Poslovni broj: P-4085/2025-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista NP, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, [adresa], OIB: 02958272670, kojeg zastupa punomoćnica NPC, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika ELECTRIC-CO d.o.o., Čakovec, Ljudevita Gaja 6, OIB: 10843643794, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja NPC i zamjenika punomoćnika tuženika Jasmina Jusufhodžića, odvjetnika iz Zagreba, dana 24. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.415,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 358,35 EUR od 13.05.2016.g. do isplate,

- na iznos od 16,13 EUR od 14.06.2016.g. do isplate,

- na iznos od 86,06 EUR od 20.06.2016.g. do isplate,

- na iznos od 29,63 EUR od 14.07.2016.g. do isplate,

- na iznos od 361,44 EUR od 18.07.2016.g. do isplate,

- na iznos od 32,49 EUR od 12.08.2016.g. do isplate,

- na iznos od 397,76 EUR od 19.08.2016.g. do isplate,

- na iznos od 124,83 EUR od 14.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 378,65 EUR od 19.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 114,67 EUR od 20.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 4,51 EUR od 26.09.2016.g. do isplate,

- na iznos od 100,44 EUR od 13.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 361,44 EUR od 18.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 124,23 EUR od 19.10.2016.g. do isplate,

- na iznos od 91,61 EUR od 14.11.2016.g. do isplate,

- na iznos od 491,42 EUR od 18.11.2016.g. do isplate,

- na iznos od 4,51 EUR od 24.11.2016.g. do isplate,

- na iznos od 64,74 EUR od 14.12.2016.g. do isplate,

- na iznos od 378,65 EUR od 19.12.2016.g. do isplate,

- na iznos od 25,04 EUR od 17.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 361,44 EUR od 18.01.2017.g. do isplate,

- na iznos od 378,65 EUR od 17.02.2017.g. do isplate,

- na iznos od 34,42 EUR od 20.03.2017.g. do isplate,

- na iznos od 4,51 EUR od 21.04.2017.g. do isplate,

- na iznos od 90,07 EUR od 13.10.2017.g. do isplate,

po kamatnoj stopi određenoj za period od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i isplatiti tužiteljici iznos od 685,86 EUR, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Dana 11. veljače 2020. godine tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je osiguranik tužitelja AP dana 25.03.2016.g. ozlijeđen na radu na privremenom gradilištu rekonstrukcije stambeno poslovne građevine u Čakovcu prilikom čišćenja prostorija u prizemlju objekta od otpadnog građevinskog materijala kada je zbog rušenja cijevi građevinske skele dužine 4,48 m, vanjskog promjera 48,25 mm duljine stijenke 2 mm i mase oko 11 kg koja je bila naslonjena na zid u prostoriji u kojoj je zadobio ozljede glave. Kako je tužitelj na ime troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad temeljem predmetne ozljede na radu osiguranika tužitelja imao izdatke u iznosu od 33.270,33 kn, a kako je inspekcijskim nadzorom štetnog događaja u skladu s čl. 18 Zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru utvrđeno da se prilikom čišćenja prostorija objekta od strane poslodavca nisu planirali i provodili radni postupci i primjenjivala tehnologija rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika u skladu s pravilima zaštite na radu čime je tuženi poslodavac postupao u suprotnosti s čl. 44 Zakona o zaštiti na radu uslijed čega je došlo do ozljeđivanja radnika AP, osiguranika tužitelja, to imenovani potražuje od tuženika platež utuženih iznosa temeljem čl. 139 st. 1 Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju a u svezi čl. 143 istog zakona te predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužba i tužbeni zahtjev se osporavaju u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Ističe prigovor mjesne nenadležnost ovog suda budućni se u konkretnom slučaju ne radi niti o sudu na čijem području tuženik ima sjedište, niti mjestu gdje bi navodna štetna radnja bila počinjena niti pak tužitelj bilo čime dokazujte da je štetna posljedica nastupila na području nadležnosti Suda u Zagrebu. Ističe da tužitelj svoju tužbu temelji na odredbama čl. 136. i 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji propisuju da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete do pravne ili fizičke osobe ako bi povreda nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, a predmetne zakonske odredbe tužitelj pogrešno tumači jer smatra da je time automatizmom pravna ili fizička osoba odgovorna za štetu ikoja bi eventualno nastala u slučaju povrede propisa o zaštiti na radu što nije točno, budući je navedenom odredbom samo propisana dužnost tužitelja (Zavoda) da takav postupak pokrene, a ne i automatska obveza poslodavca da takvu eventualnu štetu i nadoknadi. Poziva se na odredbu čl. 146. Istog zakona koja jasno propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, a to u konkretnom slučaju znači da je tuženik dužan u postupku radi naknade štete dokazati prvenstveno opće pretpostavke odgovornosti za štetu, a to su subjekti obveznog odnosa, štetna radnja štetnika, šteta, uzročno - posljedična sveza između štetne radnje i štete i protupravnost. Ističe da je do štetnoga događaja moglo dovesti niz uzroka, a u praksi prevladava stajalište do adekvatnoj uzročnosti prema kojoj se od mnogih okolnosti koje su u vezi s nastankom ištete uzrokom smatra samo ona koja po redovitom (uobičajenom životnom) tijeku stvari dovodi do takve posljedice. Kao pravno odlučujući uzrok treba okarakterizirati samo onaj događaj koji je neposrednim i direktnim uzrokom nekog događaja i bez kojega se isti niti ne bi zbio te se isključuju svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. Tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se odgovornost tuženika uopće sastojala, odnosno što je u konkretnom slučaju štetna radnja, što je protupravnost i koja bi bila uzročno - posljedična veza između postupanja poslodavca i nastale štete, a što je isključiv uzrok nastanka štete, tužitelj ne navodi, niti isto pokušava dokazati niti pak u tome smjeru predlaže provođenje bilo kakvog dokaza, prvenstveno sudsko – medicinskoga vještačenja i vještačenja tehničke struke, koja bi vještačenja jedina mogla dati odgovor na gornje pitanje. Tuženiku nije jasno na koji način tužitelj misli dokazati visinu svojega potraživanja bez provođenja medicinskog vještačenja, a budući se visina kao i osnov osporavaju, a sud nema potrebnih znanja da tumači dostavljenu medicinsku dokumentaciju.

3. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe kako su kritične zgode bili poštivani svi pozitivnopravni propisi, kako su se pravilno provodile sve mjere zaštite na radu, te da je radnik AP kritične zgode na sebi imao svu potrebnu zaštitnu opremu, a s obzirom na narav posla koje je u vrijeme kritične zgode obavljao (poslovi čišćenja prizemlja), a tužitelj u dostavljenim podnescima opet opetovano pokušava krivnju svaliti na tuženika, bez bilo kakvog adekvatnog dokaza. Nadalje, tuženik osporava i uzročno posljedičnu vezu između nastalog događaja i navodnih troškova liječenja koje tuženik potražuje ovom tužbom te napominje da teret dokazivanja uzročno-posljedične veze nije na tuženiku već na tužitelju, a obzirom da isti do zaključenja prethodnog postupka Sudu nije predložio adekvatne dokazne prijedloge u smjeru dokazivanja iste, to valja tužbenog zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbiti kao neosnovan. Nadalje, ističe kako je potpuno pogrešan stav tužitelja da se ovdje radi o prethodno riješenom pitanju u skladu s čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa iz tog razloga tužitelj nije dužan dokazivati osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ističe da je u pravomoćno dovršenom upravnom postupku koji se vodio pod klasom: UP/I-116-02/16-41/17, koji postupak je vodilo nadležno tijelo Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, utvrđeni su propusti tuženika i nedostaci u primjeni mjera zaštite na radu u pogledu događaja koji je rezultirao ozljedom na radu osiguranika tužitelja, s obzirom da je tuženik postupao u suprotnosti s odredbom članka 44. Zakona o zaštiti na radu kojom su propisane obveze poslodavca u svezi s tehnologijom rada i radnim postupcima te napominje da se radi o prethodno riješenom pravnom pitanju iz članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, sve u skladu s pravnim shvaćanjem sadržanim u odlukama Ustavnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje odluke je tužitelj dostavio tijekom postupka. Ističe da u skladu s ocjenom Ustavnog suda sadržanoj u odluci br. U-III3/2014 od 23. svibnja 2014., u točki 7.2., da sud ne može kao prethodno riješiti ono pitanje u kojem je sud ili drugo nadležno tijelo već donijelo pravomoćnu odluku, a također prema zauzetom shvaćanju Vrhovnog suda iz odluke broj Revr-947/2017-2 od 11. rujna 2018., napominje da je sud u parničnom postupku vezan aktima koja su donijela nadležna upravna tijela i nije ovlašten preispitivati pravilnost upravnih akata…koje shvaćanje je Vrhovni sud zauzeo u nizu svojih odluka (broj Revr-127/2006 od 9. svibnja 2006., Revr-160/2008 od 4. veljače 2009., Revr-501/2008, Revr-1547/2010 od 26. siječnja 2011., Rev-196/2010 od 21. veljače 2012., Rev-1404/2009 od 22. siječnja 2013.)“. Tužitelj napominje da je tuženik sudjelovao u upravnom postupku u skladu sa Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor zaštite na radu, KLASA: UP/I-116-02/16-41/17, URBROJ: 524-10-06-02/8-16-5 od 5. travnja 2016., u kojem postupku su, u točki 18. predmetnog Zapisnika, utvrđeni tuženikovi propusti u pogledu primjene članka 44. Zakona o zaštiti na radu, jer isti nije planirao, pripremao i provodio radne postupke te nije razradio i primijenio tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika te je isti u predmetnom postupku imao mogućnosti osporavati utvrđenja nadležnog tijela - Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, što tuženik nije učinio. U danom očitovanju sadržanom u točki 21. citiranog Zapisnika isti nije imao primjedbi na sadržaj i činjenice utvrđene u predmetnom Zapisniku, niti se na doneseno rješenje žalio, čime je postupak pravomoćno okončan. U skladu s člankom 28. stavkom 1. Zakona o radu tuženik je kao poslodavac u vezi predmetnog događaja bio u obvezi održavati uređaje i opremu (u koju se ubraja i skela, u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 20. Zakona o zaštiti na radu), alate, mjesto rada i pristup mjestu rada te organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika. Osnovom članka 15. Pravilnika o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima2, u svezi s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. istog Pravilnika, poslodavac je dužan radnicima dati sve potrebne obavijesti o zaštiti na radu na gradilištu i rizicima za sigurnost i zdravlje pri pojedinim radovima. Obavijesti moraju biti razumljive radnicima, pri čemu je poslodavac dužan radnike izvještavati o svim mjerama koje je poduzeo ili namjerava poduzeti u svezi zaštite na radu na gradilištu. U dodatku IV predmetnog Pravilnika, Dio B koji se odnosi na minimalne zahtjeve za mjesta rada na gradilištu, u Dijelu II. točki 4. propisano je kako radnici moraju biti prikladnim mjerama zaštićeni od padajućih predmeta, a materijali i radna oprema moraju biti složeni ili razmješteni tako da se ne mogu srušiti ili prevrnuti.

5. Sud je u prvostupanjskom postupku koji se vodio pod brojem P-775/2020 donio presudu dana 02.09.2022.g. kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Kako je tužitelj podnio žalbu protiv citirane presude, to je Županijski sud u Zagrebu rješenjem poslovni broj: Gž-3674/2022 od 29.04.2025. ukinuo prvostupanjsku presudu.

6. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da je potrebno utvrditi jesu li utuženi troškovi liječenja i troškovi bolovanja osiguranika tužitelja u iznosu od 33.270,23 kn u vezi s predmetnom ozljedom na radu do koje je došlo 25. ožujka 2016.g. Ističu da isprave koje prileže spisu upućuju na to da su liječenje ozljeda kao i bolovanja osiguranika tužitelja učinjena neposredno nakon ozljeđivanja na radu, dok prvostupanjski sud iste nije posebno cijenio, a niti je obrazložio iz kojeg razloga one nisu bile dovoljne za utvrđenje uzročno posljedične veze između ozljede na radu i nastalih troškova te posljedično za utvrđenje visine. Uz navedeno, tuženik tijekom postupka i nije određeno osporavao sve ili pojedine troškove liječenja (već samo paušalno visinu istih dok primarno osporava svoju odgovornost za nastanak ozljede na radu), niti je osporio da su ti troškovi plaćeni od strane tužitelja, a niti je osporio da bi se radilo o ozljedi koja proizlazi iz kakvog drugog događaja, a ne zbog ozljede na radu. Nadalje, ističe se da pravilima parničnog postupka nije određeno kojim će se dokaznim sredstvom dokazivati koja činjenica, već sud, prema članku 8. ZPP-a, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Kako su u predmetnom postupku kao dokaz priložene isprave u prilog postojanja troškova i visine istih te je predloženo saslušanje osiguranika tužitelja, ne može se uzeti da bi u konkretnom postupku, za zaključak o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja i troškova, bilo nužno potrebno stručno znanje (vještaka) kojim sud ne raspolaže. Obzirom na predložene i provedene dokaze, ne može se prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da tužitelj, zbog ne predlaganja vještačenja, nije dokazao da su utuženi troškovi liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti u uzročnoj vezi sa saniranjem ozljeda iz štetnog događaja od 25. ožujka 2016. Stoga se, zbog nedostatka razloga o ovoj odlučnoj činjenici i zbog toga što glede ove odlučne činjenice postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi i isprava u spisu, predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Povodom ukinute presude, predmet je upućen ovom sudu na ponovno suđenje koji se vodio pod poslovnim brojem P-4085/2025.

8. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je proveo dokaze saslušanjem z.z. tuženika EP i svjedoka UP, ZP i AP Žalara zamolbenim putem po Općinskom sudu u Čakovcu te je izvršio uvid u presliku zapisnika Inspektorata rada od 05.04.2016.g. (list 19 spisa), presliku regresnog zahtjeva (list 20-24 spisa), presliku prijave ozljede na radu (list 25-28 spisa), presliku medicinske dokumentacije za oštećenika AP i izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad za imenovanog (list 30-44 spisa), preslike informatičkog ispisa s datumom plaćanja faktura i preslike računa za pružene zdravstvene usluge (list 45- 156 spisa), očitovanje tužitelja o pojašnjenju potvrda o provedenim plaćanjima (list 380-382 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; 70/19 dalje u tekstu: „ZPP“) te je nakon provedenog postupka sud utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Prvotno valja napomenuti da je sud raspravnim rješenjem od 09.10.2020.g. odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda budući se nadležnost ovog suda temelji na odredbi čl. 52 st. 1 i 3 ZPP-a, budući je za tužitelja štetna posljedica nastupila na području nadležnosti ovog suda a obzirom da su plaćanja troškova, čiju naknadu tužitelj potražuje izvršena od strane Direkcije HZZO- a sa sjedištem u [adresa] osnovom čl. 14 st.1 toč. 14 Statuta tužitelja.

11. Iz iskaza svjedoka UP u bitnome proizlazi da je on zaposlenik tuženika gdje obavlja poslove poslovođe gradilišta i te je poslove obavljao i dana 25.3.2016.g. u Čakovcu Vukovarska 1, na privremenom gradilištu rekonstrukcije stambeno-poslovne građevine kada je došlo do štetnog događaja. On osobno nije bio pokraj kada se dogodio štetni događaj, nalazio se je na gradilištu, međutim sam događaj nije vidio. Oštećeni je čistio prostoriju u prizemlju, radilo se o čišćenju šute, smeća i slično a što mu je on naložio učiniti, a tada je došlo do štetnog događaja, odnosno oštećenika je udarila željezna cijev. Kada je svjedok čuo što se dogodilo došao je do oštećenog, vidio je da je ozlijeđen, ne sjeća se da li je vidio kakve ozljede, činilo mu se da mu je krvarila glava, te je isti nakon toga odvezen u bolnicu. Ne zna točno koji su se poslovi prethodno obavljali u toj prostoriji, poznato mu je samo, a što je čuo od drugih da je oštećenom pala željezna cijev od skele, međutim nije mu poznato kako se to tamo našlo. Oštećeni je imao zaštitne cipele, kacigu i rukavice, dok za posebne zaštitne mjere nije bilo potrebe jer je isti obavljao poslove čišćenja u prizemlju. U zapisnik o inspekcijskom nadzoru sastavljenom neposredno nakon štetnog događaja stoji da je u vrijeme štetnog događaja svjedok obavljao poslove ovlaštenika zaštite na radu isti odgovara da je to točno. Na poseban upit je li svjedoku koji su poslovi ovlaštenika zaštite na radu, svjedok je odgovorio da mu je poznato a to je osigurati radniku sva zaštitna sredstva za osobnu zaštitu na radu, objasniti radniku što se može dogoditi na gradilištu. Na poseban upit da li u opis obveza nadzora da li radnik radi u skladu s pravilima zaštite na radu isti je odgovorio da jest, a na poseban upit je li u opisu posla ovlaštenika zaštite na radu da radniku zabrani rad ukoliko isti radi protivno pravilima zaštite na radu isti odgovara da. Na poseban upit da li je posao ovlaštenika zaštite na radu isključiti opremu koja nije ispravna kao i materijale za koje postoje rizici za sigurnost za zdravlje radnika isti odgovara da jest. Na posebno pitanje obzirom je u zapisniku o inspekcijskom nadzoru konstatirano da nije obnovljeno osposobljavanje za ovlaštenika zaštite na radu, je li mu poznato koji je rok za obnavljanje osposobljavanja za ovlaštenika zaštite na radu isti odgovara da misli da se radi o dvije godine.

12. Iz iskaza svjedoka ZP u bitnome proizlazi da je on bivši zaposlenik tuženika te je u vrijeme nastanka štetnog događaja bio zaposlen kod tuženika na poslovima tesara. U trenutku nastanka štetnog događaja obavljao je tesarske poslove u susjednoj prostoriji od prostorije u kojoj se nalazio oštećeni CP. Čuo je da oštećeni doziva u pomoć i kad je stigao do njega, vidio je da se nalazi u polusjedećem položaju te da je krvario iz glave, na sebi je imao radne cipele, odijelo, a kaciga je bila pokraj njega. Rekao je da ga je nešto udarilo po glavi, a pokraj njega vidio je da se na podu nalazi željezna cijev. Radi se o cijevi od skele, nije mu poznato kako se ta cijev našla na tom mjestu kao ni koji su se poslovi prethodno obavljali u toj prostoriji. U trenutku nastanka tog događaja, koliko mu je poznato oštećenik je čistio tu prostoriju. On je 14 godina radio kod tuženog te da su se svi radnici pridržavali svih pravila i mjera zaštite na radu, te ih je poslovođa na to konstantno upozoravao, a koliko je radio sa oštećenim, on se također pridržavao svih mjera zaštite na radu i uvijek nosio kacigu kao i svi ostali. On je na dan kada se dogodio štetni događaj tuženik osigurao sva zaštitna sredstva za zaštitu na radu i vodio računa o zaštiti na radu kao i svaki drugi dan. Toga dana na predmetnom gradilištu nisu se obavljali takvi poslovi za koje bi bila potrebna skela.

13. Iz iskaza direktora i z.z. EP u bitnome proizlazi da je on direktor tuženika i u trenutku događaja nije bio na gradilištu i bio je izvan Čakovca, pa ima samo posredna saznanja o navedenom štetnom događaju. O samom događaju obavijestio ga je UP,a tuženik posluje od 1993. godine, za sve te godine bilo je samo sitnih ozljeda na radu. Imaju ovlaštenike zaštite na radu te tvrtku koja vodi osposobljavanje radnika i smatraju da jako brinu o sigurnosti radnika te zabranjuju dolazak na gradilište bez osnovnih sredstava zaštite na radu. Misli da je UP bio osoba ovlaštena za zaštitu na radu u vrijeme nastanka štetnog događaja, a ne zna jesu li još koje osobe bile ovlaštene. Na poseban upit punomoćnice tužitelja da u zapisniku o inspekcijskom nadzoru stoji kako UP nije obnovio osposobljavanje zaštite na radu, je li svjedoku poznato koji je rok za obnavljanje osposobljavanja zaštite na radu isti odgovara da misli da se radi o roku od 5 godina. Na poseban upit punomoćnice tužitelja zna li koja je razlika između ovlaštenika i povjerenika zaštite na radu, imenovani je odgovorio da ne zna. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li mu poznato koji je dokument bio temelj za primjenu mjera zaštite na radu na gradilištu u vrijeme nastanka štetnog događaja svjedok je odgovorio da ne zna. Na poseban upit punomoćnice tužitelja na koji način su provođene mjere zaštite na radu obzirom da nije imao izrađenu procjenu rizika na radu, što je vidljivo iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru, svjedok je odgovorio da je imao izrađenu procjenu rizika ali da možda nije bila usklađena s određenim propisima. Na poseban upit na koji su se način provodile mjere zaštite na radu ako procjena rizika nije bila usklađena s važećim propisima zaštite na radu, svjedok je iskazao da koliko mu je poznato radilo se o savjetu inspektora da se procjena rizika uskladi s važećim propisima, a na poseban upit je li mu poznato koji su se poslovi obavljali predmetnog dana na gradilištu te kako su se predmetne željezne cijevi našle na licu mjesta svjedok je iskazao da ne zna.

14. Iz iskaza svjedoka AP, osiguranika tužitelja, u bitnome proizlazi da je on zaposlenik tuženika već 18-19 godina, a dana kada je nastao štetni događaj ja sam u prostoriji u prizemlju obavljao poslove čišćenja šute. On je na podu prostorije vidio željezne cijevi od skele, misli da ih je bilo dvije i on ih je, kako bi pomeo prostoriju pomaknuo i prislonio na zid. Ne zna što se u tom trenutku dogodilo, je li on slučajno sa lopatom srušio cijev ili mu je nešto doletjelo od gore, jer se je nalazio pokraj stepenica, tako da ne zna što se točno dogodilo. Siguran je da ga je udarila željezna cijev ali nije siguran što je istu srušilo. Imao je na glavi kacigu, ali mu je ista od udarca ispala. On je krvario po glavi, prvi mu je u pomoć priskočio ZP i N, radnik koji se nalazio u blizini, a odah nakon njih stigao je i poslovođa te su ga odmah odvezli na hitnu. On je u trenutku nastanka štetnog događaja na sebi imao radno odijelo, cipele, kacigu i rukavice, uvijek se je pridržavao svih mjera i nosio kacigu na gradilištu. Poslovođa je provjeravao nose li svi sva potrebna zaštitna sredstva i upozoravao na nošenje kacige, a njemu nije poznato kako su se predmetne željezne cijevi našle na to mjestu u toj prostoriji. Na poseban upit da u zapisniku o inspekcijskom nadzoru stoji da su se na licu mjesta nalazile 3 željezne cijevi, svjedok je odgovorio da se sjeća da je vidio 2 ali ga je možda ta treća udarila. Na poseban upit da u medicinskoj dokumentaciji stoji da je na hitnom prijemu izjavio da ga je udarila željezna cijev s visine, svjedok je odgovorio da je siguran da ga je udarila željezna cijev ali nije siguran kako. Na poseban upit punomoćnice tužitelja je li ga lupila željezna cijev koja je bila oslonjena na zid ili neka treća, imenovani je odgovorio da nije siguran, ali da misli da bi ga ubila željezna cijev da je pala s visine. Na poseban upit punomoćnice tužitelja od čega se sastojao građevinski materijal koji je oštećeni čistio u trenutku ozljeđivanja isti je odgovorio da se radilo o šuti, prahu, betonu, a tog se dana nisu odvijali građevinski radovi gdje bi bila korištena skela i predmetne cijevi.

15. U odnosu na spornu činjenicu da li je sud vezan upravnim aktom donijetom u postupku koji se vodio pod klasom: UP/I-116-02/16-41/17 od strane nadležnog tijela Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava kojim su utvrđeni propusti tuženika i nedostaci u primjeni mjera zaštite na radu u pogledu događaja koji je rezultirao ozljedom na radu osiguranika tužitelja u smislu čl. 12 ZPP- a, sud upire na odluku VSRH broj Rev-450/2021.g. od 22.02.2022.g. kojom je istaknuto da je načelno sud vezan za odluku upravnog tijela, ali ta ga odluka obvezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku. Utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastanku invalidnosti, kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u smislu odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZMO) u nadležnosti je parničnog suda, pa stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku utvrđenjem iz upravnog rješenja nije vezana. Zbog navedenog VSRH u svojoj odluci ističe da zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu raspravili je li tuženik, kao zainteresirana osoba, sudjelovao u postupku donošenja upravnog rješenja. Ako je sudjelovao, tada tuženika upravno rješenje veže i u dijelu kojim je odlučno o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja tužitelja na radu i nastale invalidnosti, dok u protivnom navedenim utvrđenjima nije vezan.

