Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-339/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja Zlatane Bihar, predsjednice vijeća, Alenke Lešić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Kristine Devčić Merzel, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6112/2021-17 od 28. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6112/2021-17 od 28. ožujka 2023. u točki I., II., III. i V. izreke.

2. Odbija se tuženik Zagrebačka banka d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom sud prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu od 23. lipnja 2005. kojim je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franka (valutna klauzula) te je naloženo tuženiku platiti tužitelju 8.971,73 eura/67.597,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svake pojedine rate do isplate i naloženo je tuženiku platiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.592,34 eura/11.997,50 kn s pripadajućim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate. Tužbeni zahtjev je djelomično odbijen za iznos od 50.349,08 kn i tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak postupka u iznosu od 331,80 eura/2.500,00 kn.

2. Protiv te presude u dijelu kojim u postupku nije uspio žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19.,80/22.,155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), kao i zbog odluke o troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje. Zahtjeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome, dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje pravilni i zakoniti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj platio tuženiku da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To sve zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 23. lipnja 2005., koje su sadržane u članku 7. toga Ugovora o valutnoj klauzuli. Zahtijeva isplatu iznosa od 8.971,73 eura (67.597,51) sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene iznose teku od dospijeća do isplate, a sve to na ime razlike nastale promjenom visine tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica, a to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

6.1. Pri tom, među strankama nije sporno postojanje Ugovora o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita od strane tuženika kao kreditora odobrena isplata kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.750,00 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika, s rokom otplate od 180 jednaka mjesečna anuiteta. Nije sporno da je odredbom članka 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku.

7. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako su nerazumljive odredbe vezane za valutnu klauzulu pa je time dio navedenih odredbi nepošten i sukladno tome u tom dijelu ništetan a slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora (odnosno njegovih ništetnih odredbi) primio u skladu s odredbom članka 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91. do 88/01., dalje: ZOO/91) sada članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu: ZOO/05) u visini određenoj na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Pri tome je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare.

7.1. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu žalbom tuženika, a konačno presuda je u tom dijelu utemeljena na zakonskim razlozima.

7.2. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima, ugovorima o kreditu, time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banka, kao trgovac, nije u potpunosti informirala potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

7.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 7. sadrži valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, prvostupanjski se sud pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda. Pri tome se posebno ističe da je sud prvoga stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnom valutnu klauzulu kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka.

7.4. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje da utvrđenja prethodno navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na sadržaj citiranih zakonskih odredaba, za predmetni spor nije relevantna okolnost što Ugovor o kreditu sklopljen među parničnim strankama, uslijed otplate kredita (13. listopada 2011.), više nije na snazi.

7.5. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14. i 110/15. - dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih članaka 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i kada je zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

7.7. Obzirom na navedeno, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvoga stupnja zaključio, polazeći od sadržaja odredbe članka 104. ZOO/91, sada članak 323. stavak 1. ZOO, da temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, koji iznos mu je dužan vratiti zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare.

8.1. U odnosu na ovaj prigovor tuženika na kojem je i u žalbi ustrajao, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članak 388. ZOO/91, sada članak 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara nije nastupila. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 110. ZOO/91, sada 328. ZOO-a).

8.2. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prav osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članka 502.c ZPP).

8.3. Osim toga prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače, to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obvezna primjena prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

8.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. O ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se ne protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje; Direktiva 93/13 EEZ). A čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12, dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuje kao nacionalni propis.

8.5. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se, dakle, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza Hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje, uz ostalo, i praksu suda Europske unije) na što se Republika Hrvatska obvezala Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

8.6. Slijedom navedenog, a po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da niti iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja (tako i u Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 1918.) radi čega je žalba tuženika i u tom dijelu ocijenjena neosnovanom.

9. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je financijskim vještačenjem. Na vještačenje stranke primjedbi nisu imale. Tuženik naročito nije prigovarao visini iznosa koji je dužan naknaditi tužitelju, a na njegove pravne prigovore se očitovao u svojoj odluci prvostupanjski sud, a sve kako je naprijed navedeno. Pravilno je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, a koji su dani na temelju relevantnih podataka i dokumentacije.

10. Odluka o troškovima pravilna je i zakonita i po osnovu i po visini. Pravilno su primijenjene odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa), jer je glavna rasprava zaključena 28. ožujka 2023. Nije sporno da se tužitelj odrekao dijela tužbenog zahtjeva (zahtijevao je prvotno tužbom i utvrđenje ništetnim dijela ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i isplatu po toj osnovi od 50.3.49,08 kn). Međutim, preostali dio tužbenog zahtjeva je 67..597,51 kn i tužitelj ima pravo na 100 bodova za poduzete radnje, kako je i odlučio prvostupanjski sud. Tuženiku je za radnje do odricanja od dijela tužbenog zahtjeva priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu do 2.500,00 kn, kako je i tražio (podneska na stranici spisa 233), jer je vrijednost predmeta spora bila 117.960,70 kn.

11. Ostali navodi žalbe ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke, tuženik je odustao od saslušanja službenika banke, a iskaz tužitelja je prvostupanjski sud pravilno cijenio, a na tuženiku je dokazati da tužitelj eventualno nije potrošač.

12. Slijedom izloženog, a primjenom odredbe članka 368. ZPP-a žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

13. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspio (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

14. U nepobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen (točka IV. izreke) prvostupanjska presuda nije dirana.

U Sisku 24. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Zlatana Bihar