitovanja vještakinje nije isticao daljnje prigovore, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir preplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 7.876,28 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene od datuma preplate pojedinih iznosa koje navodi vještakinja u nalazu, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredaba koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/23.).

61. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude u postupku kolektivne zaštite. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kada je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja za isplatu tog iznosa.

62. Sud je pod točkom III. odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da je djelomično ništetan Aneks uz Ugovor o kreditu broj 166-241/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. 18. siječnja 2016. i to ugovorna odredba članka 2. i članka 4. kojim je ugovorena konverzija valute CHF u EUR te valutna klauzula vezana uz EUR, kao i u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 2.322,89 eura jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se tuženik protivio te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva.

62.1. Međutim, bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, kao što je to niže obrazloženo.

63. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

64. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu sa člankom 6. stavkom 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97., 14/02., 98/05., 1/06. dalje: Konvencija) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

64.1. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva (deklaratornog i kondemnatornog) nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev (glavnica), te da je takva odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to bi u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda djelomičnim odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju jer bi time došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

65. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni), tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

66. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

66.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Za sastav podneska od 20. svibnja 2020. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za sastav podnesaka od 8. siječnja 2024. i 6. svibnja 2025., tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 eura, za svaki, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da navedeni podnesak tužitelja od 8. siječnja 2024. kojim povlači dio deklaratornog tužbenog zahtjeva i uređuje tužbeni zahtjev u pogledu visine stope zatezne kamate te podnesak od 6. svibnja 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nisu obrazloženi podnesci u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav navedenih podnesaka pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 26. listopada 2020., 24. siječnja 2024., 2. srpnja 2024. i 23. rujna 2025., tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za zastupanje na ročištima održanim 6. studenog 2019. i 21. rujna 2020. u iznosu od 62,50 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 5. te Tbr. 46. i Tbr. 54.Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.150,00 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/23.

66.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. listopada 2019. u iznosu od 250,00 eura kojim podneskom tužitelj upućuje na propise i sudsku praksu, a koji su sudu poznati te stoga navedeni trošak nije potreban za parnicu. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 29. rujna 2022. u iznosu od 62,50 eura kojim tužitelj predlaže nastavak postupka jer je isti nepotreban budući da je sud dužan po službenoj dužnosti nastaviti s postupkom u smislu članka 215. stavka 3. ZPP-a, a o čemu je sud odlučio rješenjem od 8. svibnja 2023. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 17. siječnja 2025. u iznosu od 62,50 eura kojim tužitelj obavještava sud o uplati predujma za vještačenje, a koja uplata je vidljiva na računu suda te stoga navedeni trošak nije potreban za parnicu. Nije priznat niti trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura jer punomoćnik tužitelja nije pristupio na navedeno ročište. Tužitelju nije priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 123,43 eura jer tužitelj navedenu pristojbu nije platio. Temeljem odredbe članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.), tužitelj je kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj pristojbu za tužbu nije platio pa nije imao ovaj trošak, a sud ga neće niti pozvati na plaćanje pristojbi za tužbu i za presudu te stoga istom nije priznat niti trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 123,43 eura.

66.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. IV. izreke.

Đurđevac, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja Zoran Švaco, odvjetnik iz Koprivnice

2. pun. tuženika Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. Zagreb