16. Slijedom iznijetoga, sud nalazi da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz upravnog akta u smislu čl. 12 ZPP-a obzirom iz stanja spisa, odnosno iz zapisnika od 05.04.2016.g. nedvojbeno proizlazi da je tuženik sudjelovao u upravnom postupku u skladu sa Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor zaštite na radu, KLASA: UP/I-116-02/16-41/17, URBROJ: 524-10-06-02/8- 16-5 od 5. travnja 2016., u kojem postupku su, u točki 18. predmetnog Zapisnika, utvrđeni tuženikovi propusti u pogledu primjene članka 44. Zakona o zaštiti na radu, jer isti nije planirao, pripremao i provodio radne postupke te nije razradio i primijenio tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika te je isti u predmetnom postupku imao mogućnosti osporavati utvrđenja nadležnog tijela - Inspektorata rada pri Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava, što tuženik nije učinio. U danom očitovanju sadržanom u točki 21. citiranog Zapisnika isti nije imao primjedbi na sadržaj i činjenice utvrđene u predmetnom Zapisniku, niti se na doneseno rješenje žalio, čime je upravni postupak pravomoćno okončan. Sud je stoga raspravnim rješenjem od 04.07.2022.g. odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem vještačenja po vještaku zaštite na radu smatrajući isti bespotrebnim obzirom na činjenicu da je sud u ovom postupku vezan utvrđenjima iz upravnog postupka u smislu naprijed citirane zakonske odredbe.

17. Međutim, neovisno o činjenici da li je sud vezan upravnim aktom u smislu čl. 12 ZPP-a, sud nalazi da tuženik u ovom postupku nije dokazao u smislu čl. 219 ZPP-a da bi njegov radnik, odnosno oštećeni AP u bilo kojem pogledu (su)odgovoran za nastalu štetu. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka sud jasno i nedvojbeno utvrđuje analizom iskaza svih svjedoka zamolbeno saslušanih pred Općinskim sudom u Čakovcu na ročištu održanom dana 26. svibnja 2021., da se poslovi i radovi predmetnog dana, kao i prethodnih dana, nisu obavljali uz korištenje skela iz čega je razvidno kako se radna oprema poput dijelova skele odnosno željeznih cijevi, (od kojih je jedna i prouzročila ozljedu), nekontrolirano i nepotrebno nalazila na gradilištu, što ukazuje na nedostatke u primjeni mjera zaštite na radu od strane tuženika koji su utvrđeni u provedenom, naprijed navedenom, upravnom postupku nadležnog tijela. U skladu s odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine NN 59/96, 94/96 i 114/03; dalje u tekstu: ZZR), tuženik je kao poslodavac odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima, a u skladu s čl. 19. stavkom 3. Zakona o zaštiti na radu, tuženik je kao poslodavac odgovoran za organizaciju i provođenje zaštite na radu, neovisno o tome je li u tu svrhu zaposlio jednog ili više stručnjaka zaštite na radu ili je obavljanje poslova zaštite na radu ugovorio s osobom ovlaštenom za obavljanje tih poslova.

18. Također se napominje da iz iskaza EP, direktora tuženika, proizlazi da isti ne poznaje osnovne pojmove zaštite na radu kojima bi morao vladati u skladu s člankom 19. stavkom 1. i 3. važećeg Zakona o zaštiti na radu, budući je tuženik na predmetnom ročištu izjavio da ne zna razlike između ovlaštenika i povjerenika zaštite na radu te na upit tko su bile osobe ovlaštene za zaštitu na radu u vrijeme nastanka štetnog događaja navodi kako misli da je to bio zaposlenik JP, a na poseban upit jesu li još koje osobe bile ovlaštene izjavljuje da ne zna dok je prema dokumentaciji priloženoj uz tužbu te iz priloženog Zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru vidljivo da je osoba ovlaštenika također bio i svjedok ZP. Također, prema izjavi danoj na održanom ročištu, tuženiku nije bilo poznato koji su se poslovi obavljali predmetnog dana na gradilištu te kako su se željezne cijevi koje su uzrokovale ozljeđivanje radnika AP, našle na mjestu nezgode. Niti svjedoku HP, ovlašteniku zaštite na radu, prema izjavi danoj na predmetnom ročištu, također nije poznato kako su se željezne cijevi od skele našle na mjestu događaja, niti koji su se poslovi prethodno obavljali. Prema danom iskazu, a na poseban upit koji je rok za obnavljanje osposobljavanja za ovlaštenika zaštite na radu, sve s obzirom na činjenice utvrđene inspekcijskim zapisnikom, prema kojima svjedok nije u propisanom roku obnovio osposobljavanje iz zaštite na radu i polaganje stručnog ispita, isti pogrešno navodi te izjavljuje kako misli da se radi o roku od dvije godine, iako je propisani rok pet godina. Niti svjedoku ZP, također ovlašteniku tuženog poslodavca, prema izjavi danoj na ročištu, također nije poznato kako se željezna cijev našla na mjestu događaja. Prema izjavi svjedoka AP, ozlijeđenog radnika, predmetnog dana nisu se odvijali građevinski radovi gdje bi bila korištena skela odnosno predmetne cijevi. U skladu s navedenim vidljivo je da se poslovi i radovi predmetnog dana nisu obavljali uz korištenje skela te da se radna oprema poput dijelova skele odnosno predmetnih željeznih cijevi nekontrolirano i nepotrebno nalazila na gradilištu. Svojim iskazom tuženik je pokazao da ne poznaje osnove provedbe zaštite na radu, a u skladu s činjenicama utvrđenim u inspekcijskom nadzoru nije niti obnovio osposobljavanje ovlaštenika u skladu s odredbama članka 10. stavka 3. Pravilnika o osposobljavanju iz zaštite na radu i polaganju stručnog ispita. Također tuženiku nije niti poznato koji su se radovi predmetnog dana obavljali na gradilištu.

