Poslovni broj: P-196/2019-47

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju po osnovi pretplate kredita broj 266-217/2006 iznos od 607,40 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,36 eura od 7. rujna 2006.,

- 0,17 eura od 5. listopada 2006.,

- 0,83 eura od 1. listopada 2007.,

- 0,82 eura od 2. studenog 2007.,

- 0,80 eura od 3. prosinca 2007.,

- 0,79 eura od 31. prosinca 2007.,

- 0,78 eura od 14. veljače 2008.,

- 0,76 eura od 10. ožujka 2008.,

- 2,23 eura od 7. travnja 2008.,

- 2,18 eura od 5. svibnja 2008.,

- 2,15 eura od 2. lipnja 2008.,

- 2,10 eura od 30. lipnja 2008.,

- 2,05 eura od 31. srpnja 2008.,

- 2,01 eura od 1. rujna 2008.,

- 4,89 eura od 9. studenog 2008.,

- 4,98 eura od 9. studenog 2008.,

- 3,08 eura od 5. prosinca 2008.,

- 10,82 eura od 31. prosinca 2008.,

- 11,46 eura od 5. veljače 2009.,

- 11,94 eura od 4. ožujka 2009.,

- 10,53 eura od 31. ožujka 2009.,

- 11,11 eura od 11. svibnja 2009.,

- 10,53 eura od 8. lipnja 2009.,

- 9,21 eura od 6. srpnja 2009.,

- 9,06 eura od 31. srpnja 2009.,

- 9,66 eura od 31.kolovoza 2009.,

- 8,83 eura od 5. listopada 2009.,

- 8,61 eura od 5. studenog 2009.,

- 9,62 eura od 3. prosinca 2009.,

- 10,74 eura od 31. prosinca 2009.,

- 12,24 eura od 1. veljače 2010.,

- 12,13 eura od 16. ožujka 2010.,

- 13,75 eura od 31. ožujka 2010.,

- 15,81 eura od 15. svibnja 2010.,

- 15,60 eura od 7. lipnja 2010.,

- 20,85 eura od 30. lipnja 2010.,

- 19,15 eura od 2. kolovoza 2010.,

- 25,20 eura od 8. rujna 2010.,

- 21,73 eura od 30. rujna 2010.,

- 18,98 eura od 2. studenog 2010.,

- 24,14 eura od 30. studenog 2010.,

- 30,75 eura od 31. prosinca 2010.,

- 25,70 eura od 31. siječnja 2011.,

- 27,34 eura od 28. veljače 2011.,

- 24,95 eura od 31. ožujka 2011.,

- 26,44 eura od 6. svibnja 2011.,

- 32,58 eura od 1. lipnja 2011.,

- 34,69 eura od 30. lipnja 2011. i

- 42,27 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate

po stopi koja do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju po osnovi pretplate kredita broj 266-242/2007 iznos od 12.046,59 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi pretplate kredita broj 266- 242/2007 u iznosu od 649,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao i isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 12.046,59 eura do 1. listopada 2015.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.865,59 eura sa zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 25. veljače 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice 10. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 266- 217/2006 te 6. studenog 2007. Ugovor o kreditu broj 266-242/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a da je istim ugovorima određeno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i da je kamatna stopa promjenjiva no da prednica tuženika nije njega kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tome napominje da sama stopa kamate nije niti određena niti odrediva. Smatra da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama i time ništetnim ugovornim odredbama.

1.2. Slijedom navedenog, zahtjeva da se tuženici naloži da mu vrati stečene temeljem ovih ništetnih odredbi ugovora o kredita i to sukladno za kredit broj 266- 217/2006 iznos od 607,40 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana pretplate do isplate, a za kredit broj 266-242/2007 iznos od 12.696,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana pretplate do isplate, podredno iznos od 126,56 eura za kredit broj 266-217/2006 i iznos od 2.488,73 eura za kredit broj 266- 242/2007, podredno sve uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica osporava osnovi i visinu zahtjeva tužitelja te prigovara zastari istog. Ukazuje da je ugovor o kreditu broj 266- 242/2007 konvertiran te da je činjenična situacija u pogledu navedenih kredita potpuno različita.

2.2. U odnosu na konvertirani kredit tuženica smatra da je tužitelj već ostvario prava po istom ugovoru time što je s njom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno, za nju, prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, a kojima je presumirana ništetnost predmetnih odredbi ugovora i provedena restitucija potrošača, uz napomenu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kojem su uzete u obzir sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu. Smatra da je sklapanjem dodatka ugovoru svim dotadašnjim uplatama dana nova pravna osnova, da je tužitelj dodatak ugovora sklopio slobodnom voljom pa da time ne postoji pravni interes za njegov deklaratorni zahtjev u ovom postupku.

2.3. Svakako, smatra da su predmetne odredbe oba ugovora jasne, lako uočljive i razumljive i da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a da je ona pri sklapanju ugovora postupala u skladu s važećim kongentnim propisima, da je promjena kamatne stope bila sukladno njenoj metodologiju koju je javno objavila i da je o promjeni kamatne stope obavještavala tužitelja. Ukazuje da je njen djelatnik jasno obrazložio tužitelju predmetne odredbe ugovora prije sklapanja istog, da ovim odredbama nije uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer da ni ona nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja niti je moglo predvidjeti kretanje istog, pored činjenice i daje ova odredba ugovora jasna, razumljiva i uočljiva. Tvrdi da je ona prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da joj nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. Tuženica prigovara konačno određenom zahtjevu tužitelja za isplatu smatrajući da se radi o preinaci te se istoj protivi.

3.2. Ocjena je ovog suda da tužitelj podneskom od 9. lipnja 2025. nije preinačio tužbu već dopunio istu jer je tek ovim podneskom odredio zahtjev za isplatu pa kako se radi o obveznoj dopuni tužbe, a koja je uslijedila odmah nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje u ovom predmetu, jasno je da se ne radi o radnji tužitelja koja predstavlja preinaku tužbe i kojoj bi se tuženica mogla protiviti.

3.3. Pri tome se ukazuje da je postupanje tužitelja kojim zahtjeve formulira kao eventualno kumulirane zahtjeve protivno odredbama čl. 188. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu ZPP) jer se svi zahtjevi tužitelja temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a traženje da se tužitelju isplati određeni iznos i potom traženje manjeg iznosa od navedenog ukoliko sud ne prihvati zahtjev za isplatu većeg iznosa, sve temeljem iste činjenične i pravne osnove, ne predstavlja zaseban zahtjev o kojem bi sud odlučivao tek ukoliko odbije prvotni zahtjev, dapače sud pri odlučivanju o isplati većeg iznosa odlučuje o cjelokupnom iznosu pa ako odbije dio zahtjeva za isplatu tog većeg iznosa, odlučio je o cjelokupnom potraživanju pa nema osnove da se ponovno zasebno odlučuje o manjem iznosu koji je već obuhvaćen zahtjevom o kojem je odlučio.

4. U odnosu na tvrdnje tuženice, tužitelj smatra da konverzija nije od utjecaja na njegovo potraživanje jer isto nije bilo predmet postupka konverzije kredita.

5.1.Tijekom glavne rasprave pročitani su ugovori o kreditu, aneks uz ugovor o kreditu, planovi otplate, prometi po računu, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, potvrda o iznosu pretplate po konvertiranom kreditu, pregled uplata po kreditu, zahtjev za kredit, prijava nezakonitosti u primjeni ZID ZPK 2015., povijesni izvadak iz sudskog registra, izjava BDT, saslušana je tužitelj i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

5.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, a tuženica je odustala od prijedloga za saslušanje svjedoka.

5.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta dva kredita koja je sklopio s prednicom tuženice i to pretplate anuiteta koja je nastala uslijed primjene ništetne ugovorne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio temeljem ugovorene kamatne stope bez primjene valutne klauzule.

