REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-993/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Dini Jellin, na prijedlog više sudske savjetnice Petre Mioč Štura, u pravnoj stvari tužitelja BILI d.o.o., [adresa], OIB: 58650241264, zastupan po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnica iz Odvjetničko društvo ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćnici Tamari Stanić Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Zagrebu, radi isplate iznosa od 325,92 EUR, nakon glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju BILI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 58650241264, ukupan iznos od 325,92 EUR (slovima: tristo dvadeset pet eura i devedeset dva centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana 11. prosinca 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, naknaditi tužitelju BILI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 58650241264, trošak parničnog postupka u iznosu od 194,91 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 6,64 EUR sa zateznom kamatom kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 16. listopada 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tip VW Polo, reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu oštećenika BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ističe da je predmetnu štetu dužan naknaditi tuženik sukladno polici osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 8. studenog 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete referentni broj: 248210514547. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranju niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio odnosno vratio u stanje prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Navodi da se ovaj postupak vodi za razliku i cijeni rada u iznosu od 325,92 EUR stoga predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev na iznos od 325,92 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovore nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. Objašnjava da se radi o maličnom sporu. BZ je mogao tražiti popravak vozila u drugim servisima, a koji su jednake kvalitete. Stoga je razlika u cijeni sata krivnja vlasnika vozila jer je odabrao servis za popravak vozila po svom izboru dok je tuženik dužan naknaditi najmanji novčani iznos što je moguće. Osporava službenu cijenu rada u radionici tužitelja.

3. Tužitelj se podneskom od 2. lipnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu te u cijelosti ostao kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Također ističe kako je u potpunosti neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je ustupitelj (oštećenik) BZ ustupio svoju tražbinu radi ispunjenja tužitelju koja i nadalje inzistira upravo u utuženom novčanom iznosu. Tužitelj nadalje navodi kako je sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je isti obaviješten o ustupanju tražbine u smislu odredbe čl. 82. ZOO-a, ističe kako je evidentno da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu oštećenog vozila od strane tužitelja već, nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika, a kako se to navodi i pobliže je opisano u činjeničnim navodima tužbe. Tužitelj također navodi kako tuženikovo osporavanje pasivne legitimacije smatra neosnovanim jer iz ponude tuženika od 9. prosinca 2024. jasno proizlazi kako je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici osiguranja štetnika pravno osnovan te se tuženik putem ove iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 2.062,71 EUR ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Nadalje navodi kako osporava navode tuženika da isti nije odgovoran za isplatu osigurnine, a sve kako je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 76/P1/1 i iznos djelomične isplate tuženika te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu koji tužitelj i dalje utužuje u rubriciranom predmetu u iznosu od 325,92 EUR. Također tužitelj osporava navode tuženika u toč. 18. u kojima navodi da je tužitelj račun izdao sam sebi, već je iz dokumentacije priložene uz tužbu vidljivo da je račun popravka br. 76/P1/1 izdan na oštećenika BZ, time da je predmetni račun dužan podmiriti tuženik kako bi naknadio štetu oštećeniku, budući da isti odgovorni osiguratelj štetnika. Tužitelj nadalje osporava navode tuženika u kojima navodi da ne primjenjuje svoj cjenik prema svim isto te da dostavljeni cjenik nije službena cijena rada, a sve kako je vidljivo da je račun popravka br. 76/1/1 izdan sukladno službenoj cijeni radnog sata tužitelja koja je naznačena na službenom cjeniku. Tužitelj zaključno ukazuje na temelju tj. osnovnu dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego je šteta nastala što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Poziva se na čl. 9. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visine satnice popravka, odnosno nije imao/nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima. Navodi da je iz računa i dokaza o plaćanju, koje dostavlja u prilogu navedenog podneska, razvidno da u istovrsnim slučajevima tuženik priznaje i isplaćuju cijenu sata rada u iznosu od 40,00 EUR, uvećano za PDV.

4. Tijekom postupka sud je pročitao: račun tužitelja br. 76/P1/1 od 5. prosinca 2024. (list 9. spisa), izvid štete br. 248210514547 (list 10. spisa), ponuda tuženika od 9. prosinca 2024. (list 11. spisa), uplata tuženika tužitelju putem Privredne banke Zagreb d.d. od 17. prosinca 2024. (list 12. – 13. spisa), e-mail korespodencija (list 14. spisa), službeni cjenik radionice tužitelja (list 15. spisa), ugovor o ustupanju od 11. veljače 2025. (list 16. – 17. spisa), notifikacija od 11. veljače 2025. i potvrda o njenom slanju (list 18. spisa), e-mail korespodencija (list 19. spisa), sudska praksa (list 20. – 49. spisa), smjernice AZTN, KLASA: 034-08/18-01-093 od 20. veljače 2020. (list 50. – 53. spisa), sudska praksa (list 54. – 59. spisa), ponuda Autolimarija Ružička, Končanica 241, od 16. travnja 2025. (list 75. spisa), potvrda o izvršenom plaćanju od 17. prosinca 2024. (list 73. spisa), račun-obrazac R1 (list 79. spisa) i obrazložena ponuda od 20. prosinca 2024. (list 80. spisa).

5. Sud je također pročitao i svu sudsku praksu koja prileži spisu, a koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

6. Raspravnim rješenjem od 10. rujna 2025. (list 84. – 85. spisa) sud je odbio predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Navedeno stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke dok se uz navedeno radi o maličnom sporu.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 325,92 EUR, koji iznos predstavlja razliku između nenaplaćenog iznosa osigurnine u visini naknade štete do punog iznosa nastale štete, a koji se odnosi na cijenu radnog sata za obavljene limarske i lakirerske radove, koje je obavio tužitelj, popravljajući vozilo reg. oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika BZ, a koje vozilo je oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 16. listopada 2024..

9. Između stranaka sporna je aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja 16. listopada 2024., odgovornost i visina.

10. Sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaze predložene od stranaka i to saslušanje oštećenika BZ, saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, saslušanje procjenitelja tuženika te provođenje prometno-tehničkog vještačenja na okolnost cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANF-e kao i potrošnog materijala.

11. Sve dokazne prijedloge sud je stoga odlučio ne provoditi, a odluku o tome donio je rješenjem na održanoj raspravi od 10. rujna 2025.. Nadalje sud ističe da bi izvođenje dokaza bilo u suprotnosti s određenjem iz čl. 461. ZPP-a koji propisuje da se u postupku u sporovima male vrijednosti postupak pred prvostupanjskim sudom mora okončati u razumnom roku, a svakako u roku kraćem od godine dana od podnošenja tužbe.

12. Kako se radi o sporu male vrijednosti koji je u pravilu pisani postupak te o postupku pred Trgovačkim sudom u kojem se odlučne činjenice utvrđuju na temelju isprava, te da su stranke na to bile upozorene, sud smatra kako su stranke mogle priložiti pisani iskaz predloženog svjedoka odnosno zakonskih zastupnika, ako su to smatrale bitnim za utvrđivanje odlučnih činjenica. Nadalje, sud je odbio provođenje prometno-financijskog vještačenja jer bi trošak takvog vještačenja bio nerazmjeran vrijednosti predmeta spora i sud bi provođenjem tog dokaza prekoračio propisani rok od godinu dana.

13. Uvidom u ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, koji je sklopljen između BZ, kao ustupitelja i tužitelja, kao primatelja 11. veljače 2025. (list 16. – 17. spisa) vidljivo je da je BZ ustupio tražbinu tužitelju koju ima prema tuženiku, kao dužniku, a temelji na računu za popravak vozila br. 76/P1/1, koji je izdan u ukupnom iznosu od 2.388,63 EUR, a po tuženiku je ostao neplaćen upravo u ovom postupku utuženom iznosu od 325,92 EUR. Stoga je došlo do prijenosa tražbine s oštećenika BZ na tužitelja. Pri tom valja navesti da tuženik ne osporava ugovor od 11. veljače 2025. (čl. 219. st. 1. uvezi s čl. 221.a ZPP-a). Dopisom oštećenika BZ i tužitelja od 11. veljače 2025. obaviješten je tuženik o prijenosu tražbine (list 18. spisa), kao i e-mailom od 18. veljače 2025. (list 19. spisa). Zbog navedenog, a suprotno paušalnom osporavanju tuženika, upravo je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

14. Uvidom u e-mail korespodenciju od 3. srpnja 2015. (list 43. – 44. spisa) vidljivo je da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga odgovara da nije potrebno da auto kuća, kao izvođač radova, ima ugovor o suradnji s osiguravateljem da osiguratelj isplati račun za popravak vozila sastavljen po izvidu štete. Iz navedenog e-maila proizlazi da Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga napominje da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati cijene radnog sata treće osobe, kao i da društva za osiguranje koriste pomoć stručnjaka za procjenu štete te uzimanje u obzir njegovo mišljenje u pogledu osnovanosti i visine primljenog zahtjeva. Pri tom oštećena osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo na temelju računa popravka vozila kojemu je izdala radionica u kojoj je izvršen popravak i potraživati isplatu naknade štete, odnosno naknade iz osiguranja.

15. Sud smatra da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u servisu koji mu predloži tuženik kao osiguravajuće društvo s time da je prigovor visine utuženog iznosa tužitelj osporio predmetnim računom i cjenikom. Tome valja dodati da visina štete prema izvidu štete tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika.

16. Odlučna činjenica u ovom predmetu je da je tuženik utvrdio da je šteta pravno osnovana i da je štetu djelomično podmirio što za sud predstavlja priznanje pravne osnove utuženog potraživanja. Međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete, a u vezi s time sud ističe da u ovom predmetu tuženik neosnovano osporava cijenu sata rada autoservisa koji je registriran za tu djelatnost po računu koji mu je ispostavljen.

17. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je stroge osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

18. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su takva sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine ima ustupitelj, prešla je na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi.

19. Uvidom u čl. 1., 2. i 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 16. – 17. spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa predmetna novčana tražbina po računu popravka štete br. 76/P1/1, koja je predmet ustupa.

20. Sud posebno ističe da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u servisu koji mu predloži tuženik kao osiguravajuće društvo s time da je prigovor visine utuženog iznosa tužitelj dokazao računom i cjenikom. Iz navedenog računa i nesporno izvršene uplate sud utvrđuje da tuženik nije u cijelosti ispunio svoju obvezu pa je u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a dužan uspostaviti prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala. Pri tom sud ne prihvaća prigovor tuženika vezan uz cijenu satnice jer su stranke u obveznom-pravnom odnosu slobodne urediti i izvršiti preuzete obveze (čl. 9. ZOO-a).

21. Iz predmetnog računa proizlazi da je tužitelj obavio popravak predmetnog vozila, te također da se taj račun odnosi na popravak oštećenja navedenih u tuženikovom izvidu štete.

22. Valja nadodati da je oštećenik mogao slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo, a okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika u smislu odredbe čl. 1092. ZOO- a.

23. Poduzetnici, slobodno djeluju na tržištu, pa ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u najjeftinijem servisu. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente, a oštećenik je slobodan popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu.

24. Iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: 034-08/18-01-093 od 20. veljače 2020. (list 50. – 53. spisa) vidljivo je da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja daje mišljenje da u slučaju štetnog događaja na vozilu oštećena osoba ima pravo izbora autoservisne radionice registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila, koja će obaviti popravak vozila prema cijenama uredno istaknutim u svom cjeniku, temeljem kojeg redovito posluje na tržištu i plaća poreze i doprinose, uz zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Hrvatska agencija za tržišno natjecanje u istom dopisu navodi da preporuka i/ili isticanje popisa ugovornih servisa na internetskim stranicama ili u poslovnicama osiguravajućeg društva ne bi bila sporna uz obveznu napomenu da oštećenik u slučaju štetnog događaja na vozilu ima pravo takvu preporuku prihvatiti ili ne prihvatiti. Dakle, navedeno je da je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati autoservisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne.

25. Sud ne prihvaća prigovor tuženika vezan uz cijenu satnice jer su stranke u obvezno-pravnom odnosu slobodne urediti i izvršiti preuzete obveze (čl. 9. ZOO-a).

26. Primjenom pravila o teretu dokazivanja, s obzirom da tuženik nije uspješno osporio tužbeni zahtjev, pri tom imajući u vidu kako na temelju odredbe čl. 464. a ZPP,- a sud u postupcima pred trgovačkim sudovima čija vrijednost ne prelazi 6.630,00 EUR, stav o spornim činjenicama formira na temelju pretežne vjerojatnosti utemeljene na sumarno izvedenom dokaznom postupku, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

27. Prema odredbi iz čl. 1085. st. 1. ZOO-a, odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

28. S obzirom na to da između stranaka nema spora u broju radnih sati limarskih i lakirerskih radova, a koji su potrebni da se oštećeno vozilo dovede u stanje prije nego što je šteta nastala, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjeva kao osnovan.

29. Valja istaknuti kako su temeljem odredbe članka 9. ZOO-a sudionici u obveznim odnosima dužni izvršavati svoje obaveze, a temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine dužan je platiti, povrh glavnice i zateznu kamatu.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke.

31. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife). Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 2. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife te troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu 10. rujna 2025. iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Tužitelju je ujedno valjalo priznati trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno troškove sudskih pristojbi u ukupnom iznosu od 19,91 EUR. Zbog navedenog, tužitelju je valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 194,91 EUR, a na troškove dosuditi zatezne kamate po čl. 151. st. 3. ZPP-a i stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a zbog čega je odlučeno kao u t. II. izreke.

32. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, a koji se odnosi na previsoko tražen trošak nastale i plaćene sudske pristojbe na tužbu i to u iznosu od 6,64 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sudac:

Dina Jellin

Nacrt odluke izradila:

Viši sudski savjetnik:

Petra Mioč Štura

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.