Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1273/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, K. A. Stepinca 7, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 736404 zaključenog između tužitelja ZŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 dana 16.08.2006., potvrđen po javnom bilježniku Dragica Dumančić pod poslovnim brojem OU-610/06, dana 16.08.2006.g. u dijelu koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju ZŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 172,41 EUR-a (stosedamdesetdvaeura- četrdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. kolovoza 2006. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju ZŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 337,63 EUR-a (tristotridesetsedameura-šezdesettricenta) sa zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik je pravni slijednik Nova Hrvatska banka d.d., Sberbank d.d., odnosno Volksbank d.d Zagreb. Tužitelj je sa VOLKSBANK d.d. 16.8.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 736404, potvrđen po javnom bilježniku Dragica Dumančić pod poslovnim brojem OU-610/06, dana 16.8.2006., kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 25.677,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate na 84 mjeseca, a koji kredit je otplaćen u cijelosti. Tužitelj je kredit iskoristio za svrhu kupovine automobila za osobne, obiteljske svrhe, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodi postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-537/2024. Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tuženika, u članku 6.1, ugovorena je naknada za obradu zahtijeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od ukupnog iznosa kredita, minimalno 500,00 (petsto) kn, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 17.08.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita (administrativna naknada) u iznosu od 1299,04 kn/172,41 eura. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Naime, sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe čl. 81. i čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj: 96/03 – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe čl. 295. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – dalje ZOO). Tuženik nije pregovarao o sadržaju predmetne odredbe sa tužiteljem. U konkretnom slučaju, tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81.st.1. i čl. 87.st.1. ZZP-a. U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju, tužitelju, nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. Budući se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja, tvrdimo da ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Imajući u vidu gore navedeno, zaključujemo kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadnu imovinsku korist, navedeni je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužan vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Budući da zakonski propisi iz čl. 81.,83., 85. i 87. Zakon o zaštiti potrošača i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ne dopuštaju tuženiku obračun naknade za obradu i odobravanje kredita očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Predmetna odredba je ništetna zato što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, neovisno o visini iznosa naknade koju je tuženik obračunao tužitelju, posebice imajući u vidu da su i druge ugovorne odredbe nepoštene.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Tužitelj u ovoj pravnoj stvari ima status fizičke osobe, a isto tako i status potrošača koji je sklopio pravni posao izvan svoje poslovne djelatnosti. U sporovima protiv pravnih osoba propisana je izberiva mjesna nadležnost pa tužitelj može pokrenuti postupak pred sudom na čijem se području nalazi registrirano sjedište pravne osobe ili ako spor nastane u povodu djelatnosti poslovne jedinice pravne osobe i pred sudom na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (u konkretnom slučaju Podružnica tuženika u Osijeku). Nadalje, potrošač, ovdje tužitelj, u konkretnom slučaju nije imao nikakav utjecaj na sadržaj prorogacijske klauzule te on ima prebivalište u [adresa], zbog čega bi putovanjem na sud čija je mjesna nadležnost tako ugovorena trpio suvišne troškove, koji ga dovode u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tuženika. Nadalje, navodi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. cijelosti, te obvezati tuženika na plaćanje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagreba, navodeći da čl. 70. ZPP-a dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Tuženik je naveo i da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te je istaknuo i prigovor zastare, navodeći da neovisno o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radi (bilo naknada štete, stjecanje bez osnove i dr.), je zastara svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja; pri tome se pozvao i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev x 183/2011. Nadalje, istaknuo je da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1.10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Isto tako, naveo je da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe, a sukladno čl. 81. ZZP- a tužitelj dužan dokazati kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Što se tiče informacija koje je pružio tužitelju, istaknuo je da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te se pri tome pozvao na presudu Županijskog suda u Zagrebu u br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Nadalje, istaknuo je da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, odnosno da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Tuženik je prigovora i načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, te je istaknuo da spornu visinu tužbenog zahtjev se može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napomenuo je da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se protivio dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu broj 736404 (list spisa 9-16), Otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list spisa 17-19), Očitovanje tuženika o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (list spisa 20), te je saslušao tužitelja..

3.1. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 18. rujna 2025. odustao od prijedloga za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a.

4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor, odnosno čl. 11.

3. Ugovora je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika proizlazi da je sklopljen u Podružnici pravnog prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I/ izreke rješenja.

5. Sud je rješenjem na ročištu održanom 13. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 172,41 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 172,41 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 172,41 EUR-a, a koji iznos je isplatila predniku tuženika po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara, kao i je li tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva i da je tužitelj platio ulaznu naknadu u iznosu od 172,41 eura.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 736404 (list spisa 9-16) proizlazi da je sklopljen 16. kolovoza 2006., kao i da su ugovorne strane čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik ugovore naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja glasi: jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Namjena kredita je kupnja vozila.

11. Iz Otplatne tablice za izračun efektivne kamatne stope za kredit (list spisa 17-19) proizlazi da je tužitelju naplaćena administrativna naknada.

12. Iz Očitovanja tuženika o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (list spisa 20) proizlazi da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada dana 17.kolovoza 2006. u iznosu od 1.299,04 kn.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je došao u banku i da je izabrao ugovor u CHF-u, jer su ga uvjeravali da je CHF stabilna i bolja valuta. Ugovor je sastavila banka, dali su na čitanje i pročitao ga je. Vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita, ali ju nije razumio jer je u to vrijeme bio vojnik i nije se razumio u financijske termine. Tražio je objašnjenje, ali mu nisu ništa posebno rekli, nisu mu rekli iznos naknade koju mora platiti, nego samo postotak, a nisu mu ni rekli što ulazi u naknadu, odnosno koje troškove plaća plaćajući naknadu, niti koja je svrha iste, ništa mu nisu objašnjavali. Pitao je može li mijenjati ugovor, rekli su mu da ne može i da uzme ili ostavi. U to vrijeme nije imao obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu, a namjena kredita je bila za kupnja automobila za osobne potrebe. Nije mu predočen matematički izračun o visini naknade iz čl. 6. toč. 1. Ugovora. Osobni bankar mu nije objasnio koji su to troškovi koje banka ima u vezi sklapanja ugovora o kreditu. Svjestan je da je potpisivanjem ugovora pristao na naknadu za obradu kredita, ali je bilo uzmi ili ostavi i nije znao što ulazi u tu naknadu.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu br. 737046 sklopljenog dana 8. siječnja 2007. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, te da je sukladno čl. 84. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

23. Budući da je predmetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba se među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 17. kolovoza 2006. u iznosu od 1.299,04 kn/172,41 EUR-a.

24. Na iznos od 172,41 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 17. kolovoza 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

26.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 13. svibnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 172,41 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 5. obrazloženja).

26.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 13. svibnja 2025. i 18. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a za svako ročište, odnosno od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 28. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 200,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 225,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 281,25 EUR-a te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,38 EUR-a, što sveukupno iznosi 337,63 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

26.3. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2. travnja 2025., jer nije bio potreban za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, ne pripada mu naknada troška postupka.

Osijek, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika