Posl. br. P-1029/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Boris Jug, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupa odvj.ČL i ostali odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika, odvj. Marija Hrupca te zz pun. tuženika odvj. vježbenika IL, dana 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju PL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 20.221,70 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 12,51 EUR od dana 15.11.2008. do isplate,

- na iznos od 70,28 EUR od dana 15.01.2009. do isplate,

- na iznos od 71,23 EUR od dana 15.02.2009. do isplate,

- na iznos od 40,40 EUR od dana 15.03.2009. do isplate,

- na iznos od 49,58 EUR od dana 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 48,88 EUR od dana 15.05.2009. do isplate,

- na iznos od 36,71 EUR od dana 15.06.2009. do isplate,

- na iznos od 38,83 EUR od dana 15.07.2009. do isplate,

- na iznos od 29,49 EUR od dana 15.08.2009. do isplate,

- na iznos od 42,76 EUR od dana 15.09.2009. do isplate,

- na iznos od 28,02 EUR od dana 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 37,54 EUR od dana 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 36,02 EUR od dana 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 61,74 EUR od dana 15.01.2010. do isplate,

- na iznos od 78,25 EUR od dana 15.02.2010. do isplate,

- na iznos od 74,67 EUR od dana 15.03.2010. do isplate,

- na iznos od 91,07 EUR od dana 15.04.2010. do isplate,

- na iznos od 121,13 EUR od dana 15.05.2010. do isplate,

- na iznos od 126,25 EUR od dana 15.06.2010. do isplate,

- na iznos od 161,21 EUR od dana 15.07.2010. do isplate,

- na iznos od 5.869,81 EUR od dana 02.07.2010. do isplate,

- na iznos od 435,53 EUR od dana 29.07.2010. do isplate,

- na iznos od 100,39 EUR od dana 15.08.2010. do isplate,

- na iznos od 145,86 EUR od dana 15.09.2010. do isplate,

- na iznos od 119,37 EUR od dana 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 125,50 EUR od dana 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 1.529,23 EUR od dana 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 140,55 EUR od dana 02.12.2010. do isplate,

- na iznos od 3.373,21 EUR od dana 02.12.2010. do isplate,

- na iznos od 178,36 EUR od dana 03.01.2011. do isplate,

- na iznos od 886,57 EUR od dana 03.01.2011. do isplate,

- na iznos od 139,00 EUR od dana 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 1.077,47 EUR od dana 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 160,32 EUR od dana 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 149,62 EUR od dana 15.04.2011. do isplate,

- na iznos od 156,22 EUR od dana 04.05.2011. do isplate,

- na iznos od 1.134,44 EUR od dana 04.05.2011. do isplate,

- na iznos od 3.243,68 EUR od dana 01.06.2011. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 934,56 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 8,79 EUR od 02.08.2006. do isplate,

- na iznos od 2,52 EUR od 02.09.2006. do isplate,

- na iznos od 2,49 EUR od 02.10.2006. do isplate,

- na iznos od 16,32 EUR od 02.11.2006. do isplate,

- na iznos od 12,69 EUR od 02.12.2006. do isplate,

- na iznos od 20,37 EUR od 02.01.2007. do isplate,

- na iznos od 30,75 EUR od 02.02.2007. do isplate,

- na iznos od 18,10 EUR od 02.03.2007. do isplate,

- na iznos od 31,66 EUR od 02.04.2007. do isplate,

- na iznos od 50,00 EUR od 02.05.2007. do isplate,

- na iznos od 51,00 EUR od 02.06.2007. do isplate,

- na iznos od 57,22 EUR od 02.07.2007. do isplate,

- na iznos od 46,29 EUR od 02.08.2007. do isplate,

- na iznos od 46,37 EUR od 02.09.2007. do isplate,

- na iznos od 64,96 EUR od 02.10.2007. do isplate,

- na iznos od 45,02 EUR od 02.11.2007. do isplate,

- na iznos od 62,14 EUR od 02.12.2007. do isplate,

- na iznos od 32,49 EUR od 02.01.2008. do isplate,

- na iznos od 37,24 EUR od 02.02.2008. do isplate,

- na iznos od 10,27 EUR od 02.03.2008. do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR od 02.04.2008. do isplate,

- na iznos od 51,07 EUR od 02.05.2008. do isplate,

- na iznos od 38,00 EUR od 02.06.2008. do isplate,

- na iznos od 48,24 EUR od 02.07.2008. do isplate,

- na iznos od 50,41 EUR od 02.08.2008. do isplate,

- na iznos od 50,79 EUR od 02.09.2008. do isplate,

- na iznos od 11,44 EUR od 02.10.2008. do isplate,

na iznos od 21,52 EUR od 02.12.2008. do isplate,i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja tražbina bi se stavila u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa se odbija prigovor tuženika radi prebijanja ove tražbine s tražbinom tužitelja.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju PL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.550,00 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25.svibnja 2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3206522839, kojim ugovorom mu je tuženik kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 192.900,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita.