7. Nesporno je među strankama:

- da su tužitelj i prednica tuženice sklopili predmetne ugovore o kreditu,

- da su ovim ugovorima glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

- da je ugovorima o kreditu određeno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica jednostrana mijenjala i to povećavala kamatnu stopu,

-da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita za kredit broj 266-242/2007.

8. Sporno je među strankama:

- jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u predmetnom ugovorima o kreditu nepoštene/ništetne,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita,

- visina pretplate anuiteta i

- zastara potraživanja tužitelja.

9.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 10. srpnja 2006. proizlazi da su tužitelj i prednica tuženice istim ugovorile nenamjenski kredit u iznosu od 8.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate 5 godina i to u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 159,35 CHF, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu uz promjenjivu kamatnu stopu od 7,25 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s odlukama tuženice koje korisnik kredita bez prigovora prihvaća, kao i novi otplatni plan.

9.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 4 stranica teksta manjeg fonta.

10.1. Nadalje, iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 6. studenog 2007. proizlazi da su tužitelj i prednica tuženice istim ugovorile stambeni kredit u iznosu od 92.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, uz rok otplate 20 godina i to u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 622,64 CHF, koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s odlukama tuženice koje korisnik kredita bez prigovora prihvaća, kao i novi otplatni plan.

10.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 6 stranica teksta manjeg fonta.

11. Već iz navedenog sadržaja predmetnih ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da su isti ugovoreni uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženicu, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula tužitelju kao potrošaču citirane odredbe ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer je time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti tužitelja/potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

13. Odredbom čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu: ZZP/03) te istovjetno odredbom čl. 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje u tekstu: ZZP/07), a koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja pojedinog ugovora, je bilo propisano:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

(5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14. Iz sadržaja samog ugovora odnosno činjenice da su krediti traženi i odobreni tužitelju kao fizičkoj osobi s namjenom stambenog kredita, odnosno kao nenamjenski kredit, i to prema uvjerljivom iskazu tužiteljice za kupnju i renoviranje obiteljske kuće za potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, jasno proizlazi da je tužitelj navedeni ugovor sklopio kao potrošač.

15. Nadalje, a da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovaralo te da tužitelj nije bila informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz sadržaja samih ugovora o kreditu, kao tipskih ugovora koje je unaprijed kao svoju ponudu izradila tuženica, izjave BDT, tadašnje zaposlenica prednice tuženice na poslovima kreditiranja, a u dijelu u kojem ista izjavljuje da bi banka klijenta obavijestila o ponudi kreditiranja koju ima u smislu kredita vezanog za valutu euro ili CHF, da bi se klijentu predočili podaci iz kojih je bilo vidljivo da je kredit u CHF povoljniji za klijenta jer je mjesečni anuitet, a i ukupna planirana cijena kredita, bila manja za takav kredit, uz veću kreditnu sposobnost klijenta za kredit u CHF u odnosu na kredit u EUR-u, da ni sami nisu znali raspone mogućih kretanja kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu, kao i uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja, koji tuženica niti ne osporava, a u dijelu u kojem tužitelj iskazuje da se prednici tuženice obratio s povjerenjem kao stručnoj financijskoj ustanovi i koja ga je uputila da je ovaj kredit za njega najpovoljniji te ga je upoznala sa iznosom njegove rate (tužiteljeve mjesečne obveze), a što je za tužitelja osobno bilo odlučno. Tužitelj pri tome životno uvjerljivo iskazuje da nije dovodio u pitanje procjenu banke niti sadržaj ugovora jer je postupao s punim povjerenjem u nju, a da je znao da promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula znače mogućnost promjene, no da je smatrao da se radi o neznatnim promjenama. Navodi da nije znao niti mu je rečen raspon promjena obveze, dok su mu ugovori prezentirani na način da o istima nije mogao ništa mijenjati, kao formular.

16.1. Kada se prethodno navedeno dovede u vezu s činjenicom da se radi o tipskim ugovorima koje je banka unaprijed u cijelosti formulirala, da tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi isti mogao znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, dapače je istom kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelj posluje, a pogotovo ne valuti plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banke o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužitelju, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužitelj nije bio valjano informiran o bitnim parametrima otplate kredita, niti u pogledu promjene kamatne stope niti u pogledu primjene valutne klauzule.

16.2. Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužitelja, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

17.1. Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora, isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasna, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

17.2. Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviješten i na što je jasno pristao je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njegove mjesečne obveze kako je navedena u ugovoru, početnom otplatnom planu i roku obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

17.3. Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

17.4. Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za njega stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njegovih obveza po kreditu, a niti tužitelj ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužitelj ničim nije osiguran od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužitelja.

18. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu citiranog čl. 81. ZZP-a/03 odnosno čl. 96. ZZP-a/07.

19. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope te je navedeno nedvojbeno u odnosu na nenamjenski kredit koji stranke nesporno nisu kasnije konvertirale.

20. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu 266- 242/2007 (stambenog kredita) s datumom valute 30. rujna 2015.

21. Tuženica je priložila Obavijest o izračunu konverzije kredita kojom je tuženica prije sklapanja samog dodatka obavijestila tužitelja o učincima prihvata izračuna konverzije na način da je istom jasno navela da iznos njegovog duga na dan 30. rujna 2015. u kunama i u eurima, uz utvrđenje da je nakon izračuna izvršenih uplata po kreditu tužitelj nakon konverzije kredita u euro platio iznos od 5.675,823 eura (43.356,71 kuna) više nego bi platio da je kredit od početka bio vezan za valutu euro. Samom izračunu je priložena specifikacija uplata po kreditu iz koje je vidljivo da je glavnica potraživanja u kunama 30. rujna 2015. glavnica iznosila 469.515,23 kuna (67.158,08 CHF), dok je glavnica kredita u kunama na dan isplate kredita iznosila 407.761,23 kuna, no iz istog nije vidljivo koliko je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu na navedeni dan i koliko je stvarno uplatio do 30. rujna 2015., a pogotovo iznos glavnice i iznos kamata koje je do tada platila u odnosu na iznos glavnice i kamata naveden u početnom otplatnom planu, pa da bi tužitelj uopće u trenutku obračuna bila informiran o stvarnoj razlici početno ugovorene cijene kredita i stvarne plaćene cijene istog u trenutku pristupanja konverziji ugovora o kreditu.

22.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

22.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), a kako je određeno čl. 10. Aneksa uz ugovor o kreditu od 1. ožujka 2016..

23. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 12. obavijestila korisnika kredita/tužitelja da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (valutna klauzula i način promjene kamatne stope) i o kojoj odluci ovisi pravo tužitelja/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi.

24. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

25. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

26. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

27.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

28.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno dovedena u položaj u kojem bi se nalazio da je 2007. godine sklopio ugovor o kreditu vezan za valutu EUR, a ne CHF.

28.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj više od 8 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije više od 8 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

28.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dao te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

29. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

30. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

31. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imala da je istu već u početku preuzela, nije prestalo pravo istog kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

32.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

32.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

33. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 HD protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

34.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

34.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa navedena u ugovoru o kreditu, kao stopa koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji za nenamjenski, nekonvertirani kredit, dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 7,25 % godišnje i tečaja kune prema CHF na dan isplate kredita za razdoblje cjelokupne otplate kredita, a za stambeni, konvertirani kredit, da izračuna iznos više plaćenih anuiteta tako za izračun primjeni tečaj kune prema CHF na dan isplate kredita i kamatnu stopu od 5,25 od dana sklapanja kredita do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do konverzije zakonom određenu i temeljem samog zakona primijenjenu kamatnu stopu od 3,23%, sve uz tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

35.2. Pri tome se ukazuje, a obzirom na prigovor tuženice, da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (¨Narodne novine¨ broj 143/13) za razdoblje od 1. siječnja 2014. za konkretni kredit nesporno bila zakonom određena primjena fiksne kamatne stope od 3,23 % godišnje, pa kako je ista određena zakonom te kao takva primijenjena, ovaj sud je za razdoblje od 1. siječnja 2014. odredio vještakinji primjenu upravo navedene kamatne stope kao zakonom određene, obzirom je za navedeni period zakonom izmijenjena sporna ugovorna odredba o primjeni početno ugovorom određene kamatne stope od 5,25 % godišnje, a na koju kamatnu stopu ugovorne stranke nisu mogle utjecati jer je iste bila ex lege određena.

35.3. Ujedno je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

36.1. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj za nenamjenski kredit platio 607,40 eura više zbog rasta kamata i tečaja, dok je za stambeni, konvertirani kredit tužitelj platio 2.488,73 eura više zbog rasta kamate i 10.207,48 eura više zbog rasta tečaja, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila i priznala tužitelju pretplatu u iznosu od 5.754,42 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate i tečaja do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 5.104,80 eura, time da je ukupno preplaćeno do konverzije 17.801,01 eura, a što je za 12.046,59 eura više od pretplate koja je tužitelju priznata u konverziji.

36.2. Pri tome vještakinja, a na prigovor tuženice, jasno i stručno pojašnjava da promjena kamatne stope uzrokuje promjenu iznosa anuiteta, no da isto znači i promjenu kamate i glavnice u anuitetu tako što porast kamatne stope smanjuje iznos glavnice u anuitetu, dok smanjenje kamatne stope dovodi do povećanja glavnice u anuitetu.

37. Slijedom navedenog, tužitelj za nenamjenski kredit ima pravo na povrat iznosa od 607,40 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana preplate do isplate, uzimajući u obzir da je tuženica ta koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope pa je kao nepošteni stjecatelj dužna istu platiti od dana stjecanja, sve sukladno čl. 323. ZOO-a i čl. 1115. st. 1. i 2. ZOO-a.

38. U odnosu na stambeni, konvertirani kredit, ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu i to nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule i jednostrane promjene kamatne stope dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ovih odredbi, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužna tužitelju platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u točki II. izreke ove presude, uzimajući u obzir da je pretplatom u konverziji tužitelju namiren cjelokupni iznos zateznih kamata koje su do obračuna konverzije tekla na glavnicu potraživanja tužitelja, kao i da je pretplatom priznatom u konverziji podmiren i dio glavnice potraživanja (točka 36.1. ovog obrazloženja), tako da je tuženica na dan 30. rujna 2015. dugovala tužitelju temeljem stečenog bez osnove iznos od 12.046,59 eura.

39.1. Konačno, a u odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, a koji se sukladno čl. 1111. ZOO-a primjenjuje na novčana potraživanja tužitelja u ovom postupku.

39.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

39.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

39.4. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

39.5. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39.6. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39.7. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule odlučeno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., a o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope 13. lipnja 2014., jasno je da je u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu 25. veljače 2019. nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a obzirom do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na izvanugovorna potraživanja tužitelja (povrat stečenog bez osnove).

40.1. Tužitelj je u uspio u postupku, osim u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi postupka, pa sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje i to kako slijedi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT), sastava 4 obrazložena podnesaka te dva dodatna podneska u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (tbr. 8. t. 1. i 3. te tbr. 46.), zastupanja na ročištu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 21.4.2023., 29.9.2023., 28.2.2024., 5.6.2024., 4.2.2025., 13.6.2025. i 11.9.2025. u ukupnom iznosu od 1.750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), zastupanja na ročištu 19.1.2023. u iznosu od 62,50 eura (tbr. 9. toč. 5. i tbr. 46. OT-a), time ukupnog troška zastupanja u iznosu od 3.312,50 eura.

40.2. Uz navedeno, tužitelju pripada i pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 500,00 eura te troška plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura čime je tuženica istom dužna nadoknaditi ukupni trošak postupka u iznosu od 3.865,59 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Dubrovnik, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice