Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-212/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu toga suda Zoranu Šljivcu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja PŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te ročišta za objavu i dostavu presude održanog 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U t v r đ u j e s e da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030250-63000118909/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 23.03.2006. g. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 29.03.2006. g. po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz Slatine pod br. OU-135/06., u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 460,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 30.03.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.043,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.10.2025. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu navodeći da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek / Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te da je dana 23.3.2006. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 63000118909/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama potvrđen 29.3.2006. godine po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa] pod brojem: OU-135/06 prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 62.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

2. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 1,20 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Prednik tuženika je prilikom isplate kredita dana 29.3.2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.467,53 kn, a koja protuvrijednost prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđen Zakonom o uvođenju EUR-a, kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 460,22 EUR.

3. O ugovornoj odredbi za tzv. "ulaznu naknadu" nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana od strane prednika tuženika (banke) i implementiran u tipskom Ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom Ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO, tako dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je potom postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. U pogledu visine ističe da je naknada za obradu kredita naplaćena 27.7.2006. godine u iznosu od 3.467,53 kn odnosno 460,22 EUR. Nadalje, ističe i prigovor zastare. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen u ožujku 2006. godine te da imajući na umu da je tužitelj dobio na raspolaganje 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 460,22 EUR, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi, što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te slijedom toga predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Nadalje, ističe da je u čl. 7. Ugovora o kreditu jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Uz navedeno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu te da je prema čl. 173. st. 1. Zakona o bankama banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. Ističe da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu.

6. Nadalje, ističe da je čl. 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna je jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznos kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva je jer je u čl. 7. ispisana istim frontom i veličinom slova kao i ostale odredbe. Na kraju, navedena odredba je razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik na kraju predlaže da se tužbeni zahtjev odbije i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

7. Na navode tuženika, tužitelj je istakao da mu je kao korisniku kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. "ulazne naknade" za odobravanje kredita zajedno s činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi te da je to rezultiralo dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog Ugovora, a na štetu tužitelja. Budući da je tužitelju protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga, kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu, a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje, te osobito načelu zabrane zlouporabe prava odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom.

8. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja (list 152-153) te je izvršio uvid u odgovor na zahtjev (list 5), u Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000118909/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 6-13), u presudu Suda – Prvo vijeće od 3.9.2020. (list 24-39), u presudu Suda – Treće vijeće od 3.10.2019. (list 40-49), u odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (list 50-77), u Pravilnik o naknadama za potrošače kredita (list 78).

9. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu broj: 5140030250-63000118909/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23.3.2006. godine (list 6-13), koji je potvrđen pred javnim bilježnikom Matom Krpačićem iz [adresa] pod brojem: OU-135/06 od 29.3.2006. godine utvrđeno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. zaključili Ugovor o stambenom kreditu za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u iznosu od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok vraćanja od 25 godina uz promjenjivu kamatu od 4,65 % godišnje dekurzivno. Kredit se je otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmirivao se u kunama. Prvi anuitet je dospio na naplatu 1.5.2006. godine.

10. Prema iskazu tužitelja (list 152-153) kredit je podigao za gradnju kuće i za zatvaranje kredita. Prilikom zaključenja Ugovora nisu ništa govorili o naknadi za obradu kredita i ne sjeća se koliko je ta naknada iznosila. Misli da je naknada za obradu kredita naplaćena iz tog iznosa kredita. Kredit je isplaćen njemu na račun, mada nije siguran. Kredit je bio po sistemu "uzmi ili ostavi", te nije mogao ništa posebno pregovarati. On je došao u banku i taj kredit mu je ponuđen i na kraju mu je takav kredit i odobren. Nitko od službenika mu nije govorio da se po tome kreditu naplaćuje naknada za obradu zahtjeva. Po tome kreditu je ovjerio potpis kod javnog bilježnika, a isti mu ništa nije rekao o uvjetima toga kredita i o obvezi plaćanja ulazne naknade. Na kraju su mu od toga kredita naplatili ulaznu naknadu. Nije imao vlasništvo tvrtke, niti je obavljao nekakvu drugu djelatnost uz posao koji je radio. U svezi ulazne naknade nije mogao bilo što pregovarati.

11. Kako je prema navedenom Ugovoru i iskazu tužitelja kredit podigao za gradnju kuće koja je bila potrebna za stanovanje njega i njegove obitelji, ocjena je ovoga suda da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 – dalje: ZOZP), kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dakle, da je predmetni kredit zaključio kao potrošač te da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru.

13. Odredbe Ugovora gdje je ugovor već bio pripremljen za potpisivanje i gdje se o odredbama ugovora nije moglo pojedinačno pregovarati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, gdje potrošač nije imao utjecaja na njegov sadržaj, temeljem čl. 96. ZOZP smatraju se nepoštenima, a temeljem čl. 102. st. 2.

ZOZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Kako se o odredbi Ugovora kojom je utvrđena visina naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je trenutačno iznosila 1,20 % jednokratno unaprijed (ulaznoj naknadi) nije posebno pregovaralo, te je ta odredba već bila utvrđena na unaprijed pripremljenom ugovoru, što proizlazi i iz iskaza tužitelja, a između stranaka nije sporno, a tijekom postupka tuženik nije obrazložio osnov za utvrđenje tih troškova, ista je nepoštena, a time i ništetna. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade utvrđene u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama te je donio odluku kao pod točkom I. izreke presude.

14. Kako je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu utvrđenu u čl. 7. st. 1. Ugovora, a tužitelj je tuženiku temeljem te ništetne odredbe Ugovora dana 29.3.2006. godine isplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.467,53 kn što je prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosilo 460,22 EUR (list 5), tuženik je temeljem čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) u slučaju djelomične ništetnosti Ugovora dužan vratiti sve što je primio temeljem ništetne odredbe. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

15. U ovome slučaju osnova plaćanja naknade za obradu zahtjeva temeljena na Ugovoru o kreditu je otpala utvrđenjem ništetnih tih odredbi Ugovora, te je tuženik temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1015. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

16. Između stranaka nije bila sporna visina plaćene naknade od 460,22 EUR. Kako je naknada za obradu zahtjeva utvrđena ništetnom, sud je usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

17. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što je sukladno pravnom shvaćanju utvrđenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine. Prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek po pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Kako je ništetnost utvrđena ovom odlukom, potraživanje tužitelja nije moglo zastarjeti.

18. Parnični troškovi tužitelja u ovome postupku iznosili su 1.043,68 EUR, a sastojali su se od troškova sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, od troškova sastava jednog potrebnog podneska od 28.5.2025. u iznosu od 50,00 EUR, od troškova zastupanja na dvije rasprave održane 26.8.2025. i 1.10.2025. u iznosu od 400,00 EUR, od PDV-a u iznosu od 187,50 EUR, od troškova pristupa na ročište za objavu i dostavu presude u iznosu od 100,00 EUR te od sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 106,18 EUR. Kako je tužitelj uspio u sporu, tuženik mu je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan platiti navedene troškove zajedno s zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja presude pa do isplate.

19. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Slatini 24. listopada 2025.

Sudac:

Zoran Šljivac

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, Stjepana Radića 41/I,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović &

Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54.