Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-553/2024-14

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. rujna 2025. godine, u nazočnosti tužitelja PU uz punomoćnika Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika Valentine Mađaroš, odvjetnice u OD Zec & Partneri, Osijek, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 24. listopada 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 198-50-3367830 od 28. ožujka 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita „.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 , da tužitelju ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 463,49 eur (četiristotinešezdesettrieuraičetrdesetdevet- centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15 % godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008. god., zatim od 01. kolovoza 2008. god. do 31.srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 689,81 eur (šeststotinaosamdesetdeveteuraiosamdesetjedancent), sa zateznim kamatama, tekućim od 24. listopada 2025. kao dana donošenja presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom dana 28. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 198-50-3367830 a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 22.705,34 CHF sa rokom otplate od 72 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita (točka 3. Ugovora o kreditu) a naplaćuje se jednokratno, unaprijed, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita, 29. ožujka 2006. naplatio od tužitelja iznos od tada 3.492,14 kuna, što je vidljivo iz potvrde tuženika od 16. listopada 2024.

3. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.

3.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. a u svezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima).

3.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 3.492,14 kuna odnosno 463,49 eura i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, odnosno od dana 29. ožujka 2006. pa do isplate. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

4. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točku 3. Ugovora o kreditu br. 198-50-3367830 te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare upirući na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima po kojem tražbine zastarijevaju za pet godina, ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13. studenog 2024., tako je razvidno da je tražbina zastarjela.

5.1. Tuženik se nadalje poziva na odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

6. Nadalje, u odnosu na ostale navode tužitelja o navodnoj nepoštenosti i posljedičnoj ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba.

6.1. Imajući u vidu da tuženik nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade te ističe da tako ugovorena odredba nije nepoštena i nedopuštena i ne navodi tužitelj u čemu se sastoji propust tuženika. Ističe da je nesporno da je tužitelj svojom slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja navedenog ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

6.2. Nadalje, tuženik ističe da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom na činjenicu da bi se uopće odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom moraju kumulativno biti ispunjena dva uvjeta i to sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

8. Tužitelj se svojim podneskom od 16. siječnja 2025. u odnosu u odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te se poziva na sudsku praksu, prije svega Vrhovnog suda Republike Hrvatske i utvrđenja iz odluka broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., broj Rev- 1051/2023 od 3. travnja 2024. i Revd-1601/2024 od 30. travnja 2024.

9. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 27. veljače 2025. tuženik ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

10. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u preslik potvrde banke tuženika od 16. listopada 2024. kojem se potvrđuje da je tuženik bio korisnik kredita navedenog broja te da je od tuženika naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita sa lista 5 spisa, preslik ugovora o kreditu broj 198- 50-3367830 od 28. ožujka 2006. sa lista 8 - 10 spisa, presliku ovjere Ugovora javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara, broj: OU-278/06 od 29. ožujka 2006. sa lista 11 spisa, presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. sa lista 23 - 27 spisa, presudu Vrhovnog suda RH broj: Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. sa lista 28 - 32 spisa, rješenje Vrhovnog suda RH broj: Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. sa lista 33 - 34 spisa, te je saslušan tužitelj kao parnična stranka. Kako tuženik na ročištu od 27. veljače 2025. nije sporio visinu tužbenog zahtjeva, to sud nije niti provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

11. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

12. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podignuo kredit za kupovinu novog automobila. U cijelosti je podigao kredit za isplatu cijene vozila, nije se raspitivao o kreditu kod drugih banaka budući su ga u auto kući uputili na RBA d.d. sa kojom su imali ugovorenu kreditnu liniju. Novac od kredita isplaćen je auto kući. Kada je došao u banku, bankarski službenik ga je dočekao sa već pripremljenom dokumentacijom, pročitao je ugovor, nitko ga nije posebno upozoravao na moguće posljedice niti mu je rastumačio ugovor, ponuda kredita bila je isključivo u CHF iako je tužitelj tražio kredit u kunama, ponuđen mu je kredit samo u CHF, i kako nije ekonomski stručnjak, dosta stvari navedenih u ugovoru nije razumio niti je primijetio da se u ugovoru o kreditu nalazi članak ili odredba vezana za troškove obrade kredita niti je znao koliko je ona iznosila. Ne sjeća se da li je išao na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika ali dopušta da je to moguće. Kredit je u cijelosti otplaćen. Niti na koju odredbu ugovora nije mogao utjecati niti ga promijeniti ili o njima pojedinačno pregovarati. U iskazu je potvrdio da mu neke odredbe ugovora nisu bile jasne i nije za njih tražio pojašnjenje te je iskazao da ga nitko nije nagovorio na zaključenje ugovora sa bankom tuženika, iako su ga iz auto kuće uputili baš na RBA banku, ovdje tuženika. Automobil mu je trebao i kamata i početna rata su mu odgovarale, te je također potvrdio da je već ranije dizao kredit ali ne zna je li plaćao ulaznu naknadu ili naknadu za obradu kredita. U vrijeme zaključenja ugovora sa tuženikom nije imao obrt ili trgovačko društvo.

13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 28. ožujka 2006. na iznos od 22.705,34 CHF sa rokom otplate od 72 mjeseca.

16. Između stranaka je sporno pitanje zastare potraživanja tužitelja, pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17.1. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.2. Odredbom stavka 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17.3. Sukladno članku 87. stavak 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

18. Analizirajući spornu odredbu točke 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je u ovom slučaju primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP/03) jer je isti bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom odnosno 28. ožujka 2006.

18.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

18.2. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

19. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 3. Ugovora o kreditu ništetne.

19.1. Po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

20. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

21. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

22. Uvidom u potvrdu tužene banke od 16. listopada 2024. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 3.492,14 kuna, odnosno sada 463,49 eura i to 29. ožujka 2006. i da je kredit u cijelosti otplaćen 31. ožujka 2012., a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

22.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

23. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 28. ožujka 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

25. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 689,81 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 10. listopada 2024. u iznosu od 100,00 eura po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska od 17. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na tri raspravna ročišta i to od 27. veljače 2025., od 11. lipnja 2025. te od 9. rujna 2025., svako po 100,00 eura po Tbr. 9/1, što sveukupno iznosi 600,00 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23). Nadalje, sud je tužitelju priznao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 689,81 eura.

26. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 24. listopada 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hana Lukić Hob, Vinkovci, Bana Jelačića 12

2. OD Mađarić & Lui, Zagreb, Zelinska 4,

na znak: RBA-PAS-1605