UsI-663/2025-50
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Radojki Ćupurdija, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice „Trajektne luke Split“ d. d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po opunomoćeniku, prokuristu EK, a on po opunomoćeniku Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (ranije: pomorstva, prometa i infrastrukture) Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, zastupanog po zastupniku po zakonu i opunomoćeniku KK, magistru prava i zaposleniku (opća punomoć pohranjena u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-592/15), uz sudjelovanje zainteresirane osobe Lučke uprave Split, [adresa], zastupane po opunomoćeniku Vinku Samardžiću, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12A, radi produženja prvenstvene koncesije na pomorskom dobru, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i tuženika te odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (ranije: pomorstva, prometa i infrastrukture) Republike Hrvatske KLASA: UP/II-342-22/16-01/07, URBROJ: 530-03-2-1-16-2 od 22. kolovoza 2016. i odluke Lučke uprave Split, Upravnog vijeća URBROJ: 3214-224031 od 18. srpnja 2016. kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je pravovremeno 5. prosinca 2016. podnijela ovom sudu tužbu (povodom koje je formiran spis poslovni broj UsIjn-36/16), kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-342-22/16-01/07, URBROJ: 530-03-2-1-16-2 od 22. kolovoza 2016. i odluke Lučke uprave Split, Upravnog vijeća URBROJ: 3214-224031 od 18. srpnja 2016. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navedenim drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je tužiteljičina žalba, a koju je ona izjavila protiv prvostupanjske odluke, kojom je, u točki 1. izreke, odbijen njezin zahtjev od 2. rujna 2016. za produženje prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području trajektne luke Splitu za daljnjih 32 godine odnosno do 2048., odnosno zahtjev za izmjenu odluke o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004. i ugovora o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje tih djelatnosti na navedenim objektima. Tvrdi da je riječ o lučkom području koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti (bazen Gradska luka), vodovodna mreža (baze Gradska luka), ormarići za opskrbu brodova i brodica vodom i električnom strujom – devet s pripadajućom instalacijom (Gat sv. Nikole i obala Lazareta u bazenu Gradske luke) i poslovni prostor upravne zgrade na adresi [adresa], ukupne površine 1.242,54 m2. Tiče se: 1. priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski), 2. ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (baze Gradska luka) i 3. ostalih gospodarski djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski). Tvrdi i da je točkom 2. izreke prvostupanjske odluke odbijen joj i zahtjev za promjenom iznosa i načina obračuna koncesijske naknade tako da se naknada za prvenstvenu koncesiju odredi kao i koncesionaru Luci d.d. Split, u dva dijela: a) Fiksni dio naknade u iznosu od 2 kune po m1 površine od 59.786,00 m2, od čega je 1.242.,54 m2 poslovnog prostora u zgradi PPT-a, a ostalo je lučko područje potrebno za obavljanje lučkih djelatnosti prvenstvenog koncesionara i b) Varijabilni dio naknade u iznosu od 1% ukupnog godišnjeg prihoda ovlaštenika prvenstvene koncesije ostvarenih od obavljanja lučkih djelatnosti dodijeljenih u koncesiju. I, najzad, točkom 3. izreke je odbačen prijedlog podnositeljice, tužiteljice za određivanje tarifa za svaku lučku djelatnost dodijeljenu u koncesiju i to posebno za privez brodova, posebno za odvez brodova, posebno za ukrcaj i iskrcaj vozila, posebno za ukrcaj i iskrcaj putnika, posebno za parkirališnu djelatnost i posebno za opskrbu brodova vodom i strujom i to u visini tarifa određenih kao u luci Dubrovnik u kojemu je dominantan putnički promet kao i u Trajektnoj luci Split.
1.1. Prvo, vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava, istaknula je da su u konkretnom predmetu, pri odlučivanju o zahtjevu za produženje prvenstvene koncesije, pogrešno primijenjene odredbe članka 3. stavka 1. točke 1. Pravilnika o kriterijima za produženje roka trajanja koncesije (u nastavku: Pravilnik) i članka 69. stavka 2. točke 2. i članka 17. stavka 3. točke 4. ZPDML-a, budući da se one ne mogu primijeniti na produženje prvenstvene koncesije. Istaknula je da u navedenim propisima nije propisano da se prvenstvena koncesija ne može produžiti zbog neispunjenja svih obveza iz postojećeg ugovora o koncesiji, odnosno zbog sadržaja izjave o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora. Smatra da je člancima 59. do 62. Zakona o morskim lukama uređeno suprotno, odnosno da njima nije regulirana obveza plaćanja koncesijske naknade za dodijeljenu prvenstvenu koncesiju, zbog čega eventualno nepodmirenje obveza iz ugovora o koncesiji ne može biti razlog za odbijanje njezina zahtjeva. Tvrdi da su ključne činjenice pri donošenju odluke o zahtjevu propisane u članku 4. stavku 2. i 3. Pravilnika, da člankom 67. stavkom 6. ZPDML-a nije propisano da se uz takav zahtjev treba priložiti izjava o ispunjenju obveze iz ranijeg ugovora, da je člankom 16. stavkom 1. Ustava propisano da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom, a člankom 49. stavkom 4. da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ni drugim pravnim aktom, zbog čega, smatra, da se Pravilnikom kao podzakonskim aktom ne mogu umanjiti prava uređena zakonom osobito zbog toga što je prvenstvena koncesija zakonsko pravo stečeno ulaganjem kapitala. Glede njezinih navodnih dospjelih obveza po osnovi koncesijske naknade, smatra da je pogrešno protumačen i primijenjen članak 358. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj ona nije bila dužna ispuniti svoje obveze plaćanja koncesijske naknade za 2009. do 2016., jer druga strana ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. istovremeno nije ispunila svoje ugovorene obveze vezano za određivanje posebnih tržišnih tarifa naknada za svaku lučku djelatnost koja je bila predmet koncesije, odnosno da obveze na plaćanje te naknade nisu dospjele, a niti je ona u zakašnjenju dok Lučka uprava Split ne izvrši svoje obveze iz članka 2., 16. i 26. ugovora. Tvrdi da to proizlazi i iz pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6898/10 od 20. studenoga 2004. i presude ovoga suda poslovni broj UsI-34/14 od 5. svibnja 2016., a čime da su javnopravna tijela bila vezana prema odredbi članka 55. stavka 3. ZUP-a. Također smatra da nije ni započeo teći rok za dobrovoljno ispunjenje njezinih obveza po osnovi koncesijske naknade, jer je njihovo dospijeće izrijekom odgođeno prema članku 358. stavku 1. i 2. ZOO-a. Istaknula je i da je platila sve nesporne iznose koncesijske naknade, da se vezano za sporne iznose vode sudski postupci, da su javnopravna tijela pogrešno protumačila odredbe članka 358. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 55. stavkom 1. i 3. ZUP-a, jer su bila dužna utvrditi postoje li ikakve dospjele obveze po osnovi ugovora o prvenstvenoj koncesiji i tko je nadležan za njihovo utvrđenje te da se, s tim u vezi, vode postupci pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim brojem Povrv-806/2015 i carinskom upravom pod KLASA: UP/I-471-02/15-09/52 (u kojima je osporio osnovu i visinu obveze po osnovi koncesijske naknade i istakao prigovor istodobnog neispunjenja ). Zaključila je da je tijelo prvoga stupnja bilo dužno ili samo riješiti prethodno pitanje ili prekinuti postupak do pravomoćnog rješavanja tog pitanja, a da ono nije napravilo ni jedno ni drugo, osim što je ocijenilo da ona ima dospjelih neplaćenih obveza po osnovi koncesijske naknade. Vezano za osnovu, visinu i dospjelost obveza plaćanja koncesijske naknade, smatra da je pogrešno protumačen i primijenjen ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2006., jer je on ništav i ne proizvodi pravni učinak, što se odnosi i na raniju odluku i ugovor o davanju koncesije iz lipnja odnosno rujna 2004. Smatra i da je pogrešno primijenjena i odredba članak 25. ugovora, jer je ona ništava i suprotna odredbama članka 59. do 62. Zakona o morskim lukama, kojima nije propisana obveza plaćanja koncesijske naknade za dodijeljenu prvenstvenu koncesiju. U tom dijelu ona iscrpno iznosi razloge koji se tiču ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o prvenstvenoj koncesiji te nezakonitosti postupanja davateljice koncesije Lučke uprave Split pri sklapanju i izvršavanju toga ugovora, ali i pri provođenju postupka radi dodjele koncesije novom koncesionaru (točka 8., 9., 10. i 11. tužbe). Istaknula je i da je povrijeđena odredba članka 67. stavka 6. ZPDML-a, budući da nije pravilan zaključak da se prvenstvena koncesija može produžiti samo ako nove investicije to gospodarski opravdavaju. Smatra da je pri donošenju odluke o produženju koncesije trebalo uzeti u obzir i vrednovati dosadašnji rad i ulaganje ovlaštenika koncesije prema odredbi članka 4. stavka 2. podstavka 2. Pravilnika. Smatra da je pogrešno primijenjen i protumačen članak 3. stavak 2. Pravilnika, tako što je zaključeno da planirano investicijsko održavanje lučkog područja (točka 6.1. Studije gospodarske opravdanosti) ne predstavlja novo ulaganje. Stoga tvrdi da su javnopravna tijela pogrešno zaključila da visina i značaj predviđenih ulaganja u opremu ne opravdavaju produženje prvenstvene koncesije. Mišljenja je i da je usko protumačen i izraz „viša sila“ kao jedan od razloga za produženje prvenstvene koncesije, tvrdeći da je davateljica koncesije odmah po dodjeli koncesije snizilo tarifu lučki naknada za privez i odvez brodova, davanje vode i struke brodovima za 50% te propustilo odrediti posebnu tarifu lučkih naknada za ukrcaj i iskrcaj putnika, tarifu za ukrcaj i iskrca vozila i tarifu za parkirališnu djelatnosti u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila te ga time onemogućila u obavljanju lučkih djelatnosti koje su bile predmet koncesije i ujedno povrijedila ugovorne obveze.
1.2. Vezano za bitne povrede postupka, tužiteljica je istaknula da joj nije omogućeno sudjelovanje u postupku i da u konkretnom predmetu nije proveden ispitni postupak i zakazana rasprava na koju bi ona bila pozvana kao stranka, čime su povrijeđene odredbe članka 30. stavka 1. i 2. i članka 52. stavka 1. i 2. ZUP-a. Drugo, ističe da je Lučka uprava Split odlučila o davanju koncesije novom koncesionaru prije no što je odlučila o njezinom zahtjevu za produženje koncesije. Treće, istaknula je da da osporena rješenja ne sadrži razloge o ključnim činjenicama i ocjeni žalbenih navoda, odnosno da su oni nejasni i proturječni. Četvrto, tvrdi da tuženik nije ocijenio (ne)osnovanost žalbenih navoda, osim što se pozvao na obrazloženje i razloge koji su sadržani u rješenju koje je doneseno u drugom upravnom postupku KLASA: UP/II-342- 22/16-01/07 od 22. kolovoza 2016. Peto, ona smatra da je počinjena bitna povreda i zbog toga što u obrazloženjima nisu dani razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih izvedenih dokaza, zbog čega su osporene odluke u toj mjeri nerazumljive i proturječne da se kao takve ne mogu ispitati. Šesto, ocjenjuje da su razlozi obijanja zahtjeva suprotni sadržaju isprava koje prileže spisu predmeta, posebno sadržaju pravomoćnih presuda broj Pž-6898/10 i ovoga suda broj UsIjn-34/14, kojima je utvrđeno da ugovorna strana, davateljica koncesije Lučka uprava Split nije ispunila svoje obveze koje je preuzela ugovorom o prvenstvenoj koncesiji. Sedmo, smatra da su povrijeđene i odredbe članka 5., 6. stavka 3., članka 7. i članka 73. stavka 1. ZUP- a, budući da je ovlaštena osoba bila dužna upozoriti podnositelja zahtjeva na nevaljanost dane izjave, ako je smatrala da ona nije ispravna. Skrenula je pozornost i na proturječnost između sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske odluke u dijelu razloga zbog kojih joj je odbijen zahtjev, koja postoji s obzirom na to da je tijelo prvoga stupnja odbilo zahtjev zbog toga što ona, kao postojeći koncesionar, nije podmirila sve dospjele obveze koncesijske naknade iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji, a da je tuženik obrazložio to time da je on odbijen stoga što koncesionar nije priložio valjanu dokumentaciju koja je predviđena Pravilnikom, odnosno iz formalnih razloga. I u ovom dijelu ona je ponovila razloge nezakonitosti pobijanih odluka koji se odnose na ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o prvenstvenoj koncesiji te nezakonitosti postupanja davateljice koncesije Lučke uprave Split pri sklapanju i izvršavanju toga ugovora, ali i pri provođenju postupka radi dodjele koncesije novom koncesionaru (str. 16 do 21).
1.3. Vezano za pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, istaknula je da je prvostupanjsko tijelo, postupajući suprotno članku 8. ZUP-a, propustilo utvrditi relevantne činjenice iz članka 4. stavka 2. Pravilnika o kriterijima za produženje roka trajanja koncesije. To se prvenstveno odnosi na činjenicu da je Trajektna luka Split d. d., odnosno njezin pravni prednik od 1961. do danas neprekinuto obavljala lučke djelatnosti na lučkom području te gradila i održavala objekte podgradnje i nadgradnje na cjelokupnom području luke Split i uložila izuzetno veliki vlastiti kapital te da je ona u provedbi članka 59. stavka 3. ZML-a, diobenom bilancom od 25. studenoga 1997. iz svojih poslovnih knjiga isknjižila i predala na upravljanje Lučkoj upravi Split imovinu ukupne knjigovodstvene vrijednosti u iznosu od 483.192,14 kuna. Također tvrdi da su javnopravna tijela pogrešno i nepotpuno utvrdila visinu ukupnih ulaganja razvrstano prema objektima infrastrukture, suprastrukture i opreme (čl. 4. st. 2. podst. 1. Pravilnika). Naime, tvrdi da je u zahtjevu, odnosno studiji navedeno novo ulaganje u opremu, zaštitu okoliša i ostalu opremu, kao i ulaganje u investicijsko održavanje lučkog područja u ukupnom iznosu od 37.584.000,00 kuna. S tim u vezi ponavlja ranije iznesene navode vezano za poimanje „investicijskog održavanja lučkog područja pod koncesijom“. Osim toga, prema njezinim tvrdnjama, javnopravna tijela nisu utvrdila ni druge tri relevantne činjenice: a) utjecaj investicija na povećanje prometa u luci, sigurnost plovidbe, sigurnosnu zaštitu i zaštitu okoliša i utjecaj investicije na ostale djelatnosti u luci, b) sukladnost investicije s ciljevima razvoja luke i c) ponuđenu visinu koncesijske naknade (čl. 4. st. 2. podst. 2., 3. i 5. Pravilnika). Smatra i da ona nisu analizirala, ocijenila a niti razmotrila činjenicu da je podnositeljica zahtjeva studijom (koja je priložena zahtjevu) planirala povećanje prometa u luci, ulaganje u zaštitu okoliša, pri čemu da obnova opreme za zaštitu okoliša znači i povećanje sigurnosti i kvalitete lučkih usluga, odnosno da je planirana investicija bila sukladna ciljevima razvoja luke. U tom dijelu je tužiteljica iscrpno iznijela razloge koji se tiču ocjene (ne)zakonitosti izvršavanja ugovora o prvenstvenoj koncesiji pozivajući se na Tarife lučkih naknada koje je Lučka uprava donijela 2008., 2013. i 2015., tvrdeći da joj davateljica koncesije tijekom trajanja ugovora zbog ne donošenja odnosno nepravilnog donošenja cjenika nije omogućila gospodarsko iskorištavanje pomorskog dobra i stjecanje viška prihoda u odnosu na rashode, ali i njegovu gospodarsku opstojnost. Stoga i je ponovila da nije točno utvrđenje javnopravnih tijela da nije podmirila obveze iz postojećeg ugovora o prvenstvenoj koncesiji, s obzirom na opisano nezakonito i nepravilno postupanje druge ugovorne strane koje ocjenjuje da potpada pod vanjski, izvanredni i nepredvidivi događaj koji ona nije mogla spriječiti, otkloniti ili izbjeći, odnosno pod višu silu.
1.4. Zaključila je da su u postupku relevantne činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, što se prvenstveno odnosi na činjenicu da njezina ulaganja predviđena Studijom gospodarske opravdanosti nisu nova ulaganja usmjerena na stvaranje nove vrijednosti objekata podgradnje i nadgradnje. Smatra da je to rezultat pogrešnog tumačenja svrhe prvenstvene koncesije, koja se ne sastoji u omogućavanju koncesionaru da se prilagodi na novi režim poslovanja, već u omogućavanju ovlaštenicima prvenstvene koncesije obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje lučkih objekata bez naknade u razdoblju dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektima na lučkom području, odnosno naknade za izvršena ulaganja u izgradnju i održavanje lučkog područja/pomorskog dobra prema odredbi članka 1038. PZ-a. Ako se uzme u obzir da je od 2004. do 2016. ostvarila približno 100.000.000,00 kuna prihoda, a da je vrijednost nekretnina koje je isknjižila i predala na upravljanje Lučkoj upravi Split bila 442.568.178,93 kuna, ocijenila je da ona nije uspjela amortizirati ni četvrtinu vrijednosti oduzete imovine/ulaganja i da su u konkretnom predmetu ispunjeni uvjeti za produženje prvenstvene koncesije. Izneseni zaključak, tvrdi, utemeljen je na pravnom shvaćanju kojeg je Ustavni sud izrazio u odluci poslovni broj U-I-1216/1997 od 4. srpnja 2001., prema kojem prvenstvena koncesija predstavlja svojevrsnu naknadu za izvršena ulaganja u izgradnju i održavanje objekata nadgradnje i podgradnje u luci koje je pomorsko dobro, budući da na tim objektima društvena poduzeća nisu mogla steći pravo vlasništva a ni pravo na naknadu tržišne vrijednosti za oduzeto vlasništvo te budući da im je prvenstvena koncesija jedina naknada za izvršena ulaganja na pomorskom dobru. Stoga, smatra, da uvjet za produženje te koncesije nije opravdanost njezinih ulaganja u luku već stupanj amortizacije ulaganja koje je izvršila od 1961. do predaje lučkog područja na upravljanje Lučkoj upravi Split te da je opravdano ju produžiti do 2054. radi omogućavanja da ostvari korist u visini vrijednosti koristi za objekte nadgradnje i podgradnje koju je ona izgradila i održavala od osnivanja do pretvorbe odnosno predaje na upravljanje lučkoj upravi.
1.5. Stoga je zatražila poništiti osporene odluke i predmet vratiti na ponovni postupak.
2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši ju odbiti zbog razloga navedenih u osporenoj drugostupanjskoj odluci, a s obzirom na to da su tužbeni navodi isti žalbenim. Njome je odbijena tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv odluke Lučke uprave Split, Upravnog vijeća URBROJ: 3214-224031 od 18. srpnja 2016., a kojim joj je, u točki 1. izreke, odbijen njezin zahtjev podnijet 14. lipnja 2016. za produženje prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području trajektne luke Splitu za daljnjih 32 godine odnosno do 2048., odnosno zahtjev za izmjenu odluke o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004. i ugovora o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje tih djelatnosti na navedenim objektima. Riječ je o lučkom području koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti (bazen Gradska luka), vodovodna mreža (baze Gradska luka), ormarići za opskrbu brodova i brodica vodom i električnom strujom – devet s pripadajućom instalacijom (Gat sv. Nikole i obala Lazareta u bazenu Gradske luke) i poslovni prostor upravne zgrade na adresi [adresa], ukupne površine 1.242,54 m2. Tiče se: 1. priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski), 2. ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (baze Gradska luka) i 3. ostalih gospodarski djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski). U točki 2. izreke prvostupanjske odluke je odbijen i zahtjev podnositeljice, tužiteljice za promjenom iznosa i načina obračuna koncesijske naknade tako da se naknada za prvenstvenu koncesiju odredi kao i koncesionaru Luci d.d. Split, u dva dijela: a) Fiksni dio naknade u iznosu od 2 kune po m1 površine od 59.786,00 m2, od čega je 1.242.,54 m2 poslovnog prostora u zgradi PPT-a, a ostalo je lučko područje potrebno za obavljanje lučkih djelatnosti prvenstvenog koncesionara i b) Varijabilni dio naknade u iznosu od 1% ukupnog godišnjeg prihoda ovlaštenika prvenstvene koncesije ostvarenih od obavljanja lučkih djelatnosti dodijeljenih u koncesiju. I, najzad, točkom 3. izreke je odbačen prijedlog podnositeljice, tužiteljice za određivanje tarifa za svaku lučku djelatnost dodijeljenu u koncesiju i to posebno za privez brodova, posebno za odvez brodova, posebno za ukrcaj i iskrcaj vozila, posebno za ukrcaj i iskrcaj putnika, posebno za parkirališnu djelatnost i posebno za opskrbu brodova vodom i strujom i to u visini tarifa određenih kao u luci Dubrovnik u kojemu je dominantan putnički promet kao i u Trajektnoj luci Split. Istaknuo je da je zahtjev za produženje koncesije odbijen zbog postojanja neplaćenih iznosa koncesijske naknade, a što je detaljno obrazloženo u obje osporene odluke te da podnositeljica u novom zahtjevu nije dokazala da su dugovanja koja ima isplaćena ili da ne postoje. Smatra da ju postojanje dospjelih, a ne podmirenih obveza diskvalificira od prava na produženje koncesije, a što je, tvrdi, tužitelja posredno priznala priloživši uz zahtjev izjavu u tom smislu. Smatra i da se ponašanje druge ugovorne strane ne može se tretirati višom silom. Ocijenio je i kontradiktornim ocjenu tužiteljice da se pri odlučivanju o produženju koncesije ne može primijeniti Pravilnik, s obzirom na to da je zahtjev podnijela u skladu s Pravilnikom, a da je potom nakon odbijanja zauzela stav da on ne može primijeniti u konkretnoj situaciji. Istaknuo je da se produženje trajanja koncesije na pomorskom dobru ne može uvjetovati ulaganjima niti bilo kojim investicijama u ranijem razdoblju te nije cilj prvenstvene koncesije osigurati prvenstvenom koncesionaru naknadu za vrijednost imovine koja je prešla na upravljanje lučkoj upravi, jer bi u tom slučaju trajanje prvenstvene koncesije ovisilo o vrijednosti imovine i bilo bi različito a ne zakonom propisano u fiksnom trajanju od 12 godina. Vezano za navodne bitne povrede postupka, istaknuo je da je Lučka uprava zaključkom od 5. srpnja 2016. pozvalo tužiteljicu na dopunu zahtjeva za produženje koncesije, da se očitovao u obrazloženju osporene odluke glede primjene članka 358. Zakona o obveznim odnosima te da je pravo lučke uprave da snizi iznos tarife i da to pravo proizlazi iz članka 63. stavka 4. ZPDML-a ali i ugovora o prvenstvenoj koncesiji. U odnosu na tvrdnju tužiteljice da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, istaknula je da nije pravno relevantno obavljanje lučkih djelatnosti prije pretvorbe, da prvenstvena koncesija nije sredstvo naknade štete pravnom sljedniku društvenog poduzeća luke, već sredstvo prilagodbe na promijenjene uvjete upravljanja lukom i poslovanja u luci; da je tužiteljica jednostrano odlučila ne plaćati koncesijsku naknadu i da nije točno da je to učinila zbog smanjenja tarife, čime je navodno dovedena u lošiji gospodarski položaj. Zaključno je istaknula i da se određivanje najviših iznosa lučkih naknada od lučke uprave ne može tretirati kao viša sila zbog toga što je lučka uprava jedna od ugovornih stranaka, da nije riječ o okolnosti koju nije moglo predvidjeti i da je riječ o zakonskoj i ugovorenoj ovlasti davateljice koncesije, lučke uprave.
3. Zainteresirana osoba Lučka uprava u Splitu se, podneskom od 14. prosinca 2016., prijavila sudu za sudjelovanje u sporu te odgovorila na tužbu. Istaknula je da nije sporno da je tužiteljica imala prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti do zaključno 6. rujna 2016. i da ona ima nepodmirenih obveza s osnova dospjele a nepodmirene koncesijske naknade, a što da je diskvalificira od dobivanja nove koncesije odnosno produženje postojeće prvenstvene koncesije. Smatra da se tužbeni navodi pretežito ne odnose na predmet upravne stvari i da oni ne utječu na ocjenu (ne)zakonitosti pobijanih odluka te da je, s druge strane, jedino pravno relevantno bilo utvrditi je li tužiteljica ispunjavala kumulativne zakonske uvjete za produženje prvenstvene koncesije i, s tim u vezi, je li tužiteljica imala nepodmirene obveze s osnova koncesijske naknade. Istaknula je da tužiteljica nije tijekom redovitog razdoblja koncesije izvršila ikakva ulaganja pa ni ona što ih je prema ugovoru bila dužna izvršiti (primjerice, u održavanje lučkih objekata) te da ona nije ni podmirila financijske činidbe koje su ugovorene; da se iz toga može zaključiti da ona nije spremna bilo što plaćati lučkoj upravi i da nije voljna ulagati ni ubuduće; da je nepostojanje nepodmirenih obveza jedan od kriterija koje se treba uzeti u obzir pri odlučivanju o zahtjevu za produženje koncesije te da se pri tumačenju odredbi kojima su predviđeni instituti prvenstvene koncesije i produženja koncesije imaju tumačiti restriktivno. Smatra i da ako su eventualno neki nedostaci i postojali, da oni nisu utjecali na rješavanje predmeta upravne stvari te da su relevantni propisi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama i Pravilnik o kriterijima za produženje roka trajanja koncesije. Vezano za tumačenje i primjenu navedenih propisa prvo ističe da izraz „iznimno“ u članku 67. stavku 6. ZPDML-a znači da produženje prvenstvene koncesije ne smije biti redovita pojava, odnosno da se zahtjevu za produženje može udovoljiti jedino ako postoje iznimno opravdane okolnosti. Drugo, ističe da nove investicije odnosno viša sila moraju biti tako iznimnoga značenja ili intenziteta da doista opravdavaju iznimku koja se sastoji u produženju prvenstvene koncesije, pri čemu u konkretnom predmetu viša sila nije nastupila, a da su planirane investicije na koje ukazuje tražiteljica produženja koncesije daleko od iznimnih. Treće, dajući svoje tumačenje odredbe članka 3. stavka 1. podstavka 1. Pravilnika, smatra da se zahtjevu za produženje koncesije ne može udovoljiti ako podnositelj nije ispunio sve obveze iz postojećeg ugovora o koncesiji. S tim u vezi tvrdi da je tužiteljica u trenutku podnošenja zahtjeva za produženje koncesije imala dospjelih a nepodmirenih iznosa s osnova koncesijske naknade iz postojećeg ugovora o koncesiji u iznosu od oko četiri milijuna kuna, a što je jedino pravno relevantno (bez obzira na razloge neispunjenja te obveze). Četvrto, drži da nije pravilno tumačenje po kojem se Pravilnik ne bi odnosio na produženje prvenstvene koncesije i po kojem nije nužno da se moraju ispuniti obveze iz postojećeg ugovora o koncesiji za produženje roka trajanja te koncesije. Peto, smatra da se odredbe članka 69. stavka 2. i članka 17. stavka 3. točke 4. ZPDML-a primjenjuje na sve koncesije u lukama otvorenim za javni promet bez obzira na vrstu koncesije i način njezine dodjele. Smatra i da pravo na produženje prvenstvene koncesije nije pravo stečeno ulaganjem kapitala. Istaknula je i da obveza plaćanja koncesijske naknade ne proizlazi iz ugovora, nego iz zakona, s time da se njezino ispunjenje ne može uvjetovati ispunjenjem ugovornih obveza druge ugovorne strane, davatelja koncesije. Drži i nepravilnim pozivanje na Zakon o morskim lukama i Pomorski zakonik iz 1994., jer ti propisi više nisu na snazi, da su tužbeni navodi vezano za sklapanje i izvršavanje ugovora o prvenstvenoj koncesiji irelevantni za ovaj spor i ocjenu zakonitosti pobijanih odluka i da je tumačenje u vezi više sile promašeno. U pogledu navodnih bitnih povreda odredbi ZUP-a i ZPDML-a zainteresirana osoba ističe da je tužiteljici omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, da javnopravna tijela nisu bila dužna posebno prethodno pozivati ju da ispravi ili dopuni svoj zahtjev za produženje prvenstvene koncesije, budući da je riječ o neotklonjivom nedostatku, da nije bitno pozivanje na načelo razmjernost i prava stečena ulaganjem kapitala te da se obveza ne može tretirati nepostojećom ili nedospjelom samo zato što se o njoj vodi spor. Ocijenila je i da prvenstvena koncesija nije instrument naknade štete, već da on ima za cilj prilagodbu prvenstvenog koncesionara kao pravnog sljednika društvenog poduzeća na izmijenjene prilike u smislu upravljanja i poslovanja u luci. Stoga je predložila odbiti tužbeni zahtjev.
4. Podneskom od 28. travnja 2017. tužiteljica se očitovala na navode zainteresirane osobe iz odgovora na tužbu. Istaknula je da se spomenuti pravilnik odnosi na tzv. redovne koncesije, a ne na produženje prvenstvene koncesije, a što se odnosi i na članak 1. i 7. stavak 3. točka 4. ZPDML-a, da ni jednom odredbom mjerodavnog propisa nije propisana obveza plaćanja koncesijske naknade za prvenstvenu koncesiju, da je, prema stavu Lučke uprave Split, postojanje dospjelih nepodmirenih obveza po osnovi koncesijske naknade bilo od prejudicijelnog značenja za donošenja odluke o (ne)produženju koncesije, ali da ona nije prekinula upravni postupak dok nadležna tijela ne odluče o tom prethodnom pitanju, da se postavlja pitanje zbog čega ona, u skladu s člankom 153. stavkom 2. i 4. ZUP-a, nije raskinula ugovor o prvenstvenoj koncesiji ako je ocijenila da je bila u obvezi odnosno da nije podmirila dospjele obveze koncesijske naknade, da pravo na produženje koncesije osobito ovisi o visini ulaganja prvenstvenih koncesionara na pomorskom dobru prema članku 67. stavku 6. ZPDML-a i članku 4. Pravilnika, a o čemu, tvrdi, lučka uprava nije uzela u obzir pri donošenju pobijane odluke te da zbog neispunjenja ugovornih obveza od lučke uprave nije ni došlo do konzumiranja ugovora o prvenstvenoj koncesiji.
5. Rješenjem suda broj UsIjn-36/2016-32 od 19. siječnja 2018. prekinut je spor do pravomoćnog završetka spora koji se vodio pod poslovnim brojem UsIjn-43/16.
6. Sud je, rješenjem od 1. travnja 2025. nastavio konkretni spor, nakon što je upravni spor poslovni broj UsIjn-43/16 pravomoćno završen, tako što je, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1116/22-3 od 15. veljače 2024. odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda ovoga suda poslovni broj UsIjn-43/2016-62 od 19. ožujka 2021.
6.1. Konkretni postupak je nastavljen pod novim poslovnim brojem UsI-663/25.
7. U dokaznom postupku čitani su: ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. i 8. ožujka 2006., presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6898/10 od 20. studenoga 2004., presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us- 10744/2004-6 od 30. studenog 2005., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006., presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj Us- 8033/2006-20 od 30. kolovoza 2006., rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, KLASA: UP/II-342-01/06-01/31, URBROJ: 530-04-04-3 od 11. prosinca 2006., diobena bilanca od 25. studenoga 1997., pregled prihoda od obavljanja lučkih djelatnosti dodijeljenih u prvenstvenu koncesiju od 2004. do 2016., rješenje Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split KLASA: UP/I-471-02/15-09/52 od 1. kolovoza 2016., ugovor o prvenstvenoj koncesiji, odluka o dodjeli prvenstvene koncesije za Luku Rijeka d. d. Rijeka, zapisnik sa 73. sjednice Upravnog vijeća Lučke uprave presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj Uss-120/14-17 od 29. siječnja 2015., Tarife lučkih naknada iz 2005., 2013. i 2015., nalaz i mišljenje (Izvješće) stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije Jere Brkana iz svibnja 2015. (list 59 do 118), izvod iz Odluke Vlade RH o suglasnosti za produženje koncesije Luci d. d. Split, Aneks Ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 2. rujna 2011., izvod iz Odluke Vlade RH o suglasnosti za produženje koncesije Luci d. d. Šibenik, izvod iz Odluke Vlade RH o suglasnosti za produženje koncesije Luci d. d. Dubrovnik, Revizorsko izvješće Državne revizije poslovanja Lučke uprave Split od 2005., 2008. i 2011., račun dobiti i gubitaka Luke d. d. Split za 2002. i 2011., račun dobiti i gubitaka Jadrolinije d. d. Rijeka za 2002. i 2011., račun dobiti i gubitaka Luke d. d. Dubrovnik za 2002. i 2013., Godišnji planovi i programi rada Lučke uprave Split, podnesci ministarstva od 3. listopada 20. lipnja i 16. rujna 2011., podnesak podnositeljice zahtjeva od 15. veljače 2006., ugovor o udruživanju sredstava, građevinske dozvole od 22. lipnja 1978. i od 18. srpnja 1979., presude Visokog trgovačkog suda od 13. kolovoza i 19. studenoga 2009. te ona od 1. listopada 2015., izvod iz portala indeks.hr
– novinski članak pod naslovom Novi koncesionar: Braniteljska zadruga preuzela privez brodova u splitskoj luci, rješenje Upravnog suda u Splitu, broj UsIjn-36/16 od 25. listopada 2016., rješenje o izvršenju Upravnog suda u Splitu broj Usi-9/16 od 20. listopada 2016., zahtjevi za postupanje po rješenju Upravnog suda u Splitu, broj UsIjn- 36/16 od 25. listopada 2016. (list 586 do 598), presuda Upravnog suda u Rijeci broj UsI-194/16-17 od 22. svibnja 2017., zahtjev za produženje prvenstvene koncesije do 2048. broj 4065-231702 od 2. rujna 2016., žalba broj 4487-234649 od 27. rujna 2016., rješenje Ministarstva od 2. studenoga 2016., presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1116/22-3 od 15. veljače 2024., presuda ovoga suda poslovni broj UsIjn-43/2016-62 od 19. ožujka 2021., rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture KLASA: UP/II-342-22/21-01/54, URBROJ: 530-03-1-2-2-21-2 od 21. listopada 2021., presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1217/18 od 5. studenog 2019., presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu "Trajektna luka Split" d. d. protiv Hrvatske (zahtjev broj: 23472/15) od 28. travnja 2022. (izvod) i spis predmeta upravnog tijela, Lučke kapetanije u Splitu URBROJ: 4218-233008.
5.1. Tužiteljica je predložila izvesti i dokaz financijsko-knjigovodstvenim i građevinskim vještačenjem na okolnost vrijednosti, odnosno visine ulaganja izvršenih na pomorskom dobru i predanih na upravljanje Lučkoj upravi Split te na okolnost ukupnih prihoda ostvarenih u razdoblju prvenstvene koncesije i visine koncesijske naknade te visine štete prouzročene produženjem prvenstvene koncesije te uviđaj na licu mjesta. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta poreznog tijela i ocjenom ostalih izvedenih dokaza te budući da su oni predloženi radi razjašnjenja okolnosti i činjenica koje nisu ni bitne za suđenje u ovom sporu. Tuženik i zainteresirana osoba nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga te su predložili zaključiti raspravu.
6. Tužiteljica i zainteresirana osoba su popisale troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka javnopravnih tijela, koje su donijete u postupku pokrenutom po zahtjevu podnositeljice, tužiteljice od 14. lipnja 2016. za produženjem prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području trajektne luke Splitu za daljnjih 32 godine odnosno do 2048., odnosno zahtjev za izmjenu odluke o dodjeli prvenstvene koncesije od 21. lipnja 2004. i ugovora o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje tih djelatnosti na navedenim objektima. Tvrdi da je riječ o lučkom području koje se koristi za obavljanje lučkih djelatnosti (bazen Gradska luka), vodovodna mreža (baze Gradska luka), ormarići za opskrbu brodova i brodica vodom i električnom strujom – devet s pripadajućom instalacijom (Gat sv. Nikole i obala Lazareta u bazenu Gradske luke) i poslovni prostor upravne zgrade na adresi [adresa], ukupne površine 1.242,54 m2. Tiče se: 1. priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski), 2. ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (baze Gradska luka) i 3. ostalih gospodarski djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, Vranjički, Solinski i Kaštelanski. 9. Između stranaka, u biti, nisu sporne sljedeće ključne činjenice: a) da je Lučka uprava Split, davateljica koncesije, odlukom dodijelila tužiteljici prvenstvenu koncesiju za obavljanje lučkih djelatnosti te korištenja i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadogradnje na lučkom području luke Split od 21. lipnja 2004. godine za obavljanje lučkih djelatnosti navedenih u članku 3. navedene odluke; b) da su tužiteljica, ovlaštenica prvenstvene koncesije i Lučka uprava Split, davateljica koncesije, sklopili 6. rujna 2004. ugovor o prvenstvenoj koncesiji (u daljnjem tekstu: Ugovor o koncesiji), kojim su regulirale međusobna prava i obveze povodom prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenja objekata lučke podgradnje i nadogradnje u luci Split, s time da odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2014. godine čini sastavni dio toga ugovora te c) da su ugovorne stranke, člankom 3. Ugovora o koncesiji, stipulirale da se koncesija daje za obavljanje djelatnosti: 1) privez i odvez brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodica i plutajućih objekata (bazen Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), 2) ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila uključujući parkirališnu djelatnost koja je u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila (bazen Gradska luka) te 3) ostale gospodarske djelatnosti i to: davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (Gat Sv. Nikole i Obala Lazerata u bazenu Gradske luke) i lučki iskopi (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski).
10. Pokazalo se supstancijalno spornim jesu li bile ispunjene pretpostavke za produženjem prvenstvene koncesije. Pokazalo se dvojbenim i je li u trenutku traženja produženja prestala prvenstvena koncesija i kada je ona prestala (ako jest).
11. Pravni režim koncesija na pomorskom dobru u hrvatskom pravnom sustavu, promatrano na zakonskoj razini, uređen je dvojako. Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12.; bio na snazi od 28. prosinca 2012. do 22. srpnja 2017., u daljnjem tekstu: ZK), kao opći normativni zakon ( lex generalis) uređuje područje koncesija, a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/13., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19., u daljnjem tekstu: ZPDML), kao specijalni propis (lex specialis), uređuje davanje koncesija na pomorskom dobru. S obzirom na to da je postupak davanja koncesija na pomorskom dobru upravni postupak, u njemu se supsidijarno primjenjuju i odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP).
11.1. Na podzakonskoj razini, postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, kriteriji za određivanje visine koncesijske naknade i kriteriji za ocjenu ponuda, uređeni su ponajprije Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru („Narodne novine“, broj: 23/04., 101/04., 39/06., 63/08., 125/10., 102/11., 83/12. i 10/17., u daljnjem tekstu: Uredba).
12. Stoga sud smatra da se na postupak davanja i ugovaranja koncesija na pomorskom dobru ali i vezano za (ne)postojanje pravne osnove korištenja i gospodarskog iskorištavanja pomorskog dobra, primjenom općih načela primjene prava lex specialis derogat legi generali te lex superior derogat legi inferior, primarno primjenjuju odredbe ZPDML-a kao specijalnoga zakonskog propisa u pogledu koncesija na pomorskom dobru, a podredno odredbe ZK-a kao općega zakonskog propisa koji uređuje područje koncesija, a zatim odredbe ZUP-a, kao još općenitijeg zakonskog propisa koji uređuje upravni postupak općenito, a, posljednje, odredbe Uredbe, budući da je riječ o propisu niže, podzakonske pravne snage.
13. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta, a vračajući se na konkretan predmet, valja istaknuti sljedeće.
14. Odredbom članka 16. stavkom 1. ZPDML-a propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, dok prema stavku 2. toga članka prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama toga zakona i propisa donesenih na temelju toga zakona (članak 16. stavak 3. ZPDML-a).
14.1. Člankom 25. stavkom 1. ZPDML-a je propisano da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji.
14.2. Ugovorom o koncesiji u skladu s odlukom o koncesiji uređuje se bliža namjena za koju se daje koncesija, uvjeti koje u toku trajanja koncesije mora udovoljavati ovlaštenik koncesije, visina i način plaćanja naknade za koncesiju, jamstva ovlaštenika koncesije, druga prava i obveze davatelja i ovlaštenika koncesije (članak 25. stavak 2. ZPDML-a).
15. Nije dvojbeno da se u predmetu poslovni broj UsIjn-43/16 odlučivalo o tomu je li (uopće) prestala prvenstvena koncesija na temelju kojeg tužiteljica upotrebljava pomorsko dobro – lučko područje luke Split koje je pod upravom Lučke uprave Split i kada je ona prestala (ako je prestala). Zbog toga je sud ocijenio da ishod spora koji se vodi vezano za prestanak prvenstvene koncesije predstavlja zasebno pravno i prejudicijelno (prethodno) pitanje (o kojem još nije odlučeno), a bez čijeg rješavanja nije moguće riješiti upravnu stvar vezano za ocjenu (ne)zakonitosti odbijanja zahtjeva za produženje te iste koncesije. Naime, u ovoj upravnoj stvari se u biti odlučuje o produženju prvenstvene koncesije za koju sud u drugom predmetu nije još pravomoćno odlučio je li ona u trenutku podnošenja tužiteljičina zahtjeva za produženje prestala ili nije.
16. Iz sadržaja pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj 16 UsIjn-43/16 od 19. ožujka 2021. razvidno je sljedeće: Iz stanja spisa proizlazi kako je: tužitelj kao trgovačko društvo nastao pretvorbom društvenog poduzeća Održavanje i izgradnja luka Split te je od 1999. upisan u registar Trgovačkog suda u Splitu kao dioničko društvo za obavljanje lučkih djelatnosti. Prema odredbama tada važećeg Zakona o morskom lukama, tužitelj je iz svojih poslovnih knjiga isknjižio i predao na upravljanje Lučkoj upravi Split, ovdje zainteresiranoj osobi pod 1) imovinu i osnovna sredstva. To je učinjeno Diobenom bilancom od 25. studenog 1997. kojom je ukupna knjigovodstvena vrijednost od 483.192,14 HRK (64.878.537,56 EUR) predana Lučkoj upravi Split; - po zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije 25. travnja 2003. donesena je Odluka o dodjeli koncesije, koja je poništena presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 19. veljače 2004. zbog formalnih razloga; - nakon toga zainteresirana osoba pod 1) donijela je 21. lipnja 2004. Odluku o dodjeli prvenstvene koncesije na temelju koje je 6. rujna 2004. sklopljen Ugovor o prvenstvenoj koncesiji za obavljanje lučkih djelatnosti priveza i odveza brodova, jahti, ribarskih, sportskih i drugih brodova i plutajućih objekata i lučkih iskopa (bazeni Gradska luka, vranjički, solinski i kaštelanski), ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila, ostale gospodarske djelatnosti za koje se daje prvenstvena koncesija na lučkom području, davanje vode brodovima i brodicama (bazen Gradska luka), davanje električne energije brodovima i brodicama (gat sv. Nikole i obala Lazereta u bazenu Gradska luka); - Odluka o dodjeli prvenstvene koncesije iz 2004. po tužbi tužitelja, koji je smatrao da mu prvenstvena koncesija nije dodijeljena na čitavom području kao ni za sve lučke djelatnosti, poništena je presudom Upravnog suda RH (Us-10744/04 od 30. studenog 2005.). Za razliku od upravnih tijela Sud je izrazio stav kako se tužitelju prvenstvena koncesija mora dodijeliti bez ikakvog ograničenja; - tu je presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika ukinuo Vrhovni sud RH (rješenje Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006.), uz obrazloženje kako odredbe tada važećeg Zakona o morskim lukama ne daju osnovu za zaključak da tužitelju prvenstvenu koncesiju treba dati bez ikakvih ograničenja; - u ponovljenom postupku Upravni sud RH presudom Us-8033/06-20 od 30. kolovoza 2006., prihvaćajući stav Vrhovnog suda RH odbio je tužiteljevu tužbu. Ta je presuda, zbog nedostataka u obrazloženju, ukinuta Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-3579/2006. od 27. listopada 2010.; - u nastavku Upravni sud RH presudom br. Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. poništio je Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2004, dajući za pravu tužitelju kao podnositelju zahtjeva, i izrazio stav kako odredbe Zakona o morskim lukama nigdje ne ograničavaju dodjelu prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje objekata na lučkom području. Paralelno i u međuvremenu (u izvršavanju presude Upravnog suda RH br. Us-10744/2004-6 od 30. studenog 2005.);
- zainteresirana osoba pod 1) 23. veljače 2006. donijela je novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji. Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2006. donesena je prije rješenja Vrhovnog suda Uzz-3/06-8 od 16. svibnja 2006. (kojom je poništena presuda Upravnog suda Us- 10744/04); - nakon što je Vrhovni sud RH poništio presudu Upravnog suda od 30. studenog 2005., tuženik je rješenjem 11. prosinca 2006. poništio novu Odluku o prvenstvenoj koncesiji/2006, međutim, i to je rješenje poništeno presudom Upravnog suda RH br. Us-2006/07 od 8. lipnja 2011., a tuženiku naloženo donošenje nove odluke o prvenstvenoj koncesiji. - zainteresirana osoba pod 1) podnijela je dvije odvojene ustavne tužbe protiv presuda Upravnog suda Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. i Us- 2006/07 od 8. lipnja 2011.; - presude su ukinute Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III- 1202/2011 i U-III-969/2017 od 13. studenog 2014.;- u izvršenju te odluke Ustavnog suda RH, presudom Visokog upravnog suda RH Uss-120/2014 od 29. siječnja 2015. potvrđeno je rješenje tuženika kojim se Odluka o prvenstvenoj koncesiji/2004. mijenja tako da glasi „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok ostale odredbe Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. ostaju neizmijenjene.; - konačno, odlukom Ustavnog suda br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. odbijena je ustavna tužba tužitelja na tu presudu. (…) Odluka o prvenstvenoj koncesiji 2176 od 21. lipnja 2004. o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području Luke Split, povodom tužiteljeve žalba rješenjem tuženika Klasa:
UP/II-342-01/04-01/176 Ur.br: 530-04-04-3 od 29. studenog 2004. izmijenja je tako da glasi: „davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)“, dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Rješenje tuženika od 29. studenog 2004. potvrđeno je presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-120/14-17 od 29. siječnja 2015. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu koja je odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1259/2015 od 13. srpnja 2016. Drugo, Odluka o prvenstvenoj koncesiji br. 594 od 23. veljače 2006. poništena je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-342-01/06-01/31 Ur.br: 530-04-04-3 sp od 11. prosinca 2006. Presudom Visokog upravnog suda RH poslovnog broja Uss-119/14-14 od 29. siječnja 2015. odbijena je tužiteljeva žalba. U izloženim okolnostima javnopravna tijela utvrđuju kako je koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina od stupanja na snagu Ugovora o prvenstvenoj koncesiji sklopljenog 6. rujna 2004. temeljem Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004. (…) Iako iz izloženog proizlazi kako se među strankama ni ne nazire rješavanje spornih pitanja koja proizlaze kako iz samog opsega predmeta koncesije tako i izvršavanja preuzetih ugovornih obveza, stajalište je suda kako je osporenim rješenjima konkretno pravilno utvrđeno kako je tužitelju koncesija istekla 6. rujna 2016., jer je tada isteklo razdoblje od 12 godina u kojem je tužitelj konzumirao prvenstvenu koncesiju prema Ugovoru sklopljenom 6. rujna 2004. Opravdanost ovakvog zaključka proizlazi iz odredbe članka 31. stavak 1. točka 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, prema kojem koncesija prestaje istekom vremena za koje je dana. Prema članku 12. Odluke o prvenstvenoj koncesiji/2004 postupak i uvjeti za prestanak, oduzimanje i opoziv prvenstvene koncesije za obavljanje djelatnosti detaljnije utvrdit će se Ugovorom o prvenstvenoj koncesiji. Prema Ugovoru o prvenstvenoj koncesiji iz 2004. ugovorne strane suglasno utvrđuju da se Ugovor i Odluka imaju tumačiti kao cjelina. U slučaju ikakvih nesuglasja između odredbi Odluke i odredbi Ugovora, prednost u primjeni imaju odredbe Ugovora (članak 33.), Ugovor se zaključuje za razdoblje od 12 godina, računajući od dana njegova stupanja na snagu (članak 24.), a Ugovor stupa na snagu njegovim potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana odnosno 6. rujna 2004. (članak 36.).
16.1. Izložena pravna shvaćanja i ocjene ali i ključna utvrđenja ovoga suda su u cijelosti potvrđena i prihvaćena zakonitim i pravilnim od Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koji je presudom poslovni broj Usž-1116/2022-3 od 15. veljače 2024. odbio tužiteljičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku.
16.2. Viši sud je, u presudi broj Usž-1116/2022, istaknuo: Žalbeni prigovor da odluka i ugovor iz 2004. godine nisu na snazi već odluka i ugovor iz 2006. nije osnovan je isto ne proizlazi iz stanja spisa predmeta kako to pravilno ukazuje tuženik i prvostupanjski sud. Naime, tužitelj je podnio prijedlog za obnovu upravnog spora dovršenog presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015. i upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., nakon što je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trajektna luka Split d.d. protiv Hrvatske (zahtjev br. 23472/15) dana 28. travnja 2022., proglasio prigovor koji se odnosi na članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. - proč.tekst, 8/99.-ispr., 14/02. i 1/06., dalje u tekstu: Konvencija) dopuštenim, a preostali dio zahtjeva nedopuštenim (točka I presude) i presudio da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Konvencije zbog nepravičnog postupka pred Ustavnim sudom (točka II. presude) te je presudio da nema potrebe za ispitivanjem osnovanosti preostalih prigovora podnositelja u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije (točka III presude) te odbacio zahtjev podnositelja za pravednu naknadu (točka IV. presude). Ovaj Sud je presudom, posl.br. Uss-5/22 od 21. rujna 2022., dopustio obnovu upravnog spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-120/14 od 29. siječnja 2015., te stavio izvan snage navedenu presudu (točke I. i II. izreke) te je točkom III. izreke tužbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tuženika od 29. studenog 2004. odbio kao neosnovanu. Kao što je već naprijed rečeno tim rješenjem tuženika je u povodu žalbe tužitelja djelomično izmijenjena odluka o prvenstvenoj koncesiji od 21. lipnja 2004. tako da glasi: "davanje električne energije brodovima i brodicama (bazen Gradska luka)" dok su ostale odredbe ostale neizmijenjene. Nadalje, presudom ovoga Suda, posl.br. Uss-4/22 od 21. rujna 2022., dopuštena je obnova spora dovršenog presudom, posl.br. Uss-119/14 od 29. siječnja 2015., te ista presuda stavljena van snage (točka I. i II. izreke) te je točkom III. odbijena tužba tužitelja izjavljena protiv rješenja tuženika od 11. prosinca 2006., kojim je poništena odluka o dodjeli prvenstvene koncesije od 23. veljače 2006. U tom postupku je utvrđeno da je presudom Upravnog suda RH, posl.br. Uss-8033/06 od 30. kolovoza 2006., postala pravomoćna odluka od 21. lipnja 2004. pa nije postojala zakonska mogućnost ponovno odlučivati o zahtjevu tužitelja za dodjelu prvenstvene koncesije odlukom od 23. veljače 2006. Dakle, navedenom presudom je ostalo i dalje na snazi rješenje tuženika od 23. veljače 2006. kojim je poništena odluka o dodjeli koncesije od 21. lipnja 2006., pa je neosnovan žalbeni navod da je ista na snazi odnosno ugovor iz 2006. sklopljen temeljem te odluke. Odluka iz 2006. godine je donesena prije rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. svibnja 2006., kojim je uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuta presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Us-10744/04 od 30. studenog 2005., kojim je bila poništena odluka iz 2004. godine. Kako je neprijeporno utvrđeno da je odluka o koncesiji iz 2004., postala pravomoćna odnosno da je na snazi slijedom čega je pravomoćno poništena odluka iz 2006., to za predmetnu upravnu stvar nisu od utjecaja na drugačiju odluku žalbeni prigovori kojim tužitelj osporava pravilnost takvog utvrđenja.11. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i procesnih povreda u upravnom postupku, ovaj Sud smatra osnovanim zaključak prvostupanjskog suda i tuženika da je odluka prvostupanjskog tijela donesena pravilnom primjenom članka 31. stavak 1. točke 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a imajući u vidu članak 12. odluke iz 2004. te odredbe ugovora iz 2004., koji je zaključen za razdoblje od 12 godina računajući do dana njegovog stupanja na snagu i koji stupa na snagu potpisivanjem po ovlaštenim predstavnicima ugovornih strana, što je konkretno 6. rujan 2004., slijedom čega je u smislu navedene zakonske odredbe pravilno utvrđeno da je koncesija istekla 6. rujna 2016. Pri tome osnovano tuženik ukazuje da se radi o deklaratornoj odluci kojom se utvrđuje odnosno konstatira da je koncesija prestala po sili zakona 6. rujna 2016. Stoga ovaj Sud niti ne nalazi povreda na štetu tužitelja jer prethodno nije proveden ispitni postupak, a pravnu zaštitu protiv navedene odluke tužitelj je ostvario u žalbenom postupku kao i u upravnom sporu. 12. Imajući u vidu naprijed neprijeporno utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud ne nalazi ni ostale žalbene navode pravno relevantnim za drugačiju odluku u ovoj stvari, a na što je ukazao i prvostupanjski sud ističući da se u odnosu na prigovor kršenja ugovornih obveza od strane ovlaštenika koncesije već vodi spor pred nadležnim Trgovačkim sudom u Splitu. Prigovori tužitelja u pogledu visine koncesijske naknade nisu pravno relevantni za predmetnu upravnu stvar, a ovaj Sud napominje da je o istom već pravomoćno odlučeno u postupku odnosno upravnom sporu pod poslovnim brojem Uss-5/22.
16.3. Može se zaključiti da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske o ključnom dvojbenom prethodnom pravnom pitanju zauzeo pravno stajalište i da je ono u ovom stadiju pravomoćno raspravljeno i razmotreno. Sud je uzeo kao dostatno raspravljene i utvrđene iznesene ključne činjenice koje su sadržane u navedenim pravomoćnim presudama, kojim vjeruje kao objektivnim i vjerodostojnim dokazima, budući da je riječ o javnim ispravama i pravomoćnim sudskim odlukama.
17. Vezano za pitanje (ne)ispunjenja pretpostavki za produženjem koncesije, valja istaknuti sljedeće.
18. Lučka uprava može iznimno, na zahtjev ovlaštenika, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, za koncesiju iz članka 66. stavka 5. točke 3. i 4. toga zakona i za prvenstvenu koncesiju produžiti rok trajanja koncesije do ukupno 50 godina, za određena područja i odgovarajuće djelatnosti te sukladno tome izmijeniti i ostale uvjete iz odluke i ugovora o koncesiji u slučajevima: - ako nove investicije to gospodarski opravdavaju, - ako nastupi viša sila (članak 67. stavak 6. ZPDML-a).
18.1. Odredbom članka 2. stavka 1. Pravilnika o kriterijima za produženje roka trajanja koncesije ("Narodne novine", broj: 112/07., u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim su, prema članku 1., regulirani kriteriji za produženje roka trajanja koncesije u lukama otvorenim za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku na temelju zakonske ovlasti iz članka 65. stavka 4. ZPDML-a, propisano je da za vrijeme trajanja koncesije, ovlaštenik koncesije može radi ostvarenja novih investicija u svrhu unapređenja poslovanja i povećanja prometa zaštite okoliša i sigurnosti plovidbe, a koja investicija nije gospodarski opravdana u dodijeljenom koncesijskom razdoblju, podnijeti zahtjev za produženje koncesijskog razdoblja.
18.2. Zahtjevu za produženje koncesijskog razdoblja prilaže se: 1. izjava o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora (financijskih i činidbenih) 2. studija gospodarske opravdanosti produženja koja obuhvaća: - plan investicija detaljno razrađen za cjelokupno vrijeme trajanja koncesije; - iznos planirane investicije u zaštitu okoliša; - iznos planirane ukupne investicije s operativnim planom; - izvore financiranja investicija (vlastiti izvori, krediti); - procjenu rentabilnosti projekta (prihodi - rashodi); - izjavu ponuditelja o tehničkoj i kadrovskoj opremljenosti i organizacijskim sposobnostima za ostvarenje koncesije, - utjecaj investicije na rast prometa u luci; - utjecaj investicije na sigurnost plovidbe, zaštitu okoliša i sigurnosnu zaštitu na lučkom području (članak 3. stavak 1. Pravilnika).
18.3. Pod novim investicijama ne podrazumijeva se redovno održavanje dodijeljenih objekata, već stvaranje nove vrijednosti objekata suprastrukture, infrastrukture i opreme i koje nije bilo uključeno u raniju koncesiju (članak 3. stavak 2. Pravilnika).
18.4. Prema odredbi članka 4. stavka 2. Pravilnika pri odlučivanju o zahtjevu za produženju koncesije uzima se u obzir osobito: - visinu ukupnih ulaganja i to razvrstano prema objektima infrastrukture, suprastrukture i opreme - utjecaj investicija na povećanje prometa u luci, sigurnost plovidbe, sigurnosnu zaštitu i zaštitu okoliša, te utjecaj investicije na ostale djelatnosti u luci - sukladnost investicije s ciljevima razvoja luke - vrednovanje dosadašnjeg rada i ulaganja ovlaštenika koncesije na lučkom području - ponuđena visina koncesijske naknade, dok se prema stavku 3. toga članka lučka uprava prilikom razmatranja zahtjeva za produženje koncesijskog razdoblja može uzeti u obzir i već obavljena ulaganja od dodjele koncesije, ukoliko su ista sukladna planovima razvoja luke te doprinose razvoju prometnog pravca, sigurnosti plovidbe, sigurnosnoj zaštiti i zaštiti okoliša.
19. Tumačeći i iščitavajući citiranu odredbu članka 67. stavka 6. ZPDML-a pojedinačno i u kontekstu s citiranim odredbama članka 2., 3. i 4. Pravilnika, spomenuti pravni okvir, koji specijalno uređuje institut produženja koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti, koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području i koncesija za obavljanje ostalih gospodarskih djelatnosti koja zahtijeva korištenje postojećih i/ili gradnju novih građevina i drugih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području, podrazumijeva kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: 1. prethodna suglasnost Vlade Republike Hrvatske i 2. ako nove investicije to gospodarski opravdavaju ili ako nastupi viša sila. Pod novim investicijama ne podrazumijeva se redovno održavanje dodijeljenih objekata, već stvaranje nove vrijednosti objekata suprastrukture, infrastrukture i opreme i koje nije bilo uključeno u raniju koncesiju. To znači da investicije izvršene prije dodijele koncesije ili investicije koje su bile predviđene odlukom i ugovorom o koncesiji čije se produženje traži ne mogu poslužiti kao temelj za produženje roka trajanja koncesije. Drugačije izneseno, mora biti riječ o investicijama izvršenim tijekom redovitog trajanja koncesije koje nisu bile predviđene odlukom i ugovorom o koncesiji ili o namjeravanim budućim investicijama (koje nisu bile uključene u raniju koncesiju).
20. Bitno je primijetiti i da ZPDML, u članku 67. stavku 6., produženje navedenih vrsta koncesija normira kao iznimku od općeg pravila da koncesija prestaje istekom njezina (ugovorenog) roka s vrlo strogo propisanim iznimkama od toga pravila. Valja primijetiti i da ZPDML ne obvezuje javnopravno tijelo, davateljicu koncesije, lučku upravu da produži rok trajanja koncesije i u situaciji kumulativnog ispunjenja propisanih zakonskih pretpostavki (ona to može, ali i ne mora). Može se zaključiti da odlučivanje o (ne)produženju koncesije u situaciji predloženih novih investicija koje to gospodarski opravdavaju podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a). Naime, zakonodavac je u situaciji donošenja odluke o (ne)produženju koncesije ostavio značajnu slobodu davatelju koncesije, ocjenjujući da je u konačnici njemu samom u interesu produžiti postojeću koncesiju u cilju bolje gospodarske iskorištenosti lučkog područja luke kao dijela pomorskog dobra. Upravno-sudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen je na ispitivanje zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana u skladu s odredbom članka 4. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS).
