Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-755/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženice OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po gen. punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegove punomoćnice ĆT, odvjetničke vježbenice, te punomoćnika tuženice Belizara Tomaića, odvjetnika iz Osijeka, uz javnu objavu dana 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 6. t. 3. Ugovora o kreditu broj 060531078485 sklopljenog dana. 01.06.2006. g između tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d. Split, Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, a koja glasi:

"Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada Banke...."

II. Nalaže se tuženici OTP BANKA d.d. Split, Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.034,32 eura (četiritisućetridesetčetirieura- tridesetdvacenta) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. Split, Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, da tužitelju HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 eura (osamstosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama počev od 24. listopada2025. po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 250,00 eura (dvjestopedeseteura) s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi prema određenju suda, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 27. svibnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 01.06.2006. sa tuženicom sklopio Ugovor o kreditu br. 060531078485, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 133.000,00 CHF. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 30 godina. Nadalje, u članku 6. ugovoreno je da korisnik kredita može zatražiti prijevremenu otplatu kredita o čemu pisano odobrenje donosi Banka. Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada Banke. Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je dana 29.05.2012.godine tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 30.396,61 HRK, odnosno 4.034,32 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Sukladno članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Kako je i ranije navedeno prema članku 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženiku. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. - 272. Zakona o obveznim odnosima. Povrh svega tužitelj napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 05. studenog 2020.g. donio zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga Vrhovni sud RH donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022.g. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon toga Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev43/2022 izražava identičan stav. Potom Ustavni sud RH 13. srpnja 2023.g. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj U-III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U- III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a ujedno i tužbu banke podnesene protiv prethodno navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. IV. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (dopis tuženika, ugovor o kreditu, račun prijevremene otplate kredita), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom su tužitelju naplaćene naknada za troškove obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu od dana 17. lipnja 2025. i podnesku od 02. listopada 2025. tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim i ističe prigovor zastare. Čini nespornim da su ugovorne strane sklopile predmetni Ugovor o kreditu, a li osporava da su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 19.03.2004.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući je aktom Kreditora (ugovor o kreditu) u čl. 6. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Poziva se na odredbu čl. 342. st. 1. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, pa slijedom navedenog proizlazi da je obveza banke korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu), pa je jasno da Banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom kreditnog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Obveza je korisnika kredita plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a u protivnom banka bi imala pravo zahtijevati popravljanje štete sukladno čl. 342.-350. ZOO. koju bi pretrpjela, uzimajući u obzir da je tuženik financijska institucija. Navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženia ima radi prijevremene otplate kredita, koji je definiran unaprijed, jer bi stvarni iznos štete i troškova bilo povezano s nerazmjenim troškovima. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Nadalje navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije.

3. Podneskom od dana 01. srpnja 2025. i 03. listopada 2025. tužitelj osporava navode iz odgovora na tužbu, a u odnosu na navod tuženika da je isti pretrpio štetu prijevremenom otplatom, poziva se na presudu VSRH poslovni broj Rev-112/18-2, te ističe da je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li neposredno pregovarao s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, te izvršio uvid u dopis tužene od 15.05.2025. (list 9. spisa), Otplatni plan (list 10. -14.), opis računa (list 15.), prometi po ralunu (list 16.), Ugovor o kreditu od 1.06.2006. (list 17. -23.), te Obavijest o otplati cjelokupnog kredita (list 24.).

4.1. Do zaključenja glavne rasprave tuženica nije priložila spisu Odluku o kamatama i naknadama, na koje se poziva u odgovoru na tužbu, stoga taj dokaz nije izveden.

4.2. Kako je na pripremnom ročištu od 10. listopada 2025. tuženica učinila nespornim visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je odustao od prijedloga za za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine plaćene naknade.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. točka 3. Ugovora o kreditu od 1.06.2006. kojom je ugovoreno da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada Banke, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 1.06.2006. sa tuženicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 060531078485 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, u svrhu kupnje nekretnine, te da je tužitelj prijevremeno konačno otplatio kredit dana 29.05.2012. i zbog toga platio naknadu u iznosu od 30.396,61 kn / 4.034,32 eura dana 29.05.2012.

7 . Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno, je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, je li tužitelj platio tuženoj iznos za koji tužena nije imala pravnu osnovu, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 10. listopada 2025. proizlazi da je predmetni ugovor zaključio u 2006. sa tuženicom u Poslovnici u Zagrebu, radi kupnje stana za vlastite potrebe, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, koji stan je bio prisiljen prodati kako bi mogao kredit zatvoriti s obzirom da mu je rata drastično porasla. Kada se interesirao u banci o kreditnim uvjetima za kupnju stana, rekli su mu da nije kreditno sposoban za kredit ni u kunama, ni u eurima, već jedino može dobiti kredit u CHF valuti. Ugovor je zaključio u poslovnici tuženika u Zagrebu i tamo je što se tiče odobravanja kredita sve išlo kao po traci, budući mu je ugovor o kreditu samo uručen, bez ikakvog objašnjavanja ugovornih odredbi, te ga ja pročitao prije potpisa i kao laiku mu sve nije bilo jasno, ali nije tražio pojašnjenje, odnosno u banci mu je rečeno da može ugovor tako sačinjen ili prihvatiti ili ne prihvatiti, poslovanje je bilo po principu "uzmi ili ostavi", pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Kod interesiranja o kreditnim uvjetima kao i kod sklapanja ugovora, nitko ga upozorio da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati plaćati bilo kakvu naknadu, a kada je htio zatvoriti kredit nakon prodaje stana, rečeno mu je koji iznos naknade mora platiti kako bi mogao zatvoriti kredit, ali mu nije pojašnjeno šta čini te troškove naknade, kako su izračunali upravo toliki iznos i na temelju čega, već samo da to mora platiti da bi kredit mogao zatvoriti, a što je on i učinio, budući više nije mogao podnijeti plaćanje kreditnih rata u toliko povećanom iznosu. Ne može se sjetiti da li je uopće uočio u ugovoru o kreditu odredbu o izlaznoj naknadi, odnosno da je ista bila određena u tom iznosu. Ne sjeća se da li je morao podnijeti zahtjev za zatvaranje kredita, ali je napravio sve kako je banka od njega zahtijevala po proceduri.

8.1. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 17.-23.) proizlazi da je odredbom čl. 6. točka 3. Ugovora, ugovoreno da za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada Banke, bez navodeđenja parametara za određivanje visine te naknade, niti definiranja troškova koje ta naknada pokriva. Dakle, navedena odredba, kao niti bilo koja druga ugovorna odredba, ne sadrži podatak koliko iznosi navedena naknada i što ona obuhvaća, pa sud zaključuje da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor koji je jednostrano određivao uvjete prijevremene otplate kredita, kao i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovakav način ugovorne odredbe ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

8.2. Iz dopisa tuženice od 15.05.2025. (list 9.) da je tužitelj na ime prijevremene otplate predmetnog kredita platio naknadu od 30.396,61 kn dana 29.05.2012.

8.3. Iz Otplatnog plana, opisa računa, prometa po računu i Obavijesti o otplati cjelokupnog kredita (list 10.-16. i 24.spisa) proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu prijevremeno otplaćen i da je na ime togatužena naplatila tužitelju naknadu od 30.396,61 kn dana 29.05.2012.

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 1.06.2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10.1. Odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

10.2. Odredbom čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje (članak 1.). U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je, prema ugovoru, trebalo izvršiti plaćanje (članak 2.)

10.3. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

10.4. Sukladno odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.5. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.6. Također, Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Odnosno, da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10.7. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11.2. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, kako je navedeno. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12.1. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 6. t. 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužene mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednika tužene koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit zaključio tužitelj kao fizička osoba, da je odobren namjenski u svrhu kupnje stana u kojem je tužitelj živio do prodaje. Iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

14 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li tuženica i tužitelj pregovarali oko naknade za prijevremenu otplatu kredita ugovorenu u članku 6. točka 3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, koji u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da mu u Banci nitko nije govorio da će u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita morati platiti bilo kakvu naknadu, već kada je došao zatvoriti kredit mu je rečeno koji iznos mora platiti da bi kredit mogao zatvoriti, ali mu nisu objasnili kako je obračunata visina te naknade, niti od kakvih se troškova eventualno ista sastoji. Cjeloviti Ugovor o kreditu u Banci ga je čekao prije ovjere potpisa na Ugovoru, već unaprijed sastavljen sa unesenim ugovornim odredbama, pa stoga nije mogao o bilo kojoj ugovornoj odredbi pregovarati sa tuženicom, već mu je rečeno da ugovor može prihvatiti sa unesenim ugovornim odredbama ili neće realizirati kredit.

14.1. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da istom nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. izlazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov i unaprijed sastavljen Ugovor. Naime, tužitelj iskazuje da od strane djelatnika Banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (čl. 6. točka 3. Ugovora o kreditu), kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita, nije bila jasna i razumljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine prilikom sklapanja Ugovora. Pored navedenog, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a niti je bio informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i koji stvarni troškovi ulaze u tu naknadu. Tuženica je tužitelju trebala obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14 .2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, te da je odbio potpisati ugovor zbog sporne ugovorne odredbe, ne bi mogao ishoditi svoj kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14.3. Ovdje treba reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.4. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

15. U odnosu na štetu koju tuženica navodi da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela u konkretnom slučaju, sud napominje da prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

15.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. Zakona o obveznim odnosima. Prema stavku 1. te odredbe dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a prema stavku 3. u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

15.2. Dakle, odredba čl. 1024. st. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi Banci štetu samo ako ju je Banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15.3. Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 24/2021-2 od 21.02.2023., Rev 112/2018-2 od 9.03.2022., Rev-43/2022- 2 od 14.06.2022.).

15.4. Naime, utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/ troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

15.5. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Dakle, prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

15.6. Tuženica tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, ali iznos štete, odnosno koje je pravedne i objektivno nastale troškove tuženica izravno pretrpjela prijevremenom otplatom predmetnog kredita, nije ničim dokazala.

15.7. Tuženica u ovom postupku u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, dok je u postupku utvrđeno da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja).

15.8. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i 15 Poslovni broj: P-1006/2024-11 Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

16. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 6. točka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kako tuženica nije dokazala da joj je nastala šteta/troškovi zbog prijevremene otplate kredita, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog dijela odredbe članka 6. točka 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

17. Stoga je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz članka 6. točka 3. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita Banka će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o tarifi naknada Banke.“

18. Ovdje treba naglasiti i to da sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne mogu biti nepoštene, ovaj sud ukazuje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima jer da ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnima iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale

19. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6. točka 3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

20. Nadalje, tužena je na ročištu od dana 10. listopada 2025. učinila nespornim datum i visinu plaćene naknade, a isto je tužitelj dokazao priloženim dopisom tužene od 15.05.2025., pa je stoga tuženica iznos od 4.034,32 eura, dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

20.2. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 4.034,32 eura pripada od dana plaćanja 29.05.2012. pa do isplate u visini stope zatezne kamate po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

22 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

22.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 1.125,00 eura, uvećan za sudske pristojbe na tužbu i presudu prema određenju suda.

22.2. Zahtjev tužitelja za naknadom troška je osnovan do iznosa od 875,00 eura, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 01.07.2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 10.10.2025. u iznosu od 200 eura (Tbr. 9.t.5.) i na ročištu za objavu presude od 24.10.2025. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a od 175,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

22.3. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 250,00 eura, nije osnovan, a odnosi se na sastav podneska od 03.10.2025. u iznosu od 200,00 eura sa PDV-om od 50,00 eura, jer tim podneskom tužitelj samo ponavlja svoje navode, dok je zahtjev za naknadu troška na ime sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbu na presudu neodređen, a uzimajući u obzir da sud odlučuje o zahtjevu za naknadu troška na određen zahtjev stranke sukladno čl. 164. st. 1. Zakona o parničnom postupku, takav zahtjev je odbijen kao neosnovan, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćniku tuženice