19. Slijedom svega navedenoga, a primjenom odredbe čl. 109 Zakona o radu (Narodne novine 137/04 u daljem tekstu ZR), kao i primjenom čl. 15. ZZR-,a a u svezi s čl. 1063., 1064 i 1067 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine NN broj 35/05, 41/08 u daljem tekstu ZOO) sud utvrđuje kako je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio oštećenik AP uslijed neprovedenih mjera zaštite na radu.

20. Nadalje, a kako je sud utvrdio odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, sud ocjenjuje da je tužitelj dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetnog događaja i nastalih troškova liječenja, a koja je činjenica sporna među strankama. Stav je ovog suda da teret dokazivanja uzročno-posljedične veze nije na tuženiku već na tužitelju, a za koju smatra da je tužitelj uspješno dokazao ispravama koje prileže spisu u smislu odredbe čl. 221 ZPP-a. Naime, tužitelj se tijekom postupka poziva na činjenicu da uzročno-posljedična veza između ozljeđivanja i nastalih troškova liječenja proizlaze iz isprava koje je dostavio tužitelj, te napominje da je prema pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2296/2016-2 od 7. svibnja 2018.g. HZZO kao tužitelj bio dužan platiti troškove uzrokovane dijagnostičkim postupcima prema uvriježenom algoritmu, bez obzira radi li se o objektivno prikazanim ozljedama, jer u postupku liječenja dijagnostičari i kliničari ne postupaju po načelu objektivno prikazane ozljede već po načelu uvriježenih postupaka ili algoritama koji se provode u dijagnostičkom i terapeutskom segmentu, a na temelju subjektivnog iskaza poteškoća ili smetnji, u svrhu njihovog smanjenja ili potpunog otklona. U smislu navedenog pravnog shvaćanja, budući da je nesporno da je osiguranik tužitelja SP, dana 25. ožujka 2016. stradao na mjestu rada prilikom čišćenja prostorije objekta od otpadnog građevinskog materijala te da su ozljede zadobivene u predmetnom događaju priznate kao ozljeda na radu, tužitelj smatra da postoji uzročnost u vidu veze između nezgode na radu od 25. ožujka 2016. te nastanka posljedice u vidu plaćanja troškova liječenja i isplata naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog tjelesne ozljede zadobivene u predmetnoj nezgodi na radu, jer je upravo navedeni događaj doveo do situacije u kojoj je tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje bio dužan platiti troškove uzrokovane dijagnostičkim postupcima kao i naknaditi plaću za vrijeme privremene nesposobnosti za rad te stoga prema tužitelju u ovom postupku nije relevantno medicinsko vještačenje na okolnost uzročno-posljedične veze, kao niti vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke s obzirom da su utuženi računi u svezi s ozljedom i liječenjem tužiteljevog osiguranika.

21. Sud nalazi da je pravilan stav tužitelja kada napominje da je tužitelj bio dužan platiti troškove uzrokovane dijagnostičkim postupcima prema uzrokovane dijagnostičkim postupcima prema uvriježenom algoritmu, bez obzira radi li se o objektivno prikazanim ozljedama, jer u postupku liječenja dijagnostičari i kliničari ne postupaju po načelu objektivno prikazane ozljede već po načelu uvriježenih postupaka ili algoritama koji se provode u dijagnostičkom i terapeutskom segmentu, a na temelju subjektivnog iskaza poteškoća ili smetnji, te da je upravo navedeni događaj doveo do situacije u kojoj je tužitelj bio dužan platiti troškove uzrokovane dijagnostičkim postupcima kao i naknaditi plaću za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

22. Nadalje, sud je utvrdio uzročno-posljedičnu vezu uvidom u medicinsku dokumentaciju koja prileži spisu.

22.1 Tako iz ambulantnog nalaza kirurga, hitna kirurška ambulantna ŽB Čakovec od 25. ožujka 2016. (str. 31. spisa), dakle od dana ozljede na radu, kao razlog prijma naveden je pad cijevi na glavu, dijagnoza 12.21. - prijelom 4., 5., 6. i 7. kralješka, a medicinska dokumentacija koja slijedi nadovezuje se na navedenu ozljedu i dijagnozu.

22.2 U izvješću o privremenoj nesposobnosti / spriječenosti za rad (str. 35. spisa nadalje) navedeno je da je datum početka privremene nesposobnosti za rad 25. ožujka 2016. te je označeno da se radi o ozljedi na radu.

22.3. Iz izvješća o bolovanju u kojem su navedeni i troškovi bolovanja (npr. na str. 51. spisa) proizlazi da se radi o bolovanju osiguranika tužitelja započetom 25. ožujka 2016., a iz dostavljenih troškova liječenja u bolnici (npr. na str. 46. spisa) da se radi o liječenju započetom istog dana. 11.4. Uz to, iz dostavljene rekapitulacije troškova po ozljedi na radu (str. 149. spisa nadalje), za osiguranika tuženika, proizlazi da se radi o dijagnozi 12.2, prijelom vratni kralješaka te je kao prvi datum stavki naveden 25. ožujka 2016. Ujedno, izvadci o promjenama i stanju na transakcijskom računu (str. 48. spisa nadalje), koje je tužitelj također dostavio uz tužbu, sadrže podatke tužitelja o izvršenim plaćanjima troškova.

23. Imajući u vidu ranije citiranu dokumentaciju iz koje proizlazi uzročno- posljedična veza između troškova liječenja i štetnog događaja, sud smatra da je u tom slučaju teret dokaza u smislu čl. 219 ZPP-a da su troškovi liječenja proizašli iz nekog drugog događaja, a ne zbog ozljede na radu koja je predmet ovog postupka, obzirom na činjenicu da je tuženik u ponovnom postupku iskazao kako i nadalje osporava da bi se utuženi računi odnosili na troškove liječenja osiguranika, odnosno osporava postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i troškova liječenja, odnosno da su navedeni troškovi liječenja nastali uslijed ozljeda koje je osiguranik zadobio kritične zgode, smatrajući da je moguće da su proizašli iz nekog drugog događaja a ne zbog ozljede na radu.

24. Naime, kako je tužitelj u konkretnoj i činjeničnoj pravnoj situaciji dostavio obimnu medicinsku dokumentaciju glede postojanja uzročno posljedične veze između štetnog događaja i troškova liječenja koji su predmet ovog postupka, a koje je isprave u svrhu dokaza, sud u cijelosti prihvatio, obzirom da iste predstavljaju vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 28 OZ-a, onda sud sa stajališta ocjene na kojoj je stranci teret dokaza glede činjenice da su utužene ozljede osiguranika tužitelja proizašle iz drugog štetnog događaja, a ne povodom ozljede na radu u smislu odredbe čl. 219 st. 1. ZPP-a, smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode u odnosu na navedeno, odnosno predložiti shodan dokazni prijedlog u svrhu utvrđenja predmetne činjenice (poput medicinskog vještačenja), a što imenovani do zaključenja glavne rasprave nije učinio. Sud stoga u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključuje i nalazi da je tužitelj dokazao uzročno-posljedičnu vezu citiranim ispravama

25. Iz dostavljenih informatičkih ispisa s datumom plaćanja faktura i preslike računa za pružene zdravstvene usluge (list 45-156 spisa), proizlazi da je tužitelj isplatio raznim zdravstvenim ustanovama za liječenje njegovog osiguranika trošak u sveukupnom iznosu od 33.270,23 kn, što iznosi 4.415,72 eura. Međutim kako je sud utvrdio da uslijed usklađenja tužbenog zahtjeva sa valutom EUR zbroj svih pojedinačnih iznosa pretvorenih u eure iznosi 4.415,69 eura obzirom na nespornu da uslijed pretvorbe valute dođe do razmimoilaženja u par centi, sud je dosudio tužitelju navedeni iznos.

26. Dostavljene isprave predstavljaju javne isprave, u smislu odredbe čl. 159. st. 1. – 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/2009.), a presumira se da su činjenice koje se u istoj navode istinite, sve dok stranka koja to osporava ne dokaže suprotno (čl. 230. st. 1. i 2. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP-a), a tuženik nije predložio nikakve dokaze kojima bi oborio navedenu zakonsku presumpciju. Slijedom iznijetoga, sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 221a ZPP-a zaključuje i nalazi kako je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na isplaćene iznose obiteljske mirovine predmetnim ispravama.

27. Temeljem svega ranije navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev za iznos od 4.415,69 eura i odlučiti kao u točci I izreke presude.

28. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je i tražio, a sve po stopi iz čl 29. st. 2. ZOO-a.

29. Nadalje, sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troška primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a jer je izgubio spor te je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

U Zagrebu, 24. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Zagrebu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA: 1. tužitelju

2. tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 24. listopada 2025. godine