20.1. Međutim, unatoč slabijoj vezanosti pravnom normom pri donošenju odluke o (ne)produženju koncesije, to ne podrazumijeva da takva odluka ne mora biti obrazložena. Sud smatra da je javnopravno tijelo dužno u obrazloženju takve odluke iznijeti valjane i dostatno obrazložene razloge rješavanje upravne stvari, što je nužno radi obrazlaganja zakonitosti postupanja, granica ovlasti i svrhovitosti primjene danih ovlasti u konkretnom predmetu (riječ je o zakonskoj ovlasti davatelja koncesije, ovdje lučke uprave da, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, produži rok trajanja koncesije do ukupno 50 godina) te radi mogućnosti ocjene je li (ne)produženje bio sukladno cilju zbog kojih je to ovlaštenje dano (valja razumjeti cilju osiguranja kontinuirane zaštite i unapređenja gospodarske iskoristivosti pomorskog dobra koje predstavlja lučko područje te osiguranja sigurnost plovidbe i kvalitetnijeg pružanja usluge od općeg interesa), odnosno u svrhu mogućnosti ocjene zakonitosti takve odluke u granicama ispitivanja određenim u članku 4. stavku 2. ZUS-a.
21. Sud smatra i da produženje koncesije kako je ono predviđeno člankom 67. stavkom 6. ZPDML-a ne smije biti redovita pojava, odnosno da se zahtjevu za produženje može udovoljiti jedino ako postoje iznimno opravdane okolnosti. Sud je mišljenja i da je tzv. skrivena intencija zakonodavca, pri inkorporiranju citirane odredbe u ZPDML-a, bila ponajprije osigurati kontinuiranu zaštitu i unapređenju pomorskog dobra koje predstavlja lučko područje te osigurati trajno i nesmetano obavljanja lučkog prometa i sigurnost plovidbe u cilju kvalitetnijeg pružanja usluge od općeg interesa, a ne zaštita subjektivnih prava i interesa koncesionara vezano za povrat ulaganja u infrastrukturu lučkog područja ili nadoknadu eventualne štete koja bi proizlazila iz postojećeg ugovora o (prvenstvenoj) koncesiji, a koju je uzrokovao davatelj koncesije.
22. Uzimajući kao polazišnu osnovu iznesena općenita pravna shvaćanja vezano za primjenu odredbe članka 67. stavka 6. ZPDML-a, valja istaknuti sljedeće.
23. S obzirom na sadržaj obrazloženja, tuženik je odbio žalbu, ocijenivši da tužiteljica, podnositeljica zahtjeva ne ispunjava kumulativno propisane kriterije za produženje postojeće (prvenstvene) koncesije. Ocijenio je da ona nije ispunila sve uvjete iz postojećeg ugovora, budući da nije podmirila sve financijske obveze davatelju koncesije u vidu plaćanja koncesijske naknade za razdoblje od 2009. do 2015. u trenutku podnošenja zahtjeva, a što je potvrdila i sama tražiteljica produženja koncesije pri podnošenju prvoga zahtjeva za produženje koncesije podnijetog 6. srpnja 2016. Ocijenio je i nevjerodostojnim izjavu o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora o koncesiji (financijskih i činidbenih), koju je tužiteljica priložila uz novi i tzv. preuređeni zahtjev od 2. rujna 2016., budući da je ona ponovno zatražila produženje nakon što je bila upoznata s razlozima odbijanja ranijeg zahtjeva (tvrdi da je odbijen rješenjem od 18. srpnja 2016. i da je ono, povodom njezine žalbe, potvrđeno od tuženika rješenjem od 22. kolovoza 2016.).
23.1. Iz obrazloženja osporene prvostupanjske odluke, u bitnom, razvidno je da, prema knjigovodstvenim evidencijama Lučke uprave Split i obavijesti Ministarstva financija, tijela koje vodi registar koncesija od 8. rujna 2016., koncesionar, tužiteljica, tražiteljica produženja koncesije ima nepodmireni dug s osnovano koncesijske naknade u iznosu od 4.164.559,01 kuna. Prvostupanjsko tijelo je ocijenilo da je riječ o negativnom kriteriju, okolnosti koja diskvalificira tužiteljicu da joj se produži postojeća koncesija. Smatra da izjava o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora podrazumijeva izjavu o nepostojanju svih obveza, a ne samo nespornih. Smatra i da obveza podnošenja izjave i podmirenju svih obveza iz postojećeg ugovora ne predstavlja tek obvezu formalne prirode koja se sastoji u pukoj dostavi izjave, nego ona podrazumijeva supstancijalni kriterij, koji se sastoji u tomu da se ne može produžiti koncesija ako koncesionar ima dospjelih a nepodmirenih obveza iz važećeg ugovora prema trenutku davanja/sastavljanja izjave. Pritom, smatra da je za ocjenu postojanja dospjelih, a ne podmirenih obveza bitno stanje i podaci iz službene evidencije, Registra koncesija. Ocijenilo je i da se (ne)dospjelost neke obveze ne može ocjenjivati po tomu je li u odnosu na nju ovlaštenik koncesije istaknuo prigovor neispunjenja ugovora ili pokrenuo sudski spor, kako je to, tvrdi, učinila tražiteljica produženja u priloženoj izjavi. Zaključilo je da ovlaštenik koncesije ne smije imati dospjelih a nepodmirenih obveza iz postojećeg ugovora o koncesiji i da on mora u tom smislu dati i priložiti jasnu i bezuvjetnu izjavu o ispunjenju svih obveza iz postojećeg ugovora o koncesiji (financijskih i činidbenih).
23.2. Prvostupanjsko tijelo je odbilo zahtjev za produženje koncesije i nakon što je analiziralo namjeravana buduća ulaganja koja je tražiteljica predvidjela u Studiji gospodarske opravdanosti. Ocijenilo je da tijekom 12 godina razdoblja prvenstvene koncesije nije bila ikakvih novih ulaganja koje bi trebalo amortizirati produženjem koncesije, da ta nova ulaganja uglavnom planiraju radi nabavke pokretne opreme i vozila/plovila i da isticanje tih novih ulaganja smjeraju samo održavanju povlaštenog položaja u splitskoj luci, tj. izbjegavanju dodjele novih koncesija za djelatnosti koje bi bile predmetom prvenstvene koncesije. Smatra i da okolnost amortizacije ulaganja koja su izvršena prije no što je upravljanje nad splitskom lukom preuzela Lučka uprava Split nije bitna za donošenje odluke o (ne)produženju koncesije, s obzirom na to da se tzv. stare investicije ne mogu tretirati onima u smislu članka 67. stavka 6. ZPDML-a i s obzirom na to da se prvenstvena koncesija ne dodjeljuje s ciljem da se društvu nastavkom pretvorbom društvenog poduzeća omogući amortizacija ranijih ulaganja koje je izvršio pravni prednik tužiteljice, već s ciljem da mu se omogući prilagodba na novi režim poslovanja u kojem je izgubio upravljačku, a zadržao komercijalnu ulogu.
24. Analizirajući njihov sadržaj polazeći od izloženih pravnih shvaćanja te nespornih ključnih činjenica, a držeći se granica upravno-sudske kontrole iz članka 4. stavka 2. ZUS-a prema kojem se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene, sud ocjenjuje da su osporene odluke zakonite. Nisu povrijeđene ni odredbe članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. ZUP-a, s obzirom na to da su javnopravna tijela dala dostatno obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te koji imaju logično i racionalno utemeljenje u materijalnom propisu.
25. Vezano za navode/prigovore tužiteljice koji se odnose na kršenja ugovornih obveza od davateljice koncesije, zatim glede materijalnog-pravnog prigovora neispunjenja ugovora u smislu članka 358. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) ali i vezano za eventualnu naknadu štete koja je za nju kao koncesionara proizašla iz izvršavanja Ugovora o koncesiji, uzimajući u obzir stajališta i ocjene Visokog upravnog suda iz presude broj Usž-1116/22, sud ocjenjuje da oni nisu bitni i da oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporenih odluka, jer to nije predmet ovoga upravnog spora. Valja skrenuti pozornost i da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je ona donesena.
26. Stoga, a budući da su osporene odluke zasnovane na zakonu zbog drugih razloga od onih navedenih u njihovim obrazloženjima, budući da utvrđeni nedostaci nisu utjecali na rješavanje predmeta upravne stvari te budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. ZUP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.
27. O troškovima upravnog spora će se odlučiti posebnim rješenjem u skladu s odredbom članka 148. stavka 4. ZUS-a.
U Splitu 24. listopada 2025.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 1. i 6. i članak 127. ZUS-a).
DNA:
- opunomoćeniku tužiteljice Darku Medaku, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12,
- tuženiku Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Upravi pomorske i unutarnje plovidbe, brodarstva, luka i pomorskog dobra, Zagreb, Prisavlje 14, a spis upravnog tijela URBROJ: 3214-224031 vratiti po pravomoćnost
presude,
- opunomoćeniku zainteresirane osobe Vinku Samardžiću, odvjetniku u Splitu, Ljudevita Posavskog 12A,
- u spis.
