Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europske avenije 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-803/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvane tuženice, uz javnu objavu dana 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 031-50- 3478475, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 19. svibnja 2006., koji članak ima naslov: NAKNADA, a koja odredba glasi:
„2.50% (dva zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".
II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 132,72 EUR, (stotridesetdvaeurasedamdesetdvacenta) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 20. svibnja 2006. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 528-50- 5886319, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 29. rujna 2011., koji članak ima naslov: NAKNADA, a koja odredba glasi:
„Naknada za obradu kredita: 1.50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."
IV. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 104,35 (stočetirieuratridesetpetcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2011. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3., stavka 1. Ugovora o kreditu broj 528-50- 6084372, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 30. srpnja 2012., koji članak ima naslov: NAKNADA, a koja odredba glasi:
„Naknada za obradu kredita: 3.00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".
VI. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 299,18 EUR, (dvjestodevedesetdeveteuraosamnaes- tcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 31. srpnja 2012. pa do isplate, a koja kamata teće po stopi u smislu čl.29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
sve to u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici RŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 724,54 eura (sedamstodvadesetčetirieurapedesetčetiricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 4. lipnja 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 19. svibnja 2006. godine tužitelj je s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 031-50-3478475, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 40.000,00 KN, na rok od 60 mjeseca. Člankom 3. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljicom, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 19. svibnja 2006., tuženik je tužiteljici naplatio na ime predmetne naknade iznos od 1.000,00 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznos od 132,72 eura. Tužitelj tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.
1.1. Nadalje navodi da je dana 29. rujna 2011. godine sa tuženicom u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-5886319, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 7.000,00 EUR, na rok od 60 mjeseca. Člankom 3., stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljicom, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 29. rujna 2011., tuženik je tužiteljici naplatio na ime predmetne naknade iznos od 786,19 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznos od 104,35 eura. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 3., stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.
1.2. Nadalje navodi da je dana 30. srpnja 2012. godine s tuženikom, u njegovoj poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 528-50-6084372, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 10.000,00 EUR, na rok od 96 mjeseca. Člankom 3. stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, bez da mu je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnio svrhu odnosno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a kamoli da je o tome pregovarao s tužiteljem, a kakva neodređena odredba tuženikova standardnog ugovora (na koju tužitelj nije mogao imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu među strankama protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Dana 30. srpnja 2012., tuženik je tužiteljici naplatio na ime predmetne naknade iznos od 2.254,15 kn, odnosno u eurskoj protuvrijednosti po fiksnom tečaju konverzije iznos od 299,18 eura. Tužiteljica tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 3., stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je stekao bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.
1.3. Tuženica je dakle u prehodno navedenim trima ugovorima naplatila tužiteljici ukupan iznos naknade za obradu kredita od 536,25 eur. Tužiteljica, ne samo da o tim naknadama nije mogla pregovarati, već ona nije bila niti informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, obzirom su ti standardni ugovori bili unaprijed sastavljeni, te je u njima bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke.
1.4. Tužiteljica tvrdi da je tuženica nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa predlaže da se utvrdi ništetnim ta odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu od 19.05.2006. i članku 3. st. 1. Ugovora o kreditu od dana 29.09.2011. i 30.07.2012., te da se naloži tuženici da joj isplati nazad predmetne naknade koje je stekla bez osnove, skupa sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena pa do isplate. Tužiteljica ne samo da o tim naknadama nije mogla pregovarati, već ona nije bila niti informirana na što konkretno se te naknade uopće odnose i kako su formulirane njihove visine, obzirom da su ti standardni ugovori bili unaprijed sastavljeni, te je u njima bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke. Poziva se na odredbu čl. 96. ZZP/07 i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (“NN” – br. 155/23, dalje: ZOO), te navodi da je teret dokaza na tuženici da je s njom pojedinačno pregovarala o naknadama za obradu kredita i visini tih naknada. Međutim, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,50%, 1,50% i 3,00% od iznosa kredita. Ugovori o kreditu često se nude po načelu „uzmi ili ostavi“, a tužena je u takvom odnosu daleko snažnija ugovorna strana, koja je kako je to uobičajeno u bankarskom poslovanju, gotovo u potpunosti diktirala tužiteljici uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila, uključujući i odredbe njenih internih akata na koje predmetni ugovori upućuju. Okolnost da tužiteljici banka nije niti prezentirala a kamoli obrazložila o kakvim se to stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu uopće radi, koja je njihova svrha, te zašto su određeni baš u ovoj visini, okolnost da se radi o standardnom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba iz članka 96. ZZP/07, i ništetna prema odredbi čl.102. st.1. ZZP/07 koja glasi: “Nepoštena ugovorna odredba je ništava.”, kao i prema odredbi čl.296. st.1. ZOO-a, koja glasi: “Ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača”. Kako je dakle Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članka 6. stavka 1. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Uzimajući u obzir odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te tumačeći iste u duhu temeljnih načela obveznog prava iz odredbi članaka 3. - 8. ZOO-a, kao i u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije, te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, kao i sukladno nedavno izraženom stavu u svezi nezakonitosti naplate ulazne naknade, i to Vrhovnog suda RH iz presude br. Rev 673/23 od 13.02.2024. i dr., jasno se da zaključiti da je tuženik obvezivanjem tužitelja na snošenje naknade za obradu zahtjeva te odobravanje kredita, postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj, slijedom čega tužitelj smatra kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a.