2.Navodi da je u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja , a da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

3.Tužitelj ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10, od 14. lipnja 2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu koje je sklapao i tuženik ugovarala valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.Kako je navedena presuda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravna utvrđenja sadržana u navedenoj presudi, te tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako tužitelj do podnošenja tužbe nije primio od tuženika svu potrebnu dokumentaciju nužnu za izračun njegovog potraživanje, to predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 66.361,40 eura, sa zateznim kamatama od 25.05.06. do isplate, time da tužitelj navodi da će po primitku dokumentacije od tuženika točno specificirati tužbeni zahtjev , kao i zahtjev za kamate.

5. Nakon što mu je tuženik dostavio potrebnu dokumentaciju tužitelj je podneskom od 20.07.2023. precizirao tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 20.219,60 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, te troškove postupka, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude .

6.Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je podneskom od 27.rujna 2024.g. precizirao tužbeni zahtjev , te potražuje iznos od 20.221,70 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta i ostaje kod zahtjeva za troškove postupka s kamatama.

7.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke 25.svibnja 2006. godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim je on stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 192.900,00CHF, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

8.Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te dodaje da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača.

9.Tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, te dodaje da čak i kad bi se primijenili dulji zastarni rokovi (5 godina), da bi za sva potraživanja dospjela prije 14.06.2023. nastupila zastara.

10.Nadalje, tuženik smatra da su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14.06.2018. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj Rev 2221/2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

11.Tuženik navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s valutnom klauzulom u CHF, te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, te su mu prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije na takav način da je on mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te je on tužitelju, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Naime, u samom ugovoru je navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF, te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjena tečaja, te su tužitelju prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

12.Nadalje, tuženik osporava i zahtjev za zatezne kamate od dana plaćanja, te smatra da bi u slučaju da sud utvrdi da je zahtjev osnovan, a što on osporava u cijelosti, zatezne kamate trebale teći od dana podnošenja zahtjeva budući je on savjesni stjecatelj. Stoga tuženik predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

13.U podnesku od 04.ožujka 2024. tuženik je dopunio navode odgovora na tužbu, te ističe da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 930,28 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), te predlaže da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u tom iznosu zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ujedno tuženik predlaže da sud provede financijsko vještačenje na okolnost izračuna novčanog iznosa po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koji bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram kune na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje koje je on naveo u navedenom podnesku.

14.Nakon provedenog vještačenja tuženik je precizirao zahtjev za prijeboj i potražuje 934,56 eura s kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

15.Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru prijeboja te ističe kako je potraživanje tuženika temeljem istaknutog prigovora prebijanja s obzirom na trenutak dospijeća pojedinih iznosa u njemu istaknutim zastarjelo, a pored toga smatra kako tuženik nema niti materijalne osnove potraživati tzv. potplaćene anuitete stoga što uslijed istih tužitelj nije ništa primio pa da bi tuženik isto mogao potraživati temeljem stjecanja bez osnove.

16.U toku postupka izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 25.05.2006. godine, u zk.izvadak , u otplatni plan navedenog kredita, u promet po kreditu, u pregled promjena kamatnih stopa po navedenom kreditu, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. , te se vještak Ručević dopunski pisano očitovao na prigovore tuženiak.

17.Tužbeni zahtjev je osnovan.

18.Prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan.

19.Nesporna je činjenica da su tužitelj , kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 25.05. 2006.g. ugovor o namjenskom kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 192.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu. Isto tako, nije sporno da je u čl.6.navedeno da je namjena kredita kupnja stana i da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze po kreditu, te da je kredit otplaćen.

20.Nadalje, nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita.