2. Tuženici je tužba uz poziv na odgovor na tužbu dostavljena dana 10. lipnja 2025., ali ona u roku od 30 dana nije dala odgovor na tužbu, a niti je itko za tuženu pristupio na ročište od dana 16. listopada 2025., iako je tužena poziv uredno primila dana 1. listopada 2025., te svoj izostanak nije opravdala. Međutim, sud smatra da za donošenje presude zbog ogluhe nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 331.b st. 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) u konkretnom slučaju.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost je li neposredno pregovarala s tuženicom o spornim odredbama Ugovora koje je sklopila s tuženicom dana 19.05.2006., 29.09.2011. i 30.07.2012., te je li od tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na sporne ugovorne odredbe, da li ima status potrošača u predmetnim ugovornim odnosima, da li je i kada platila sporne naknade za obradu kredita, te izvršio uvid i pročitao potvrdu tuženice od 25.03.2025. (list 7., 12. i 19. spisa), Ugovor o kreditu od 19.05.2006. (list 8.-9.), Ugovor o kreditu od 29.09.2011. (list 13. -17. spisa) i Ugovor o kreditu od 30.07.2012. (list 20.-24. spisa).
3.1. Na pripremnom ročištu održanom dana 16. listopada 2025. tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost kada je i u kojem iznosu platila naknade za obradu predmetnih kreditnih zahtjeva (ulazne naknade) iz razloga ekonomičnosti postupka, jer tužena nije osporila tužbeni zahtjev, a dokaz o uplatama i njihovoj visini je priložila spisu.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je:
- ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 031-50-3478475 od dana 19. svibnja 2006., koja glasi: „2.50% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.";
- ništetna odredba čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50- 5886319, od dana 29. rujna 2011. koja glasi: „Naknada za obradu kredita: 1.50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“,
- ništetna odredba čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50- 6084372 od dana 30. srpnja 2012. koja glasi: “Naknada za obradu kredita: 3.00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", te zahtjev za isplatama iznosa koji su po tim osnovama naplaćeni s pripadajućom zateznom kamatom od plaćanja pa do isplate.
5. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održane dana 16. listopada 2025. proizlazi da je sva tri kredita zaključila sa tuženicom kao fizička osoba, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta, a radilo s o nenamjenskim brzim kreditima u 2006., 2011. i 2012. godini, te je sredstva iskoristila radi adaptacije stana, opremanja stana i potreba obitelji. Nitko joj prilikom interesiranja za realizaciju tih kredita u banci nije rekao da će osim rate kredita i kamata, morati platiti bilo kakvu naknadu, a prije nego što je potpisala ugovore, iste je pročitala i bila joj je bitna rata i rok otplate i što je razumjela, dok sporne ugovorne odredbe nije baš sasvim razumjela i ne bi mogla izračunati te iznose, a niti joj je jasno bilo od čega se to sastoji i na što se odnose te naknade. Ugovori o kreditu su joj uručeni u Banci na potpis, unaprijed sačinjeni od strane Banke te nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama i znala je da mora pristati na to kako je Banka jednostrano sastavila Ugovor, jer inače ne bi mogla realizirati kredite koji su joj bili potrebni. Napominje da je tek sada kada je dobila dokumentaciju od banke za potrebe ovog postupka, shvatila da su joj iznosi kredita umanjeni za naplaćene sporne naknade.
5.1. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu (list 8.-9., 13.-17. i 20.-24. spisa) razvidno je da su isti sastavljeni od strane tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 3. Ugovora o kreditu od 19.05.2006. (list 8. -9.) proizlazi da je ugovoreno da se naplati od tužiteljice naknada od 2.50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Iz članka 3. st. 1. Ugovora o kreditu od 29.09.2011. (list 13. -17.) proizlazi da je tuženica od tužiteljice naplatila naknadu za obradu kredita u visini 1.50% od iznosa kredita, jednokratno i prilikom prvog korištenja kredita, dok iz članka 3. st. 1. Ugovora o kreditu od 30.07.2012. proizlazi da je tuženica od tužiteljice naplatila naknadu za obradu kredita od 3.00% od iznosa kredita, jednokratno i prilikom prvog korištenja kredita.
5.2. Iz potvrde tuženice od 25.03.2025. (list 7. spisa), proizlazi da je naknada za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 19.05.2006. naplaćena dana 19.05.2006. u iznosu od 1.000,00 kuna / 312,72 eura (2,50% od iznosa kredita).
5.3. Iz potvrde tuženice od 25.03.2025. (list 12. i 19. spisa), proizlazi da je naknada za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 29.09.2011. naplaćena dana 29.09.2011. u iznosu od 786,19 kuna / 104,35 eura, (1,50% od iznosa kredita).
5.4. Iz potvrde tuženice od 25.03.2025. (list 19. spisa), proizlazi da je naknada za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 30.07.2012. naplaćena dana 30.07.2012. u iznosu od 2.254,15 kuna / 299,18 eura, (3,00% od iznosa kredita).
6. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.
7. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od dana 19.05.2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) a za Ugovor o kreditu od dana 29.09.2011. i 30.07.2012. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., dalje ZZP/07 ).
8. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
9. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
10. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP/07 i čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).
10.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).
10.2. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
10.3. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. ZZP/07 i čl. 84. ZZP/03, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
10.4. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. ZZP/07 i čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 6. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.
10.5. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 81. ZZP/03., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
10.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 i čl. 81. ZZP/03 odlučno je ocijeniti bi li tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena, da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredba u članku 3. i čl. 3. st. 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.
10.7. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%, 1,50% i 3,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
11. Nadalje, odredbom čl. 102. ZZP/07 i čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. točka 3. ZZP/07 i čl. 59. ZZP/03 propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
12. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
12.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
12.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. ZZP/07 i čl. 87. st. 2. ZZP/03. . Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
13. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07 i čl. 81. st. 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samih Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da su krediti odobreni namjenski, iste je tužiteljica utrošila na adaptaciju stana i potrebe obitelji, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju, niti njenoj poslovnoj djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
15. U odnosu na spornu činjenicu jesu li tuženica i tužiteljica pregovarali oko naknada za obradu kredita ugovorenih u članku 3. i članku 3. st. 1. Ugovora o kreditu od 19.05.2006., 29.09.2011. i 30.07.2012., odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu, koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da joj u Banci nitko nije ništa rekao vezano za naknade za obradu kreditnih zahtjeva, dakle niti od čega se taj trošak sastoji, da su Ugovori u Banci bili unaprijed sastavljeni, te nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama, te smatra da kredite ne bi mogla realizirati da nije pristala na neku ugovornu odredbu kako ju je Banka unijela u Ugovore unaprijed. Ugovore je pročitala ali joj nisu sve odredbe bile jasne a niti bi znala izračunati sporne naknade.
15.1. Na temelju iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade kod svakog Ugovora o kreditu, kao i da se o tim naknadama nije moglo pregovarati, već su tužiteljici ponuđeni na potpis gotovi, unaprijed sastavljeni Ugovori u Banci.
16.2. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadržavaju konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 2,50%, 1,50% i 3,00% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.
16.3. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.
16.4. Nadalje, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporne odredbe u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjene samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njene financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužiteljice, istoj predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužiteljica nije prihvatila i da je odbila potpisati, tada vjerojatno ne bi mogla realizirati kredit. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07. i čl. 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
16.5. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.
17. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje i da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
17 .1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.
18. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.
19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 3. Ugovora o kreditu od 19.05.2006., članku 3. st. 1. Ugovora o kreditu od 29.09.2011. i članku 3. st. 1. Ugovora o kreditu od 30.07.2012. nije pojedinačno pregovaralo, te su odredbe bila unaprijed formulirane od strane tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 i čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. ZZP/07 i čl. 87. st. 2. ZZP/03, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3., te člana 3. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kao pod I., III. i V. izreke.
21. Ovdje treba naglasiti da predmetne odredbe nisu utvrđene ništetnim, jer da bi bile protivne prisilnim propisima, već su utvrđene ništetnima, jer se o istim nije pregovaralo.
22. Nadalje, iz priloženog dopisa tuženice od 25.03.2025. nesporno proizlazi da je naknada za obradu kredita po Ugovoru od 19.05.2006. temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 1.000,00 hrk / 132,72 eura, dana 19.05.2006., po Ugovoru o kreditu od 29.09.2011. u iznosu od 786,19 hrk / 104,35 eura dana 29.09.2011., a po Ugovoru o kreditu od 30.07.2012. u iznosu od 2.254,15 hrk / 299,18 eura dana 30.07.2012. Stoga je tuženica iznos od ukupno 536,25 eura dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
22.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.
23. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 132,72 eura eura pripada od slijedećeg dana po uplati i to 20.05.2006., na iznos od 104,35 eura od dana 30.09.2011., a na iznos od 299,18 eura od dana 31.07.2012. pa do isplate, u visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. - VI. izreke presude.
25 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
25.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 724,54 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), te zastupanja na ročištu od 16.10.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 24.10.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te troška plaćene pristojbe na tužbu od 33,18 eura, te na presudu od 66,36 eura i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod VII. izreke.
U Osijeku, 24. listopada 2025.
Sutkinja
Kamelija Matijašević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice
2.Tuženici