21.Iz iskaza tužitelja utvrđeno je on 2006.godine namjeravao dignuti kredit za kupnju stana, kojim je želio proširiti svoj stambeni prostor, a kako je dugogodišnji klijent tuženika otišao je svojoj osobnoj bankarici kod tuženika i pitao je koji kredit bi mu bio najbolji, a ona mu je savjetovala kredit s valutnom klauzulom u CHF, te mu je , koliko se sjeća, rekla da će mu s tom valutnom klauzulom rate biti skoro duplo manje nego s valutnom klauzulom u eurima.Tužitelj navodi da njemu osobna bankarica nije ukazala ni na kakvu opasnost od rasta tečaja CHF, niti mu je rekla da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kako to štiti u odnosu na euro. Budući da poštuje struku, prihvatio je prijedlog svoje bankarice da je kredit s valutnom klauzulom u CHF za njega najbolji i uzeo je taj kredit. Zbog rasta tečaja CHF rate su ubrzo počele jako rasti te kada su s početnih 7.000,00 kuna narasle na 10.000,00 kuna, uvidio je da rate "lete u nebo" te je kredit prijevremeno otplatio Tužitelj je naveo da je kredit uzeo za svoje privatne potrebe za kupnju stana kojim je proširio svoj stambeni prostor, te je dodao da kredit s valutnom klauzulom u CHF ne bi uzeo da su ga u banci upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to štiti u odnosu na euro. Dodao je da je u banci dobio gotov ugovor te da nije s djelatnicima banke pregovarao o odredbama ugovora , a da mu javni bilježnik nije ništa govorio o sadržaju ugovora, pa tako ni o valutnoj klauzuli, već je samo ovjerio njegov potpis.

22.Sud je prihvatio životan i logičan iskaz tužitelja da je on sredstvima kredita kupio stan za svoje privatne potrebe te da su sredstva kredita korištena za osobne, nekomercijalne svrhe, jer je u ugovoru je navedeo da je namjena kredita kupnja stana, pa je stoga logično da su sredstva kredita iskorištena u privatne svrhe, a tuženik ničim nije dokazao suprotno, niti je predložio dokaze na tu okolnost.

23.Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on tužitelju osporava svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je uvidom u sporni ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno da je isti sklopio PL kao fizička osoba za kupnju stana, a prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/06., 47/07., 79/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je stan kupljen za njegove osobne potrebe, a ne za obavljanje zanimanja ili poslovne aktivnosti, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru i ovaj sud je stoga u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 04.07.2013.

24.Tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplaćen, jer se u ovom postupku kao prethodno pitanje utvrđuje da li su ništetne odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula , budući da se temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21.,114/22.,156/22.,155/23 – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te temeljem čl. 327. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, te tužitelj stoga, iako je kredit otplatio, ima pravo tražiti vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

25.Nadalje, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama, Zakona o zaštiti potrošača,te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

28.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

29.Uz to i prema mišljenju ovog suda odredbe Ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25.svibnja 2006. ništetne su u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

30.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, čije je odredbe unaprijed pripremio i formulirao tuženik, dakle i u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan pod točkom 1. presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli.

31.Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, vidljivo je iz samog formulara ugovora, a tuženik nije ničim dokazao da se o pojedinim odredbama ugovora pregovaralo, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da nije upozoren na posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, te da ga nitko nije upozorio na opasnost porasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica, te je neodlučno što je tužitelj potpisao ugovor u kojem je navedeno da tužitelj izjavljuje da je poznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjena tečaja CHF, jer mu to evidentno nije objašnjeno na valjan i njemu kao prosječnom potrošaču razumljiv način, a nije sporno da se radilo o tipskoj odredbi ugovora.

32.Stoga je sud na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koju su stranke dostavile u spis, te iskaza tužitelja utvrdio da su ugovorne odredbe iz ugovora koji su stranke sklopile kojima se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka propustila prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te su iz istih razloga ništetne navedene odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

33.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

34.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

35.Prema mišljenju ovog suda, tužitelj u konkretnom slučaju nije bio informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

36.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ovaj sud zaključuje da su navedene odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljive u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega je ista ništetna.

37.Kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, to tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan korištenja kredita bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

38.Naime, temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik, dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

39.Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita 4,665564 CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da :

- razlika obveza ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 20.221,70 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, samo pozitivni iznosi),

- razlika obveza ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 19.287,14 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza .

- negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom isplate predmetnog kredita iznose ukupno -934,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosarazlike); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR,negativni iznosi).

40.Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev.

41.Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški i smatra da je vještak pogrešnom metodom obračunao tečajnu razliku, jer u svom izračunu mijenja inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, dok bi pravilnom metodom izračuna inicijalni anuitet trebao ostati nepromijenjen tijekom cijele otplate. Navodi da je zatim potrebno izračunati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima.

42.Tuženik navodi da u izračunu egzistiraju dva otplatna plana, a oba su ugovorena na način da je anuitet izračunat na temelju početno ugovorene kamatne stope, međutim razlika je u tečaju.U prvom planu anuitet je izračunat na temelju fiksnog tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok je u drugom planu anuitet izračunat na temelju tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik smatra da je to ispravan i najprecizniji način obračuna tečajne razlike te da je metoda kojom vještak računa neprecizna, pa predlaže da se vještak pisanim putem očituje na ovaj njegov prigovor. Tuženik je sukladno mišljenju vještaka, specificirao svoj prigovor radi prebijanja, te je ostao kod zahtjeva da sud u slučaju ako nađe osnovanim potraživanje tužitelja, konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tog potraživanja s potraživanjem tuženika.

43.U svom pisanom očitovanju na prigovor tuženika vještak Zrinko Ručević navodi kako je notorna činjenica da je stvarno primijenjen otplatni plan, dakle onaj s promjenama kamatnih stopa, među strankama nesporan i da je prema tom otplatnom planu tuženik obračunavao obveze tužitelju. Predmetom ovosudskog postupka su razlike nastale uslijed možebitne ništetnosti promjene tečaja, koje razlike se računaju na način da se obveza koja je bila stvarno plaćena (dakle, stvarni anuitet iskazan u CHF pomnožen tečajem na dan plaćanja) usporedi s obvezom kakva bi bila da nije bilo promjene tečaja (dakle, stvarni anuitet iskazan u CHF pomnožen tečajem na dan korištenja kredita) i upravo takav izračun daje odgovor na postavljeni zadatak.

44.Vještak nadalje navodi da u njegovom izračunu egzistira samo jedan otplatni plan, onaj kojeg je tuženik stvarno primijenio prilikom otplate predmetnog kredita te dodaje kako smatra da je izračun koji je on sačinio ispravan i najprecizniji način obračuna tečajne razlike te da je metoda koju predlaže tuženik nerazumljiva, netočna i neprecizna te vještak ostaje u cijelosti kod svog izračuna iz nalaza i kod datog nalaza i mišljenja.

45.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića, dopunjen njegovim pisanim očitovanjem od 06. siječnja 2025. jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda, vještak je u svom pisanom očitovanju odgovorio na sva pitanja tuženika i otklonio je njegove prigovore te tuženik nakon primitka pisanog očitovanja vještaka Ručevića nije imao daljnjih prigovora.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

47.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

48.Nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te je zastara počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023. godine.

49.Najstariji utuženi mjesečni anuitet plaćen je 15.11. 2008. godine, a podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. prekinut je petogodišnji rok zastare, te je isti ponovno ispočetka počeo teći od dana 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž - 6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

50.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 14.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužitelja nije u zastari , a nije u zastari ni precizirani tužbani zahtjev jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom predmetu, te je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 20.221,70 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

51.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 20.221,70 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u podnesku od 27.09.2024.g., te pod točkom I izreke ove presude.

52.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

53.Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja, jer po stavu ovog suda ne postoji njegova tražbina prema tužitelju vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

54.Naime , odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, (temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe), ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist.

55.U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika ,pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju. Takva eventualna tražbina tuženika ne bi bila osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj primio od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora , da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.

56.Nadalje, stavak 2.citiranog čl.323.ZOO-a propisuje kako ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da se potraživanje tužitelja umanji prijebojem.

57. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I izreke, a pod II izreke utvrditi da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 934,56 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa .

58.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29.st. 2. ZOO-a.

59.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti usp io sa svojim tužbenim zahtjevom.

60.Troškovi tužitelja sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužitelju prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT- e) odmjereno 500,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 24.01.2024., 18.04.2024. i 27.09.2024. godine , svaki prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 500,00 eura, zastupanja na ročištima: 16.04.2024. i 18.09.2025. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 500,00 eura po ročištu, te sastava podnesaka od 17.07.2023. i 08.11.2024.prema Tbr. 8. t. 3.OT-e u iznosu od 200,00 eura, pa su troškovi zastupanja 3.400,00 eura na što je priznat PDV u iznosu od 850,00 eura. Tužitelju je na ime plaćenog predujma za financijsko vještačenje priznato 300,00 eura, te su troškovi dosuđeni u ukupnom iznosu od 4.550,00 eura.

61.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

62.Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 24. listopada 2025.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DN-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika